Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - studeni 2010
četvrtak, studeni 18, 2010
Prema evanđeljima, Isus je u presudnom trenutku svog zemaljskog života shvatio da je Božje dijete i da je ispunjenje njegove misije u tome da se vrati svom počelu i sjedne Bogu Ocu «s desna». Jednako tako, duša svakog «brata» ili «svetoga» bijaše na nebu prije svih vremena, prije stvaranja svijeta. Na početku Poslanice Efežanima blagoslivlja Pavao Boga «koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predoredi za posinstvo..» (Ef 1, 3 i dalje) Nije samo Isus lik zbiljskog nebeskog Krista. Svi koji pripadamo njegovoj crkvi izabrani smo prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred Bogom. Unaprijed smo određeni da budemo sinovi našeg nebeskog Oca, a  na nama je da slobodnom voljom prihvatimo njegovo očinstvo. U pozadini ovih misli opet je temeljna grčka misao koju je uobličio Platon. Čovjekova duša nekako je pala u osjetilni svijet, ali se uvijek nejasno sjeća svog „idejnog“ ili božanskog porijekla (nadosjetilnog svijeta). Jedan njezin dio obuzet je željom za materijalnim, zbog čega duša pati i muči se. Čovjek se veže za ljude i stvari, a zapravo treba težiti da odbaci sve i vrati se svome nebeskom temelju. Filozofija je za Grka bila vještina koja je učila kako da duša odbaci sve i v rati se počelu (Jednom). To znači saobraženje k božanskom. To ujedno znači ovo Pavlovo prihvaćanje nebeskog očinstva. Ovm povratkom pojedinačno ništa ne gubi.Lijepo je rečeno da se kap prilikom pada u ocean ne utapa i ne nestaje, već sama postaje ocean.

 Ove misli odjevene u moderno ruho mogu se iskazati na sljedeći način: čitavog života tražimo sebe. Ako nam se posreći, u jednom trenutku razumijevamo naše poslanje, za što smo predodređeni. U tom prepoznavanju naše misije uzor nam je Isus, njegovo priznanje da je Sin Božji i odluka da se prepusti sudbini koja će ga privesti u krilo Očevo - kamo pripada. Dok boravimo na zemlji, mi smo samo sjena našeg zbiljskog lika. Ovim povratkom postižemo savršenstvo. Konačno napuštamo naše tijelo, koje nas čitavo vrijeme mami u grijeh i  koje je samo odraz zbiljskog nebeskog obličja. Ipak, dok smo god živi, u našim njedrima kuca bilo božanske duše. Mi smo bića u kojima bitak uvijek ima svoj odraz, samo što toga ponekad nismo svjesni. Ova mudrost antičke neoplatoničke i skolastičke filozofije jednako važi i za suvremenog čovjeka, samo što je valja izreći modernim jezikom. Zato Kierkegaard kaže da u nekim stvarima nema napretka. Mislio je prvenstveno na vjeru, što je doista odnos bića čovjekovog s onim Jednim (Bogom) kao svojem temelju. Kierkegaard je poznavalac helenističke misli koju često citira, čak čitatelja ostavlja u čudu jer se ne vidi odmah poveznica s ostatkom teksta. To je upravo ukazivanje na činjenicu da mudrost starog svijeta (antička filozofija i židovsko-kršćanska religijska misao) prigodna za sva vremena, jer uči čovjeka kako valja živjeti. Od srednjega vijeka filozofija je postala znanstvena disciplina, a još su samo fratri u samostanima zadržali duhovne vježbe - uz pomoć kojih su se pokušavali saobraziti k božanskom odnosno pomoći duši da nađe put povratka k nebeskom temelju. Glavna je pouka filozofije da se spasenje pronalazi u ovom životu, kako se uobičajeno kaže: ovdje i sada. Kršćanstvo je pritisnuto prilikama sagradilo drugačiji koncept. Pošto je dolazak Kraljevstva Božjeg počevši od prvih najava iz Isusovog vremena prilično kasnio, te su već umrli prvi kršćani i smak svijeta i uzlaza u nebeski grad Jeruzalem nije se dogodio - prvi crkaveni oci osjetili su nelagodu i počeli su se ispričavati vjernicima. Počeli su naučavati da se očigledno mora zbiti sve što se ima zbiti (vrijeme se mora ispuniti), te da će se spas dogoditi dušama umrlih. Dakle, spasenje se preselilo iz ovoga na onaj svijet. Platonička filozofija uči naprotiv da čovjek ne treba čekati, već se mora pokušati okrenuti prema svjetlosti tog svog temelja. U osnovi sveg postojanja je ideja onog Jednog. Istina je da je za Grke svijet bio temeljito podijeljen na inetiligibilni svijet ideja i materijalni svijet. Ali ovaj potonji samo je odraz svijeta ideja, kao što je glineni ćup samo kopija ideje (forme, oblika) ćupa koji je prije nastanka postojao u tvorčevog glavi. To elejsko Jedno kuca kao bilo u svakome biću. Valja se naučiti odbacivati ono sporedno na bićima - to da su neki lijepi, drugi srditi, bogati, dosadni, okrutni... svi su oni ipak bića i sve ih kao božje stvorove treba prihvatiti. Čovjekova duša je kao dijamant kojeg treba očistiti od svih natruha zemlje i drugih metala i izbrusiti do onog savršenstva od kojega je nastala. Način kako se to postiže daje nam filozofija. Tu je osnovu misao antičke filozofiije prihvatio Kierkegaard kad je učio ironički stav odnosno odmak od svijeta. Sam je odbacio brak, karijeru i blagodati koje s time idu. Naučavao je kako čovjek od krvi i mesa, satkan podjednako od razuma i strasti,  može izvesti kretanje k apsolutnome temelju svega što jest i zatim se vratiti stvarnome životu. 

Što znači Isusova poruka da ne vrijedi tjeskobno se brinuti? Teškoće nećemo riješiti lakše ako smo pretjerano zabrinuti za egzistenciju obitelji i za sutrašnji dan. Prema Plotinu, duša se tjeskobno brine jer je zaboravila svoj temelj u ideji Dobra. Navezanost na stvari ovoga svijeta potpuno ju je okrenula u drugome smjeru. Reklo bi se da su se ljudi okrenuli od svoga dirigenta i svatko svira svoju glazbu. Tako je nastala jedna kakofonija umjesto skladne glazbe. Trebamo se samo okrenuti nazad prema dirigentu odnosno Dobru i sve će se srediti. Isus je preporučio da se ugledamo na poljske ljiljane koje Bog oblači u najljepše haljine i na ptice nebeske koje uvijek nekako nađu hranu. Tjeskobna briga otežava nam život, a istovremeno ni malo ne lakša rješenje problema. Tolstoj je rekao da postoje ljudi koji uprte probleme i vuku ih na leđima čitav život, žaleći se usput na gorku sudbinu. Ako bi se našao netko i skinuo im teret s leđa, oni brže-bolje prihvaćaju neki novi teret i vuku ga na leđima ostatak života. U životu moramo naučiti zauzeti stav odmaka od realnog života. U tome nam pomaže literatura, glazba, igra, humor, ironija. S takvim stavom sve stvari izgledaju drugačije. Ja se trudim da na pitanje - kako sam- odgovaram: fenomenalno, super, odlično. Doista tako i mislim, ne samo zato što znam da se situacija preko noći može promijeniti i da moram zahvaljivati na postojanju i dobroti. Jednostavno, ne želim se žaliti na sudbinu niti misliti da su drugi bolje prošli. Jedini problem koji nisam uspio riješiti jest: kako se pomiriti s gubitom voljene osobe? Kako zauzeti stav odmaka od svijeta, ako u tom svijetu živi naša djevojka i naša djeca? Zato Kierkegaard nije osnovao obitelj, već je ostao divljakuša i svijetu podario prekrasne divlje cvjetove/plodove svojih misli. 

Neke od gornjih misli čuo sam na predavanju o Plotinu. Predavač je spomenuo poznatu zgodu iz života jednog grčkog filozofa, kojemu su javili da mu je umro sin. On je odgovorio da dobro zna da ga je smrtnog rodio. Nije to bio znak filozofovog nemara, bešćutnosti i neosjetljivosti, nego ukazivanja da to da smo svi ljudi smrtni te da jednoga dana moramo umrijeti. Na ljudima treba vidjeti sjaj besmrtne duše. Ono elejsko Jedno  zapravo je Platonova  ideja Dobra kojoj teži svako ljudsko biće. Nije točno da zlo vlada u svijetu. U toj točki Plotin se suprotstavio gnosticima. Oni su tvrdili da je neki zli demijurg stvorio svijet kao paralelu nevidljivom svijetu u kojem vlada samo dobro. Prema tome, spasenje čovjeku može doći samo nakon što u tom nadosjetilnom svijetu dobro pobijedi tog zlog demijurga. Kršćanstvo je zadržalo takav koncept po kojem spasenje dolazi izvana, u vidu milosti Božje. Plotin je smatrao da svaki čovjek može jednostavnim okretanjem prema dobru odmah početi odbacivati „zlo“ odnosno navezanost na materijalno i približiti se Jednom. To je teško jer su naše duše zaboravile svoje porijeklo od Dobra i potpuno se predale tvarnom životu. Tako se radije družimo s lijepim ljudima, patimo kad na parkiralištu zatekenemo  ogrebotinu na autu za koji smo se  vezali te nam znači stvar prestiža i za koji smo izdali mnogo novca. Jednako tako promatramo promjene svog tijela koje s godinama stari. Kosa sijedi, dolaze suvišne kile – jer volimo pojesti i više nego što je organizmu potrebno – ali u osnovi smo mi ono isto biće koje smo bili kad smo stanovali u mladome tijelu. Čak štoviše smo u neku ruku i mlađi no što smo bili, jer smo s godinama odbacili silne nemire i nepotrebna trvenja, ugasili smo vatre koje su u nama  gorile i priječile nam pogled ka nebeskom svijetlu. Predavač je spomenuo priču o hrabrom Leonidi i njegovih 300 Spartanaca koji su se u Termopilskom klancu suprotstavili daleko brojnijoj perzijskoj vojsci. Toga dana izgubili su živote i obranili Grčku od najezde osvajača. Mogli su pobjeći i spasiti svoj život, ali bi jednoga dana svejedno umrli. Prihvativši izazov borbe s nadmoćnim neprijateljima, poginuli su prije trenutka prirodne smrti - ali su postali ime za hrabar život. Svojim životom dokazali su posjedovanje vrline i brigu za ono bitno, a to je duša a ne ovaj osjetilni svijet. Na muškarcima je stari svijet isticao vrline hrabrosti i mudrosti, a na ženama ljepotu. Predavač je iznosio misli o jednostavnosti Plotinove filozofije te je dao svoj primjer varavosti ženske ljepote. Kad bismo s tijela jedne filmske glumice oderali kožu, vidjeli bismo meso, kao da gledamo junetinu. Dakle, na toj glumici lijepa je zapravo koža. Nedavno je u Zagrebu bila izložba mrtvih tijela koja je tu činjenicu zorno pokazivala. Nije dakle stvar u jednom dijelu ljudskog organizma, koži, nego čovjek mora težiti nečem puno trajnijem i vrednijem od tijela, a to je ljepota duše koja teži svom besmrtnom temelju.

 Pouka Plotinove misli je da filozofija omogućuje spasenje odmah i sada na ovome svijetu, vlastitim snagama. Gnostici i ostali kršćani zadržali su stav da spasenje dolazi izvana, istina uz sudjelovanje čovjeka, i to negdje drugdje - u vječnosti.

drazen-pavlic @ 23:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 8, 2010
Prekjučer sam bio u Rijeci. Dok se probijao tijesnim i strmim uličicama, pokušavajući zaobići glavne gradske prometnice prekrcane automobilima, taksista je započeo razgovor. Riječ se povela oko gradnje novih trgovačkih centara. Gradi se novi Getro na Kantridi. To je posljednja gradska četvrt u kojoj je još bilo mjesta za trgovački centar, ostalo je sve popunjeno. Lupkajući rukom po kolu, iščekujući da se na semaforu upali zeleno, vozač je zaključio da prostora nema ni za lijek.

Možemo nadodati opće poznatu činjenicu da nema ni vremena. Poslušajmo ljude što govore. Nitko danas nema vremena - za sebe, a kamoli za drugog čovjeka. Ako prostora nema, pa još nemamo ni vremena – što nam je uopće preostalo? Pored svega nema ni novca, koji je nezaobilazno sredstvo osiguranja egzistencije. Nema čiste vode, zraka, ozona. Dakle, ničega nema. Nad našim sudbinama zavladalo je ništavilo. To je smisao nihilizma modernog vremena. Kakav je to odmak od početne situacije i vremena kad nam je podaren život! Ono što daje da ima, kako je veliki filozof XX stoljeća imenovao bitak – mi ljudi smo obezvrijedili i obeskrijepili – u ime tehnološkog napretka i podizanja razine blagostanja. Istina, bitak daje da ima, da jest ovaj brijeg, dolina, sunce, rijeka, čovjek zajedno s drugim ljudima... ali mi smo sami učinili da nas unatoč tome nema. Kad nemamo vremena, nema niti nas! Jer, što je čovjek drugo nego njegovo vrijeme? Prigovor koje nam se ovdje može uputiti glasi: čovjek danas živi bolje nego ranije, živi dulje, hrani se bolje, pokriven je zdravstvenom skrbi... Jest, ali u odnosu na osjećaj sreće koji u svemu nedostaje i dalje smo daleko od ispunjenja našeg bića.

Zašto je tome tako? Svoje vrijeme ispunili smo mnoštvom aktivnosti. Trčimo za zanimljivostima, pretrpavamo se radnim obvezama, tečajevima, rekreacijama, hobbijima da bi nadogradili svoje talente, da budemo „u toku“ – a ne primjećujemo da pritom gubimo sebe. Mi smo kao prašina koju događaj dana otpuhuje ispred sebe kad korača krupnim koracima – i tako nam se nikad ne posreći da taj događaj iskusimo – kao što kaže drugi veliki filozof XIX stoljeća.

Učinimo nešto da vratimo sebi svoje vrijeme. Otpišimo niz nepotrebnih aktivnosti, kako bismo u tišini svog doma osjetili vlastito bilo i shvatili da svega ima – ali ga mi ne primjećujemo. Kao što su davno kazali veliki grčki filozofi prije Sokrata: mnoštvo je laž, a istina je samo jedna – Bog, bitak ili ono što daje da ima, jednostavno postojanje. Lako je to reći – ali obiteljske i poslovne obveze, jednom riječi borba za egzistenciju – tjeraju nas da stalno negdje trčimo i skrbimo. Zar se na taj način ne pokazuje ljubav prema onima koji od nas ovise? Skrb je ljudski način bitka. Pomozimo svojim bližnjima obaviti poslove – kako bi i oni imali vremena za sebe i za nas.

Istinu onog što da je da ima možemo nazrijeti ukoliko zauzmemo stav odmaka od silnih događaja u našem prostoru i vremenu. Prekrcanost prostora i vremena stvara utisak da ovih nema ili ih nema dovoljno – iako čovjeku za sreću malo treba – kako kaže narodna mudrost. S distance bismo možda ipak mogli dohvatiti smisao našeg postojanja. U tome nam pomaže literatura, filozofija, vjera, pjesništvo, glazba, igra, šala... naše duhovne aktivnosti.Možda nam ozbiljnost postojanja neće oprostiti, ni dopustiti da se šalimo s njome. Shvatit će to kao izrugivanje, ironiju. Podignimo ipak glavu i ne dopustimo da nas  progutaju silne aktivnosti, te da od drveća ne vidimo šumu.

drazen-pavlic @ 08:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.