Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - studeni 2009
subota, studeni 28, 2009
Odbrojavali smo posljednje dane godine 1992. Hrvatska je krvarila na crtama razdvajanja od Slavonije do dubrovačkog primorja. S malih ekrana u naše sobe sukljale su dramatične vijesti o zarobljavanju naših gardista i pokoljima stanovništva. Vojska srpske krajine bila je u predgrađima Osijeka, Zadra i Dubrovnika. Stanovnici Karlovca i Siska danonoćno su slušali paljbu topova, a naša vojska nije imala municije da uzvrati. Jadranska magistrala bila je presječena kod Maslenice. U Dalmaciju smo putovali trajektom preko otoka Paga. Samo čudo, nespremnost srpske vojske i težak rad diplomacije čuvali su nas od potpune okupacije.

Dok su naši gardisti drhtali od hladnoće i straha, mi smo bili u toplim domovima. Ana je umjesto dječjih pjesmica pjevala ratne hitove: «Ide galda H'vatska, slca su nam junacka», «Moja domovina! Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora…» Josipa je sa svojih godinu i pol začuđeno promatrala oko sebe. Naša svakodnevica bila je ispunjena bježanjem u skloništa i oplakivanjem mrtvih. Nismo znali kako da se radujemo nadolazećem blagdanu Božića, jer su se tjeskoba i nevjerica uvukli u srca ljudi.

U rano jutro 22. prosinca Vera je osjetila trudove. Čekali smo već treću bebu i znali smo kakav će biti slijed događaja. Ipak, žurno oblačenje bilo je znak da nas je uhvatila panika. Potvrdila se Riječ da će trudovi doći iznenada, noću, kao tat i neće biti uzmaka. Krenuli smo. Svakih pet minuta sam zaustavljao auto, jer je Vera mislila da se porađa.

Čim smo stigli, dežurna babica je trudnicu smjestila u rađaonu. Kroz zatvorena vrata čuo sam užurbane korake i odlučne komande. Odjednom se iza mene pojavio Domagoj. Prihvatio sam njegovu ruku i rekao: „Čini mi se da je moja supruga već rodila!“ Prijatelj iz djetinjstva odmah je namjestio ozbiljan izraz lica dežurnog ginekologa i žurno ušao u rađaonu. Uskoro se na vratima pojavila sestra. Iz zavežljaja na njezinim prsima virila je malena glavica tek rođenog dojenčeta. Moja kćerka gledala je bistrim pogledom, kao da doista vidi oca, a ne tek sjenu nepoznatog lika pokraj prozora u hodniku ispred rađaone.

Bilo je jasno da će Vera Božić provesti u bolnici. Na Badnjak smo radili skraćeno. Navečer smo otišli djedu i baki na selo. Tek kad se spustilo badnje veče, dopustili smo da nas obuzme prazničko raspoloženje. Htjeli smo biti makar nakratko sretni, kao djevojčica sa žigicama iz Andersenove bajke. Na stolu pogača i zdjela s isklijalom pšenicom. Josipa i ja smo ispričali Crvenkapicu. Počinjao sam rečenice, a malena je glasno dodavala završnu riječ: «A onda je vuk obukao bakinu……… PIDŽAMU.» «Lovac je izvadio nož i vuku rasporio…TRBUH.»
Svi su se od srca smijali. Posjedali smo po slami oko jelke. Plamen u peći veselo je pucketao. Zatim je djed u kuću donio Božić. Preko leđa je bacao zrnca pšenice i govorio: «Na tom mladom ljetu, svega obilja. Neka bude pačića, pilića, prasića, telića…» Sjeli smo za stol. Baka je iznijela hladetinu, pečenu puru, kolače.

U to vrijeme, daleko od blagdanske cike i vike, moja žena je ležala u bolničkom krevetu i u tišini prebirala svoje misli. Uznemirile su je vijesti koje je primila. Uzela je olovku i papir i napisala pismo: «Dražene. Čula sam da u čast bebinog i mog dolaska organiziraš proslavu. Zar ti ne znaš u kakvom sam ja stanju? Ne mogu zamisliti da se vratim u kuću punu ljudi. Želim samo mir i tišinu. Osim toga znaš da nemamo novca. Molim te da prekineš pripreme. Naša beba je prekrasna. Tamne je puti, a od prvog časa sisa kao luda. Sasvim je drugačija od Josipe. Kad ju gledam i ljubim, rane me manje bole. Voli te Vera.»

Matičarki sam rekao da će se djevojčica zvati Antonija. Bilo je krajnje vrijeme da se ovjekovječi ime mog oca, jer je rođenje našeg sina bilo sve neizvjesnije. Od mnoštva informacija koje su me tih dana salijetale nisam čuo vlastite misli. Sve se promijenilo u jednom jedinom trenutku, kad je Vera položila jastuk s bebom na krevet i razmotala pelene. Iz živog klupka podigle su se dvije nejake nožice. Prizor nemoćnog djeteta, koje se lijeno proteže, ispunio mi je dušu. Istina života bezglasno se probila na površinu obične svakodnevice. Sumnje i strah u času su nestali iz naših srca. Antonija je bila čudo Božića, koje je osvanulo u našoj kući. Satima smo promatrali bebu i slušali kako diše. Josipa nije mogla izgovoriti slovo «e». Dolazila je do kolijevke i govorila: «Mala baba.»

S TV ekrana su kao i prije dolazile samo ozbiljne vijesti. Mi se više nismo obazirali na mrka lica reportera. Događaj dana za nas je bio novi život, koji je rođen da nadomjesti sve što smo izgubili. Iz sobe je dopirala božićna pjesma: «Djetešce nam se rodilo.»
drazen-pavlic @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 23, 2009
Šesta je ura i sunce zalazi za brdašce iznad Artemidinog hrama. To je normalno za proljetni mjesec kakav je Nisan. Rano jutros Straton, sin Lisijin, je od Akvile i Priscile naručio šator. Poslije doručka kod mojih domaćina počeo sam krojiti kože. Izuzev stanke za ručak, glavu nisam digao od posla sve do sada. Brat Akvila odgegao se do bunara po vedro vode. Odložio sam iglu i smotao kože i platno. Ovdje u Efezu nikome od braće nisam na teret. Strogo se držim pravila koje sam si zadao, da sam privređujem za svoj život.

Protegnuo sam umorna leđa, koja su se zgrčila od cjelodnevnog čučanja. Pogled mi se zaustavio na crvenilu neba. Počeo je Šabat. Ustao sam i raširio ruke za molitvu. Uskoro će Pasha. Trebat će obaviti obrede čišćenja, a u ovdašnjoj sinagogi nisam poželjan. Bilo bi lijepo sad biti s braćom u Jeruzalemu. Ali Bog mi je ovdje zadao druge poslove.

Pogledao sam prema bunaru, otkuda se dizala silna graja. Akvilu su zadirkivali neki dječaci, tvrdeći da je oslabio i da više ne može kamenom prebaciti staju. Utonuo sam u misli. Godina je 3817. otkako je Svemogući stvorio svijet i prvog čovjeka. Ime mu je dao Adam, jer je bio slika i prilika kozmičkog čovjeka kojemu je srce Sunce. Efežani računaju da je 809. godina od osnutka Rima, a rođendan cara Augusta uzimaju za početak nove ere. Pih! Kakve važnosti ima godina podizanja grada i rođendan jednog čovjeka u poredbi sa stvaranjem svijeta po Bogu koji bijaše, jest i biće zauvijek? Meni i braći suđeno je da postavimo ugaoni kamen koji označava kraj vremena i povratak u vječnost. Znam da je nastupio kraj našeg vremena, jer je Mesija sišao na zemlju. Pokazao se u Palestini, u liku Isusa Nazarećanina. Bože, prošlo je više od dvadeset godina otkako je smaknut tesarov sin, nakon čega je Krist uskrsnuo na nebo.

Jutros su iz Korinta doplovili Tihik i Timotej. Uznemiriše me lošim vijestima od braće iz tamošnje crkve. Prošlo je pet godina kako sam napustio Korint. Sad braću razdiru svađe. Jedan govori da je Pavlov, drugi kaže: „Ja sam Apolonov.“ Treći se uzda u Kefu, četvrti kaže da je Kristov. Šta im je? Zar je Krist razdijeljen? Ta nisu Pavao i Apolon za njih raspeti! Jadni Krisp i Gaj. Oni lako padaju pod utjecaj slatkorječivih vođa. (1 Kor 1, 12-15)

Cijeli dan iščekujem sumrak. Braći u Korintu ću napisati pismo. Moja zadnja propovijed netragom je nestala ispod valova Egejskoga mora. Ostao mi je još jedan svitak papirusa i malo čađave tinte. Moje riječi pretvorene u nestalno crnilo su pola onoga što bih braći rado rekao licem u lice. Znam da ću uskoro morati preko, u Ahaju. Ali ću najprije Timoteja poslati nazad s poslanicom, da ju pročita pred braćom.

Ja nisam tu da krstim i rješavam razmirice. Pozvan sam da propovijedam dolazak Kraljevstva nebeskog. Kako da braći u Korintu objasnim da pripadaju izabranom Kristovom narodu? Židovima je to jasno samo po sebi. Njima je teško protumačiti nešto sasvim drugo, naime da se neće spasiti samo zato jer su Židovi. Zato Židovi u Korintu i Efezu mahom nisu pristali uz nas. Zašto bi od gotovog spasenja pristali na veresiju, da se izrazim njihovim trgovačkim jezikom?

Nije mi jasno kako to da se vrstan govornik kakav je Apolon ne može nametnuti za vođu i suzbiti zadjevice. Kad sam čuo da dolazi mudrac iz Aleksandrije, da od Pavla, sluge Božjeg, čuje riječ o našem Putu, nije mi bilo svejedno. Mislio sam: kako to da učeni Apolonije uz pomoć Filonove mudrosti nije uspio riješiti vječna pitanja? Gdje su mudraci i književnici? Bog je svjetovnu mudrost pretvorio u ludost! Jasno je da se filozofijom ne može spoznati Božja veličina. Za to je potrebna vjera.

Valja nam gledati da ne živimo kao ludi, nego kao umni. (Ef 5, 15) Židovi uvijek traže znakove o Mesiji koji ima doći. I nikad ih ne nalaze. Grci se opet trude spoznati savršeni ustroj neba i zemlje u kojima caruje božanski um. Jedni i drugi umiru nedoučeni. Ono što je njima hula i ludost, nama kršćanima je spas: propovijed o Mesiji koji je raspet na zemlji i potom se vratio svom nebeskom Ocu.

Apolon je najprije poznavao samo Krstiteljevu propovijed. Kasnije je pročitao moju propovijed, namijenjenu crkvi u Laodiceji. Taj je papiru išao od grada do grada, po čitavoj Maloj Aziji, gdje god ima kršćana koji se sjećaju što smo Josip zvani Barnaba i ja govorili kad smo prvi puta bili kod njih. Čujem da su pola nauka zaboravili i izmiješali ga sa svojim starim vjerovanjima. U toj sam propovijedi po prvi put upotrijebio sliku da svaki član bratstva ima svog dvojnika na nebu. Nije samo Isus nastao od nebeskog Krista. Svi koji pripadamo njegovoj crkvi izabrani smo prije postanka svijeta da budemo sveti i neokaljani pred Bogom. (Ef 1, 4-5) Tko se pokoleba u vjeri koju je jednom stekao, nečisti duh se vraća u njegovu kuću i dovodi još sedam drugih duhova, gorih od njega.

Ne mogu svuda stići. Unatoč tome, trudio sam se oko svih. Židovima sam bio kao Židov, da pridobijem Židove. Onima koji su bez Zakona prikazivao sam se kao da sam bez židovskog Zakona, samo da i njih pridobijem. Slabima sam bio slab, da slabe pridobijem. Svima sam bio sve, da neke spasim. (1 Kor 9, 19-22)

Uzimao sam mnoga lica, da bi obraćeni Grci na meni vidjeli sebe. Baš kao što je Krist uzeo lik Isusa Nazarećanina da bi ljudima postalo jasno da su svi Božja stvorenja. Svima sam rado bio sluga, da ih potpunije pridobijem. Moje se učenje slaže s onim koje je Apolon slušao u Filonovoj školi, naime da je donji svijet samo odraz gornjega. Ako je pažljivo čitao tumačenje Psalma, mogao se uvjeriti da je moje shvaćanje Pisma pravilno:
„Božja su kola bezbrojna, tisuću tisuća:
Jahve sa Sinaja u Svetište dolazi!
Na visinu uziđe vodeći sužnje,
na dar si ljude primio,
pa i one što ne žele prebivati kod Boga.“
(Ps 68, 19)

Što drugo znači „uziđe“, nego da najprije siđe u donje dijelove zemlje? Onaj koji siđe ujedno je onaj koji uziđe nad sva nebesa, da ispuni sve. (Ef 4, 9-10) Ja, Pavao, unaprijedio sam to učenje. Nije sām Jahve sišao. Morao je sići u ljudskom obličju, da ga mi ljudi razumijemo. Zato je dao da se nebeski Krist utjelovi u tesarovom sinu. Ljudima nije dano da spoznaju širinu, dužinu, visinu i dubinu Boga. Njegova veličina nadilazi rasuđivanje. (Ef 3, 18) I još nešto. Mesija je sišao samo jednom, na kraju vremena. Ne silazi on svaki čas i ne premeće se iz tijela u tijelo, kako su naučavali neki po Samariji.

U sretnom času, koji se ukazuje jednom u životu, čovjek može ugledati svoje nebesko lice. U jednom hipu postajemo ono što jesmo, za što smo predodređeni i što je o nama zapisano od početka vremena.Tad prestajemo igrati uloge za koje smo mislili da moramo igrati, jer su tako govorili naši očevi, djedovi i šukun-djedovi.

Shvatio sam da je današnji Pavao, sluga Kristov, sve što je činio od svoga rođenja u očevoj kući u Tarzu, dok je još bio njegov isprošeni sin Savao, zatim školovanja kod visoko poštovanog Gamaliela u Jeruzalemu i putovanja po Aziji i Ahaji, da su to putokazi na putu do novog čovjeka u kojeg će se on jednom obući. Mi kršćani odričemo se navezanosti na tijelo i pūt i postajemo duh. Mi smo udovi jednog tijela, a Krist je naša nebeska glava. Mi u svemu rastemo u onome koji je glava. Od njega je čitavo tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom veznom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu. (Ef 4, 15-16)

Krivo govore da ja propovijedam svoje učenje. Ja sam samo oruđe Duha, koji govori kroz mene. Meni je dano samo to da braći, koja imaju uši da čuju, objasnim učenje o silasku, patnji, smrti i uzdignuću božanskog Krista. Povjereno mi je da im usadim spoznaju da su i oni tim putom došli na zemlju i da će se, kad se ispuni vrijeme, po tome tragu vratiti k Ocu.

Kako da Grci u Korintu povjeruju da su samo odraz svojeg nebeskog tijela, ako im ja, Pavao, to zorno ne prikažem? Zato sam im danima objašnjavao da je Spasitelj sišao s nebesa i uzeo lik tesarovog sina, proživio svoj zemaljski život i vratio se tamo kamo pripada. Uzdigao se baš zato što je jednom sišao! Kad kucne čas, tim putom krenut ću i ja i svaki od braće koji vjeruje. Baš kao što se Krist uzdigao, jašući na oblaku i ogrnut Suncem.
Sunce je već davno zašlo za Artemidin hram. Priscila je zvala na večeru. Ostao sam na klupi još neko vrijeme i razmišljao o zgodama o kojima mi je pričao Barnaba, očevidac od početka. Kajfini svećenici predali su Isusa Pilatu u petak 14. Nisana, prije dvadeset i tri godine. Bilo je to uoči Pashe godine 783. po rimskom kalendaru. Mislili su da odlučuju o žrtvovanju jednog proroka, radi dobrobiti naroda. Nisu bili svjesni da se time ispunilo Pismo, koje kazuje da je tako određeno prije svih vjekova. Čovjek je sluga Božji i čini samo ono što mu je dosuđeno.
Dok mu još nije sinuo trenutak u kojem je shvatio da je Krist, i sam se Isus kolebao. Odjednom je shvatio da se mora vratiti na svoje mjesto, Gospodinu zdesna. Najprije je glavu okrenuo od čaše žući. Kad je sve već bilo svršeno, razumio je da će se tim više uzvisiti što je na zemlji teže patio.

Svjedoci raspinjanja čuli su krik s Golgote: „Oče, zašto si me ostavio?“. Rimljani nisu mogli razumjeti što znači taj uzvik.Vojnici u podnožju križa rutinski su obavljali svoj posao, razderali njegove haljine, zabili koplje u njegovo bedro, da ga dokrajče. Pravili su šegu i njegovim ustima prinosili spužvu namočenu u ocat. Isusov pogled mogla su razumjeti samo braća kojoj je Put bio namijenjen. Kad mu je pred očima bljesnuo razlog zbog kojega je živio, za Isusa je sasvim sigurno nastupio trenutak neopisive sreće. Spojio se s nebeskim Kristom.

Ušao sam u blagovaonicu. Akvila je razlomio kruh i izrekao zahvalnu molitvu. Njegov pogled sjao je od zadovoljstva proživljenog dana.
drazen-pavlic @ 23:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 16, 2009

Tko će se spasiti?

 

 

Isus iz Nazareta u osnovi je naučavao samo jedno: dolazak Kraljevstva nebeskog i priprema za njega. Nije dovoljno poznavati pismo, kao što ga poznaju pismoznanci. Oni znaju navesti bilo koje mjesto iz Mojsija, ali ih Isus ipak naziva opakima i preljubnicima. Pismo treba izvršavati, valja živjeti po njemu. Matej u svome evanđelju opisuje kako je mnoštvo, kome je Isus propovijedao, ostalo zaneseno njegovim riječima. Poslušajmo što je rekao:v«Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni.“ (Mt 7, 24). Kao da je htio reći: one koji su pripravni za dolazak Kraljevstva nebeskog neće otpuhnuti prve nedaće, niti će ih obeshrabriti prve tjeskobe koje naiđu, kao što kuću sagrađenu na stijeni neće odnijeti bujica. «Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika.» (Mt 7, 26-27) Isus ovdje kroz prispodobu govori o samoizgradnji karaktera, kao pripravi za dolazak Kraljevstva. Tko je bez vjere i samopouzdanja doista je ruševina od čovjeka.

 

Kad je sišao s gore, zapravo jednog brda pokraj Kafarnauma na kojem je izrekao svoje čuvene propovijedi, silan svijet je pohrlio za njim. Ljude je neki magnet vukao za prorokom, jednako snagom koja cvijet okreće prema suncu. Iz Galileje prijeđoše na drugu obalu Tiberijadskog jezera, u Gadarski kraj, gdje je Isus nastavio propovijedati. Ovdje je Isus iz dvojice opsjednutih istjerao zloduhe. Zli dusi tad uđoše u svinje koje su tu rovale. Svinjari se uplašiše i zamoliše Isusa da ode iz njihova kraja. Od doista uđe u lađu, preplovi jezero i vrati se u Kafarnaum. Upravo je tu u svoj red uveo Mateja carinika, kasnijeg pisca ove pripovijesti o svom životu. Oduševljeni Isusovim djelovanjem, pristupiše mu i učenici Ivana Krstitelja.

 

Isus je nastavio obilaziti sve gradove i sela, ulazio je u sinagoge, «propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć.» (Mt 9, 35) Doista, smisao dolaska Kraljevstva nebeskog nije naviještanje nekog smaka svijeta i strašnog posljednjeg suda kao finala svjetske povijesti. Smisao je, naprotiv, duševno izlječenje i čvrstoća svakoga tko slijedi nauk. Isusova poruka obraća se pojedincu. Usta govore iz obilja srca, te se već po riječima nekog čovjeka vidi da li iz njega govori dobar ili zao duh. Jer po plodu se stablo poznaje! «Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.» (Mt 12, 34-37) Riječi su ogledalo duše.

 

Kad se čovjek jednom oslobodi zlog duha, ovaj luta naokolo bez spokoja i vreba priliku da ga opet opsjedne. Riječi su to koje upozoravaju da se oko izgradnje na temeljima Božjeg duha treba truditi svakodnevno, jer se čovjek lako prepusti starim navikama. (Mt 12, 43-44)

 

Tu se Isus sažali nad mnoštvom siromašnih ljudi koji su ga slijedili. I dade moć dvanaestorici svojih učenika, da istjeruju nečiste duhove i liječe svaku bolest i nemoć, jer ne mogaše sam sve izliječiti. Prije svega namrije im da propovijedaju približavanje Kraljevstva nebeskog (Mt 10, 5-42). Bilo je a očekivati da će se ljudi braniti od istine, jer je teško biti dobar i živjeti primjenjujući Zakon. Isus je znao da apostole šalje kao ovce među vukove, jer ljudska zloća nema mjere. Tješio ih je da im ljudi im mogu ubiti tijelo, ali ne mogu dušu. Poželi im da budu mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi.

 

Pošto je završio upućivanje svojih učenika, Isus ode propovijedati po židovskim gradovima. Kafarnaum bijaše, naime, u Galileji. Tako su vijesti o čudesnom djelovanju tog čovjeka došle do jeruzalemske tamnice Ivana Krstitelja. On posla svoje učenike da provjere o čemu se radi. Učenici ga izvijestiše da su vidjeli znake vremena u kojem će doći Kraljevstvo Božje. Ono, štoviše, već baca sjenu na sadašnjost. Jer: «Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.» (Mt 11, 4-5) Isus u njihovoj nazočnosti reče da se od vremena propovijedanja Ivana Krstitelja do sada Kraljevstvo nebesko silom probilo u zbilju.

 

On kori gradove u kojima su se dogodila čudesa, a ljudi ipak ne povjerovaše. Onima koji ne vide i ne slušaju znake nailaska Kraljevstva Isus predskazuje propast. Jao njima, kaže, u podzemlje će se strovaliti i zato će im biti gore nego što se dogodilo Sodomi i Gomori. Isus im doista ne želi nesreću, ali upozorava da će se ona dogoditi ukoliko se ne priprave za dolazak Kraljevstva nebeskog.

 

Narodu se Isus obraća prispodobama, a blagovjesnici moć njegove riječi potkrepljuju čudima koja su se događala kao svjedočanstava njegovog poslanja. Poruka pisaca evanđelja bila je da se preko čuda Mudrost opravdala svojim djelima. (Mt 11, 19) U opisu Isusovog djelovanja blagovjesnici navode mnoge prispodobe koje je rekao siromašnima, malenima, opterećenima i izmorenima, da im približi Riječ Božju i Božji naum kako ga je sam vidio. Na pitanje, zašto govori u prispodobama, Isus odgovara apostolima: «Zato što je vama dano znati otajstva Kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano…U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.» (Mt 13, 10-13) Ostvarenje Božjeg nauma Isus vidi u skorom dolasku Kraljevstva nebeskog, To se događa onda kad se ispuni vrijeme. Proroci prošlosti slutili su nešto o Kraljevstvu. Sadašnjii čovjek ima priliku znati. Koja šteta što pokraj zdravih očiju i ušiju on odbija vidjeti i čuti!

 

Prema piscu Otkrivenja, vrijeme se ispunjava svakih tisuću godina, kad Bog uništava sve stvorenje, osim pravednika koje je prije pokolja opečatio svojih znakom. Svjetska povijest kreće se u krugovima, što se slikovito opisuje kao silazak anđela s neba, koji hvata zmaja, veže ga na tisuću godina, baca u bezdan, zatvara i otvor pečati da više ne zavodi narode, „dok se ne navrši tisuća godina. Potom treba biti odvezan na malo vremena.“ (Otkrivenje 20, 2-3)

Tad nebeski sveti grad Jeruzalem preuzima vlast nad zemljom. Ali, tek kad se dogodi sve što se imalo dogoditi. Opis autora Otkrivenja nadahnut je željom za osvetom Rimljanima, zbog uništenja zemaljskog Jerzualema i židovskog hrama 71. godine naše ere. Zato zagonetni Ivan govori o uspostavi nebeskog grada Jeruzalema, koji će nadvladati zemaljskog cara. Nebeski Jeruzalem Rimljani ne mogaše uništiti. Đavao je utjeljen u Rimu, kojeg pisac naziva Babilonom, prebivalištem đavola.

 

Pismoznance Isus optužuje zbog ritualnog vršenja obreda i istovremenog zanemarivanja djela milosrđa. Rekosmo da je svoje poslanje vidio u nagovoru pristaša da vrše ono što je zapisano u Pismu. Tako im je odgovorio na prigovore, zašto liječi i čini dobra djela subotom. Otada su farizeji vrebali priliku da ga uhite i osude. Od svojih ustaljenih običaja i uobičajenih riječi i molitvi nisu mogli vidjeti istinu života i smrti koja se u Isusovim riječima probijala na vidjelo. Matej izvještava da je Isus doznao za namjere farizeja, te se uklonio iz Judeje. Neki od njih su ga  i dalje uhodili, izmiješani s mnoštvom koje ga je slijedilo. Oni su rogoborili protiv Isusa, govoreći da zloduhe izgoni po Sotoni, a ne po Duhu Božjem.

 

Razmatrajući Isusovo djelovanje, blagovjesnik je stigao do same srži njegovog učenja. Isus objašnjava da je Kraljevstvo nebesko kao zrno gorušičino. Vrlo je sitno, ali kad izraste veće je od svega povrća, pa i ptice nebeske se gnijezde na njegovim granama. Kraljevstvo je kao kvasac, iz kojeg izrasta kruh. Kraljevstvo nebesko je kao blago skriveno na njivi. Isplati se sve rasprodati da dobijemo tu njivu. Druga je mogućnost da se izgubi duša, što će se dogoditi ako se vežemo za stvari, koje čovjek posjeduje i koje posjeduju njega. Kraljevstvo je dragocjeni biser. Vrijedi sve rasprodati da bi ga se kupilo. (Mt 13, 31-46)

 

Kad je Isus dovršio svoje učenje, vrati se u svoj zavičaj. Zapanjeni sunarodnjaci se čudiše, odakle drvodjeljinu sinu takva mudrost? Jer, prorok je bez časti samo u svom zavičaju.

 

Blagovjesnik Marko izvješćuje o istim događajima kao i Matej. I on govori o Isusovom čuđenju: kako to ljudi primjećuju promjene u prirodi, a za duhovna zbivanja su slijepi? Prorok opisuje proces pupanja i listanja smokve, po čemu ljudi znaju da se bliži ljeto. Pred istim paradoksom zastao je njemački filozof Hegel, čudeći se kako ljudi vjeruju da je moguće spoznati prirodu, a pred Bogom i duhom staju, tvrdeći da su nespoznatljivi.

 

Tumači značenja pojedinih mjesta evanđelja u tzv. Jeruzalemskoj bibliji naglašavaju da starim prorocima svemirska čuda služe za prikaz Božjih zahvata u povijesti. Tako objašnjavaju Isusove riječi, koje Marko prenosi: «Nego, u one dane, nakon one nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.» (Mk 13, 24-26) Francuski redovnici franjevci, sastavljači Jeruzalemske biblije, naglašavaju da Marko u ovim riječima ne vidi opis smaka svijeta, poput Mateja. Pisac prje svega upućuje na uspostavu pravednosti u čitavom svemiru i spas pobožnih. (Usp.: Jeruzalemska biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., str. 1453, bilj.a/)

 

Markovo evanđelje donosi misli o iznenadnosti dolaska Kraljevstva nebeskog. Takve riječi ne nalazimo kod Mateja, a veoma su važne, jer objašnjavaju pravu prirodu Kraljevstva: «A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas…Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe...Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!» (Mk 13, 32-37)

 

Iznenadnost dolaska i važnost pripravnosti pojedinca govori nam da Kraljevstvo nebesko nije mišljeno prije svega kao zadnje razdoblje u tijeku svjetske povijesti (vremenitosti). Svrha svjetske povijesti nije glavni cilj. Kraljevstvo nebesko vezuje se isključivo uz pojedinca i njegovu samoizgradnju. U Kraljevstvo nebesko stupamo u trenutku svoje smrti. Da o tome što nas čeka nakon smrti mi ljudi ništa ne znamo, odgovor je već grčkog mudraca Protagore. Onaj svijet jednako je zagonetan kao i ovaj (Wittgenstein), čiji smisao se čovjek uzaludno trudi dokučiti tisućama godina.

 

Isusov nauk dolazi nam iz ukupne mudrosti staroga svijeta, koja svoja ishodišta pronalazi u Egiptu, Mezopotamiji, možda čak i u Indiji. Iz tog zajedničkog izvora crpili su i grčki mudraci. Pitagora je boravio u Egiptu i učio kod svećenika, a kasnije je bio u perzijskom zatočeništvu. Platon postavlja staleže i u svoju idealnu državu uvodi pravednost: filozofe kao vladare i ratnike kao čuvare. A narod će se baviti poljoprivredom i zanatom. Država će biti savršena, ako svatko radi svoj posao. U tome se ogleda njezina pravednost, da dijelovi od kojih je sastavljena budu dobro usklađeni. Dijelovima države odgovaraju dijelovi ljudske duše: um, srčanost i požuda. Platon izričito kaže da je najprije proučavao državu, ne bi li u velikom lakše vidio ono malo i nevidljivo - što ga doista zanima. A to je ustrojstvo ljudske duše. „Da bismo lakše spoznali pravednost kod jednog čovjeka, pokušali smo ogledati to prije u nečem većem što ima pravednost. Učinilo nam se da je to veće država. Tako smo je osnovali što smo mogli bolje. Što nam se ondje pokazalo, prenesimo na jednog čovjeka.“ (Država, 434 d) Dakle i Platonu je bilo stalo do sklada ljudske duše, a ne do ostvarenja utopijske države, kako se stoljećima držalo.

 

Ponovimo pitanje s početka: kako stoji s mogućnostu da se čovjek spasi? Blagovjesnik Marko u navedenom odlomku tri puta poziva na bdijenje. Iznenadnost nastupa Kraljevstva nebeskog, mišljena zajedno s spasom pojedinca kao pravom nakanom evanđelja, dovodi nas do rješenja: drevna mudrost, koja je svoj idealni izraz našla u Isusovom nauku, govori o istini čovjekovog života, a ne o završetku svjetske povijesti.

 

Zaboravimo prenapuhanost uloge subjekta, jer je to značajka modernog gledanja. Krivim pogledom zarazio nas je Novi vijek od Descartesa naovamo. Čovjek je jedno među bićima na zemlji, kroz koje se Bog ponekad očituje. Ponekad. Većinom izgleda kao da ga nema. Mana Boga i jest odsutnost, kaže Heidegger. Bitak  je najčešće je prikriven, a ono što daje život otkriva nam se u posebnim trenucima. Njih stari piscu zovu puninom vremena, časom kad se žanje: jer je „dozrela žetva zemlje.“ (Otkrivenje 14, 15)

 

Čovjek je smrtan, njegov će život svakako jednom stići svom kraju. No, draž života ogleda se u tome što mi za granicu znademo, ali ipak ne znamo kada će nastupiti. Smrt će doći noću, kao tat. Kaže se da se nitko od nje još nije izbavio. Zato nas blagovjesnik poziva na bdijenje. Ne samo da spremni dočekamo kraj priče, nego da već sada u mislima otputujemo do te krajnje točke, te se iz nje vratimo u sadašnjost. Tad će na naš život pasti drugačije svjetlo. Znat ćemo poštovati svaki trenutak. Svijest o smrti navikli smo potiskivati. Čini se lakšim okrenuti glavu od nje, nego se suočiti s njom.

 

Granica je izvjesna, iako ne znamo kad će nastupiti, kaže Heidegger. Filozofovim riječima, radi se o preteku svojem najvlastitijem, izvjesnom, a ipak neodređenom kraju ili smrti. Iz te buduće točke vraća se čovjek (ili tubitak, hajdegerovski rečeno) na svoju prošlost i sadašnjost. Tako on daje sebi svoje vrijeme. A vrijeme je višeslojnost sadašnjosti, prošlosti i budućnosti - uključujući i njihov odnos.

 

Nije naodmet dodati da danskom filozofu Sörenu Kierkegaardu pripada zasluga što je, nasuprot velikim sistematičarima, naglasio ljudsku egzistenciju. Ne vrijedi kroz filozofske sustave govoriti samo o vječnosti i pripravi za nju. U središtu pozornosti treba biti konačni čovjek i njegovo vrijeme. Kierkegaard koristi stara Aristotelova izvođenja o vremenu: sadašnjosti jedinoj pripada bitak, jer ona uistinu jest; prošlost više nije, a budućnost još nije. Na početku Ponavljanja Kierkegaard Aristotelove izraze drugačije zaogrće. On kaže: „Potrebna nam je mladost da bismo se nadali, starost da bismo se sjećali, ali nam je potrebna hrabrost da poželimo ponavljanje...Jer nada je primamljiv plod, koji nikada ne zasićuje, sjećanje je jadna dnevnica, koja ne zasićuje, no ponavljanje je kruh naš svagdašnji, koji zasićuje blagoslovom.“ Prošlost i sadašnjost nemaju tu težinu da doista jesu, pa se s njima u našoj svijesti možemo s lakoćom igrati. U mašti se možemo nadati i sjećati, ali radi se o tome da pokušamo doista živjeti. Tko se samo nada, kukavica je, kaže Kierkegaard. Tko se samo sjeća, požudan je, ali tko želi ponavljanje, taj je čovjek. Filozofova misao u izrazu ponavljanje označava upravo tok svijesti prema toj krajnjoj točki, koja omeđuje čovjeka kao konačno biće. Iz nje se vraćamo u našu sadašnjost. Takvo kretanje svijesti je teško izvesti. To ne uspijevaju filozofi ni redovnici. Istina, oni se znaju osloboditi zdravorazumskog razmišljanja i materijalnih činjenica, ali se nakon uzdignuća ne znaju vratiti u praktični život. Samostansko kretanje ostaje sakato za doskok natrag u zbilju. Vitez vjere, naprotiv, može, poput oca Abrahama, naći snage da napusti sve sve što je do tada činilo njegov ljudski život, što ga je radovalo i rastuživalo, da bi stupio u osobni odnos s Bogom. Religijsko kretanje nije dovršeno sve dok vitez mekano ne doskoči natrag na tlo. Umijeće je sve ostaviti, da bi se na kraju opet sve dobilo. Bog naravno ne može vratiti sve pojedinosti materijalnog opstanka, kao što na kraju to nije mogao učiniti za svoga slugu Joba, koji je izgubio čitavu obitelj. Ali se kao nagrada za izvršeno religijsko kretanje dobiva svoje Ja, ili savjest. O tom putovanju svijesti do krajnje točke našeg bića, Kierkegaard kaže: „Kada završimo krstarenje po životu, pokazaće se da li imamo hrabrosti da shvatimo kako je život ponavljanje, i zadovoljstvo da se tome radujemo.Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti, nikada neće živjeti...“ (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 6-7) Prokrstariti životom znači baš to da se u svijesti uspnemo do krajnje točke, s koje na naš život pada drugačija svjetlost, zbog koje nam sve izgleda ljepše i drugačije. Zaljubljeni čovjek, na primjedbu da bi u svojem usavršavanju trebao ići dalje i još dalje, može odgovoriti da on nema kamo dalje, jer mu je u ljubavi sav život. Isto tako i onaj koji vjeruje. Oni koji doista žive (po Zakonu), vole ili ne vole, vjeruju ili ne vjeruju.

 

Kierkegaardova izvođenja pomogla su Heideggeru u stvaranju njegove koncepcije vremena. Upravo se na prethodnoj točki Heideggaer pridrućuje Kierkegaardovom razmišljanju. Kako da čovjek spozna istini svoga bitka prije nego mu dođe kraj, pita se on u predavanju Pojam vremena ? Jer je to biće uvijek još nešto, što nije došlo svom kraju. A na kraju upravo više nije. „Prije toga kraja, on nikada nije navlastito ono što može biti; a ako jest, onda više nije.“ (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 51) Loša je i uputa na tubitak drugih, primjerice da tajnu smrti pokušamo spoznati kad se ona dogodi drugima. Jer se tubitak drugoga nikad nema na izvoran način. Tolstoj je u Smrti Ivana Iljiča opisao razmišljanja čovjeka bolesnog na smrt. U srednoj školi smo učili logiku, misli Ivan Iljič na samrti. Primjer zaključka glasio je: „Čovjek je smrtan. Gaj je čovjek. Dakle, Gaj je smrtan.“ Zaključak je posve ispravan za Gaja, kaže Ivan Iljič. Ali se nikako ne može odnositi na mene!

 

Iz ove nezgode izlazimo kad osvijestmo da „kraj mojega tubitka, moja smrt, nije nešto čime odjednom prestaje neki tijek, nego mogućnost, o kojoj tubitak ovako ili onako zna: krajnju mogućnost sebe sama, koju može prihvatiti, i kao onu koja mu predstoji može prisvojiti.“ (Heidegger, isto) Čovjek može zastirati izvjesnost svoje smrti, koja će nastupiti kad-tad, a može ju prihvatiti. U drugom slučaju imamo iščekivanje u izvjesnosti, koju opet određuje potpuna neodređenost u smislu da ne znamo kad će nastupiti.

 

Blagovjesnik Marko poziva na bdijienje. Kraljevstvo nebesko dolazi iznenada, te o danu i času njegovog nastupanja nitko ne zna. Koncpet Kraljevstva nebeskog odgovara u potpunosti predodžbi o smrti kao točki krajnjeg dometa svakog pojedinca. Nije bitno jesmo li proživjeli dug ili kratak život. Radi se jedino o tome da život bude zaokružen, da smo ga živjeli sa svim srcem. Samo u tom slučaju sve ima smisla (Seneka).

 

Isusov nauk o pripravi za dolazak Kraljevstva nebeskog je isto što i misao o pretjecanju tubitka vlastitoj smrti kao navlastitoj mogućnosti, koju valja osvijestiti i htjeti (Heidegger). On odgovara i misli o krstarenju od krajnje točke života do sadašnjeg trenutka, da bi se doista živjelo (Kierkegaard).

 



drazen-pavlic @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.