Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - studeni 2008
nedjelja, studeni 30, 2008
Ovdje govorimo o povijesnom Isusu, dakle o onom koji nije predmet kršćanske vjere. Ne zanima nas Krist Bogočovjek, Božji sin rođen od Marije Djevice i začet po Duhu Svetom, mučen, raspet i pokopan pod Poncijem Pilatom, kako kaže carigradsko-nicejsko Vjerovanje. Kad je tome tako, jasno je da ne želimo povrijediti bilo čije osjećaje.

Zanima nas zbiljski, životni Isus i njegovo vrijeme.Velike prepreke predstavljaju nam tisućljeća koja nas dijele od Isusa i odsustvo bilo kakvih materijalnih dokaza: iskopina, povijesnih dokumenata i slično.Takvi dokazi bi zasigurno bili po ukusu moderne znanosti. Zato se moramo zadovoljiti pretpostavkama i nagađanjima. Ipak, postoji zajednička osnova u ljudskim društvima od početaka do današnjeg dana. To je moral, ili još točnije, običaji. Možemo li pomoću običajnih pravila, po kojima funkcioniraju sve ljudske zajednice, razabrati smisao i značaj djelovanja povijesnog Isusa?

Isus je svojom pojavom i učenjem u židovskoj povijesti postao prijetnja vjeri otaca, što prije svega znači običajima. Čuvari tradicije i vršitelji obreda bili su svećenici u vrhovnom vijeću Sinedriju, na čelu s Velikim svećenikom.Njihovu ulogu u ubojstvu povijesnog Isusa već smo rasvijetlili na prethodnim stranicama.

Isus, po vlastitim riječima, ili bar onako kako nam je crkvenom predajom preneseno, nije došao da utemelji novi Zakon, nego da ostvari Zakon koji je Mojsiju na brdu Sinaj dao Jahve. Isusovo tumačenje ipak je bila velika novost za židovske svećenike. Kad se pojavio netko tko je mislio svojom glavom, pa makar ne previše izvan zadanog kodeksa, većina od koje je odudarao smatrala ga je nemoralnim, samovoljnim i na kraju zlim. Kao takav zaslužio je smrt. Smisao pokoravanja tradiciji je u tome da viši autoritet naređuje, a podanik sluša. Bez obzira da li pojedinac nalazi da je za njega moralni propis koristan ili ne. Propisi su tu da ih se poštuje. Običaj je sve. Pojedinac ne smije misliti na sebe. Zato je kazna, koju je prema legendi pretrpio, za Židove mogla biti pravedna. Dapače, društvo koje je kao židovsko duboko povezano, ispad pojedinca shvaćalo je kao krivicu cijelog naroda, te je njegovu kaznu podnosilo kao svoju. Predaju Isusa rimskom sucu, koji ga je zatim osudio i raspeo, mogli su Židovi doživjeti kao očišćenje svoje zajednice od neposlušnog pojedinca i učvršćivanje običaja koji su se rasklimali. Možda među Isusom i Židovima nije bilo neprijateljstva? Možda je naprosto trebalo podnijeti žrtvu?

Ovakve misli nudi nam „podzemnik, bušač, kopač, podrivač“ Friedrich Nietzsche u svojoj knjizi Osvit, čiji podnaslov glasi Misli o moralnim predrasudama. (1881.) Onaj tko se ipak odlučio uzvisiti iznad morala zajednice, „morao je postati zakonodavac i vrač i neka vrsta polubožanstva“. (Aforizam 9: Pojam običajnog morala) Zar se Isus nije prozvao prorokom (zakonodavcem), krstivši se imenom Sina Čovječjeg, aludirajući na proroka Izaiju? Da li je sad jasnije zašto se u danima muke nazvao čak Sinom Božjim?

Aforizmi o kojima posebno želim razmišljati su Značenje ludila u povijesti morala (14) i Moral dobrovoljnog trpljenja(18). Nove ideje slobodnomislećih jakih pojedinaca mogle su pod strahovitim pritiskom i stegom običaja i morala izbiti na površinu samo uz pomoć ludila, kaže Nietzsche. Taj jezivi saveznik krčio je tijekom povijesti put novoj misli i kidao stege običaja i praznovjerja. U očima ljudi luđak nalikuje epileptičaru, jer nosi pečat nesvojevoljnosti. Zato se mislilo da je luđak Božji glasnik. Otkud pojedincu snaga da izdrži pritisak? Masku ludila prorok i mučenik prihvaćao je svojevoljno, jer mu je ona suzbijala grižnju savjesti i ulijevala strahopoštovanje (prema Bogu, čiji je izaslanik). Da bi se zaštitili, inovatori su navlačili tu masku davno prije nego su doista poludjeli i sasvim „ugasili iskru svoje umnosti“. Zar se ne kaže da u genijalnosti i ludilu ima zrnce božanskog? Ako razmotrimo način kako se kod raznih naroda postaje vrač, naći ćemo bitno ista pravila: „besmisleni post, produžavano spolno uzdržavanje, odlazak u pustinju, uspon na neko brdo ili stup“ (Osvit, Rad, Beograd, 1982., str. 19) U duševnim mukama venuli su vjerojatno najplodniji ljudi svih vremena, jer su kao reformatori morali navlačiti masku ludila. Isus nije bio iznimka. Proveo je četrdeset dana u pustinji, gdje ga je iskušavao Sotona.

Nietzsche zamišlja delirije, grčeve, iznenadne bljeskove, razdoblja tame, strah, sablasti, urlike, plač tih mučenika koji su samo htjeli biti pojedinci iznad morala i običaja: „Samo da nađem vjeru u samom sebi! Razdire me sumnja. Dotukao sam zakon i sada od njega strepim kao što živ čovjek zazire od leša.“ (str. 20)

Možemo zamisliti pod kakvim je pritiskom bio povijesni Isus. Možemo li u legendi o njegovom životnom putu prepoznati čak i znakove ludila kakvi su oduvijek pratili svakog reformatora i genija? Na svom suđenju on se uopće nije branio. Šutio je, priznavao ili govorio u dvosmislenim izrazima, kao da je priželjkivao da ga što prije osude. Čak je staloženi i razboriti Pilat s njim izgubio živce. Za razliku od Isusa, Pavao se na svom procesu trideset godina kasnije branio vrlo umješno. Najprije je unio razdor među sukobljene struje svećenika u Sinderiju, a zatim se prizvao na rimskog cara što mu je omogućavao status rimskog građanina. Isus je sam sebe osudio, ali ne nužno da bi izvršio volju Očevu. Možda naprosto zato što je podlegao pritisku običaja? Pojedinac valja sebe žrtvovati radi narodnog interesa.To bi bio smisao žrtve tragičnog junaka Grčke.

Židovi Isusovog vremena živjeli su pod rimskom okupacijom.Velikog svećenika imenovao je rimski namjesnik i isto ga je tako bilo kada mogao smijeniti. Rimljani su znali bezobzirno oskvrnuti židovske svetinje. To su bili veliki udarci po ponosu najbrojnijeg naroda Rimskog carstva. Pojavljivali su se proroci koji su pozivali na pobunu i ukazivali na opasnost asimilacije naroda i odumiranje vjere otaca. Rimljani su u krvi ugušili nekoliko pobuna. U takvom položaju prirodno je da jača strogi moral, kojim se zajednica štiti. U 18. aforizmu Nietzsche se pita što je najveći užitak za članove zajednice koja desetljećima živi u ratnom stanju? Duše otvrdnule uslijed dugotrajnog odricanja najveći užitak nalaze u okrutnosti. Takva duša je u vršenju okrutnih djela domišljata i nezasitna. Zamislimo urođenike kako ubijaju pripadnika susjednog plemena zavezanog za žrtveni stup u središtu sela. Oni vjeruju da se svirepom egzekucijom zajednica učvršćuje, a bogovima se pruža prizor u kojem oni uživaju. U situaciji kad su okrutnost i mučenje glavne odlike društva, neprimjetno se rodilo vjerovanje da je dobrovoljno trpljenje upravo najveća vrlina.

Tokom dugih vremenskih razdoblja običaj postupno stvara praksu koja odgovara tom vjerovanju. Čovjek se počeo pribojavati trenutaka sreće i dobrog raspoloženja, jer je mislio da će Bog na to gledati prijekorno. Istovremeno se probijalo uvjerenje da je trpljenje Bogu milo. Najmoralniji je čovjek zajednice onaj je koji se odriče i teško živi. Ali ne zbog samosvladavanja, već zato jer treba udovoljiti zlim bogovima i prinijeti im žrtvu pokajnicu. „Svi duhovni vođe naroda koji su bili kadri da u teškom, plodotvornom glibu njihovih običaja nešto pokrenu, morali su osim ludila biti i dobrovoljni mučenici kako bi zadobili vjeru – ponajviše i prije svega, kao uvijek, vjeru u same sebe!“ (str. 21)

Iako ga izričito ne spominje, jasno je da Nietzsche ovim navodima baca novo svjetlo na Isusovo mučeništvo. Nije li se Isus dobrovoljno žrtvovao za narod, da udobrovolji Boga? Ta koncepcija sasvim dobro bi se uklopila u vlastito Isusovo viđenje sebe kao Sluge patnika i Izaijinog nastavljača. Nije li mu mučeništvo bilo potrebno da bi prevladao sumnje i na kraju sam povjerovao u smisao onog što je činio i naučavao?

Duh koji slijedi nove staze izložen je grižnji savjesti i strahovima. Jačini straha odgovara jačina bijesa tih vođa protiv vlastitog mesa i zdravlja: „kao da su božanstvu nudili naknadu u zadovoljstvu iz straha da se ono ne bi razgnjevilo zbog zanemarivanih i suzbijanih običaja i postavljanja novih ciljeva.“ (str. 22) Razmislimo u svjetlu iznesenih misli o Isusovim strepnjama u Getsemanskom vrtu, uoči uhićenja. Legenda kaže da on odlazi na osamu pomoliti se Bogu i moli učenike da ostanu budni. Možda ga je hvatao veliki strah, u očekivanju reakcije Sinedrija na njegov veličanstveni nastup u Jeruzalemskom hramu proteklih dana? A učenici su bezbrižno pozaspali, nespremni da se solidariziraju s njime i pruže mu utjehu. Možda je Isus molio Boga da se ne razgnjevi zbog suzbijanja običaja: druženja s grešnicima, naučavanja subotom, uzimanja hrane prljavim rukama?.. Duševne i tjelesne Isusove muke osnivači kršćanstva uklopili su u scenarij Evanđelja, da bi Bogu dali zadovoljštinu zbog vlastitog novog iskoraka u odnosu na tradiciju.

Nietzsche smatra da se ni društvo XIX stoljeća nije oslobodilo takve logike osjećaja. Nastup njegovog ludila dokazalo je tu tezu. „Svaki najmanji korak na polju slobodnog mišljenja i osobno oblikovanog života oduvijek se postizao duhovnim i tjelesnim mukama.“ (str. 22) Doista su kratkotrajni osjećaj slobode i dohvaćeno zrnce uma tih rijetkih pojedinaca u povijesti civilizacije beskrajno skupo plaćeni.

Što su običaji? Iskustva prethodnih generacija. I istovremeno brana protiv donošenja novih običaja. Takvu ulogu imao je u odnosu na Isusov nauk Mojsijev zakon (Stari zavjet). Isusova tumačenja išla su za tim da se običaj ispravi, nadopuni, pravilnije shvati, možda obzirom na razvoj prilika i života?! No, čuvari tradicije odnijeli su pobjedu. Kasnije se pojavio Pavle koji je rekao: Iskoristimo Isusovu smrt na križu za dokaz nove vjere! Ako ne povjerujemo u uskrsnuće i život vječni, onda je Isus uzalud umro!

Nije li Isusovo zdvajanje na križu jedan mogući znak sumnje koja ga je proždirala? „Dotukao sam Zakon i sada plaćam za to. Strepio sam kao što živ čovjek zazire od mrtvaca, a sad mi u trenutku smrti nema pomoći niotkud.“

Amen. Sačuvaj me Bože od ovih misli, da ne poludim!


drazen-pavlic @ 22:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 24, 2008
Danas je blagdan Svete Obitelji. U pola sedam sam krenuo za Osijek. Moj novogodišnji pohod u Osijek radi popisa tepiha tepiha i tepisona u našoj osječkoj trgovini već je postao tradicija. Auto-put od Ivanić Grada bio je poluprazan. Dvadeset kilometara nakon Slavonskog Broda jedan krak se odvaja prema Đakovu.To je dionica buduće Slavonike, brze prometnice od Mađarske granice preko Osijeka za Tuzlu. Ta će cesta ubrzati razvoj Slavonije. Tako se bar očekuje.

Okrenuo sam broj časnih sestara u Đakovu. Javila se teta Mihaela. Obradovala se i pozvala me da navratim. Nekoliko puta sam se izvrtio oko kružnog toka. Cesta me namjesto u središte baci u predgrađe. Napokon nađoh katedralu.Veoma je hladno. Svećenik propovijeda o značenju Svete obitelji i svake obitelji. Govori o tome kakav primjer trebamo dati svojoj djeci. Ako im pružimo sve što požele, nećemo ih usrećiti. Gledam ljude oko sebe, zatim visoke svodove. Orgulje šute. Na podlozi tihog continua elektronskog harmonija svira solo tamburica. Iz trbuščića te panonske školjke bisernice u dubinu prostora iskre kratki isprekidani titraji zvonkog zvuka, iscrtavajući melodijsku liniju pučkog napjeva U to vrijeme godišta. Vrckavi tonovi glazbala kao neka nevidljiva maglica obavijaju se oko kolosalnih stubova i srca ljudi umataju u Dobrotu.

Izašao sam van. Stvarnost se ukazala u vidu zaleđenog pločnika. Oko mene pustoš i studen nedjeljnog jutra. Nailazi čiča. „Molim lijepo…“, - prozborih u nadi da će mi pokazati put prema samostanu. Ali me on ne vidje i ne ču. U svom je paralelnom svijetu. U ravnini glavnog portala refleksnim pokretom desnice prekriži se i nastavi kružiti svojom putanjom oko Sunca. U taj čas naišla je mlada žena koja je znala gdje je samostan. Valjalo mi je proći uskim prolazom pokraj škole. Tapkao sam po ledu i razmišljao o pravim zimskim cokulama koje nisam dospio kupiti na božićnom sniženju.Već sam pred kućom sestara Svetoga Križa, još uvijek uspravan i na nogama. Časna na porti me odvela na prvi kat, u sobu za goste. Izdužena prostorija namještena je u jednostavnom stilu: stol, tri stolice, krevet, umivaonik, ormar. Kroz nekoliko minuta u sobu je ušla teta, a s njom dah Božića. Srdačno me poljubila i ponudila doručkom. Zahvalio sam se. Zatim je teta pokušala s ručkom. Objasnih da žurim na popis zaliha u Osijek. Kolače i mineralnu vodu nisam mogao odbiti. Teta se raspitivala za sve. Ja sam odgovarao na pitanja. Ništa nisam pitao. Teta je na kraju rekla da je ona dobro. Dao sam joj primjerak knjige Hrvatski križari. Prisjećanje na drage ljude koji su nestali u vihoru rata izmamilo je suze na njene oči. Njezin se brat početkom svibnja 1945. iz sjedišta ustaškog redarstva u Ivanić Gradu odvezao službenim automobilom. U roditeljskoj kući je, sakrivena ispod stola, o tome u potaji slušala priče. Stariji su iz predostrožnosti o sudbinama svojih suseljana pripovijedali tek kad bi djeca pozaspala. Bilo je izuzetno opasno širiti istinu o zlodjelima komunista. Milan je posljednji put viđen na samom Bleiburškom polju. Dok su trajali pregovori hrvatskih generala s Englezima, njegovi suputnici izviđali su okolni teren. Kad su se vratili do kola, Milana nisu zatekli. Pored automobila ostala je samo lokva krvi. Teta je na kraju rekla da prošlost treba zaboraviti. Ljudi na obje strane mislili su da čine ono što moraju.Treba se okrenuti sadašnjosti i budućnosti.



Popis zaliha dovršili smo do ručka. Upravljač automobila okrenuo sam u smjeru Vinkovaca. Posvuda ravnica, ali cesta pravi oštre okuke, prateći davne međe. Ernestinovo, most preko zaleđene Vuke, Jarmina…i na tridesetom kilometru napokon Vinkovci. Slijedio sam putokaze koji vode u središte grada. Krajičkom oka s lijeve strane ugledao sam most preko Bosuta. Skrenuo sam na most, zatim usmjerio uz Bosut sve do Perine kuće. On je stajao ispred putnih vrata i navirivao se prema početku ulice.
- Idemo na ručak. 'Oćeš srednji ili vrhunski fiš?
- Paa…očito je srednji u blizini, a vrhunski malo dalje.
- Tako je. Znači vrhunski. Idemo u Vukovar. Najbolji fiš uvijek je pokraj rijeka. Tamo uvijek ima svježe ribe i znalaca koji je znaju pripremiti.

Sentići su u Vinkovce došli poslije rata, vlakom bez voznoga reda, iz Neuma. Malo vinograda i duhana što su posjedovali nije moglo prehraniti brojna gladna usta. Pero i njegov otac s ponosom pričaju da je njihov duhan pušio Vladko Maček. Pero je tražio novinski papir da umota dar za mene, bocu mirišljavog traminca iz Iločkih podruma i litru domaće šljivovice, žute kao sunce juga. Stari se raspričao. Sve u svemu je dobro, samo što mu susjed vadi mast. Kaže, tuče špicom u zid punu godinu dana. Jednom je tukao dok nije izbio ciglu. Umalo je pala na starog, dok je sjedio na otomanu.
- Zašto tuče? – pitam.
- Ne znam. Vodio sam ga u kuću da vidi što je uradio. Ispričav'o se, al' opet tuče. Rušio je kuće u ratu, pa misli da more opet. Evo, vidiš gdje sam popravlj'o zid.

Prolazimo smo kroz Nuštar. Pero priča:
- Ovdje su kuće za odmor viđenijih Vinkovčana. Kao svi bogataši, vole se maknuti malo u stranu.

Napuštamo glavnu cestu. Pero objašnjava da su pored pošljunčanog puta, po grabi sa njegove sjeveroistočne strane, išle su kolone u Vukovar i iz njega. Sve dok JNA nije stegla obruč.
- U studenom 1991. u Vinkovcima je dvadeset tisuća dobro naoružanih boraca čekalo naredbu. Donošena je procjena da bi u slučaju proboja većina izginula. To je vjerojatno točno. Oficiri JNA svetili bi se za velike gubitke i izgubljenih tridesetak tenkova na ovom bojištu. Vukovar je morao pasti za njihovu zadovoljštinu.

Pero je ljut na političare. Kaže da predizborne kampanje na ljude kao što je njegov otac ne djeluju. Oni su nasađeni od malena i ne mijenjaju stav.
- Tito je bio najveći zločinac, odmah za njim Pavelić. Sad se vidi mudrost Mačekova, koji u toj klaonici Drugog svjetskog rata nije htio sudjelovati – iznosi Pero telegrafski svoja mišljenja o velikoj politici.
- Odmah za njima je Tuđman. Oni su ratni zločinci, a Franjo je gospodarski kriminalac.

Pero se ljuti na moćnike koji zbog svojih ideja u ratove uvlače obične ljude. Prije desetak godina moj davni gimnazijski prijatelj Boris je u svojim Barikadama pisao: Povjesničar Tuđman je došao na vlast da bi napisao svoje najveće povijesno djelo, umačući pero u krv „svoga dragog“ naroda.

Prisjetio sam se prosvjeda izbjeglih Slavonaca na Jelačićevom trgu jeseni 1991. U očaju i tuzi zbog razrušenih domova i izgubljenih očeva i sinova uzvikivali su nešto što tada nisam razumio:
- Što si sve ovo započinjao, ako nemaš sredstava da naš obraniš!?

Mislio sam: što im je? Zar nisu svjesni da neovisnost i sloboda ima svoju cijenu? Sad znam da bi oni radije ostali na svojim kućnim pragovima, u sklopu bilo kakve Jugoslavije. Kad je stvorio „neovisnu“ Hrvatsku, Tuđman je svoju geopolitiku nastavio u Bosni. Mnogi će reći da je rat sa Srbima i Muslimanima bio neizbježan, još nakon 1989. i Račanovog i Kučanovog napuštanja kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Srbi su htjeli ojačati federativni centar, Hrvati i Slovenci veće ovlasti republika, Albanci neovisnost…Vojska je kanila pohapsiti razbijače Titove Jugoslavije. Nedostajao je samo glas Bogića Bogićevića u kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije. Da je Bogić glasovao „za“, te bi večeri Kadijević i društvo najprije uhitili hrvatskog predstavnika Stipu Mesića, jer im je bio pri ruci. Zatim bi došli po ostale, sve do najnižih razina. Ali nije. Neobjavljeni rat protiv Hrvatske nastavljen je rado ostvarenje alternativnog plana srpskog vodstva: iscrtavanje granica SAO krajine na zemljovidu Hrvatske. Daljnji razvoj događaja je poznat: masakri, jauci, kolone prognanika.

...

Nova je godina. Ništa osobito. Jedan dogovoreni datum u kalendaru. Crkva godinu započinje četrdeset dana ranije, prvom nedjeljom Došašća. Neki narodi rođenje Boga računaju po gregorijanskom, neki po starom julijanskom kalendaru. Vijetnamcima Nova godina pada ljeti. Školska godina počinje prvog rujna. Iako nema razloga za euforiju, prvi siječnja ipak se slavi u cijelom svijetu. Ljudi priželjkuju da se na taj dan dogodi nešto šokantno. Tog jutra susjed je krenuo da mi čestita Novu godinu. Pogledao me crvenim očima i nateklim podočnjacima i ispričao kako mu je super bilo na dočeku:
- Susjed! Da ste me vidjeli u dva ujutro. Valcer smo plesali na magistrali! Ludnica!

Zato su drugoga siječnja radna mjesta poluprazna. Prvih dana siječnja vladaju prehlada i crijevne tegobe. Neka taj prvi siječnja bude simbolika svakog novog početka. Tko zna koliko još prvih januara čeka na nas. Čovjek treba znati kad je dan istrošen. Moj poslodavac uvijek govori da sve kritike moramo reći u staroj godini. Kad ona prođe, valja joj okrenuti leđa i započeti novu. Njemačka čestitka kaže: „Sretno uklizavanje u Novu!“

U Googleovu tražilicu upisao sam ime i prezime mog davnog kolege Borisa. Na ekranu su se pojavili razgovori koje je proteklih godina vodio s novinarima u Zagrebu i Beogradu. Godine 2002. u Beogradu je izašla knjiga Kaptolski kolodvor. Tom prigodom Boris je dao intervju:
- Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka. Ni jednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika. Ostalo su ruševine, socijalna bijeda, moralna sramota…

Eto nas u polurazrušenom Vukovaru. Pero i ja razgovaramo o istoj temi o kojoj piše Buden. I zaključci su nam slični. S tom razlikom što ih u našem slučaju donose same žrtve fatalne politike, dok je Boris o njima razmišljao iz perspektive Beča. Googleova tražilica povezala je mene, Peru i Borisa u jednom trenutku prosvjetljenja, koji je za mnoge stigao prekasno. Je li to slučajno?

Sat kasnije u restoranu Vrške čekali smo da nam skuhaju fiš, srednje zaljućen. Pridružio nam se mjesni ilustrator Teodor Jukić. Spomenuli smo legendarnog vukovarca Pavla Pavličića. U stvari, Pero se sjetio njegovog romana Ritam zločina, po kojem je Zoran Tadić snimio antologijski film. Pitanje je glasilo: postoji li nužna uzročno-posljedična veza između događaja? Zbiva li se išta slučajno? Naravno da slučajnost itekako postoji. Čudak u Pavličićevoj knjizi nije bio tog mišljenja.Tražio je pravilnost pod svaku cijenu. Odabrao je slučajnu žrtvu i ubio da bi se ispunila samo njemu znana statistička pravilnost broja zločina u gradu.

Tirani bolesnog uma žrtvovali su tolike ljude da bi ostvarili snove. Jedan san zvao se: neovisna Hrvatska. Iskovane su i nove riječi. Govorilo se o hrvatskoj samobitnosti, u vrijeme i u svijetu kad političke i ekonomske samosvojnosti nema! General Markač je u društvu ministra policije otišao u božićni lov i prekršio pravila kućnog pritvora. Hrvatska vlada time je izgubila na vjerodostojnosti, zbog čega je generalu Gotovini propala prilika da bude pušten iz Sheveningena i brani se sa slobode. Prvoga siječnja ZERP je ipak stupio na snagu. Slovenci će idućih pola godine predsjedati Unijom. Bijesni su na Hrvate. Sad se mogu očekivati pritisci iz Europe. Hrvatska će na kraju balade odluku vjerojatno povući. Drugi san snivao se istočnije, pod parolom: svi Srbi u jednoj državi!

Da li smo se Pero i ja predzadnjeg dana Stare godine slučajno sreli? Jesam li igrom slučaja na Novu godinu otvorio Googleovu tražilicu i ukucao ime starog gimnazijskog prijatelja? Mislim da su sve činjenice ovog svijeta uvijek tu, ali ih mi ne želimo vidjeti. Jučer i danas bio sam motiviran da ih vidim i povežem. To je jedina slučajnost koja je ovdje prisutna.

Vukovar je još uvijek pusti grad. Polja se obrađuju, ali su pojasevi uz cestu zarasli u drač koji krije mine. Sagrađene su i nove kuće. Na obali Dunava pred završetkom je hotel s pet zvjezdica. Pero naglašava da je to najelitniji hotel u Slavoniji. Čitam ćirilični natpis: Časovničarska radnja. Podunavlje je «mirno reintegrirano» 1997., kao kruna mirovne misije američkog generala Kleina. General je otišao u zasluženu mirovinu, Tuđman je upisao još jednu političku pobjedu, a Hrvatska je vratila dio teritorija na krajnjoj istočnoj točki. Ništa drugo spomena vrijedno nije se dogodilo.Većina Hrvata Vukovaraca i nakon tog datuma ostala je u Istri, Primorju i Zagrebu. Neki od njih dolaze samo vikendom, da pokose okućnicu i provjetre kuće.

Teodor Jukić priča da su njegovi preci u Vukovar doselili prije četristo godina. To me podsjetilo na Šešeljeve govore. Držao ih je pred srpskim stanovništvom u slavonskim mjestima, iz kojih su četnici protjerali Hrvate. Jedan ulomak njegovog govora vrtio se onih dana na vijestima Hrvatske televizije:
- A znate li zašto ovde u Slavoniji, pa ni u Mađarskoj, ljudi ne smeju duboko da oru? Zato jer se boje da ne otkopaju srpske kosti.

(smijeh u publici)

Nakon kratke stanke Šešelj je nastavio:
- Ovo je srpska zemlja! Ovde Srbi žive vekovima.

Teodor je Srbin, Pero Hrvat. Hrvati i Srbi u Vukovaru i Vinkovcima svakodnevno se susreću. Naučili su da moraju živjeti zajedno. Ako se ne radi o nekom zagriženom, oni pričaju kad se sretnu na ulici, ponekad popiju piće.

Teodoru je sedamdeset i osam godina. Raspričao se o svom rodoslovlju. Kaže da Milorad Pavić u Hazarskom rječniku spominje nazive deset koljena unazad, a on dodaje još sedam.
- Nakon oca, dede, pradede, čukundede, pronašao sam nazive za još trinaest kolena.

Milorad Pavić se krajem osamdesetih, kao i mnogi drugi srpski akademici, angažirao politički. Od književnika svjetske slave prometnuo se u glavnog ideologa velikosrpstva i hvalitelja Miloševićeve politike. U voždu je vidio nekog tko može razriješiti krizu. Podupirao je parolu da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi:
- Zašto bi se Nemci smeli ujedinjavati, a Srbi ne? Zašto bi Europi smetala velika Srbija, a ne smeta joj velika Nemačka?
Više puta je izričito rekao da su Hazari iz njegovog leksikona zapravo Srbi. Pod natuknicom Hazari na strani 139-144. u izdanju Prosvete iz 1985. Pavić piše:
- U carstvu su najbrojniji Hazari, svi ostali su u sasvim malim grupama. Administrativna podela carstva, međutim, ide za tim da ovo ne pada u oči…samo jedan od čisto hazarskih okruga nosi naziv hazarskog okruga, a ostali su ime i mesto u državi dobili na druge načine. Na severu je, na primer, izmišljen ceo jedan nov narod koji se odrekao hazarskog imena…Hazari nose najveći teret vojnih obaveza kao najbrojniji, ali su zapovednici iz ostalih naroda podjednako zastupljeni…U vreme ratnih opasnosti iz pojmljivih razloga opisani odnosi u carstvu se menjaju. Tada se Hazarima daju veće slobode, gleda im se kroz prste, obnavljaju se sećanja na njihove slavne pobede u prošlosti, jer oni su dobri vojnici, koplje i sablje mogu hitnuti i nogom, seku s dve ruke odjednom…“
Očita je aluzija na odnose Srba, Vojvođana, koji su se odrekli srpskog imena, i ostalih naroda u Jugoslaviji, te na Miloševićev govor na Gazimestanu. I akademici vjeruju u mitove! Eto zašto je Krleža mogao izjaviti:
- Spasi me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.
Mirko Kovač u razgovoru za novogodišnji Feral Tribune kaže da je Pavić zapravo Hrvat, koji je poput nobelovca Ive Andrića odlučio da bude Srbin. A Emir Kusturica, kaže Kovač, snagom volje prestao je biti „Bosanac“ i postao Srbin. Svoje korijenje pronašao je u stablu srpske obitelji Krivokapić.
U međuvremenu je Tošo hitrim potezima olovke pravio moju ilustraciju. On inzistira na nazivu ilustracija, jer ne radi se o karikaturi. Za Perine šahovske knjige narisao je pet stotina krokija slavonskih i hrvatskih šahista. Dok je vukao linije po papiru, tražio je da nastavim s jelom.
- Crtate me dok jedem. I sad će moji prijatelji dobiti nove dokaze da puno jedem.

Dok smo se častili pečenim smuđem i somom, Teodor je prešao za susjedni stol i počeo „ilustrovati decu“. Iako radi iz zadovoljstva i za pokoji mješanac, ipak je na kraju od Vukovaraca vikendaša za pet dječjih portreta primio skromnu nagradu.




Vrijeme je tmurno. Sivom dunavskom mrcinom dugačka šlepa probija se prema Mađarskoj. Udaljeni šum motora remorkera i valova nalikuje huku vremena. Pada noć. Sa srpske strane, na mjestu gdje je nekad pristajala skela, žmirkaju svjetla. Nizvodno se naziru tamni obrisi Ade, koja je i dalje u posjedu srpske vojske.

U Vinkovce smo se vraćali magistralnim putom koji vodi kroz Borovo. Šutjeli smo. Brzi ritam isprekidane bijele linije ispirao nam je mozgove od onog što smo vidjeli i čuli. Mrak s lijeve i desne strane automobila krio je svoje tajne. Zbog buke motora nismo mogli čuti lepet krila duša koje su se još prije šesnaest godina izdigle iz mrtvih tijela vukovarskih žrtava. One još uvijek sablasno kruže pustim krajolikom, ne znajući kojem Bogu da se upute: katoličkom, pravoslavnom ili židovskom. Zaustavljaju se nad otvorima podruma, iz kojih tupo odzvanjaju jeke neuslišanih riječi: „Nemojte, imam djecu!“

drazen-pavlic @ 20:30 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, studeni 21, 2008
                                     Ljubav i vjera su dvije najveće strasti

Pogledajmo kako Kierkegaard na sudbini patnika Joba pokazuje povratak u život i novo osvjetljenje koje se time dobiva. Job je izgubio sve i zatim ponovno sve dobio. Nakon muka i tjeskoba on je preporođen. Ponovno je zadobio svoje ja i to je ponavljanje. „Ja razumijem sve, i život mi izgleda ljepši nego ikada.“ (Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 97) Ponavljanje je moguće samo u duhu, kretanje se odigrava samo u duši, „gdje svakog trenutka započinje život, gdje se on svakog trenutka gubi i opet dobiva.“ (str. 99) Bog je Jobu vratio sve osim djece, «jer se ljudski život ne može tako udvostručiti» (str. 98)

Vratimo se priči o zaljubljenom mladiću i patniku Jobu. Onaj tko vjeruje u ponavljanje najprije sve gubi, a zatim dvostruko dobiva. Ponajprije dobiva samoga sebe. „Moje oslobođenje je sigurno, ja sam se rodio kao vlastito ja.“ (str. 98) Povratak je to u rodni kraj duha, „gdje ideje huče s elementarnim silama, gdje se misli bučno pojavljuju kao plemena u seobi naroda, tamo, gdje u druga vremena vlada zatišje kao morska tišina Južnoga mora, tišina, koju čujemo kako sama govori…“ (str. 99) Zasigurno će u nastavku biti potrebno obraditi utjecaj ovih misli na bezglasni govor tišine u Heideggera, o čemu je odličan referat napisao Hassan Givsan. (Heideggerovo prevladavanje čovjeka, Filozofska istraživanja, Zagreb, 1985.)

Nesretno zaljubljeni mladić ne zna uspostaviti stvarni odnos s voljenom. U svojoj zaljubljenosti on je van sebe, rastrojen, na ivici samoubojstva. Mladi čovjek osjeća da je njegov život posvećen drugim ciljevima. Nije on rođen za supruga. Kad saznaje da se njegova draga udala za drugog mladića, osjetio je olakšanje. Jer više nije na duši morao nositi nesreću mlade djevojke i jer je ponovno zadobio svoje ja. Djevojka je bila samo povod koji je u njemu probudio pjesničku žicu. Shvatio je da ona nije ono savršeno biće kojem je težio, on je djevojku nadrastao. Nije mu više bio potreban stupanj na koji se popeo. Savršeno biće kojem je njegova priroda težila bio je Bog. On je bio predodređen za religiozni pokret.

Kakvog smisla ima tema ljubavi u Kierkegaardovom djelu? Vjera i ljubav dvije su čovjekove strasti, od kojih je vjera veća. Opovrgavajući sustav posredovanja u Hegelovoj filozofiji, koji dovodi do vječitog kretanja i napretka, u Strahu i drhtanju Kierkegaard kaže da do vjere mnogi nikad ne dospiju, ali nitko ne dospijeva dalje od nje. Onaj koji je uz velike teškoće došao do vjere ne bi se složio da treba ići dalje, „baš kao što bi se i zaljubljeni uvrijedio kad bi mu se reklo da se on zaustavlja kod ljubavi; jer on bi tada odgovorio: 'Ja se nipošto ne zaustavljam, pa u tome mi je sav život.' Ipak, on zapravo ni ne ide dalje, u smislu da bi išao nečemu drugom; jer kad je on jednom dospio ovamo, on onda sve vidi na jedan drugi način.“ (Strah i drhtanje, Verbum, Split, 2000., str. 162.)

Strah i drhtanje Kierkegaard završava u istom stilu u kojem je započeo Ponavljanje, antičkim navodom. On kaže da je težnja za napredovanjem stara koliko i svijet. Heraklit je rekao da se ne može dvaput stupiti u istu rijeku, čime je naglašavao prolaznost. Heraklitov učenik Kratil nije se zadovoljio tom tvrdnjom, nego je išao dalje i dodao: „Ne može se niti jednom.“ Kierkegaard zaključuje: „Jadni Heraklit, kad je imao jednog takvog učenika! Heraklitska tvrdnja s ovim poboljšanjem preinačena je u elejsku tvrdnju koja niječe svako kretanje, a ipak je onaj učenik želio biti samo Heraklitov učenik koji ide dalje, a ne natrag k onom što je Heraklit napustio.“ (Strah drhtanje, str. 162.) Smisao je jasan: kad netko ide dalje pod svaku cijenu, može mu se, kao Kratilu, dogoditi da se vrati nazad, u suprotnom smjeru od priželjkivanog. Tako je Kratil od Heraklita zalutao Parmenidu. Stav da se u istu rijeku ne može zagaziti niti jednom Aristotel tumači tako da u svijetu pojavnosti (osjetnine u prijevodu Tomislava Ladana) nema nikakve istine, jer su sve pojave proturječne. O onome što se stalno mijenja ne može se reći ništa istinito. Kratil je opet smatrao da se ništa ne smije reći, nego je samo micao prstom (Aristotel, Metafizika, Liber, Zagreb, 1985., str. 96.) Mi smo naučili da je slika riječnog tijeka zapravo poredba bespovratnog protjecanja stvarnoga života.

Kierkegaard je navođenjem Kratilovog promašaja, koji je imao silnu želju da unaprijedi stav svog učitelja, htio pokazati isti takav promašaj u Hegelovom slučaju. Po njegovom mišljenju, u pogledu odnosa vjere i filozofije Hegel je pao ispod Kantove pozicije.
drazen-pavlic @ 12:36 |Komentiraj | Komentari: 0
Život se sastoji od radosti, ali i od muka i tjeskoba. Svatko je autor svoga života i može odabrati svoj stil. Biblijski junak Job prema Kierkegaardu svjedoči o ljudskoj otvorenosti, «koja ipak zna što je čovjek, koji je, premda loman i premda brzo vene kao život cvijeta, ipak u pogledu slobode nešto veliko, da ima svijest koju mu čak ni Bog ne može oduzeti, iako ju je on sam njemu dao.» (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 87) Ta sloboda savjesti daje mi potpuno pravo, ako se radi o mome životu, iako bi cijeli svijet i svi sklolastici ustali protiv mene, kaže Kierkegaard. (str. 81). Za nesretno zaljubljenog mladića, čije duhovne preokupacije su tema knjige, stvarnost je samo sjenka, pored prave duhovne stvarnosti. Ta ga sjenka čas navodi na smijeh, čas se upliće u njegov život.

Zaljubljeni mladić iz naslovljenog djela odlučio je da impulse, nastale u njegovoj duši i srcu uslijed nesretne ljubavi, iskoristi za pisanje ljubavnog romana. Slično je pisao Walt Withman, kad ga je pogodila neuzvraćena ljubav: ipak je vrijedilo, jer je nagrada izvjesna. Iz ljubavne patnje su nastale pjesme. U tom smislu Kierkegaard kaže: «Danas ljudi misle da stvarni izraz tuge, očajnički jezik strasti, treba prepustiti pjesnicima, koji kao odvjetnici nekog prvostupanjskog suda zastupaju stvar patnika pred sudom sažaljenja.» (str. 78) Naprotiv tuga i strah sastavni su dio života. Kad nas pogode treba vikati, neka se čuje do neba.

Dakle, nije dovoljno pisati. Život se živi. U osjećaje radosti ili jada uronjeni smo do kraja. U današnje doba teško je razumjeti Joba, jer su strepnja i kukavičluk prerasli strah Božji. Dok Kierkegaard Joba poziva da slobodno govori pred sudom Najvišeg, jer u njegovom je srcu strah Božji čak i kad jadikuje. On je čovjek čija jadikovka odzvanja u nebesima, «gdje se Bog sa Sotonom savjetuje o tome kako da iskuju planove protiv jednog čovjeka.» (str. 78) Za nadati se da ga Božji zahtjev neće slomiti. Holderlin u pjesmi Kruh i vino na sličan način pjeva o slabosti ljudskoj u odnosu na bogove i o rijetkim trenucima kad čovjek pronalazi snage u svom srcu «da bogovima bude ravan» :
«…Doduše žive bozi,
Ali gore, nama nad glavom, u drugom svijetu.
Beskonačno djeluju ondje, i, čini se, malo brinu
Da li mi živimo, toliko nas pošteđuju nebesnici.
Jer ih ne može uvijek krhka sadržati posuda,
Samo povremeno čovjek božansku podnosi punoću…»
(Friedrich Holderlin, Izabrane pjesme, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 61)

O krhkosti čovjeka sasvim slično pjeva Nietzsche, kad kaže: «On je napuknuo poput čaše u koju se odjednom nalilo nešto prevruće – a bio je tako dragocjena čaša!» (Osvit, Rad, Beograd, 1982., str. 121)

Kierkegaard kaže da je ljudska jadikovka napad na Boga. On je dozvoljen ako su suze istinite, jer Bog ne zna za strah. Bog bi se branio, kad bi se netko odvažio na jadikovku kakva dolikuje čovjeku. Ne treba se ustručavati ni vikati, jer Bog uvijek može biti grlatiji: «Ta on ima grom». Božji odgovor može slomiti čovjeka, ali i to je bolje od brbljanja i govorkanja po gradu.

Sudbina zaljubljenog mladića slična je Jobovoj. Jer, iako mladić nije imao sedam sinova i tri kćeri, koje mu je Bog uzeo, ipak može sve izgubiti i onaj koji je imao samo draganu. Može izgubiti vlastiti život, a to je sve što čovjek ima. I na njega može udariti prišt, može izgubiti čast i ponos «i sa njima životnu snagu i smisao života.» (str. 79) Život je dar od Boga (bitka) i ne smije se potratiti. Čovjek tu vlastitim snagama možda i ne može puno napraviti, ali bar može osluškivati što se s najvišeg mjesta od njega traži.

Mladić se nizom pisama povjerava svom trezvenom prijatelju, koji pisma čita i ne odgovara na njih: «Moj život je doveden do krajnosti, gadim se života, on je bezukusan, bez soli i smisla…Stavljamo prst u zemlju da bismo omirisali u kojoj se zemlji nalazimo, ja stavljam prst u život, on miriše na ništavilo.» (sr. 79)

Čovjekov se život u trenutku može preokrenuti. Nesreća će doći kao tat, noću i čovjek neće umaći, kao što trudnica ne može izbjeći porođaj. Zato još u doba vremenitosti, dok kao list na vjetru leluja između bitka i ništavila, čovjek mora pronaći smisao opstanka. Suočen s patnjom, smrtnik se pita: tko sam i što je sam svijet: «Tko me je u sve ovo uvukao i sada me pušta da stojim? Tko sam ja? Kako sam ušao u svijet, zašto me nisu pitali, zašto me nisu upoznali sa običajima i ulaskom, već jednostavno svrstali u stroj, kao da me kupio neki trgovac dušama? Kako sam postao učesnik velikog pothvata, koji se naziva stvarnost? Zašto moram učestvovati? Nije li to dobrovoljna stvar? I ako trebam biti učesnik, gdje je tu dirigent…Zar nema dirigenta?» (str. 79-80)

Isto pitanje sinulo je grofu Tolstoju u poznim godinama života, kad mu je konačno postalo jasno u čemu se sastoji smisao života. Ljudi se bez imalo zahvalnosti kreću svijetom, kojeg Tolstoj zamišlja kao neku kuću. Domaćinova posluga nas je ljubazno primila, a mi nakon nekog vremena prisvajamo domaćinove stvari i čak tvrdimo da domaćin ne postoji. Dakako, dirigent i domaćin je Bog.

Ostali smo dužni objašnjenje u kojem smislu čovjek svoj oslonac traži i nalazi u transcendenciji. Što znači stav da Bog čovjeku daje sadržaj života? Bez transcendencije život je isprazan, teče od jedne do druge zanimljivosti, čovjek trči neprestano od jednog do drugog 'sada'. Karakteristika prostora i vremena, kao glavnih obilježja fizičkog prostora u kojem čovjek obitava, jest da se može podijeliti u bezbroj isječaka: sada, sada, sada i ovdje, ovdje, ovdje. To su pravilno uočili Parmenid i naročito Zenon. Zbog toga su dopustili da istina može prebivati samo u sferi bitka (onog Jednog), koji je vječan i nedjeljiv. Tu je sferu Platon kasnije nazvao carstvom ideja. Samog Parmenida boginja je provela kroz carstvo bitka, te je tako stekao uvid i iskusio oslonac o kojem je riječ i koji čovjek mora osjećati i sjećati ga se dok se kreće carstvom mnijenja i privida. (Parmenid, O prirodi)

Tko živi samo u sadašnjosti, ne pomišljajući na svoju konačnost, tko nije prokrstario životom prije nego je počeo živjeti, tko nije osvijestio činjenicu da će jednom umrijeti i zatim se iz te činjenice vratio u zbilju, te mu se ona sada čini u sasvim drugačijem svjetlu, tko nije uvježbao kretanje svog duha iz budućnosti u sadašnjost, taj doista ne živi. To znači stav da čovjek pravi sadržaj života nalazi u vječnosti, jer je živjeti uvijek u pukom 'sada' ispraznost. Kierkegaard je ovu spasonosnu tehniku nazvao religiozno kretanje ili kretanje vjere, a Heidegger bitno mišljenje.

Zadatak nije lak. Čovjek se mora osloboditi okova stvarnosti koja ga je začarala. On ne vidi cijelu širinu vidnog polja. Stvari mu zaklanjaju vidik. Kierkegaard se u gornjem navodu pita: «Kako sam ušao u svijet, tko me svrstao u stroj, zašto mi nisu objasnili pravila…» Svatko sam za sebe mora iskusiti život i ispitati sve njegove mogućnosti. Svoju svijest mora pustiti s lanca da se slobodno kreće na dionicama između svoje budućnosti, sadašnjosti i prošlosti.
drazen-pavlic @ 12:18 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 18, 2008
Ključ za razumijevanje djela

Podnaslov ovog djela glasi Pokušaj u eksperimentalnoj psihologiji Konstantina Konstantinusa, Kopenhagen 1843. Ima li Kierkegaardovo djelce uopće što sa psihologijom? Čitatelj će brzo naći poveznicu s podnaslovom, jer autor analizira različita kretanja svijesti. Zagonetno je što knjiga počinje navodom o filozofima iz Eleje, koji su dokazivali da kretanja nema, odnosno da je pojavni svijet neistinit, jer je ispunjen proturječjima. Spominje se i Diogen iz Sinope, koji je istupio protiv Elejaca, dokazujući da kretanja ipak ima. U nastavku Kierkegaard prelazi na pojam ponavljanja, koji po njemu predstavlja obrnuto kretanje od grčkog pojma sjećanja. On u raspravu uvodi razdoblja čovjekovog života: mladost, zrelost i starost, te s njima u vezi nadu, ponavljanje i sjećanje kao primjerene im oblike kretanja svijesti.

Misao koja nosi čitavo izlaganje je razlika između duhovnoga i stvarnoga života. Tu razliku Kierkegaard naglašava i u svom glavnom djelu Strah i drhtanje, gdje izvodi zaključak da narodna poslovica «Nema kruha bez motike», odnosno «Samo onaj koji radi, dobiva kruh», vrijedi samo u duhovnom svijetu. Jer, stvarnost obiluje primjerima da se mnogi koji ne rade ipak najedu kruha. Tome je tako jer izvanjski svijet podliježe zakonu nesavršenstva, pa čak i onaj koji spava, dobiva obilnije od radnika: «U svijetu duha je drugačije. Ovdje vlada jedan vječni božanski red, ovdje ne kiši jednako pravedniku i nepravedniku (usp. Mt 5,45), ovdje sunce ne sije jednako nad dobrim i nad zlim, ovdje vrijedi da samo onaj koji radi, kruh dobiva…» (Verbum, Split, 2000., str. 33.)

U duhu, dakle, ima ponavljanja. U duhu je sve moguće. U duhu putujemo brže nego željeznicom, kaže Kierkegaard (Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 57.) To nam dokazuju obrati kakvi su mogući jedino u ljubavi i vjeri. Naprotiv, u stvarnome životu nema ponavljanja. Glavna prispodoba je tumačenje života kao riječnog toka. Kierkegaard kaže: «Zar se svi kako duhovnici tako i svjetovni govornici, kako pjesnici tako i prozni pisci, kako lađari tako i pozivatelji na sahrane, kako junaci tako i kukavice ne slažu u tome da je život rijeka.» (str. 56.) Rijeka je znamen kretanja u stvarnom životu, koje se nikad više ne ponavlja. Zato Kierkegaard u epilogu Straha i drhtanja, djela nastalog iste godine kad i Ponavljanje, navodi Heraklitov fragment : «Ne može se dva put stupiti u istu rijeku.» Zato on mladiću koji otkriva da nije stvoren za supruga i stvarnu ljubav, nego za pjesnika i filozofa, nudi pravilo: „Pusti neka stvari idu svojom tokom“…Zato Kierkegaard o sudbini nesretnog mladića kaže: «Putuj sretno, ti prolazna rijeko, ti jedina koja dobro znaš što on želi, jer ti želiš samo da tečeš, da se gubiš u moru, koje nikada da se ispuni!» (str. 57.)

Zašto ispod ove igre riječi ne bismo u moru prepoznali bitak, a u rijeci čovjeka kao biće; u moru vječnost, a u rijeci prolaznost? U igri opstanka važi pravilo da se život ne vraća. Kao što je Bog Jobu, nakon silnih patnji, vratio sve osim djece. Jobu Kierkegaard stavlja u usta ove riječi: «Zar sve nisam dobio dvostruko? Zar nisam opet dobio samoga sebe..? Samo djecu Job više nije dobio (Job 1, 2 i 42, 14), jer se ljudski život ne može tako udvostručiti. Tu je moguće samo ponavljanje duha…» (str. 98.)

Tko je bar malo obaviješten o grčkoj filozofiji, znade da se osnovni spor između Elejskih filozofa i Heraklita vodio o tome da li je ono istinito u mirovanju (bitak) ili kretanju (bivanju). Novootkrivenom kategorijom ponavljanja Kierkegaard pomiruje razliku između Elejaca i Heraklita (bitka i bivanja). Točnije, on ih povezuje. On poziva da se promisli Hegelov izraz medijacija (posredovanje), koji briše transcendenciju time što sve smješta u imanenciju. U procesu posredovanja stvari gube svoju granicu, svoje jasne obrise i pretapaju se (ukidaju, čuvajući ujedno sadržaj) u nešto drugo. Jer u Hegelovoj filozofiji svaki stav može se posredovati ili prevladati (aufheben). Kierkegaard kaže da novija filozofija (Hegelova i njegovih učenika) ne čini nikakav pokret, već samo ukida (prevladava), «i ukoliko čini neki pokret, on se uvijek nalazi u imanentnosti, ponavljanje naprotiv jest i ostaje u transcendentnosti.» (str. 67.) Pokret uvijek znači kretanje svijesti u odnosu na neku točku izvan pojedinca.

Protiv Hegela je usmjeren i Kierkegaardov osnovni stav, koji strastima pridaje ravnopravni status s razumom. (Za motto Dnevniku zavodnika on je uzeo Youngov stih «Zar je samo razum kršten, zar su strasti bezbožne?») Govoreći o silama emocija, koje je djevojka pobudila u zaljubljenom mladiću, Kierkegaard kaže: «Ona ne bi naslutila, ne bi sanjala, kakve je sile pokrenula, sa kakvim strastima se igrala, i tako bi za sve bila kriva, mada nevina.» (str. 73.) Nije dovoljno prepustiti se objektivnom sudu, ako situacija raži da bjesnimo i psujemo.

O vrijednosti ljudske strasti i osjećaja protiv racionalista Hegela, govoreći protiv staloženog prijatelja onog zaljubljenog mladića, u Ponavljanju Kierkegaard nadodaje: «Zar to nije neka slaboumnost, da se u takvom stupnju svaka strast, svaka ganutost srca, svako raspoloženje stavi pod hladnu vlast refleksije! Zar nije slaboumnost biti tako normalan, samo ideja, ne čovjek, ne kao mi drugi, savitljivi i popustljivi, izgubljeni i gubeći sebe! Zar nije slaboumnost biti uvijek tako budan, uvijek svjestan, nikada mutan i sanjalica.» (str. 70.)

Kierkegaard traži da se Grcima dade malo za pravo u odnosu na Hegelovu filozofiju, koja sve stvari svijeta i duha uvlači u jedno te isto kolo imanencije. Zašto Kierkegaard daje prednost grčkom shvaćanju bitka i svijeta promjene, kojem uvijek prijeti ono Ništa? Jer je između njih jasno povučena crta – bitak (Bog) je transcendencija, vječnost, dok je svijet, prolaznost ono vremenito. Ostaje da se vidi kako će Kierkegaard u svojoj filozofiji razriješiti odnos vremenitosti i vječnosti.

Grčko učenje o bitku i ničemu je u prednosti u odnosu na Hegela, kaže Kierkegaard. On traži da se promisli grčka riječ kinesis, koja znači kretanje i promjenu, puštajući stvari da budu ono što jesu. Ono ne mijenja stvari po formi, kao što čini spekulativna dijalektika. Dalje navodi da je Platon u Menonu rekao da je sva spoznaja sjećanje, dakle, čitav opstanak, koji je tu, već je bio. „Kada kažemo da je život ponavljanje, tada kažemo da je bitak, koji je tu bio, postao sada tubitak.“ (str. 26.)

Ovdje je, ne samo u nazivlju, vidljivo mjesto Heideggerove inspiracije. Bitak oduvijek jest, a čovjek samo ponavlja ono što mu bitak govori. Čovjek razabire bezglasni glas bitka (tišine). To je smisao stava da je ponavljanje ponovno bivanje onog što je već bilo i oduvijek jest u transcendenciji. Ono što je bilo kao bitak, postaje sada tubitak. Baš u čovjeku dogodilo se povezivanje vječnosti i vremenitosti.

Naprotiv, ako ne bismo na raspolaganju imali pogansku kategoriju sjećanja ili moderni pojam ponavljanja, život bi se razložio u praznu i besadržajnu buku. (str. 26.) Drugim riječima, ne bi bilo oslonca koji transcendencija daje čovjekovoj egzistenciji. Bog daje sadržaj. Život sam za sebe, bez te veze s vječnosti, je besmislen, jer je u vječnom tijeku i prolaznosti. Pored svega, ostaje zaključak da čovjek svoju bit nalazi u transcendenciji, dakle izvan sebe kao bića.

Ostaje da se objasni u kojem smislu čovjek svoj oslonac nalazi u transcendenciji? Kako se zbiva da Bog (vječnost) daje čovjeku sadržaj života? Odgovor ćemo naći u Kierkegaardovoj analizi Jobove patnje.

Na kraju bih ukazao na jednu značajnu rečenicu: „Ponavljanje je nova kategorija, koju treba otkriti.“ (str. 25.) Ako uzmemo ozbiljno stav da pojedinac u svom opstanku pokušava izvesti kretanje svoje svijesti prema Bogu, čime tek ponavlja ono što mu kazuje Bog (bitak), možemo ovdje prepoznati Heideggerovu inspiraciju za njegovu glavnu temu o zaboravu bitka. Heidegger je stalno ponavljao da od početka metafizike, dakle od Parmenida, zapadni čovjek nije pravo postavio pitanje o bitku, te ga s Heideggerovom filozofijom nanovo otkrivamo i postavljamo. Kierkegaard u navedenoj rečenici drugim riječima kaže isto, naime, da je ponavljanje kategorija koju tek treba otkriti. Tek je Leibniz tu nešto slutio, kaže on na drugom mjestu. (Ponavljanje, str. 5.)


drazen-pavlic @ 21:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 5, 2008
Sartre je bio debelo u krivu kad je Heideggera svrstao u ateiste. U spisu Egzistencijalizam je humanizam on kaže: „Stvari se kompliciraju time što opstoje dvije vrste egzistencijalista: prvi, koji su kršćani, i među koje bih uvrstio Jaspersa i Gabrela Marcela, koji je katoličke vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistički egzistencijalisti, među koje valja uvrstiti Heideggera, a također francuske egzistencijaliste i mene samoga.“ (Veselin Masleša, Sarajevo, 1964., str. 8.) Tom mišljenju možemo suprotstaviti Heideggerovo kršćansko nasljeđe, njegovu lektiru svetog Pavla i Augustina i prije svega golemi utjecaj danskog pastora i filozofa Sorena Kierkegaarda.

Jedan od najzagonetnijih modernih filozofskih tekstova je početak Kierkegaardovog djela Ponavljanje, objavljenog prvi puta u Kopenhagenu 1843. s podnaslovom: Pokušaj u eksperimentalnoj psihologiji Konstantina Konstantinusa. Spis počinje podsjećanjem kako je Diogen istupao protiv Eleaćana, koji su tvrdili da nema kretanja. Kierkegaard kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već je samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ (Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 5.) Zatim Kierkegaard čitatelja upoznaje s time da se već dulje vrijeme bavi problemom koji glasi: da li je moguće neko ponavljanje i kakvo ono ima značenje. Zato je otputovao u Berlin, gdje je već jednom bio, ne bi li pronašao odgovor na pitanje koje ga je mučilo, naime, da li je moguće ponavljanje. O svom problemu on kaže:„Neka se kaže o tome što god se hoće, no on će igrati važnu ulogu u novijoj filozofiji: jer ponavljanje je presudan izraz za to što je kod Grka bilo 'sjećanje'.“ Radi se o Sokratovoj filozofskoj figuri anamneze. Proces spoznaje je sjećanje ljudske duše na boravak u carstvu ideja, u kojem stoluju stabilne i vječne biti svih stvari. Novija filozofija uči štoviše da je čitav život ponavljanje. Kierkegaard kaže da je Leibniz o tome nešto naslućivao. Zatim dolazi određenje: „Ponavljanje i sjećanje je isto kretanje, samo u suprotnom smjeru. Jer ono čega se sjećamo, bilo je i povratno se ponavlja, nasuprot čemu se stvarno ponavljanje unaprijed sjeća.“

O kakvim se kretanjima radi? Kakve veze ima ponavljanje i sjećanje s elejskom tvrdnjom koju je pobijao Diogen iz Sinope? Što je život za Kierkegaarda? Zar je i on neka vrsta kretanja? Doista, u nastavku Kierkegaard kaže: „Kad završimo krstarenje životom, pokazat će se da li imamo hrabrosti da shvatimo kako je život ponavljanje, i zadovoljstvo da se tome radujemo. Tko nije prokrstario životom prije nego što je započeo živjeti, nikada neće živjeti; onaj tko ga je prokrstario, ali se već zasitio, ima lošu konstituciju; onaj tko je izabrao ponavljanje, taj živi.“ (Kierkegaard, str. 7.)

Pokušajmo Kierkegaarda shvatiti upotrebom Heideggerovih pojmova. Znademo, naime, da je mladi Heidegger čitao Kierkegaarda. Kad se radi o određenju ljudskog života, temeljni Heideggerovi stavi, koji mogu pomoći u rasvjetljavanju Kierkegaardovog teksta, jesu: ljudski život je konačan; znanje o izvjesnom kraju u neodređenoj budućnosti daju mu smisao; istina čovjekovog bitka ne može se spoznati prije nego mu dođe kraj, u smislu da je čovjek uvijek nešto što još nije na samom kraju. Čovjek je svoje vrijeme. Vrijeme se ne sastoji od niza 'sada', koji teku pravolinijski, iz sadašnjosti u budućnost. Ono može teći i obratno, iz budućnosti u sadašnjost i dalje: iz sadašnjosti u prošlost.

Možda je uz ovaj instrumentarij moguće dohvatiti skriveno značenje Kierkegaardove misli: ponavljanje i sjećanje su suprotna kretanja; ono čega se sjećamo povratno se ponavlja; stvarno ponavljanje se unaprijed sjeća? Radi se o životu konačne ljudske jedinke. Dakle, značenje bi moglo biti: u sjećanju ono što je bilo povratno se ponavlja. Znanje neumitnog kraja našeg života iz neodređene budućnosti teče u našu sadašnjost i daje joj smisao. To je ponavljanje, kaže Kierkegaard, koje se unaprijed sjeća! Smognemo li hrabrosti da znanje o svojoj konačnosti kao granici našeg bića ne potisnem u podsvijest ili zaklonimo živopisnim bavljenjem stvarima u svojoj sadašnjosti, prihvatimo li činjenicu da smo smrtni - naš život ne teče u ispraznom nizu 'sada', u domeni osakaćenog jednodimenzionalnog vremena. Spoznajom naše krajnje točke na život gledamo u drugom svjetlu, kao što zaljubljeni čovjek svijet oko sebe vidi drugačije.

Kako da u svjetlu ovdje nabačenih postavki shvatimo misli o krstarenju životom? Smoći snage radovati se svom konačnom opstanku, kad se primakne njegov kraj ili smrt, to će biti trenutak istine i stvar naše ljudske hrabrosti. Spoznaja o našem neumitnom kraju u neodređenoj budućnosti baca novo svjetlo na svaki naš trenutak (koji u tom slučaju više nije niz pukih 'sada'). Ljudski život je kao rijeka. On bespovratno teče, jer ne možemo dvaput zagaziti u istu rijeku. Svaki trenutak daje nam nešto novo, a trenutak koji je prošao je nepovratan. Zato se Heidegger i Kierkegaard slažu da smo nepročitana knjiga do samoga kraja, a svaki je pojedinac neponovljiv

Bitno znanje imamo od trenutka samoosvješćivanja. To je osobiti trenutak, računajući od kojeg čovjek postaje novi čovjek i svijet gleda u sasvim drugačijem svjetlu. Tu je razlika u odnosu na grčki pojam sjećanja. Ono što je u trenutku osvješćivanja nastalo, nije postojalo nikad ranije. U tom slučaju vrijeme nije, dakle, doteklo iz prošlosti, nego ravno iz budućnosti (iz činjenice našeg neumitnog kraja).

Krstarenje životom, ili rijekom i morem punom bura i oluja, nakon kojih dolazi smirenje i trenutak istine, mora se u duhu izvesti prije stvarnog kretanja života. To jest, mora se domisliti mogućnost našeg neizbježnog kraja u neodređenoj budućnosti. To znači stav: «tko nije prokrstario životom prije nego je počeo živjeti, nikada neće živjeti.» Taj će protraćiti život, izgubit će se u stalno novim zanimljivostima koje donosi svako novo 'sada' našeg znanstveno-tehničkog doba. «Onaj tko je izabrao ponavljanje, taj živi.»

Tako razmišljaju filozofi egzistencije. Egzistenciju uvijek nešto nadmašuje (transcendira). To je oslonac egzistencije. Da li je to Bog? Ili bitak?



drazen-pavlic @ 22:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, studeni 4, 2008
Sartre je Heideggera smatrao ateistom. Suvremeni tumači ishodište Heideggerove inspiracije pronalaze pak u njegovu kršćanskom nasljeđu (Danilo Pejović, Heidegger na prijelomu stoljeća, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 10.) O kršćanskom zaleđu svjedoče i biografski podaci. Heidegger je rođen u katoličkoj obitelji, školovao se u Isusovačkom novicijatu, a 1909. kao dvadesetogodišnjak započeo je studij teologije. U istom članku Pejović navodi što je Heidegger čitao u mladosti. Prema vlastitom priznanju iz govora pred Heidelberškom akademijom 1959. čitao u mladosti, to su pjesnici Holderlin, Rilke, Trakl, zatim Dostojevski, a od filozofa Kierkegaard i Nietzsche. Gadamer smatra da je mladog Heideggera pritiskalo pitanje neslaganja kršćanske teologije s izvornom porukom kršćanstva. U tom smislu zaokupljalo ga je misaono opravdanje njegove vjere. U tom sklopu proučavao je Augustina i Luthera. U pismu Karlu Lowithu od 19. kolovoza 1921. Heidegger kaže: «Ja sam kršćanski teolog.» U kolegijima održanim dvadesetih godina koristio se poznatim odlomkom iz Prve poslanice Solunjanima apostola Pavla, gdje se govori o vremenu i trenutku. Nije nemoguća usporedba njegovog shvaćanja bitka i teološkog pojma Boga.

Godine 1924. Martin Heidegger je održao predavanje pred Marburškim teološkim društvom. Predavanje je nosilo naslov Pojam vremena. U njemu Heidegger razmatra konačnost ljudskog bića. Bića opstoje uz bitak čak kad ga i nisu svjesna. Bitak se očituje u biću. Heideggerov izraz Da-sein u hrvatskom jeziku doslovce se prevodi s tubitak (prevoditelj Josip Brkić), a opisno i u smislu njegove filozofije kao opstanak, ili ono što uz bitak ob-stoji (prevoditelj Marijan Cipra). Ono po čemu je ljudsko biće posebno među svim bićima je njegova svijest i to svijest da je konačno (ili svršno).

Heidegger pred marburškim teolozima razmatranje započinje time da čovjeka treba spoznati kao biće u njegovom bitku (istini) prije negoli mu dođe kraj. Ako je temeljna mogućnost čovjeka njegova smrt, kako da on spozna istinu svoga bića još za života? Čovjek je uvijek na putu, svagda je nešto što još nije na kraju svoga puta. A na samom kraju on više nije! Aporiju Heidegger izražava riječima: «Prije toga kraja, on nikada nije navlastito ono što može biti; a ako jest, onda on više nije.» (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, str. 51.)

Smrt je kraj za pojedinca. Ali njome ne prestaje odjednom neki tijek. S njome on otprije računa. Smrt je mogućnost za koju čovjek zna. Ona je njegova krajnja mogućnost. Može ju prihvatiti ili odbaciti. Ovu krajnju mogućnost bitka ili istine bića čovjeka određuje iščekivanje izvjesnosti, koja je sama potpuno neodređena. Mi znamo da ćemo umrijeti, ali ne znamo kada. Dapače, kad jednom umremo, mi sami za to nećemo znati. Zato Heidegger kaže: «Ta svršenost nije nikakva zgoda, događaj u mojemu tu-bitku.» (str. 52.) Točno je da se smrt ne može pojmiti iz vidokruga života, jednako kao što je oko slijepo za granicu vidnog polja, a misao za granicu mišljenja. (Wittgenstein: «Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.» Vidi, Tractatus…) Konačno, Isus gotovo da ništa nije rekao o tome kako će izgledati zagrobni život. Heraklit je rekao tek toliko da ljude kad umru čeka ono čemu se ne nadaju.

Čovjek, dakle, zna o svojoj smrti čak i onda kad o njoj ne želi ništa znati. Istina ljudskog života je bitak mogućnosti izvjesne i pri tome neodređene svršenosti (Heidegger, str. 52.) Čovjek zna za smrt, ali o tome ne misli. Znanje o smrti čovjek potiskuje, zastire, prikriva, uklanja. Uklanjanje od vlastite smrti je jedna mogućnost tubitka. Naprotiv, kad se svjesno krećem prema vlastitoj svršenosti, ja otkrivam svoju krajnju mogućnost. To otkrivanje onog što je u ljudskom životu obično prikriveno otkriva moj opstanak kao jednom-ne-više-tu. (Razlika spram grčkog shvaćanja skrivenosti i neskrivenosti kao a-letheia je u tome što se govori o samom životu, a ne tek o spoznaji.) «Jednom ja više nisam tu pri toj i toj stvari, tim i tim ljudima, tim taštinama, izmotavanjima i tom praznoslovlju. Ta svršenost razgoni sve zakučatosti i radinosti, ona uzimlje sve sa sobom u ništa.» (str. 52.) Kao što je Kierkegaard rekao, čovjek s dubljom religioznom pozadinom stječe činjenicu svijesti za koju se stalno može držati: «Istog trenutka čitavo pitanje konačnosti postalo bi indiferentno…» (Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 105)


Čovjek bez dublje religiozne pozadine koristi razna sredstva da zakloni svoju konačnost. To su tehnička sredstva svakodnevnog života, kojima ispunjava svakodnevicu. Ono ništa kao svoju granicu, prema riječima profesora Sutlića, on ugrađuje u mehanizam svijeta. Čak je i đavla zamislio kao jedno od bića u cjelini bića (dok je Bog tek najviše biće po rangu). Tako čovjek sebi stvara dojam da ima čitav svijet na dlanu i u svojoj vlasti. (Sutlić, Bit i suvremenost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1972., str. 325-336.)

Zar se zastiranju konačnosti bića ne pridružuje se i teologija kad propovijeda zagrobni život? Apostol Pavao se na svom suđenju pred rimskim namjesnikom branio riječima da mu Saduceji sude zbog nade u uskrsnuće: «I sada stojim pred sudom zbog nade u obećanje koje Bog dade ocima našim…Zašto nevjerojatnim smatrate da Bog mrtve uskrsuje?» (Djela apostolska 26, 6-8) Pavao je rekao da mu sude zbog nade u uskrsnuće. Crkva je u nastupajućim stoljećima prepravila ovo učenje tako što je izbacila nadu, a uskrsnuće i nastavak ljudskog života nakon smrti proglasila sigurnom činjenicom. Dapače, vječni život mogao se otada zaraditi čineći dobra djela. Dogma je rodila je trgovinu oprostima od grijeha. Protiv dogme je ustao Martin Luther, naučavajući da se samo vjerom stječe vječnost. Soren Kierkegaard složio se s Lutherom u tome da se naročitim kretanjem svijesti postiže vjera, koja je određena kao odnos pojedinca s Apsolutom, s onu stranu svakog života u zajednici. Takvo kretanje je vrlo teško i mogu ga izvesti malobrojni ljudi.

Istina bića čovjek je da jest, ono što, da opstoji uz svoj bitak. Istina bića čovjeka također je kako ono jest: kao svršeno biće, dakle jednom-ne-više-tu. To kako je temeljna kategorija bića čovjek. (Heidegger, str. 53.) Shvaćanjem čovjeka kao svršenog bića njegova bit, a preko nje i istina samoga bitka, unosi se u zbilju, vječnost u vremenitost. Na taj se način bit otima iz vječnosti i stalnosti. «Vrijeme postaje bitno, a bit vremenita.» (Sutlić, str. 334.)

To kretanje prema svom kraju ili svršenosti je jedina budućnost vlastitog opstanka. Dakle, čovjek je bitno svoja budućnost «i to tako, da se u toj svojoj budućnosti vraća svojoj prošlosti i svojoj sadašnjosti. Tubitak, pojmljen u krajnjoj mogućnosti svojega bitka, jest vrijeme samo, ne u vremenu.» (Heidegger, str. 53.) Opstanak, egzistencija, ljudski život jesu vrijeme, što možemo razumjeti kao svršenost ili konačnost čovjeka. Heidegger u svom predavanju odbacuje homogenizirano vrijeme, koje se sastoji od istovrsnih točaka sada. To je uprošćeno, osakaćeno vrijeme, na što se ono moralo svesti da bi ga čovjek mogao mjeriti.

U predavanju se odbacuje prirodno ili fizikalno vrijeme, koje povezuje prostor s vremenom, odnosno vrijeme određuje kao tijek u kojem neko tijelo prelazi put između točke A i točke B. Ako čovjek propituje dokle-još i ako ga muči pitanje kada i dokle će trajati ono što je svršeno, on prijanja uz ono još-ne-svršeno, bavi se onim što mu kao mogućnost ostaje. Svršenost se, naprotiv, mora doživljavati kao neodređenost. Ne valja ga mjeriti pitanjima: dokle? Vrijeme (čovjekovo) izvorno nema nikakve duljine, jer se smrt kao kraj čovjekovog vremena ne doživljava. Tko se bavi onim propitivanjima «dokle?», jasno je da želi pobjeći od svoje konačnosti kao neodređenosti i izvjesnosti.

Vrijeme čovjekovo teče iz budućnosti, odnosno iz znanja o sasvim izvjesnom dolasku kraja, koji je međutim neodređen. Pošto sudbonosni trenutak može nastupiti bilo kada, sasvim je neprimjereno pitanje o koliko vremena. Možda nije preostalo ništa? Svijest koja ne potiskuje znanje o svom kraju, kreće se naprotiv iz svoje budućnosti u svoju sadašnjost. Spomenuti odlomak apostola Pavla glasi: «A o vremenu i času, braćo, ne trebamo vam pisati. Doista, sami dobro znate da će Gospodnji dan doći kao tat u noći. Jer kad reknu: 'Mir i sigurnost!' onda će ih iznenada napasti propast, kao bol trudnu ženu, i neće uteći.» (1 Sol 5, 1-3)

Heidegger zna da je čovjek oduvijek mjerio vrijeme. On je tako navikao. Baš zato što pita koliko i kada, gubi čovjek svoje istinsko vrijeme. Čovjek koji živi sa satom u ruci neprestano ponavlja da nema vremena. Ako on sam jest vrijeme, on dakle nema samoga sebe. «Gubiti vrijeme, a sebe još k tome snabdjeti satom! Ne provaljuje li ovdje nelagoda tubitka?» (Heidegger, str. 54.) Kad pita o kada svoga kraja, čovjek zapravo ostaje u sadašnjosti. Jer pita što meni još preostaje kao sadašnjost, dakle kao vrijeme kojeg sam svjestan da upravo sada teče. Ako vrijeme svedemo na ono koliko, to znači da smo ga uzeli kao sada sadašnjosti. Koliko mi preostaje kao sadašnjost, jedino je što me zanima. Kao budućnost i kao prošlost vremena imam napretek. Sjećati se, nadati se i maštati mogu bezgranično. Ali živjeti ovdje i sada, a ipak svjestan svog kraja, dopustiti da moje vrijeme teče iz budućnost u sadašnjost, ne ostati pri goloj sadašnjosti…

Ali temeljna značajka čovjekovog opstanka je ono kako. Odgovor glasi: na način konačnog bića. Međutim, čovjek «bježi pred onim kako i prianja uz ono svagdašnje svagdašnjeg što. Tubitak jest ono što ga brine; tubitak jest svoja sadašnjost. Sve što se stječe u svijetu stječe mu se kao istrajanje u sada.» (Heidegger, str. 55.) Čovjek u onome sada pokušava fiksirati, zadržati neumitni tok. Živjeti sa satom znači: odsad dotad, do slijedećeg sada. Heidegger sam propovijeda četverodimenzionalno vrijeme, u kojem se isprepliće prošlost, sadašnjost, budućnost i njihov odnos.

Sat nam pokazuje ono 'sada', kaže Heidegger. Ali nijedan sat ne pokazuje budućnost, nego uvijek samo prošlost. Vrijeme koje je dostupno je sadašnje vrijeme. Homogenizirano vrijeme, koje je postavljeno samo na sada, prošlost doživljava kao ne-više-sadašnjost, a budućnost kao još-ne-sadašnjost. «Prošlost je nepovratna, budućnost neodređena» (Heidegger, str. 56.) U tom shvaćanju vremena smjer je jedan: vrijeme neprestano i uzastopno protječe kroz sada. Taj smjer nije obrativ, dakle ne može poteći iz budućnosti u sadašnjost i tako pripomoći određenju konačnog ljudskog opstanka. Životu u vječnom sada budućnost je beskonačna, a prošlost nepovratna. Prema Heideggerovoj temeljnoj pretpostavki, obrativost vremena znači promatranje koje «gleda iz budućnost u sadašnjost, a iz sadašnjosti promatranje slijedi vrijeme koje protječe u prošlost.» (Heidegger, str. 56-57.) Neobrativost vremena, koja je moguća baš stoga što je prethodno vrijeme bilo obrativo, označava tendenciju čovjeka znanstveno-tehničkog doba, da se sve vrijeme potiskuje u sadašnjost.

U Heideggerovoj filozofiji bit nije više stabilna i vječna, a vremenitost je prestala biti puka prolaznost. Tako strogo je različite sfere shvaćala antička filozofija, koju je u svoje misaone figure preuzela skolastička teologija. Stav da je vremenitost u suvremenom svijetu prestala biti prolaznost, znači da je prestala biti «niz ništavnih sada u sadašnjosti i nestalih u prošlosti, još nenastalih u budućnosti, ne odstupivši za račun vječne sadašnjice, nego da oboje, i prolaznost i vječnost jesu po onom moćnom, omogućavajućem povijesnom 'ništa'.» (Sutlić, Bit i suvremenost, str. 334.) Bit nije ono što je bilo, nego ono buduće, koje nadolazi i «iz kojeg izvire i u koje uvire gotovo i prošlo, sadašnje i bivše.» (Sutlić)

Samo o čovjeku koji iskušava ništa, to jest misli o svojoj konačnosti, ovisi da li će se izgubiti u 'ničemu' ili će njegov život dobiti smisao, u prihvaćanju svoje sudbine kao konačnog bića.



drazen-pavlic @ 08:27 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.