Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - studeni 2012
petak, studeni 23, 2012
Što opstaje na ovom svijetu? Ljudi se rode, žive, nešto naprave i umru... Nije trik u tome da nešto vječno živi, nego treba znati kada „umrijeti“. Kad treba početi raditi nešto drugo. (Boris Buden, u razgovoru za T- portal, u svibnju godine 2012. )

Čovjek se nađe u (ne)prilici kad ga upitaju za godine. On drži da je onaj od jučer, jer se svijest opire prolaznosti i teško prihvaća promjene. Tijelo stari, a duh ostaje gibak i mlad. Volja za životom hoće se pokazati u vidu mladenačkog elana. Mnogi muškarci boje kosu, ne bi li izgledali mlađi. Sustižu ih uljudni komentari: „Uopće ne izgledate kao pedesetgodišnjak!“  Dakako, tá on je isti onaj koji je u njegovoj psihi boravio dok mu je bilo svega osamnaest. Kad je navršio pedesetu,  moj je tast izjavio nešto slično: „Tko je star? To sam (još) uvijek Ja.“  S dvadeset i sedam ovu izjavu nisam shvaćao ozbiljno. Sad sam prešao granicu od pola vijeka i shvaćam što je otac moje supruge htio reći. Na predavanju o Plotinovoj filozofiji predavač je, na svojem primjeru čovjeka koji je zakoračio u šesto desetljeće, objasnio istu stvar: „Ja sam uvijek onaj isti, dapače još sam mlađi i poletniji nego prije – jer je moj duh s godinama iskustva i zrelosti odbacio mnoge kočnice koje su ga ograničavale.“

Što je s mojim godinama? Obuzima li me nelagoda kad me pitaju za godište? Za to nema potrebe, jer istovremeno imam trideset i jednu, pa i trideset i dvije, čak trideset i tri godine. Imam sve svoje godine - do navršenih pedeset i četiri. Sve su  to  m o j e  godine i neću ih se tek tako odreći! Ostavile su traga u meni, kao godovi na drvetu. (Moja supruga kaže da se vrijedi družiti sa starim ljudima, jer imaju iskustvo proživljena života.)

U mislima i osjećajima uvijek mogu prošetati kroz ta se prohujala ljeta. Moje jučer nitko mi ne može oduzeti, jer postoji samo u svijesti. Iz šetnje uspomenama mogu se vratiti nazad, kad me je volja - i zatim opet meko doskočiti u moje sada. No, strahovi i zadovoljstva prošlosti  ipak nisu sablasti. Postoje oni itekako - i povratno preplavljuju sadašnjost. Današnjica izgleda sasvim drukčije pod blagim, toplim osvjetljenjem nadanja i snova mladih dana. Obale mog sada oplakuju vode prošlosti, a vjetrovi prohujalih daljina donose sa sobom nostalgiju. Poznat mi je taj osjećaj, kad sjedim ispod trešnje na koju sam se verao kao dječak. Kad me, naprotiv, ukliješti nemilosrdni ritam radne svakodnevice i njezina tehnološka čuda, uho zatupi i zanemari signale prošlih osjećaja. Moje  p r i j e  dragocjeno je blago, koje mladi ljudi  j o š  nemaju – jer su okrenuti uglavnom budućnosti.

U sobi onkološkog odjela Klinike Rebro, u kojoj je umirao moj otac, ležao je neizlječivo bolestan mladi čovjek. Izgledao je staro, zbog velike patnje koju je pretrpio. Uslijed izlaganja zračenju otpala mu je kosa. Otpuštali su ga s odjela,  uvažavajući njegovu želju da umre kod kuće - u krugu obitelji. Krajičkom oka gledao sam kako polagano svlači pohabanu plavu bolničku pidžamu - dok mu brat dodaje dijelove odjeće. Svakih tridesetak sekundi nemoćno bi sjeo na postelju i skupljao snagu za sljedeći pokret. Svima u sobi bilo je jasno da su mu dani odbrojani. Možda naiđe još sutra i prekosutra... A onda,  k r a j. Ne boji se on umiranja u mukama. Sve je patnje već propatio tijekom dugotrajnog bolovanja i liječenja. Za ovog čovjeka budućnosti očigledno nije bilo! Oh, koliko je puta želio da kraj nastupi odmah i sada! Samo da se oslobodi teških mučnina i groznih bolova. Ali bol nije jenjala danima. Jezivo  s a- d a  teške bolesti trajalo je unedogled. Oh, hoće li ikad prestati? Vrijeme je stajalo. Tko kaže da nema vječnosti? Evo je ovdje, u najgorem vidu – vapio je ovaj bolesnik. Pitao se: zašto on, koji se uvijek trudio da živi pravedno, mora toliko trpjeti? Tješio se spoznajom da je i Isus trpio, iako je bio najpravedniji među nama.

Jučer je supruga spomenula teško bolesnu kolegicu s posla. Stanje njezine bolesti naglo se pogoršalo. Lela se godinama borila s nekoliko vrsta raka. Nakon klasične medicine, probala je sve alternativne lijekove: trave, gljive, homeopatske lijekove... Danas su je kolege zvale u bolnicu, a Lela ih je zaprepastila izjavom: „Više me nitko i ništa ne zanima. Želim samo otići dva metra ispod zemlje.“ Rekla je to, iako nije vjerovala u uskrsnuće. Nakon godina silnih muka, shvatila je da joj očito više nije mjesto ovdje. Prihvatila je da je priči kraj i željela ga je. Kad sam se sutradan vratio kući, supruga mi je sa suzama u očima rekla da je Lela umrla. Ostala je samo uspomena na nju u srcima i mislima ljudi koji su je poznavali.

Nada u nastavak života poslije života stara je koliko i čovjek. Tijekom sužanjstva, sveti je Pavao svog tamničara, rimskog namjesnika Felixa, uvjeravao da ga Židovi optužuju samo zbog toga što je pripadnik farizejske sljedbe. A oni gaje nadu u uskrsnuće! „Pa tko bi mogao odbaciti takvu mogućnost?““ – glasno se pita Pavao pred namjesnikom, svjestan da mu baca kost  koju će ovaj u strahu od smrti sigurno zagristi. Ne čini li nam lošu uslugu nada u drugi dio života, ta pučka predodžba o zagrobnom životu koji se nastavlja nakon ukopa i posljednjeg sudišta? Ona ubija neizvjesnost života, neizvjesnost našeg  s a d a. Obećanje nastavka razvodnjava život.

Kraj je izvjestan, ali ne znamo kad će doći! Ne znamo kad će otkukcati zadnje  s a d a  - u nizu koji čini život. Stari pisci su govorili da će on (trenutak prijelaza uv ječnost) doći kao tat, noću... kad ga se najmanje nadamo... Doći će nenadano, kao trudovi trudnici... Ta je neizvjesnost nešto toliko vrijedno - kao vitamin koji pokreće krvotok i mišiće. Neznanje našeg posljednjeg trenutka daje nam neku bezbrižnost, drži našu glavu iznad vode i tjera nas naprijed. To je draž života.

U svijesti se možemo kretati prema naprijed i tad se nadamo. Krećemo li se unazad, sjećamo se. Oba nam kretanja pomažu u našem sada, jer na njega bacaju novo, toplo i ugodno svjetlo – za razliku od hladnog osvjetljenja vječite sadašnjosti, koje zna samo trčati za svjetskim zanimljivostima. Moje sada svojim bogatim vodama hrane dvije rijeke: sjećanje (ili zaborav?) i nada (ili strepnja?). Istina, našem jučer i sutra nedostaje čvrsto tlo pod nogama. Samo se  danas  n e g d j e  prostire.  Jučer i sutra žive tek u vremenu. Stoga riječ  r e a l n o  znači isto što i prostorno - koje se može opipati.

Možemo li se uživjeti u  s a d a  onog bolesnika s onkologije? Bolestan na smrt, on ne može računati na sigurno ili bar vrlo vjerojatno dolazeće sutra. Ne možemo se uživjeti u tuđu situaciju! Htjeli – ne-htjeli, ipak uvijek računamo s jednim sutra. Taj je bolesnik kao i ženina kolegica Lela, međutim, znao da sutra neće doći. Vrijeme je za njih stalo. Naprotiv, naše vrijeme nikad ne miruje. Ono se kreće tako što u naše sada iz budućnost  uvijek kaplje novo sada.

Istina, svi smo bolesni na smrt. Razlika je samo u tome što mi ne znamo  k a d a  je zadnji čas: a onaj bolesnik zna – sutra ili prekosutra, kad ga snaga konačno napusti. No, čak i on smije gajiti nadu, očekivati čudo...  jer je  n a v i k a o  na život i ne može tek tako prihvatiti da je došao kraj.

Nismo li ipak nekompletni ljudi bez našeg zadnjeg trenutka ili dostojanstvenog čina umiranja? Ne umiremo li na neki način nedovršena posla? Baš je tako ovih dana umro Pajo, moj znanac iz mladosti. Njegovu su smrt detaljno opisale lokalne novine mog gradića, kao neku senzaciju. Usred subotnje kupovine, sudac županijskog suda srušio se između polica trgovačkog centra Kaufland. Očigledno nije imao vremena doživjeti i promisliti svoje zadnje sada, koje bi zaokružilo njegov život.

Čovjek, dakle, uvijek očekuje neko novo sutra. Kad ono dođe, on hoće još jedno sutra. I najstariji ljudi nadaju se još jednom danu, rekao je Seneka. To je beskonačni niz. Ali čemu još neko novo, isprazno sutra - ako je život već ispunjen... ako imam dovoljan broj godova? Čemu se još mogu nadati, ako je život već donio ploda? Mogu, dakako, sām uživati u njegovu okusu. To svakako mogu i drugi ljudi, ukoliko uberu zrele voćke s moje razgranate krošnje. Moje je stablo raslo na nekom plodnu tlu, hranilo se i jačalo - da bi na kraju dalo ploda za jačanje drugih stabala. I to je pravedno! Sve stvari na svijetu imaju svoj početak i kraj: najveća carstva i najmanja buba, pa tako ni čovjek, nisu izuzeci.

Tu nam pomaže Plotinova misao o utapanju kapljice u moru. Kaplja, u trenutačnom zanosu stapanja s oceanom, doživljava sebe kao ocean. U tom se času njezino biće stapa s bitkom. U trenutku prijelaza, gubi ona vlastitu pojedinačnu svijest i postaje  s v e. Ona je pomogla u  i s- p u n j e n j u  što ga je doživio ocean. Prema tome, kraja nema? Lijepo je o tome zborio pjesnik, govoreći o slapu: „I moja kaplja pomaže ga tkati.“

drazen-pavlic @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, studeni 2, 2012

Radio je vrijedno čitav život. Imao je slična očekivanja kao i drugi ljudi koje je poznavao: kad mu prođe radni vijek, otići će u zasluženu mirovinu! S tim je mislima počeo osjećati i tegobe za koje liječnici kažu da su primjerene njegovoj dobi. Izgubio je djelić zanosa i energije koje je ranije unosio u sve što radi. Stariji kolega znao mu  je govoriti: "Znaš, ja polako smanjujem aktivnosti. Osjećam zamor materijala."  Jedan se prijatelj nedavno iskreno čudio njegovu načinu života: "Pa kad ti sve to stigneš? I ja bih se na mjestu tvoga gazde zapitao: gdje pronalaziš vrijeme i toliku energiju za pisanje, glazbu..?" Savjetovao mu je da malo uspori, jer zdravlje trebaš čuvati kad ga imaš.

Odlazak u mirovinu je zarađen. Čovjek četrdeset godina plaća doprinose. Red je da bezbrižno ode u mirovinu i nakon svega se dobro odmori. Ha! Nije oduvijek bilo tako. Napoleon je rekao da radnici trebaju raditi i nedjeljom, jer svaki dan moraju jesti. U to vrijeme životni je vijek završavao gotovo kad i radni. Ljudi su rano umirali, iscrpljeni napornim fizičkim radom. Danas je drukčije. Pravi život mnogi odgađaju baš za vrijeme mirovine. To je vrijeme, čak, prozvano „zlatno doba“. Razmišljao je o tome kako su ljudi uvijek sanjarili o prošlim vremenima, kad je sve bilo ljepše i bolje – kao u socijalizmu, kad se manje radilo i imalo, ali lagodnije i bezbrižnije živjelo. Prošlost ne možemo vratiti, znao je to - ali moguće je da je zlatno doba pred njim!? Možda će mu uvijek izmicati, kao što zecu izmiče mrkva prikačena za rep?

Sad je i on zakoračio u dob kada je počeo pomišljati na mirovinu. Trebao je samo proći istim putem kojim je prije njega prošao njegov otac, a još ranije djed.... Ali ne! U međuvremenu je nastupila gospodarska kriza i pokazalo se da su mirovinski fondovi prazni. Vlade su izdale svoje građane! Europske zemlje redom provode sustavne reforme: pomiču granicu radnog vijeka, bezobzirno grabeći u to njegovo očekivano „zlatno doba“. Sve da bi se odgodio dolazak novih umirovljenika na jasle praznoga Fonda! Dok vlade u ime viših ciljeva krpaju svoje deficite, njemu mirovina stalno izmiče - baš kao u priči o zecu i mrkvi.

U subotu ga je frizerka ošišala posljednji put prije svoga umirovljenja. Nije htjela naplatiti. Reče: "Častim za sretan odlazak u mirovinu." Radila bi ona još koju godinu, kaže, ali ju je neki dan naljutila tržišna inspektorica. Htjela joj je napisati kaznu, jer u radnji nije bilo Knjige žalbe. Ne može Ankica više pratiti silne promjene propisa, učiti korištenje računalom! Umorna je od svega. Sa svojih šezdeset i pet godina nakupila je puni radni staž. Nastavila je nizati nepregledne rečenice, a on je razmišljao o svojoj sudbini. Radit će minimalno do sedamdesete, možda i do sedamdeset i pete. Vratili smo se, dakle, u doba Napoleona. Tko hoće jesti, mora raditi!

Oni koji su godinama loše upravljali našim novcem, sada odgovornost prebacuju na buduće penzionere. Kažu da je sustav bio loše zamišljen. Zašto se baš na njemu moralo prelomiti? Njegova je generacija prekasno zakoračila u svijet rada i nije iskoristila blagodati socijalizma - kredite bez valutne klauzule, jeftina odmarališta, bagatelne kupovine u Mađarskoj.... Sad neće moći koristiti niti plodove svijetle budućnosti. Kako? Zašto?

Mjesecima je razmišljao o tom problemu i onda se dosjetio. Ako se radni vijek mora produljiti, neka se produlji i život! Molim lijepo, današnja medicina obećava čuda. Poznati biolog Radman najavljuje doba metuzalema već za sebe i svoju generaciju. To bi bilo sasvim u redu. Ako moram dulje raditi, neka mi se omogući dulji život – i to još bez bolesti i neimaštine. Ima li tu neki dirigent? Ili je zavladao potpuni kaos? Neka se vlada potrudi i ispravi pogrešku koju čini prema njemu i njegovoj generaciji. Neka im se omogući bezbrižno uživanje mirovine.

Tako je! To bi bilo pravedno rješenje: ljudski vijek treba nanovo projektirati. Udubio se u naslonjač i počeo razrađivati svoju spasonosnu ideju. Valja nadodati pristojnu dionicu, koju možemo nazvati ZASLUŽENA MIROVINA. Postoji li modificirano grožđe bez koštica i slične genetske „đakonije“ – sve u službi veće zarade – zašto se ne bismo potrudili i napravili nešto za običan puk?

Na njegovoj grbači ionako počiva čitava zgrada. Tko je čitavo vrijeme plaćao poreze i doprinose? Čemu služe instituti i kolone znanstvenika, koji žive od dotacija radnog naroda? Neka malo rade za one koji ih plaćaju, sadašnje radnike - buduće rentijere...  Eventualno se mogu dogovoriti modeli kompenzacije, u slučajevima kad se dogodi ubrzani zamor biološkog materijala i pojave se teška oboljenja. Ako se nekom zaslužnom radniku – udarniku ne može omogućiti zarađeno umirovljenje i primanja kroz stanovito buduće razdoblje, neka mu se isplati otpremnina! Zašto nesretnik - bolestan na smrt - ne bi na državni trošak otišao na put oko svijeta (ili možda poletio na Mars..! Tko zna, možda u bestežinskom stanju i bolest stane?) Novac iz tog Fonda Zajamčene Budućnosti - tako ga možemo nazvati, tko hoće, mogao bi oporučno ostaviti djeci... ili kome već želi.

Na taj bi način igra bila sasvim poštena. U djetinjstvu i mladosti razne su se ustanove trudile oko njegova odgoja i obrazovanja - kako bi postao što bolji radnik i koristan član zajednice. U redu! On je svoje pošteno odradio. Na njega ste se mogli osloniti. Neka se sada isto tako isplanira i završna dionica.

Možemo tu uključiti odgoj i obrazovanje za vječnost! Vlada ima ugovor s crkvom, pa može sklopiti još jedan dodatak. Svoje penzionere neka o proračunskom trošku uključi u program priprema za vječnost! Ljudi uglavnom kroz život protrče. Ne osvrću se iza sebe, samo snuju i grade silne planove. A sve se začas ruši, kao kula od karata - jer plan uglavnom nije podržan s najviše instance. Takvima treba pomoći. Kad su već morali zastati, neka im se sada, u zasluženoj mirovini,  pomogne da pronađu smisao života.

Zaklopio je svoj rokovnik i zadovoljno se zagledao u suton. S tim je mislima otišao na počinak.

 

 

drazen-pavlic @ 09:02 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.