Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - studeni 2007
nedjelja, studeni 4, 2007

Iznova sam na Lastovu. Kontinentalci pri spomenu tog otoka pomisle na poznatiji Vis. Kao što ljudi iz južne Hrvatske ne znaju točno gdje počinje Slavonija. Da li već u istočnom predgrađu Zagreba. Te da li su Varaždin i Bjelovar jedan te isti grad?
 
Odmah po dolasku na Pasadurski mol, dok mi se duša po ko zna koji put punila prizorom rabuzinovski narisanih «kupčeka» Velog Laga, u plićaku ugledah hobotnicu. Pritajila se očekujući napad, po surovim pravilima podmorja. Čim bih skrenuo pogled, hobotnica bi zaplivala. Zatim je opet zastala u borbenom rasporedu svojih krakova i pipaca oko kojih su naivno plivale male ribe. Spasila ih je samo zauzetost oktopusa vlastitom obranom. Veliku hobotnicu možete vidjeti s litice brda Sozanj, zahvaljujući iznimnoj prozirnosti lastovskog mora. Znao sam se raspričati o tome kako sam ovdje vidio morskog konjica, te da na plažu tik do obale znade doplivati hobotnica. Umjesto oduševljenja Lastovskim čistim morem, slušači bi se uplašili da im se kod ulaska u more kakva neman ne uhvati za nogu.
 
Prepustio sam se mirisima borovine i prizorima zelenkasto plavičastih plićaka. S mog balkona vidi se plićina Malog Laga. Voda odražava zelenilo alepskog bora i stabla rogača. Kao da sam ušao u neki vrhunski oblikovan prospekt koji poziva na čarobno mediteransko odredište.
 
Na otoku živite dušom i tijelom. To je ovdje jedno te isto. Nakon što su se vaše oči i uši naužili ljepote, sjedate za večeru. Riba, riba, riba. Škarpina na gradele, jače pečena. I komad slabije pečene, kako voli šjor Ivo. Da bolje osjeti sirovost ribljeg okusa. Pored škrpine, na pladnju je orada. Sve prelivamo maslinovim uljem, hladno prešanim, djevičanskim. I vrhunsko vino, naravno. Večeras se pije Zlatan plavac s Hvara i istarska malvazija. Pića za bogove, koja su i nama ljudima na kratko dostupna.
 
Na Lastovu se budite kasno, jer uslijed duboke tišine vaš usnuli um ne sluti da je  započeo novi dan.
 
Iako je kraj listopada, rijetki gosti se kupaju. Temperatura mora je dvadeset stupnjeva, zraka oko dvadeset i pet. Mještani se žale na nepovoljni utjecaj južine. Govore nama došljacima da ovo treba iskoristiti, jer predviđaju ciklonu i zahlađenje prije kraja sedmice.
 
Poslije podne odlazim u mir Jurjeve luke. Prolazim pored ruševne kapelice Svetog Jurja. Staza obilazi napuštene hangare jugoslavenske vojske, ispred kojih stoji upozorenje o minama. Svlačim se i ulazim u more. Hladnoća me bocka po bubrezima. Ugodno je izdržati najviše četvrt sata. Osim riba i ptica nema nikoga. Mir i opet mir. Izlazim na molo i toplo mi je. Zastajem, gledam oko sebe i slušam. Moje tijelo kao da se prepriječilo u mehanizmu vremenskog stroja i nakratko ga zaustavilo. Vrijeme stoji. Ovaj dan bez broja i imena fiksiran je u bezvremenu. Prizor bi trebali naslikati bezimeni slikari, koji na Peristilu prodaju imaginarne jadranske pejsaže. Ili bi trebalo snimiti nijemi film.
 
 U dubinama nijeme ribe u jatima istražuju okomicu davno napuštene obale, sagrađene od kamenih blokova. Ptice u visinama krošnji crnike, bora i meginje. Njihov razgovor iznad naših glava pričinja nam se kao pjev. Prepliću se soprani malih letača i graktavi bariton crne ptičurine. Ptice su naprosto sretne, jer jednostavno žive ovo toplo podne. Naučimo se od riba i ptica iskoristiti trenutak. Ko zna kad će vrijeme opet ovako prestati da kuca, filozofski stati i obujmiti ljude, ribe, ptice, dubine, visine, boje, pjesme, želje i nade! Tko zna…
 
Stojim na molu raširenih ruku, poput Leonardo-Vitruvijevog patetičnog čovjeka u slikarskim proporcijama. Tijelo upija sunce. Dio sam tog velikog Života, bez taštog uvjerenja da sam okosnica bilo čega. Poslije mene opet će se netko čuditi lastovskim ljepotama, kao što su činili stoljećima prije mene. Ništa se u ovom jedinstvenom vrtu neće dogoditi kad me više ne bude. Ali   s a d   jesam! Ne zato što mislim, k'o što reče Descartes. Jesam, jer golemo tijelo Prirode još uvijek nije odlučilo udaviti me. Kao što val na obalu izbacuje male račiće i zvjezdače, jer su višak biološkog materijala.
 
Iz pravca Palagruže nisko leti sportski avion. Para plavetnilo i ovaj iskonski mir.
 
Mora se spomenuti otočko vino. Plavac. Bijelo vino oni i ne zovu vinom. Lastovci znaju za vino i bijelo vino. Krštenje mošta nije njihov običaj. Ne štuju Svetog Martina. Dalmatinci naprosto piju mlado vino kad im ponestane starog.
 
Brzobrodsku liniju za Spljet imaju jednom dnevno. Boduli ustaju u grubo vrime, oko tri i po. Ukrcavaju se na Adrianu, da bi iz sred Adrije doplovili do svojega glavnog grada. Bratoljub Klaić kaže da je Jadran dobio ime po starorimskom gradu Hadria, u porječju rijeke Po. Tin je pak pronašao stari dravidski korijen riječi Hadrija. Hodru na dravidskome znači ponor, ambis. Jer su u pradavna vremena, prije nego je voda u nj provalila, ovdje doista bile njive i pašnjaci. Prijestonica Dalmatinaca, hajdučko Velo Misto vuče nas sebi čak i radio valovima, s kojih u uspavanu učmalost brodskog salona padaju dalmatinske elegije: Ćale moj, Konobo moja, Kapetane moj….
 
Ovog petka, 27. listopada, najtoplijeg oktobra poslije 1946. godine i noć je topla. Domaći mi govore:
-   Ostanite još jedan dan. Zadnja vam je prilika ove godine.
 
Ja iz ovog mira ipak odlazim u nemir i traženja svoga puta. Vraćam se svojti. Moje srce će ih obujmiti da živimo složno i svjesno, kao kraci onog pasadurskog oktopusa.
 
2006.
 
drazen-pavlic @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Iz Zagreba put Korčule krenuo sam izjutra, letjelicom Croatia Airlinesa do Splita, zatim trajektom do Vela Luke i konačno automobilom do Korčule. Duljina ovog putovanja dokazuje da Hrvatska i nije baš mala zemlja jer od metropole do jednog od naših otoka trebate cio dan.
U osam i kvarat u predvorju zračne luke Kaštela naletio sam na znanca. Problem prijevoza do grada bio je riješen. Pohvalio sam ljepotu njegovog žutog Seata. Đulijano mi se požalio da je bio i lipši prije nego ga je istukla krupa. Rekoh mu da znam što je to pšenična krupica, ali krupa? Ugledni splitski arhitekt šjor Branko ispričao mi je u sličnom kontekstu priču o splitskom studentu u Zagrebu koji je želio popiti čaj pa je svoju gazdaricu navodno tražio da mu stavi vrit' vode.
«Vode v rit??» - zabezeknula se stara purgerica.
Uzvratio sam mu pošalicom o Zagrepčaninu koji je u kafiću nasred splitske rive naručio pivo, a konobar mu je odbrusio:
«Pivaj, 'ko ti ne da!»
U salonu trajekta Lastovo odmah po ukrcavanju postalo je pretijesno. Iskusni putnik zna da se iza bara nalazi kuhinja i mala blagovaonica. Prijatelj i ja sjedosmo za stol veseli poput djece koja vade jelo iz torbi odmah po kretanju izletničkog autobusa. Konobar nam ponudi juhu, salatu i odrezak s jajetom. Upitasmo ima li štogod drugo, a on će:
«Nema, ali šta ćeš bolje.»
Uskoro su nam se pridružili vozači kamiona koji su naručili sve preostale šnicle. Jedan od njih je između sočnih zalogaja prepričavao udarne naslove iz Slobodne. Koliku maržu ubiru najveći trgovački lanci u zemlji i u kakvoj vezi je to s visinom plaća njihovih radnika. Zbog toga što je očigledno bio na strani radnika, zaključio sam da je vozač, a ne obrtnik.
Dozvasmo momka da platimo.
«Devedeset», reče, a ja upitah račun. On ode negdje k'o ofuren i vrati se za pet minuta s rečenicom:
«Vi što tražite račun, bi li došli malo do kuvara?»
«Ma ne, račun nam zaista nije neophodan… Samo smo se šalili.»
«Onda devedeset.» reče ponovno momak.
Na izlasku iz blagovaonice moj suputnik me ukori: «I ti si doša' u Dalmaciju skupljat račune!?»
Napustili smo prevruću sobicu u kojoj je desetak ljudi zdušno tamanilo šnicle, a s radija je dopirao glas hrvatskog predsjednika koji je objašnjavao novinaru da naš glavni problem nije Den Haag nego armija nezaposlenih. Putnik u odijelu i kravati stade objašnjavati svom kolegi:
«Eto, je l' ti čuješ đenerala Mesića. On ne može da ne spomene 'armiju'.»
«Ali prijatelju, ti očigledno nisi čita' političku ekonomiju. Armija nezaposlenih je pojam koji je po Marxu odlučujući faktor formiranja cijene radne snage.»
Priča o nadnicama i marži ide dalje, a mi smo polako i sigurno uplovili u Velu Luku kad se najveće mjesto na Crnom otoku, kako su ga prozvali stari Grci, jedva naziralo pod zadnjim zrakama sunca na izdisaju.
Korčulanski hoteli rade i u posezoni, tako da smo mogli birati u kojem ćemo odsjesti: Marko Polo, Korčula ili Liburna. Svi imaju tri zvjezdice, ali što ćeš bolje. Pronašli smo dvije pristojne sobice, a mnoge nedostatke našeg smještaja nadoknadila je ljubaznost simpatične recepcionarke.
Pod okriljem listopadske noći, gotovo neopaženo, ušli smo unutar gradskih zidina i naišli na čarobnu konobu. Izvanredno zdanje, po svoj prilici bivši srednjovjekovni kaštel s otvorima pri vrhu. Kroz jednoga od njih svoju krošnju pružilo je smokvino drvo. Na zidovima okačene stare puške, koplja i ferali. Nudi se jadranska lignja. A što ćeš bolje?! Mali od kužine govori da imaju čovika koji svaki dan baca parangal i dobavlja svježi ulov. Pijemo bevandu od točenog plavca i pričamo o svemu, osim o sutrašnjem teškom sastanku. Na kraju stavljam kreditnu karticu na stol, ali gazda, šjor Klaudio, ni da trepne. Reče:
«Tri stotine i trideset. Stoji i čeka 'keš'.»
Već smo ponešto naučili o Dalmaciji. Šutke istresamo džepove i brojimo zadnju gotovinu jer bismo svakako htjeli izbjeći susret s kuvarom.
Sutradan sam našim domaćinima pričao o toj lijepoj konobi s još ljepšim imenom, kako ono, aha, Ave Maria, odmah pored kuće Marka Pola. Čudili smo se kako nisu znali za to mjesto. Jedan od naših sugovornika tek nakon pet minuta je uzviknuo:
«Aaa, vi ste zapravo bili u Adio Mare.»
Nastao je opći smijeh kako su kontinentalci pomiješali dva pozdrava, zdravo Marijo i zbogom Mare.
Kako je Bog za našega boravka Korčuli podario prelijepo vrijeme, cijelo poslijepodne proveo sam u šetnji, ponajprije starim gradom, koji prema riječima ponosnog mještanina ne zaostaje za razvikanim Dubrovnikom. Zatim cestom prema Račišćima, sve do Žrnovske banje, jer prirodne ljepote Korčule ne zaostaju za divotama Hvara, samo što je ovaj potonji marketinški bolje obrađen. Šećući malim trgovima i uskim ulicama zagledao sam prozore birajući najljepši ornament iskovan od željeza. Odlučih se za okno u znamenitoj katedrali s jednostavnom strukturom pčelinjih saća. Zakoračio sam u središnju lađu baš u trenutku kad je crkveni zbor imao svoju probu. Kasnije te večeri čuo sam iste ljude kako u konobi Adio Mare, natiskani za jednim od stolova, sebi za dušu pjevaju dalmatinske kancone.
U pratnji našeg domaćina Marka, vještog ribara i još boljeg kuhara morskih specijaliteta i slastica, obišli smo nekoliko mjesta ne bi li pronašli dobru ribu ili školjke. U cijeloj Korčuli nije bilo svježe ribe, a nitko od ugostitelja nije se Marku usudio ponuditi nešto što nije prvoklasno. Vratismo se u Zbogom Mare i naručismo pršut i sir. Bijaše odličan, a naročito je prijao pošip pod komercijalnim nazivom Marko Polo. Zatim su slijedile kozice, a na kraju je božanski Klaudio na ulje bacio netom iz mora izvađene gavune i donio butilju pošipa bez etikete.
Zaredale su priče o tome kako na Badiji ljetuje slavna obitelj Kostelić te kako je otac Ante preronio uzduž i poprijeko sve jadranske otoke i tako na ribi prehranio djecu. Gospar Klaudio i sam je bio igrač rukometne ekipe koju je Ante Kostelić svojevremeno trenirao. Ispričao nam je i štoriju o nesuđenom uspjehu vaterpolista korčulanskog plivačkog kluba koji su spriječili suci u jednom finalu na gostovanju kod beogradskog Partizana. Razgovarali smo o sličnosti dvije male sportske sredine, Korčule i mog Bjelovara. Povezuje ih sportska slava rukometa i ime trenera oba kluba Ante Kostelića koji je u Bjelovaru krstio malenu Janicu. Te večeri saznadoh da je u susjednom Žrnovu rođen proslavljeni šahovski velemajstor Milan Matulović kojeg je u dobi od deset godina usvojila teta iz Beograda. Zagrebački šahovski majstor Jaričević također nije Srbin, nego rodom odavde, iz Žrnova, odakle su potekli mnogi nadaleko poznati klesari. Nevjerojatno zvuči podatak da je u prošlosti plemićka Korčula imala tisuću i pol, a seljačko-obrtničko Žrnovo dvije i po tisuće ljudi, a danas je situacija, na žalost, mnogo tužnija. Umorni od priča i vina prošetasmo u potrazi za dobrom kavom, a pratio nas je pas lutalica koji je očigledno osjetio prisustvo ljudi bez zlih namjera.
Od svih doživljaja najupečatljiviji je bio dugometražni san našeg domaćina Mladena. Zbog drskosti što je napustio rodni otok i svoje Žrnovo znanci su ga podrugljivo oslovljavali s 'purger', a njemu je to pomalo smetalo. Kad smo se sutradan u dvije ure konačno ukrcali na trajekt za Orebić, pričao mi je o svom rodnom mjestu. U tih dvadesetak minuta koliko traje prelazak preko Pelješkog kanala shvatio sam koliko Mladen voli svoju Korčulu.
«Vidiš onu valu, tu mi je kuća. Liti na dasci pređem preko na Pelješac do onog pješčanog rta koji je isti Zlatni rat, samo je malo manji. Pelješki kanal je pravi raj za daskaše jer tu uvik ima vitra.»
«Ako ćeš planinarit, evo ti Sveti Ilija, najveći vrh Pelješca s 960 metara, a zabijeli najmanje petnaest dana u godini.»
Sveti Ilija nije bezopasan. Ljetos su u jednoj dubokoj pukotini pronašli mrtvog češkog planinara entuzijasta. Talijani su ga zvali Monte vipero zbog mnoštva poskoka koji na njemu žive. Nakon što je Rapalskim mirom Korčula trebala pripasti Italiji, ljudi su se plebiscitom izjasnili za ostanak u matici Hrvatskoj. Žrnovci su preko noći sagradili spomenik od kamenih blokova sa simbolom sunca slobode na kamenu temeljcu koji je osvanuo toga jutra kad su se Talijanci povlačili. Nisu ga imali vremena razrušiti. Kad su se 1941. vratili na otok, bili su toliko civilizirani i ostavili ga na životu. Ali su obrisali simbol sunca.
E, zato što je Pavelić Talijanima dao Korčulu, zato je Korčula u drugom svjetskom ratu bila partizanska, iako je na njoj živjelo svega pet Srbijanaca. A na Pelješcu nije bilo partizana. Ljudi su otišli u domobrane i ustaše.
Stigosmo u Orebić. U staroj jezgri svaka kuća je vila bivšeg pomorskog kapetana. Ne znaš je li ljepša zgrada ili antikni namještaj u njoj. U vrijeme jedrenjaka Orebić je imao brodsku kompaniju. Kad su se pojavili parobrodi, Orebićani su zaključili da para ne može biti budućnost brodarstava. Kao svatko tko se ne umije prilagoditi promjenama, viteški su propali.
Krenusmo dalje prema Zagrebu preko Maloga Stona gdje su nas u restoranu Kapetanova kuća čekale školjke kamenice i najdulji zid na svitu poslije Kineskog zida.
drazen-pavlic @ 17:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

Lastovo je odmorište lastavica, otok sokolara, pučinski otok strmih obala bez plaže, nepokoreni škoj… i što još? Mogli bismo redati epitete u nedogled, ali ljepotu otoka Lastova svejedno ne bismo iscrpli.
Lastovo je pitomi otok bez zmije otrovnice. Mještani pričaju da je sveti Roko prokleo zmije otrovnice na otoku i odonda ovdje mogu opstati samo sljepići i bjelouške. Petar Bako govori: «Kad bi pustili poskoka na ovu ovdje stazu, ne bi prošao deset metara i uginija bi.»
U 13. stoljeću, kad je Lastovo pripadalo Dubrovačkoj Republici, ovdje su za potrebe trgovine s Napuljom i Arabijom uzgajali i za lov obučavali sokolove. Na otoku postoji nepristupačna stijena Sokolina gdje se i danas legu sokolovi.
Ime Ladeston su otoku prvi dali Grci, a Rimljani su ga prepisali kao Ladesta i Augusta insula. Možda je korijen hrvatskog imena baš u tome što skupina lastovskih četrdeset i šest otoka i otočića sliči jatu lastavica na putu prema jugu.
Mjesto Ubli ili Uble, luka ruža koju tako zovu zato jer je mjesto ljeti ubavo i jednako kao i zaseok Zaglav u nastavku, ugodno radi stalnog pirkanja povjetarca s pučine, ali jednako tako neudobno za zimovanje. Od mora poviše crkvice svetog Petra i Pavla vodi cesta prema selu Lastovu, usječena između dva brda, kroz koju uvijek ima promaje. U Ublima su Talijani između dva svjetska rata osnovali tvornicu sardina i za potrebe radnika podigli niz jednakih kućica. Jednostavan fašistički stil u gradnji plijeni pažnju, isto kao i ogromna guštirna koja zauzima gotovo pola brda iznad mjesta. Talijanske vlasti planirali su da se radnici pridošli s juga Italije požene s mještankama i tako romaniziraju otok. Mještani rado pričaju: «Kako su došli, tako su Talijanci i otišli.» Niti jedna ponosna Lastovka nije se udala za Talijana.
Štoviše, nakon dolaska partizana, preostali Talijani pobjegli su s otoka, bojeći se odmazde. Zato u rimskom telefonskom imeniku možete naći prezime Scratuglia, izvedeno iz domaćeg lastovskog Škratulja.
Tko god dođe na ovaj zeleni otok kojeg je Bog obdario prekrasnim morem, plodnim poljima i gustim šumama hrasta crnike i alepskog bora, mora se u njega zaljubiti kao u neku jadransku sirenu i vratiti se opet.
Tako se Slobodan Paparela u svojoj borbi protiv opake bolesti iz Velog Mista Splita sklonio u Pasadur, na obale Velog Laga. Novinarsko pero zamijenio je udicom i tako, s pomoću svetog Roka ili ne, pobijedio zloćudnu dijagnozu.
Škoj je u istraživanju posebne komisije Ministarstva zdravstva prošle godine proglašen najzdravijim hrvatskim otokom jer domaći, osim ribe, kozletine i kokoši, jedu tikvice, patlidžane, salatu, pomidore, krompir, sve začinjeno maslinovim uljem i vinom sorte Rukatac ili Plavac. Lastovci se šale pričom o starcu s njihovog škoja koji je prvi put pošao doturu zato jer je bio blagdan i nije imao drugog posla. Doktor ga pregleda, izmjeri tlak i pita pije li. Starac odgovori:
«Dakako da pijem.»
«A koliko? Biće dvi-tri litre.» – opet će dotur.
«As ti gospe, toliko popijen do marende.»
Mještani uglavnom žive ljeti i za ljeto kad ima posla i svita, dok zimi prezimljuju i životare. Tako je prije dva ljeta momak poslao SMS poruku prelijepoj kelnerici Nikolini: «Bit ćeš moja il' će gorit otok.!» Doista je izgorjela polovica južne strane otoka koja je, na sreću, uglavnom nenaseljena i neplodna. Momak je završio u pržunu, a stasita crnka Nikolina otputovala je s otoka trbuhom za kruhom, kao toliki prije nje.
Jedini hotel na Lastovu zove se Solitudo ili Samoća. Osamljenost je doista najprisutniji osjećaj kod mještana, ali i kod turista koji do njega putuju pet sati trajektom ili tri sata brzobrodskom linijom. Nakon dugog puta nastupa opuštanje i dugi san kojeg sljedećeg jutra ništa ne remeti.
S terase hotela pruža se fantastičan pogled na zaljev Velo Lago koji je sa zapadne strane omeđen otočićima, tzv. Gornjiim škojima, čiji «kupčeki izgledaju kak da ih je Rabuzin narisal». Riječi su to varaždinskog ginekologa koji je lani ovdje boravio sa ženom. Trebate doživjeti ljepotu kolovoškog svitanja koja se prostire sa terase Solituda nakon jazz festivala u bašti na Dolcu kad se Rabuzinovi kupčeki tek pomaljaju na obzoru.
Kad je poduzetnik Ivo Grgić kao četrdeset i devetogodišnjak, pun snage i životnog iskustva, došao na otok i sjeo ispod bora na svom terenu u Pasaduru, na samom kraju Malog Laga, začaran iskonskom čistoćom i ljepotom prirode, zaključio je da ipak još nije za penziju. Već je zaradio kapital u Njemačkoj, a tada je odlučio osnovati ronilački klub pa kupiti hotel. Uz pomoć iscjeliteljskog zraka i ljekovite i čiste vode uspio je sebe i negdašnje lastovske kapitalne turističke investicije vratiti u puninu života.
To što je otok je u povijesti pripadao Dubrovačkoj Republici ostavilo je traga u jeziku i ijekavskim nazivima mjesta. Tako se zaseok na sjevernoj strani otoka zove Prehodišće, iako bi se takvo mjesto u Dalmaciji inače zvalo Prihodišće. Jednako bi se otok Prežba iz lastovskog arhipelaga u varijanti ikavice zvao Prižba. Na Prežbu se dolazi preko elegantnog armirano-betonskog mostića kojeg je prije četvrt stoljeća sagradila vojska na mjestu gdje je ranije bio drveni most. Kroz uski tjesnac između Malog i Velog Laga stalno se prelijeva voda, čas u jednom, a čas u drugom pravcu, što čini prirodnu zanimljivost ovog mjesta.
Mještani su zbog straha od gusara i različitih vojski pljačkaša svoje selo Lastovo razvili u prekrasnom amfiteatru u sredini otoka, a brodove su vezivali u Lučici. Kao znak osobnosti svaka kuća je gradila ognjište i svoju varijantu dimnjaka ili fumara, kako ih ovdje zovu.
Lastovski poklad posebna je priča. Na Pepelnicu momci idu po selu opasani sabljama u nošnjama koju čine crvene košulje i crne hlače i šeširi, svirajući stare napjeve u gusle i manodolinu. Vrhunac svetkovine je spaljivanje Poklada, čovječuljka od slame obučenog u crno, baš kao Arapina, kojeg puštaju žicom s Pijevora skroz dolje u polje, a ceremoniju prati pucanje petardi.
Legenda kaže da je jedno pleme neretljanskih gusara u 5. stoljeću doplovilo do Lastova i tu se nastanilo. Kad su Arapi iz Katalonije osvojili Korčulu, poslali su glasnike na Lastovo i pozvali ih na predaju. Ovi su jednom od njih za noge privezali dvije bombe i tri put ga prevukli konopom s vrha sela do polja, od čega je umro. Oko ostalih Arapa Lastovci su plesali svoje ratničko kolo i svakom iskopali po jedno oko te ih poslali nazad s porukom da će se svima isto dogoditi ako dođu na otok. Priča dalje kaže da je promatrač tada pjevao: «Kukuriku, Gornje selo, kukuriku, Donje selo. Eto idu Katalani, bit ćemo svi poklani.» Selo je napravilo procesiju do kapelice svetog Jurja na najvišem vrhu Humu koji je uslišio njihove molitve te okrenuo vjetar prema Korčuli. Svetac je učinio da maorski jedrenjaci nisu mogli prići Lastovu, štoviše, potopili su se u Korčulanskom kanalu i tako su Lastovci spašeni.
Posebna priča je lastovsko podmorje. To da je Lastovo otok nasred Jadranskog mora dobro znaju gurmani jer se ovdje jede jadranska lignja, lastovski jastog i hlap, prvoklasna bijela i plava riba, a posebno je ljekovita juha od kirnje. Spretan podvodni ribolovac rado će vam prodati i strašnu murinu koju je ulovio kad je neoprezno provirila iz svoje rupe. Morina ili murina živi u rupi u okomitoj stijeni, a može je se vidjeti kad ronite na dubini od trideset do četrdeset metara na lokalitetu Struga ispod istoimenog svjetionika gdje hridina koja se izdigla osamdeset metara iznad mora nastavlja vertikalno ponirati u modri bezdan Jadrana.
Nije čudo što su zaštitnici ovog otoka koji ozdravljuje sveti Kuzma i Damjan, koji su za života bili narodni ljekari.
drazen-pavlic @ 17:25 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare

(utorak, 27. kolovoza 2002. godine)
Kiša je neumorno pljuštala dok sam jurio za jutarnjim poslovima. Najprije kruh i mlijeko pa redom: bacam jeftini kišobran u kantu za otpatke, tražim slobodni parking ispred mesnice, kupujem pola kile faširanog. Ali moram pričekati dok mesarka očisti flajš mašinu od luka za ćevape. Baksuzima nikad kraja. Suprugin Uno ne pali. Odvozimo ga majstoru Ivanoviću, a za uzvrat mi glača suhu košulju. Presvlačenje, doručak i napokon pokret.
Kad sam sutradan čuo da je tog dana načelnik općine Veliko Trojstvo tražio proglašenje elementarne nepogode, nisam se začudio. Dok su teške kapi po vjetrobranu bubnjale: «Ne idi!» ja sam ipak krenuo na službeni put u Osijek. Ohrabrila me vijest da je u Slavoniji vedro. Kolonu je od Ždralova do Severina vodila labudica Hidroregulacije. Kao da bježimo od općeg potopa. Tamo nas je teški tegljač propustio da u bijeli svijet odemo za svoj račun.
Kiša je ostala u Bjelovaru. Na pola puta između Grubišnog Polja i Virovitice cestu je forsiralo stado ovaca. Koliko li ih je! Da sam ih brojao, vjerojatno bi me prevario san u komforu udobnog Mazdinog naslonjača. Pastir je, kao da nam se ispričava zbog lijenosti svojih ovaca, u dva hitra skoka cestu pretrčao zadnji i zatim nestao u voćnjaku. Jesu li domaći ili su došljaci iz Bosne? Pogled mi se zaustavi na ruševinama kuće. Pomislih na pastira i opasnost od zaostalih mina.
U Suhopolju nailazimo na narančasti znak koji je ovog ljeta u Hrvatskoj gotovo češći od kiše «Obilazak – Slatina». No kad bih inače vidio Vašku, Sopje, Čađavicu, Podravsku Moslavinu? Kad bih našao vremena za fotografiranje polja suncokreta negdje pored puta za Donji Miholjac? Nakon svih peripetija i prepreka napokon počinjem uživati u putovanju.
Auto-radio javlja da je u Đakovu roj osa napao ženu i dijete. Pored ceste vidim tablu «Prodajem crnicu za cvjetnjake». Kupio sam vreću. Ima u njoj pedeset kilograma slavonske zemlje, a sve za 20 kuna. Prolazim pored Belišća i Valpova. Moj partner zove iz Osijeka. Čudi se gdje sam zapeo. Daje mi upute kako da priđem Osijeku ako želim pobijediti gradsku gužvu.
Kod Petrijevaca, na mjestu gdje Karašica prelazi cestu na putu prema svom ušću u Dravu, nalazi se krčma Jelengrad. Nude fiš. Ja sam popio samo podnevnu kavu i pročitao Večernjak. Zapamtio sam jedino vijest o porastu broja nezaposlenih u Bjelovaru i Čazmi.
Slavonija je lijepa, ali zapuštena. Prizor plodnih ravnica razgaljuje dušu.
Nemoš vjerovat' da uvozimo hranu. Mogla bi to biti bogata zemlja.
Napokon, Osijek. Parkirao sam u prvoj zoni, pored kazališta. Moj partner već je na iglama. Nailazi iza katedrale i ispričava se što je kežuel. Čekaju ga investitori na ručku u Bijelom Brdu. «Idete i Vi sa mnom,» - kaže mi s olakšanjem – «ionako ja častim.» Ubrzo napuštamo Osijek. Putem slušam njegove obavijesti.
«Tu, kod Saponije, bila je crta. Tu su bili krajišnici. Nećete vjerovati, naši su na njihov teritorij svaki dan odvozili smeće. Jednom su Srbi zarobili kamion i radnike Čistoće».
Ante je rodom iz okolice Livna, a od devete godine je Osječanin. Želio je ugoditi mojim turističkim prohtjevima pa smo se odvezli skroz do Aljmaša. Prostorom dominira skela aljmaške crkve na samoj obali Dunava. Grade je na mjestu porušenog Gospinog svetišta. Nazočni nagađaju tko je projektirao novo zdanje. Netko kaže da će izgledati moderno.
Dunav se, nakon nedavnog opasno visokog vodostaja, već povukao desetak metara. Radnici Hrvatskih voda upravo privezuju drveni čamac i pokazuju dvorišta koja su do jučer bila poplavljena.
Ante me vodi do profesorove vikendice, odakle se može fotografirati ušće Drave. Zatekli smo šestoricu profaća Ekonomskog fakulteta kako se časte roštiljem i kutjevačkom graševinom. Pokazuju mi prirodni fenomen. Desna pola Dunava čitav kilometar od ušća je tamnija i bistra. To je čista voda iz Drave. Lijeva strana je smeđe blatnjava jer Dunav sa sobom donosi europski mulj. Jedan profesor objašnjava kako sada ribe prelaze na našu stranu gdje se živi bolje. Drugi se raspituje za razloge moje posjete. Odmah hvata Nokiju i po Osijeku traži poslovni prostor za našu trgovinu. 
«Nema ovdje prave ponude, dobrodošli ste.»
Kako se približavamo susretu s janjičarima u krčmi Lovac u Bijelom Brdu, moj domaćin mi daje zadnje upute.
«Pazite, moji investitori su Srbi, načelnik općine Erdut i njegova ekipa. Tek toliko, da ne pričamo naše priče.»
Tri je sata poslije podne. U krčmu Lovac, koja se u vrijeme SAO Krajine zvala Kurjak, stigao je čovjek s noževima. Da rasiječe pečenku. Domaćin u zadnji čas pribavlja kruh i luk. U kraju smo erdutskog vinogorja. Ali svi piju pivo i trude se da, kao u spotovima, odvrnu čepove prstima jedne ruke. Valjda zato jer je uvozno pivo otmjenije od domaće rinfuze. Kasnije prelaze na gemište, vjerojatno iz ekonomičnih razloga.
Domaći tumače vrijednost novca u Krajini pod srpskom vlašću. «Danas si dobio platu, punu plastičnu kesu novčanica. I morao si odmah sve da utrošiš. U dućanima su menjali cene četiri do pet puta dnevno. U skladu s kursom marke.» Pljušte vicevi. Iako s puno obzira. Društvo je šareno, a još su svi trijezni. Najvickastiji je Antin suradnik. Kad su ga, negdje oko šest sati, konačno pronašli glasnici iz Osijeka s viješću da mu je umrla žena, čovjek je, baš kao i nazočni u tom veselom društvu, doživio hladan tuš.
Kiša je u Osijek stigla baš kad sam napuštao grad. Poštujem ograničenja brzine na Čepinskoj cesti. Vozim za Đakovo. Negdje na dvadesetom kilometru na cestu se sručio blatnjavi potok. Kolona vozila oprezno prelazi depresiju. U Đakovu posvuda uznemirena lica i vatrogasna kola. Saznajem da je u nepunih pola sata voda preplavila stanove i podrume nizinskoga grada. Dakle i gradonačelnik Đakova doživio je elementarnu nepogodu.
Na putu sam prema Brodu i autocesti. Od važnijih slavonskih mjesta prolazim kroz Vrpolje i Andrijevce. Tu me zaustavlja autostoperica. Neka je. Domaća cura će mi pomoći da se držim pravoga puta. U osam sati navečer uz pomoć uzdignutog palca ide za Slavonski Brod gdje je čeka društvo (?). Moli me da na idućoj stanici pokupim i kolegicu. Saznao sam niz pojedinosti o tome kako su moju stopisticu, buduću solo pjevačicu, zbog neopravdanih sati izbacili iz srednje glazbene u Osijeku unatoč tome što u istoj školi predaje njena majka. Neka. Mrzi Osijek i već je našla stan u Varaždinu. Pitam gdje će pjevati.
«Mogu u kazališnom zboru. Ali mene zanima elektronska glazba. Pjevam tehno
Kažem da, na žalost, nemam takve glazbe kod sebe.
«Nema veze, dobra je i Buena Vista.» Zapanjuje me poznavanjem struke.
Nakon naplatnih kućica put nastavljam kao solist. Auto-ceste su posvuda iste. Dakle, slavonski putopis je završen. (Bez kulena!)

drazen-pavlic @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0

Ljudi vole putovati u društvu. Čavrljaju da ubiju vrijeme. No, čemu ubijati vrijeme? Radije doživimo nešto. Putovanje je prilika za razgovor sa samim sobom. Ja obožavam otputovati sam.
Putovati se može kroz prostranstvo i vrijeme. Ili kroz oboje. Tin je pisao da bi svaki slikar ponekad trebao promijeniti sredinu, kako se to danas moderno kaže. Tad bi njegova kičica iskusila nove nijanse boja. Doista, kad se fotograf Ratko Mavar vratio iz Južne Amerike, s velikim je entuzijazmom pripremio izložbu. Oduševljeno je objašnjavao kako je nebo na tom kontinentu drugačije plavo. Pijesak, led, zemlja, sve tamo postoji u drugačijim tonovima. U trinaestom stoljeću Francusku ste od juga do sjevera mogli prijeći tek za dvadeset i dva dana, a od istoka do zapada za šesnaest. Križari su do Jeruzalema putovali nekoliko mjeseci, a u Kinu se jezdilo punu godinu. Na putešestviju ste doista morali živjeti dio svog života. Ili umrijeti. Mnogi se putnici s putovanja nisu vratili.
Kakve mogućnosti suvremenim putopiscima pruža naše vrijeme! Bio je petak, prekrasan ranolistopadski dan. Na brzinu sam donio odluku da odletim u Pulu. Mala mašina Croatia-Airlinesa do Pule leti pola sata. U zrakoplovu je bilo nekoliko Rusa. Na pulskom aerodromu vidio sam mnoštvo reklama na ćirilici. Nude im nekretnine i turističke aranžmane. Nisam saznao zašto su Rusi toliko prisutni u Istri. Možda zbog kockarnice?
Nadlijećemo Kvarner. Lijepo se vide lukovi krčkog mosta. Već smo iznad Omišlja, zatim povrh Cresa. Trajekt je upravo napustio Porozinu i plovi put Brestove. Otprilike u visini Rapca približavamo se obali Istre. Estuarij rijeke Raše ostavlja promatrače bez daha. More je u cik-cak liniji duboko prodrlo u poluotok. U pravu je naš premijer kad je ovih dana predsjedniku Bushu ljepotu obale istaknuo kao nešto u čemu je Hrvatska ispred Amerike.
Nisam uspio prolistati putni časopis ni do pola, a već smo započeli spuštanje prema pulskoj zračnoj luci. Dočekao me gospodin Boris i svojim Mercedesom provezao kroz mjesta koja sam trebao vidjeti. Jedan je sat, a on se još danas kani odvesti do Splita. Žurba putnika XXI stoljeća! Raspitah se za ured negdašnje kolegice i krenuh pješice prema centru. Naći ću je na đardinu, iza bivšeg kina Beograd. Korzo, lungo mare, riva, kej, špica, pasaž, kolika imena za šetališta naših ljudi!
Na đardinu sam. Poslovna Pula diše punim plućima. Još uvijek ima mnogo turista. Logično je otići do Arene. Tom evergreenu rimske arhitekture nikad se ne možete nadiviti. Za one koji su pored svojih očiju slijepi, ispred spomenika na nekoliko jezika piše zašto je pulska Arena osobit amfiteatar. Jer je tako očuvana, a bila je nadsvođena montažnim krovom radi zaštite od kiše.
 
Ja sam za Pulu sudbinski vezan. Dok sam bio pučkoškolac, Čazmanci su išli Zlatnim stijenama u pohode, na susrete harmonikaša. Iako se festival održavao sredinom maja, nismo propuštali priliku okupati se. Tko zna kad ćemo opet vidjeti more! Kad imate dvanaest godina spomen narednog ljeta zvuči daleko poput vječnosti.
Ljepotu pulskih uspomena nije pokvarila olovna vojnička epizoda. Stanko iz vojnog odsjeka rasporedio me u siječanjsku klasu. Mogao sam birati između Pule i Kragujevca. Nisam se dvoumio. Logika je jasna: iz Pule sam brzo kod kuće! Koje li tragedije mladog čovjeka, koji je na godinu dana imao napustiti posao, curu s kojom se kani oženiti, rodni gradić… Još nije otputovao, a već planira odsustvo. Gotovo da je smisao služenja vojske u odlasku na «redovno» ili «nagradno». Za vojne evidentičare sretnici koji su otputovali kući bili su tek odsutni, rashod od brojnog stanja «NLM». (na licu mesta).
Arena ekspres iskrcao je mladiće na pulskom kolodvoru kasno poslije podne. Nakon Ljubljane oči su im se prestale cakliti od prikrivenih suza. Pronašli su kasarnu Karlo Rojc i odmah ušli u krug, jer to je bio cilj njihovog putovanja. Da su znali što ih tamo čeka, ne bi žurili.
 
Skinuli su nas do gola, poredali u vrste i naprašili bijelim praškom. Znao sam kako su se morali osjećati Židovi u konc-logorima. Spakirali su naša civilna odijela. Zadužili smo plava mornarska. Shvatili smo je da je gotovo s građanskim životom. Svi smo jednaki. U brijačnici me momak sa šumadijskim akcentom pitao odakle sam. Zatim me ošišao do nule. Na kraju su nas odveli u spavaonice. Smrzavali smo se pod jednim »ćebetom» do jutra i transporta na konačno odredište. Mala kasarna Fižela je na samoj obali zaljeva, preko puta vojne luke i otoka Katarina. Iznad nas je Muzil, regrutni centar s nekoliko tisuća regruta. Svaki drugi dan jeli smo bivolje meso. Jedan se domišljati indendant dosjetio se da bi na tom velikom prostoru mogli na slobodnoj ispaši uzgajati bivole. Goveda su jela sve do čega su stigla. Najčešće, otpatke iz vojničkih menzi, pa i ostatke pripadnika vlastite vrste. Kravlje i vojničko ludilo išli su ruku pod ruku.
 
Taksista Petar vratio me u zračnu luku sat i po prije polaska. U četiri i po već smo prelijetali Fažanu, Vodnjan, istarski ipsilon, a zatim se avion okrenuo prema Cresu. S desne strane, kroz rijetku naoblaku lijepo se vidio lanac lošinjskih brda, tajnoviti, pjeskoviti otok Susak i pučina. Kroz nekoliko trenutaka već smo iznad Vranskog jezera. Evo prelijećemo Punat. Jasno se vidi marina i otočić Košljun. Tu je pater Peran daleke 1965. skladao čuvenu Hrvatsku misu, koja se pjeva u  katoličkim crkvama širom zemalja gdje žive Hrvati.  
 
Sjećam se dočeka Nove godine u Puntu bez daška vjetra, prije dvadeset godina. Domaćin nas je provozao jedrilicom po zaljevu. Na kraju veslasmo do obale, promrzli od hladnoće prvoga siječnja.
 
I dok mlažnjak pobjedonosno prelijeće Kvarnerski zaljev put Velebita, Like i Zagreba, misao se uzdiže iznad pojedinih dojmova i sažima proživljena iskustva.
 
U Zagrebu smo. Na Plesu je sve puno momaka u pretijesnim odijelima, sa slušalicama u ušima. Četiri dugonoge mažoretkinje, po dvije sa svake strane, ukipljeno stoje ispred luksuznog autobusa. Mora se priznati, lijep doček u metropoli.
 
2006.   
drazen-pavlic @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Direktor me nazvao i pitao:

-         How is your english?(Kako tvoj engleski?)
-         Molim? – rekoh u čudu.
-         How is your english?
-         Pa, well, fine…Why?(Pa, ovaj, dobro…Zašto?)
-         Steve Bubalo časti nas sa četiri boravka u Los Angelesu. Ti si u kombinaciji. Tri
tjedna ćete učiti kako je organizirana Far East National Bank. Steve je jedan od većih dioničara u toj banci i rado će učiniti nešto za mlade stručnjake iz svoje bivše domovine.
 
Tako je sasvim neočekivano počelo ostvarenje mog sna: vidjeti Ameriku. Prosječni Hrvat želi provjeriti da li je tamo baš sve kao na filmu. Da li su Sjedinjene Države obećana zemlja, ili zemlja nesigurnosti i straha.
 
Krenuli smo s Plesa rano prije podne mašinom Croatia Airlinesa, preko Alpi, iznad Zuericha, do Pariza. Na aerodromu Charles de Gaulle, u svojevrsnom getu putnika koji čekaju vezu, prebacivali smo se od restorana do kafića, od knjižara do butika, čekajući sumrak i polijetanje aviona. Približavanje ogromne Air Franceove letjelice nagovijestilo je početak tog izvanrednog događaja. U trupu podijeljenom na dva kata sjedala su raspoređena po šest u nizu. Dospio sam na drugo sjedište od prozora. Letjeli smo u smjeru rotacije Zemljine kugle, dakle stalno u noć. Kao totalno neiskusan prekooceanski putnik nisam uz sebe imao bočicu s vodom. Četiri nepoznate suputnice zamršenim položajima usnulih tijela prepriječile su izlaz do koridora koji vodi u toalet. Do prozora je sjedio znanstvenik iranskog porijekla, koji se iz Teherana vraćao na UCLA. Pričao mi je o tome kako su mu roditelji poginuli u avionskoj nesreći u Iranu, te da izučava tehnologiju proizvodnje pitke vode. U prirodi nema savršeno ispravne vode. Svaku treba pročistiti. Nacrtao mi je skicu podzemnih žila i kemijske simbole zlata, žive, amonijaka i svega drugog što u mikronima ulazi u ležišta pitke vode. Ako takvu vodu pijemo dvadeset ili trideset godina, sigurno ćemo oboliti.
Šok je bio potpun. Mučen žeđu, pi-pi nuždom, pre kratkim naslonom i strahom od pada aviona, zbog priče ovog Iranca ili mogućnosti loše sreće da baš u ovom avionu sjedi terorista s bombom, negdje dvanaest kilometara iznad Grenlanda, u mrkloj noći, s vanjskom temperaturom – 80 stupnjeva celzijusa, na putu u nepoznato, shvatio sam koju cijenu plaćam da vidim Ameriku. Nakon dvanaest sati neprekidnog leta, kad se avion iz smjera Kanade počeo spuštati prema LAC aerodromu, konačno smo vidjeli tlo. Zapravo smo vidjeli nepregledno mnoštvo svjetala. Jer, L.A. je grozd gradova koji zauzima površinu jedne manje države. Pasadena, Hollywood, San Pedro, Beverly Hills
Iz Pariza smo krenuli oko osamnaest sati uveče, u Los Angeles stigosmo u dvadeset tri sata iste večeri. Nakon duge i stroge kontrole naših viza, popunjavanja dodanih obrazaca koje su površne francuske stjuardese propustile dati putnicima koji dolazi izvan Europske Unije, dobar sat iza ponoći konačno su nas propustili. Prilično sam se iznenadio kad sam na kartonu, koji je u visni prsiju držao visoki plavokosi gospodin, vidio flomasterom napisano moje ime i prezime. Bio je to naš mecena Steve Bubalo.
Čovjek je to koji je kao mladi vojnik Jugoslavenske armije na straži u blizini Trsta jedne noći sa šmajserom na prsima, sa svojih metar devedeset i zvijezdom petokrakom na kapi prešao granicu. Kad je ušao u talijansku karaulu, karabinijerima su od straha popadale karte iz ruku. Stevese jedva izvukao od prisilne deportacije u zemlju seljaka na brdovitom Balkanu, tako što je talijanskim vlastima uspio objasniti da je politički bjegunac. Otišao je u Ameriku i shvatio da u Kaliforniju treba dovesti vodu iz obližnjeg Stjenjaka. Kupio je građevinske strojeve i počeo kopati kanale za navodnjavanje. Danas je Bubalo Enterprises značajna tvrtka, koja će Steveovim nasljednicima, ako budu pametni, osigurati egzistenciju u nekoliko narednih koljena. Kolegice bankarice i ja kući smo ponijeli pozlaćene olovke i kutijice za vizitke sa znakom te tvrtke. Steve je pomalo investirao u Slavoniji, Hercegovini, Dalmaciji. Bio je razočaran, jer njegov se realni kapital nije uspijevao izboriti protiv papirnatog kapitala Kutle i družine.
Dakle, Steve i njegova žena Louise su nas svojim automobilima prebacili u Pasadenu, u Double tree hotel. Ispred lijepe zgrade sa svega četiri-pet katova bile su zasađene četiri palme, svaka u jednom uglu četverokuta. U sredini se gejzirila fontana. U tom je hotelu Steve imao veliki popust, koji je za ovu priliku prepustio nama. Umjesto četristo dolara za noć, plaćali smo cijenu za goste Bubalo Enterprises, a ta je iznosila svega stotinu dolara. Breakfast included. (Sa doručkom)
Napokon usnuh u udobnom krevetu, kad odjednom začuh zvonjavu telefona. Ja zaista nisam znao ni gdje sam, kamoli da pogodim jezik na kojem ću se u dva i po ujutro po kalifornijskom vremenu sporazumjeti s recepcionarom. Nakon izvinjenja mladog zbunjenog Amerikanca, koji je očigledno probudio krivog čovjeka, nazvao sam ženu. U Čazmi je bilo 10:30 a.m. i ona se upravo vratila s gableca. Naši su se putevi razišli i ona je sad živjela osam sati  ispred mene.
Kad smo se idućeg jutra konačno probudili i odlučili potražiti prostoriju gdje služe doručak, imali smo velikih problema da izbjegnemo sobarice, recepcionare i konobare, koji su se u svojoj nevjerojatnoj ljubaznosti i sa širokim od uha do uha smješkom okretali prema nama, kao da nas poznaju. Pored hotela je čudesno lijep park s mozaicima, kakve u nas možeš naći na kosturnicama koje je uradio Edo Murtić. Bio je početak ožujka, Dan žena. Sunce je sjalo kao u maju. Rijetki prolaznici bili su obučeni samo u sakoe, pardon u blazere. Voda u fontanama je žuborila, ptice su pjevale, a nama se činilo da smo dospjeli u raj. Potražili smo jedan bistro, ne bi li se kako javili Steveu, da čujemo kakav je plan. Djevojka za šankom je s nedoumicom slušala kako sa tajnicom u Bubalo Enterprises govorimo čudnim gorštačkm jezikom. Mislila je da joj nabijamo trošak za prekooceanski long distance call.
Steve je ubrzo ušao u predvorje hotela s Astom Beckett u društvu, zagrepčankom sa Zvijezde, koja ovdje živi već dvadesetak godina. Asta je  udana za filmskog producenta i tajnica je hrvatsko-američkog društva.
Asta je sljedeća tri tjedna bila zadužena za nas. Steve je plavu punašku tajnicu opskrbio Mercedesom i zlatnom kreditnom karticom bez limita. Curama su već prvi dan na usnice iskočili herpesi. Osim priličnog putnog napora, nagli pad imuniteta uzrokovala je zamjena dana i noći. Ja sam bio otporniji. Groznicu na svojoj usni primjetio sam tek trećeg dana.
Večerali smo beefsteak, unatoč tome što je u Britaniji već započela epidemija kravljeg ludila. Restoran je bio na vrhu jednog od nebodera u Down Townu. Crni glazbenici svirali su vrhunski  jazz, a ja sam na ples izveo redom tri kolegice i tajnicu hrvatsko-američkog društva prijateljstva.
Nedjelja je prošla u trenu. U ponedjeljak ujutro Asta je Mercedes boje bijele kave s kožnim sjedalima parkirala ispred glavnog hotelskog ulaza i sjela u bar. Zapalila je cigaretu, a konobar joj je odmah natočio meksičku crnu kavu. U Kaliforniji prvu šalicu kavovine bez kofeina plaćate, dalje vam toče besplatno. Požalila se kako je kampanja protiv pušenja vrlo jaka. Sve je manje lokala u kojem je taj užitak dopušten. A pronaći šalicu espressa u LA-u pravo je umijeće.
Krenuli smo u upravu Far East National Bank, koja je bila u jednom od nebodera Down Towna. Ovdje je statusni simbol imati ured na što je moguće višem katu. Steve je vlasnik petine banke. Postrojio je predsjednika nadzornog odbora i osnivača banke gospodina Henry Hwanga i sve executives, ili izvršne direktore. Direktoricu, šefa marketinga, šefa pozadine (operation department), šefa kreditno-depozitnog odjela…ukratko, svu kremu ove američke banke s kineskim kapitalom. Henry je održao dirljiv govor o tome kako je u prvim godinama njenog rada  Steve Bubalo kupnjom dionica banku spasio od sloma. Nakon kratkog predstavljanja otišli smo na ručak u restoran na najgornji kat tornja. Atmosfera je bila sjajna, hrana ekskluzivna, posluga vrhunska. Steve je dominirao svojim šarmom i šalama. Kad je stanovnicima zemlje demokracije i ljudskih prava ispričao vic o Muji i Fati iz ratne Bosne, od smijeha im ispadala hrana iz usta.
-         Zašto, bolan, Mujo puštaš Fatu da ide deset metara ispred tebe, kad je u Kuranu lijepo zapisano da ženi valja ići deset metara iza muškarca?
-         E, vidiš, kad su pisali Kuran, nije bilo mina!
 
Naša obuka tekla je ležerno. Svaki smo dan išli u drugi odjel ili filijalu Dalekoistočne banke. Direktori su se takmičili u koji restoran će nas odvesti na ručak. Moje tri kolegice i mene u paketu. Kineski, meksički, iranski, portorikanski…Alex je nabrajao restorane svih naroda i država svijeta. U LA-u možete svaki dan jesti u drugom restoranu. Mnogi Amerikanci nisu nikad vidjeli životinju čije odreske jedu, niti biljku u čijem umaku uživaju. Oni naprosto konzumiraju apskraktume, kao što su «portorikanska hrana», «meksička hrana», «talijanska hrana». Čuo sam priču kako su gospodina Mraza iz Bjelovara doveli u jedan New Yorški restaurant i rekli mu da može birati između vina iz cijelog svijeta. On ih je posramio kad je naručio Daruvarski rizling. Nisu ga imali.
Konobari obavezno očekuju tip, ili napojnicu. Ona u pravilu iznosi deset posto od računa. Zato se konobari nevjerojatno trude. Kad smo jednom sankcionirali neljubaznu konobaricu i dodijelili joj mršaviji trink-geld, izvikala nas je kao zadnje smeće.
Čim uđete u restoran, dečko vam na stol donese vrč vode s ledom. Nakon toga stiže juha, na temperaturi blizu vrelišta. Ako im serviraju toplu umjesto vruće juhe, ili vodu s pre malo leda Amerikanci je vraćaju, jer misle da nije svježa. Ne znam kako ovu toplinsku amplitudu između ledene vode i vrele juhe izdržava zubna caklina! Zatim ide salata. Jednom sam pokušao sačuvati salatu i pojesti je uz piletinu, ali je konobar tako munjevito pokupio zdjelicu, da sam ipak ostao bez nje. Kad sam tražio svoju salatu natrag, donio mi je novu zdjelicu i vjerojatno me doživio kao kapricioznog gosta. Amerikanci misle da se hrane zdravo. Jedu prije svega piletinu (chicken, chicken, chicken), ribu, salate, voće. Salmon, sword fish, cat fish, salad with dressing or not, fruit…Eventualno govedinu. Svinjetine gotovo da i nema na ponudi. Hamburgere i brzu hranu jedu samo siromašni, ali mi se s takvima nismo družili. Najdeblja osoba u našoj okolini bila je Asta, tajnica hrvatsko-američkog društva.
 
Stanovnici Kalifornije ponose se svojim kozmopolitizmom. To je stil koji nameću vladajući demokrati. Oni prihvaćaju sve rase, osim komunista. Oni direktniji, koji su znali razliku između imena Croatia i «Gratia» (ovaj izraz trebao je značiti Grčka) etiketirali su nas kao narod koji voli ratovati i mrzi susjede.
 
S vremena na vrijeme javljali smo se kući. Supruga mi je rekla da Antonija stalno pita kad će tata doći s posla.
-         Mila, ne može doći, on je daleko.
-         Idemo onda mi k njemu – reče malena.
 
Subotom i nedjeljom Asta nas je vozila naokolo. Od Santa Barbare dvjestotinjak kilometara sjeverno (tih je dana poznata serija išla na HTV), do San Diega, dvije stotine kilometara južno, na samoj meksičkoj granici. U grad se ulazi preko velebnog mosta, a Down town (središte grada) je načičkan neboderima, kao svaki američki grad. Nakon pronalaska elastičnih materijala otpornih na potrese i kalifornijski gradovi dobili su svoje tornjeve, ponos američke nacije. Do tada su gradovi na zapadnoj obali imali najviše četiri do pet katova. Asta nam je pokazivala ono što je i njoj svojevremeno bilo šokantno. Hotel Corronado u San Diegu, s mnoštvom šiljatih tornjića, poput dvorca u kojem je noćila Trnoružica. Iza njega je bila pješćana plaža. Prošetali smo uz Pacifik i iz suhog pijeska zajedno s korijenom iščupali biljčice. Ja sam kući donio jednu vrstu kaktusa. Nekoliko je godina uspijevao u našoj tegli. Posjetili smo show s kitovima  ubojicama. Willy je bio zvijezda programa. Na prozirnim stjenkama upozorenja:
-         You may get wet (Možete se smočiti).
Kad ne bi bilo upozorenja, građani bi organizatore mogli tužiti.
 
U Santa Barbari smo posjetili izložbu orhideja, Orchid show. Poslije podne smo se opuštali na velikom drvenom molu, podbočen ogromnim drvenim pilotima, stotinu metara izbočen u ocean. Amerikanci ih zovu peers. U caffeu je svirao odličan trio crnaca. Gitara, usna harmonika, bubanj.
 
Asta nas je odvela u jedan hollywoodski studio, gdje je ekipa njenog supruga snimala seriju J.A.G. (Judge, Attorney, General). Prošetao sam uličicama filmskog grada, popio nekoliko meksičkih boza-kava, maksimalno se dosađivao. Posjetili smo staklenu kastedralu, Crystal cathedral, šetali smo ulicama Pasadene u dane Svetog Patricka, razgovarali s ljudima u zeleno-žutim povijesnim kostimima.
 
Jedna od najvećih senzacija bio je posjet kući Stevea i Louise Bubalo. Pored kuće umjetno jezerce, premošćeno mostom. Domaćin je naglasio da je htio sagraditi nešto kao repliku mostarskog mosta. S terase u elitnim brdima iznad Hollywood boulevarda pokazao nam je kuću Sharon Stone, malo niže. U kući kratki neugođeni Steinway klavir, fotografije Stevea s predsjednikom Reaganom. Pošteno nam je priznao da se svatko tko to može platiti može slikati s predsjednikom. Nakon razgledavanja kuće,  Steve i Louise odveli su nas na gala večeru u jednu jastožeru.
 
Poznate ličnosti možete sresti vozeći se beskonačnim highwayima (autocestama), dok u kolonama zajedno s njima čekate zeleno na semaforu. Gradovi grozdovi međusobno su povezani brzim cestama s puno traka. Amerikanci su veliki idolopoklonici. U vrijeme našeg boravka bio je izbor za Oskara. Vidjeli smo mase ljudi koji su dva dana prije čuvali mjesto u okolnim uličicama i parkovima, samo da bi izbliza vidjeli i možda dodirnuli filmsku zvijezdu.
Jasno je da smo mnoga popodneva proveli u shoppinzima. Zar nisu Amerikanci izmislili tu riječ? Ja sam zapravo bio rob svojih kolegica, ponajviše puležanke Slađane. Ona je došla s dva, a iz Amerike otputovala s četiri kofera. Dva je kupila u shopping mallovima LA-a. Zagrepčanka Senka je kupila vjenčanu haljinu. Splićanka Daša je brzo pronašla rodicu i razbila našu klapu. Na Hollywoood boulevardu skakutali smo po stopama slavnih, a zatim otišli u kino. Gledali smo film Up Close and Personal (Nešto posve osobno) u surround tehnici, u kojem Robert Redford glumi novinara koji je poginuo u Nikaragvi. Cure su iz dvorane izašle u suzama.
Melrose avenue je gotovo jedina kojom možete šetati. U jednom CD-shopu kupio sam diskove Tangerine dreama i Jean Michel Jarrea za pola dolara po komadu. Gradski autobusi su rijetkost. Metro je zbog pjeskovitog terena vrlo kratak, od Down Towna do stare meksičke jezgre sa željezničkom stanicom i pijacom.
 
Jedna od najvećih senzacija bila je posjeta Disneylandu. Dok su djevojke vrištale od zadovoljstva na toboganima smrti, meni se od užasa dizala kosa na glavi. Napadi Karipskih gusara, prepad Indijanaca na poštansku kočiju, putovanje ogromnim brodom po Mississippiju, odiseja u svemiru…kroz moje žile prošlo je adrenalina više nego u cijelom dotadašnjem životu. Kad je Antonija vidjela moje fotke s Pink Pantherom, Miki Mouseom i Paja Patkom ruku pod ruku, pitala me jesu li oni pravi. Da, jer mi smo bili u bajkovitoj zemlji Americi, u kojem se čuda događaju, a snovi se ostvaruju.
 
Posjetili smo čuveni Forum, koji se nalazi u nesigurnoj četvrti. Igrali su Lakersi bez Vlade Divca protiv Hornetsa. Pobjedu Hornetsa iz prvog reda u legendarnim Ray ban naočarima pratio je Jack Nicholson.
 
Američke bankarice su se čudile zašto mi ne razumijemo da se sve bankarske usluge naplaćuju. Uplata, isplata sa štednog ili tekućeg računa, izdavanje izvoda, sve ima svoju tarifu.
-         Nas svi terete, pa moramo i mi druge teretiti! – glasio je logičan odgovor.
Čudili smo se njihovom mirovinskom sustavu. Slično retirement planu danas kod nas funkcionira drugi mirovinski stup. Rodiljama poduzeće čuva radno mjesto s kojeg su otišle na dopust svega mjesec dana. Nakon tri mjeseca mogu se vratiti, ali na neko drugo radno mjesto. Majke mogu s djetetom ostati kod kuće i šest mjeseci, ali onda tvrtka uopće nema obvezu da ih primi natrag na posao. Četristo milijuna stanovnika Kalifornije upravo je proživljavalo gospodarski rast i nije bilo teškoća u pronalaženju posla.
 
Daša je ipak upornim zapitkivanjem recepcionara u Double tree hotelu u Pasadeni uspjela dobiti ključić za happy hours.
-         What is included in price?  (Što je uključeno u cijenu?)
-         Happy hours key. (Ključ za «sretne sate»)
Između pet i šest sati poslijepodne, svi koji imaju   ključić za sedmi kat u liftu mogu doći u jednu neveliku prostoriju, natrpati tanjure raznovrsnom hranom, popiti Budweiser pivo ili diet Coke i pročitati novine. Najčešće U.S. today, koje su nam svako jutro gurali ispod vrata sobe. Pred kraj našeg boravka zaposlenici hotela, smiješeći se od uha do uha, nudili su nam da u knjigu dojmova upišemo nešto pohvalno o njihovoj uslužnosti i ljubaznosti. Jedan dio plaće osoblja ovisi o pozitivnim ocjenama gostiju. Isto je tako plaća prodavača u trgovinama veća ako više prodaju.  S Amerikancima nismo uspjeli zapodjenuti neki dublji razgovor.
 
Asta je po mojoj želji organizirala ručak s našim proslavljenim orguljašem Željkom Marasovićem. Nakon što je u Hrvatskoj snimio nekoliko ploča na znamenitim povijenim orguljama, odselio se u Los Angeles. Ubrzo je shvatio da ne može živjeti od klasične glazbe. Odsvirao je nekoliko vjenčanja kćerima  kalifornijskih bogataša, a zatim je započeo komponirati glazbu za film. Željka je impresioniralo moje poznavanje njegovih ploča. Osim toga, uživao je u društvu mojih kolegica. Ispričao im je šalu o tome zašto stjuardese moraju biti zgodne dame!?
-         Da se avion lakše digne.
Bili su mu to dovoljni razlozi da plati ručak.
 
Došlo je vrijeme povratka kući. Naše povratne karte morale su se potvrditi na LAC aerodromu točno 31. ožujka godine 1996-te. Steve i Louise došli su po nas u Double tree hotel. Dok smo čekali da Slađana spremi i zatvori sve kofere, Steve je u baru pozvao nekoliko rundi pića. Pili smo pivo Samuel Adams. U skladu sa svojim kulturnim navikama moje društvo je cijenio više nego društvo kolegica.
U zračnoj luci je bila neopisiva gužva. Službenici na checkingu ponudili su nam noćenje u hotelu i dnevnicu od stotinu dolara, ako odgodimo putovanje za jedan dan. Po svemu sudeći bilo nam je i previše dojmova protekla tri tjedan, jer odbili smo velikodušnu ponudu. Iako smo dobili dojam da bismo lako dobili i tri stotine dolara po glavi. Na rastanku su Steveu pošle suze. Nije znao je li učinio dovoljno za mlade financijske stručnjake iz svoje domovine.
Poučen iskustvom od prije tri tjedna, tražio sam mjesto u prvom redu, tako da mogu ispružiti noge tijekom leta koji će trajati pola dana. No, još prije polijetanja morao sam mjesto ustupiti majci s malim djetetom. Bez obzira što posjedujete kartu koju ste pravovremeno rezervirali, u Americi morate biti ljubazni. Inače riskirate javnu sablazan. A starih i nemoćnih za prve redove uvijek ima dovoljno. Bio sam pripravan da izdržim dvanaest iscrpljujućih sati leta ogromnim avionom Air Francea na dva kata. Ali sad smo letjeli ususret Zemljinoj rotaciji, neprestano u dan. Let je uz istu brzini i visinu aviona potrajao svega deset sati.
Po dolasku u Pariz ošinula nas je hladnoća zadnjeg dana ožujka. Brzo smo izvukli jakne iz putnih torbi i sjeli u taksi. Nakon kratkog zadržavanja u sobama nastavili smo put u grad. Nitko od nas nije bio u Parizu. Ja sam na satovim francuskog jezika učio o njegovim znamenitim spomenicima, ali je druga stvar bila doživjeti ih. Prošli smo obalom Seine, ušli u Notre Damme. Bio je veliki četvrtak. Orguljaš je svirao jedan tihi komad. Mistika je bila potpuna. Popili smo piće u obližnjem bistrou i pošli prema Tour Eifell-u. Champs Elysee su bile pre ogromne za šetnju te hladne večeri. Popeli smo se na Montmartre. Tamo smo naišli na slikara Srbina, koji nam je pokazao dobar restoran.
Francuzi su spontani i druželjubivi. Tek po dolasku u Hrvatsku doživjet ćemo smrknute face naših ljudi. Ovdje je sve kiptilo od internacionalizma i životne radosti. Gitaristički duo svirao je Summer-time. Jedna gošća je predivnim sopranom otpjevala izvorni tekst iz Gershwinove opere, vjerojatno u čast nama, Amerikancima u Parizu. Unatoč mojim predispozicijama za francuski jezik, služio sam se američkim engleskim.
U Zagrebačkoj smo zračnoj luci. Nikako da dočekamo susret s najmilijima. Carinske formalnosti trajale su pre dugo. Antonija nije imala strpljenja. Sagnula se i protrčala ispod konopa pravo u moj zagrljaj. U mojoj torbi bilo je za svakog ponešto. Filipu sam poklonio crnog kožnog majmuna. Moja su ga se djeca bojala. Filipu je imponiralo da bude vlasnik tako strašne igračke. Danima sam pričao o svojim dojmovima. Slušatelji su me pratili otvorenih usta. Za njih je Amerika i dalje bila san.
Šok povratka i promjene dana i noći još je pojačala obveza da u roku tri dana pripremim referat sa studijskog putovanja u Far East National Bank.
 
Nekoliko tjedana poslije potpuno sam se vratio u hrvatsku svakodnevicu. Onda se dogodilo čudo. Te smo večeri Vera i ja gledali TV program. Davali su film Heat (Vrućina) s Robertom de Nirom kao pljačkašem i Al Pacinjm kao policijskim komesarom. Jako sam se iznenadio kad sam shvatio da pljačkaju banku u kojoj sam učio kako funkcionira američko bankarstvo. Dvojica maskiranih razbojnika natjerali su službenika da uđe u trezor, koji su nam pokazivali oni vrijedni amerikanci kineskog podrijetla. Zatim se javio dežurni u policijskog stanici:
-         Pljačka u Far East Nastional Bank! (Pljačka u Dalekoistočnoj banci!)
Sve mi je bilo jasno. U scenama koje su zaredale, nastala je pucnjava po okolnim ulicama i veliko krvoproliće. Mladi executives padali su kao snoplje. Baš tamo gdje smo zajedno šetali u pauzama za ručak. Hvala bogu, ja sam sad na sigurnom.
 
(2006.)


drazen-pavlic @ 17:06 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Naši ljudi vole graditi kuće. Kućom pokazuju status. Znam jednog neženju u selu Štefanje. Živi od prodaje jaja i bijeljenja seoskih stanova. Svoju umjetničku žicu pokazao je svijetu. Pročelje njegove kuće uljepšava pejsaž iz mašte.



 Nekada je u Švedskoj krov kuće nosio zaštitni znak, simbol obitelji koja tu živi. Prema Mobergovom opisu u romanu Jaši noćas, kuća Ragnara Svedjea je na istočnom zabatu imala pijuk izrađen od drveta. Bio je to znak Svedjeova roda. U našoj tradiciji imamo glinenog pijetla namjesto zadnjeg klobuka.  Ili vjetrokaz.
 
Za stočare je jedinica za mjerenje imetka bila grlo stoke. Ili blago, kako sama riječ kaže. U ratarskoj Slavoniji je kuća jedinica za mjeru bogatstva. Baka Mara sve uspoređuje s kućama:
-         Što, auto za sto tisuća evra? Pa neka je Mercedes. Moga si za te novce dvije kuće sagradit'.
 
Pri ulasku u bilogorski ili podravski gradić morate se diviti ukusu graditelja. Krov nosi cijelu kuću. Valja ga završiti nekom finesom. Omiljeni su  «frdakli» ili nadsvođeni tavanski prozorčići. Tu cimerman ostavlja svoj umjetnički potpis. Balkoni s bijelim betonskim stupićima, drveni tremovi, ganjkovi, nadstrešnice, sjenice. Kad ih izgrade, rijetko dobivaju posjetitelje. Uglavnom su to muzeji u kojima njihovi vlasnici rijetko ispijaju kavu sa susjedima. U najboljem slučaju služe za sušenje rublja.
Ljudi vole posjedovati. Nekretnine vezuju njihov kapital češće nego bankovna štednja. Razgledamo ograde s najrazličitijim uzorcima. Patuljci u cvjetnjacima, ulazi s betonskmi lavovima, orlovima, labudima. A tek božićna «rasvjeta»! S balkona i prozora širi se po ukrasnom grmlju.
 
 Pohvalite nečiji bunar ukrašen rezbarijama, nadsvođen šindrom. Brižno uređeno dvorište, bara, lopoči i suhozid. Ono čeka ocjenu komisije ekološkog društva u konkursu za izbor najljepšeg okoliša. Domaćin će laskavce rado pozvati u kuću. Ako ste spretni u komplimentiranju, ponudit će vas kavom, pivom ili gemištom. Toliko ste ga dirnuli.
 
Na kontinentu je bilo lako pobijediti materijal. Blato, drvo, cigla i pijesak.
Teže je graditi u našem primorju. Moćne mašine tjednima u kamenu stijenu usijecaju mjesto za kuću.
 
 
Lipanj je. Putujem u Dubrovnik. Izlazim na taksi stajalištu nedaleko vrata od Pila. Sunce je u zenitu. Iako se sezona još nije potpuno razmahala, mjesta u hotelima nema. Preostala mi je mogućnost smještaja u Hiltonu. Novi je to ukras Dubrovnika, nastao adaptacijom hotela Imperijal. 

Nadam se da ću uskoro odložiti torbe i prošetati Stradunom. Recepcionarka znalački nudi slobodne sobe. Prati moju grimasu. Sva je sreća da  raspolaže lepezom cijena, jer odabrao sam naj jeftiniju noć u Hiltonu. Bez doručka i poreza na dodanu vrijednost stoji tisuću i po kuna. Znaju oni da sam gentleman, ali ipak odmah provlače karticu.
Uskoro sam u pretjerano rashlađenoj luksuznoj sobi. Na krevetu me čeka bijeli ogrtač i papuče, a preko ekrana TV-a ide dobrodošlica na hrvatskom: «Dobro došli gospodine Pavlić!» Zadovoljan sam što sam tako korisno utrošio novac.
 
Nakon kratkog predaha evo me na Stradunu. Graditelji su ovdje imali sasvim drugačiji smisao za ljepotu, nego oni u Slavoniji.
 
«Luna» žari. Mokar sam od znoja. U Dalmaciju je ovih dana prodro vrući vjetar ravno iz Sahare. Žalim što nisam ostao u sobi.
Na ručak u  restoranu Porporela u Staroj luci čeka se u dugačkom redu. Crnog rižota, salate od hobotnica ili kozica možete se do sita najesti, jer na stol iznose čitavu zdjelu. Grabite do mile volje. Zajedno s bokalčićem vina ručak usred stare dubrovačke jezgre stoji uvrh glave sto kuna. Moj Jure kaže da je baš to za Dubrovnik sramota. Jer ljepotu ovih zidina treba naplatiti. A mi dijelimo badava. Sad je vlasnik restorana s druge strane Stare luke također poželio redove na svojoj terasi. I tamo se možete napiti vina iz bukare. Ukoliko se probijete pored Japanaca, Francuza i Amerikanaca, najest ćete se iz zdjele, za sto kunića.
 
Iz luke vas brodići i gliseri mame na izlete: Srebreno, Kupari, Cavtat. Ili Lokrum, Elafiti. Možda vas vjetrić s mora rashladi!
 
Cavtat je udaljen dvadeset minuta. Kopnenom taksiju treba barem četrdeset. Osim šetnje dražesnom rivom, sve do kuće bivšeg američkog veleposlanika Montgomeryja i spomenika Baltazaru Bogišiću, Cavtat nudi pješačku stazu nazvanu po washingtonskom ministru trgovine Ronu Brownu. Poginuo je u udaru aviona u brdo iznad zračne luke Ćilipi. Nikome nije jasno zašto pilot nije avion podizao u pravcu zapada i pučine. Južnije, uz strmu i nepristupačnu obalu, koja vodi sve do Prevlake i Boke, još su samo Konavle.
 
Na Lokrumu se možete okupati u toploj vodi slanog jezerca. Zovu ga Mrtvo more. I zaroniti u špilju, tražeći prolaz u more. Razgledat ćete prekrasni botanički vrt s dvorcem u središtu, u kojem je restoran. Čudnovat je i sablastan to restoran, u kojem nisam dočekao konobara.
 
Vraćam se u sobu i čitam razgovor Martina Heideggera s novinarom Der Spiegela, iz daleke godine1966. Večer je  prikladnije vrijeme za izlazak u Dubrovnik. Iz hodnika se čuju prigušeni glasovi njemačkog, francuskog i engleskog jezika. Novinar pita Heideggera:
- Ta sve funkcionira. Gradi se sve više elektrana. Marljivo se proizvodi. Ljudi su u visoko tehnificiranom dijelu zemlje dobro zbrinuti. Živimo u blagostanju. Što tu zapravo nedostaje?
Filozof odgovara:
- Sve funkcionira. To je upravo ono strašno, da to funkcionira, te da funkcioniranje sve više goni k daljnjem funkcioniranju i da tehnika čovjeka sve više čupa iz zemlje i raskorjenjuje. Ne znam jeste li se prestrašili; ja sam se na svaki način prestrašio kad sam sada vidio snimke s Mjeseca k Zemlji. Uopće ne trebamo atomsku bombu, raskorijenjenost čovjeka je već tu.
Po našem ljudskom iskustvu i povijesti znam da je sve bitno i veliko postalo samo iz toga što je čovjek imao neki zavičaj, domovinu i bio ukorijenjen u nekoj predaji.
 
Večer je. Stradun pun turista. Kod crkve Male braće je zid u koji je uzidan kamen. Lagano je nakošen prema ulici. Turisti pokušavaju stati na njega i zadržati ravnotežu, ali ne uspijevaju.
Na svakih pedeset metara glazbeni sastav. Česi u šarenom renesansnm ruhu sviraju zaboravljena glazbala. Plavokosi mladići i djevojke pjevaju višeglasno. Turisti u kutije njihovih citri i viola spuštaju novčanice, koje ove večeri bez daška sporo padaju, lelujajući poput suhog lišća. Idem dalje. U dnu Straduna, ispred Kneževe palače, domaća klapa uz mandoline i harmoniku izvodi dalmatinske pjesme. Tamo saznadoh da je Ivanu Klakaru iz Pupnata bura potopila brod.
 
Uveče je «in» biti u lokalu Trubadur gospara Marka Breškovića, bivšeg Dubrovačkog trubadura. Tu se na Telecomovom hot pointu možete bežično spojiti na internet. Jedva sam uhvatio stolicu i ostvario pravo da naručim pivo za trideset kuna. Mladi pijanista briljira u jazz improvizacijama na teme poznatih evergreena Burta Bacharacha.
 
U klupama sjede odabrani uzorci cijelog čovječanstva, kao u Noinoj arki. Dvije lijepe Amerikanke sjede same. Mole da ih fotografiram. Mladi Irac Brian s djevojkom naginje se prema meni i započinje razgovor. Divi se ovom gradu i Hrvatskoj. Očigledno je Dubrovnik najbolji ambasador naše zemlje, jer Brian je bio jedino u Dubrovniku. Priča o Irskoj, o radnicima iz siromašnih zemalja koji žive u getima baraka-naselja, bez ikakvih kontakata s okolinom. On i ja smo sretnici koji ne pripadaju toj grupi. Mi šećemo zidinama o kojima brine UNESCO, odsjedamo u hotelima čiji brend je svjetski poznat i njišemo ramenima u ritmu modernih jazz menueta.
 
(2006.)
drazen-pavlic @ 16:55 |Komentiraj | Komentari: 0

Dražen Pavlić, sin pokojnog Antuna, službenika, rođen od majke Ružice, kućanice. Sa svojom sedmeročlanom obitelju u svojoj četrdeset i osmoj godini živi u Bjelovaru. Prije dvadeset i jednu godinu oženio se plavookom šumaricom iz Župe Dubrava, općina Čazma. Od njenih čari nije se do danas izbavio.

Pisanjem se bavi od prije sedam godina. Do sada se oprobao u nekoliko žanrova: kratkim pričama, putopisima i angažiranim društveno-političkim novinskim člancima. Radove su mu povremeno objavljivali Novi Bjelovarac, Hrvatsko Slovo, Fokus i neke internetske stranice.

Svoje politološke članke i eseje sakupio je pod naslovom Kreatori i kreature i objavio u izdanju naklade STIH iz Zagreba. Njegovu drugu knjigu kućnih i putopisnih priča dan Za Vjenčanja izdaje također Naklada Stih. Osim pisanom rječju, ljubav mu je svirka na orguljama, crkvena popijevka, harmonika i šah.

Evo što je o sebi napisao u kćerkin školski leksikon:
"Od pjevača obožavam kćer Josipu. Omiljeni slikar mi je moja maturantica Ana, a kućni ljubimac petogodišnja Katarina. Klara je tiha patnja i tatina maza."
Što možete dodati za kraj?
"Volim kćer Antoniju."
drazen-pavlic @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare




Dražen Pavlić
T O N E
Vlastita Naklada
Lektura: Branka Makovec
Grafička Priprema: Darko Badelj
Fotografije: Osobni arhiv autora
Tisak: Naklada Stih
Zagreb, 2007




drazen-pavlic @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 0



IZ RECENZIJE FABIJANA LOVRIĆA

Književnici su odavno dokazali kako svaka tema može postati valjanom literaturom ako se obogati doživljajnim svijetom, te neke bizarne odnose usustavljuju na zaprepaštenje čitatelja, dajući običnosti i prizemnosti prizvuk plemenitog zvona kovine koja prelazi u glazbu, mijenjajući poruke u stvaran i životan tijek prepoznat, jasan i potrebit čovjeku, bilo kao upozorenje na odnose ili poučak od vrijednosti koji se pamti: „ Žrtve ove životne škole nisu osuđivali svoje roditelje. Misle da je tako moralo biti. Zato bez grižnje savjesti i stvrdnutog srca jednako postupaju sa svojom djecom. Eto, takve su predodžbe u kolektivno sjećanje moje familije utisnuli naši preci.“ ( 13. stranica ).
    Taj arhetipski zov zapretanih antropoloških vrijednosti pokreće priču za pričom, pokreće sjećanja koja stvaraju određenu sistematičnost, ne iz unutarnjeg svijeta doživljenih i proživljenih iskustava pretaču sadržinu iz posude u posudu, čineći dostupnost kroz literarni ispis koji autor nudi biografski i autobiografski, s izraženim talentom za narativnost, suvremenost priče kroz kratku rečenicu i neposredno priopćavanje odnosa čovjeka kroz odrastanje u određenoj sredini. Ta sredina je imala i svoje arhitekturne značajke, odgojne i obrazovne učinke koji su ostavljali traga na formiranje osobe i kasniju socijalizaciju u društvu. Iz istog okvira imamo i sliku određenog društvenog statusa: „ Bakina kuća bila je čarobna. Remek djelo seoske arhitekture između dva rata, u obliku slova L, s ganjkom istog oblika, smještenim s unutarnje strane zgrade.. Ganjak je bio opločen ciglom, spomenom na dobra stara vremena kad je radila djedova ciglana. Djed Filip je bio kapitalist.“ ( 14. stranica ).
 
    Iz takvog okružja izrasta, kasnije, obitelj s pola tuceta djece i, svi su sretni. Ta vrijednost nema cijenu. Sveti ritam braka vidljiv je i u navedenoj rečenici: „ I stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ ( 18. stranica ). Ipak, nije sve idila? Život je prepun obrata, nejasnoća, mogućnosti koje često puta nismo u stanju prihvatiti kao nešto normalno, kao slijed određenih događanja koja nas nikako ne smiju izbaciti iz ravnoteže. A on često leži u nama samima. Definitvna odluka je u nama, jer je došao trenutak kada ne vidimo izlaz: „ Već ranije je ostatak ovozemaljskoga trajanja odlučio provesti poput ljuske oraha na valovima rijeke života. Bez težišta i obveza, životareći od danas do sutra.“ ( 22. stranica ). Ovakav izbor guši svaku kreativnost, svaku smislenost, ali, jednostavno, nekada čovjek ne vidi izlaz, te mu se nakon bračnog brodoloma najgori način učini jedinim rješenjem. Zato treba pogledati oko sebe, vidjeti druge, donijeti zaključke i, pružiti ruku životu. Inače, kako se susresti sa starošću? Kako i u starosti biti kreativan, radišan, imati osmijeh i zračiti pozitivnošću? A jasno je kako nam je smrt bliža od jake za vratom. Zato su optimistične priče dobrodošle, baš i kao sam naslov zbirke, ili: „ Kao što reče doktor Davorin, sad treba iz kataboličkog prijeći u anaboličko stanje metabolizma. Kad dostigne to stanje, ona će opet biti neozbiljna. Prevarit će sudbinu i pomladit će se. I smrt će biti daleko.“ ( 25. stranica ). U navedenoj rečenici „ neozbiljna“ znači biti vesela, što samo sebe objašnjava.
 
    Promatrajući ponašanje kroz psihološke mogućnosti reakcija, počesto smo i sami mogli vidjeti čovjeka, osobu kako sama luta pustim predjelima, nekako otuđena ili zadovoljna nečim, te niti jedno niti drugo ne želi podijeliti sa svojim bližnjim: „ Pustinjak je na mjestima poput ovog tragao za idealom ljepote i mudrosti. O kakvom je idealu trenutačno razmišljao Miroslav J. ? Bio je točno jedan sat ranog poslijepodneva, vrijeme koje su, koristeći stanku za ručak, on i Milena obično provodili zajedno.“ ( 27. – 28. stranica ). Trenutak odluke potraži samoću, jer mora biti došen baš na mjestu gdje se misli slažu kroz tišinu.
 
    Suvremenost trenutka, veselost i neposredan jezik mladosti ( ona voli „ timski rad“ ), uvode čitatelja u literarnu mogućnost ljubavne prepiske, iz čega autor izvlači retrospektivu scenskog uprizorenja s jasnom poukom na kraju: „ Kad sredovječni muškarac počne zagledati mlade djevojke, sasvim je izvjesno da je počeo stariti.“ ( 34. stranica ).
 
    Vjera je duboko u osnovi autora, te je razmljivo da neke osnove vuče iz jasnog prepoznavanja tih vrijednosti, što i jeste odlika vjerničke iskustvenosti protkane kroz život. Najuzvišeniji ljubavni osjećaji spjevani su u Pjesmi nad pjesmama, gdje se dijaloški isprepliću motivi i osjećaji dvoje ljudi, te niz obrednih i folklornih detalja koji uzbuđuju novim, skladnim i neočekivanim. Kitnjatost postaje dopadljivim umjetničkim činom. Ali, transformacija u sadašnjost daje nesvakidašnji prizor. Topal i stvaran. Duboko ovozemaljski, a opet tako uljudben da se s ponosom pripisuje svakodnevici: „ Na puteljku pored vikendice parkirao sam u sumrak. Moja draga je brala grah. Teško je opisati s koliko nježnosti je zračio njen pogled.“ ( 35. stranica ).
 
    Život, takav kakav jeste ima svoje zvjezdane trenutke koje ovjekovječuje ljubav.
 
    U okrilju ljubavi ima i nerazumljivih stvari, odnosa koji udaljavaju, koji nose sjenku, koji su tu kako bi istu tu ljubav učinili svečanijom pri povratku. Odlutalu ovcu pastir prihvati pun sreće i oduševljenja, dok one mirne i privržene stadu gotovo i ne primjećuje u njihovoj brojnosti. Tako, povratkom stadu, odlutala ovca donosi iskustvo, postaje primat, ono stvorenje na koje se pazi, koje ima određeni oreol svjetlosnih snopova nad svojom pojavnošću. Kod ljudi, taj čin se dešava kada sretnu nekoga a učini im se drag, poznat, netko tko je tako običan, a ruke i osjećaji sami putuju tražeći cilj i odmorište. Taj poriv, dubinski izazvan kemijom izvanjskog, prihvaćen je samo u dušama jedinki, dok je kod grupnog mišljenja osuđen i prije odmorišta na osudu. Starosne granice, izbrisane prvotnim, postaju presudne, a oni koji postaju kritičarima osuđuju najbiranijim riječima prezrenosti. Oduvijek je bilo tako!
 
    Putovati između snova i stvarnosti odlika je ovog skupa priča. Između ta dva motiva nema čvrste razdjelnice, ali ima pomalo tihog i pritajenog humora koji ne iskače, ali dozirano podsjeća na odnose koji su plod jednog ili drugog: „ Danas je ranije otpustio tajnicu. Ona putuje u Grubišino Polje na kolinje i treba obaviti sve pripreme, kupiti crijeva, papriku i sol. U ovo doba godine ljudi u svoje škrinje spremaju svinjske polovice i čvare mast jer hrvatske plaće nisu dovoljne za zadovoljenje potreba koje nameće današnje društvo.“ ( 47. stranica ).
 
    Putujući iz situacije u situaciju, nekako uljuđenim priznanjem i gradbenošću nad promašajima, podastire se druga strana ispisa koja uvelike mijenja odnose dajući im drugu dimenziju. Dimenziju koja otkriva. Tako i upad u ženski wc donosi novo iskustvo u upoznavanju i otkrivanje običnosti, ali običnosti koje ima humani pristup i brigu za obitelj. Sloboda komunikacije počesto zavara, ali ako imamo malo strpljenja, počesto otkrijemo bogatstvo jednog nama nepoznatog svijeta. Takav svijet, nama odraslima novi i neshvatljiv, izrasta iznenađujuće, neočekivano i aktivno iz svijeta djece, kao u priči Zabij čavao! , gdje je suvišak nečega otjelovljen u potrebitom. Ako ne kao materijalno vrijedan predmet za uporabu, on dobija u priči nesvakidašnju dimenziju onoga što poučava. Iz uporišta filozofskih i religijskih temelja izvlači autor priču, na sebi specifičan način upliće razmišljanja iz arhetipskog šapta u svjetlosnu igru svakodnevice, usustavljuje igru djeteta i značaj odbačenog predmeta, koji nije odbačen sve do trenutka vidljivosti. Promjena izgleda je normalan slijed protoka kroz trenutak u vremenu, a iz svakog trenutka se treba naučiti izvući valjan zaključak. Ovaj autor to uspijeva. Uspijeva veoma dobro: i literarno i životno-iskustveno prenijeti u intimu čitatelja u kojoj ostaje trajno zabilježen. Taj odnos je vrijednost koju treba njegovati i razvijati. Za sada je protok informacija autor – čitatelj, uspješno ostvarena, od općeg do blisko-obiteljskog, što je odmah prepoznatljivo i istinosno usvojeno: ,, Kad moja najstarija kći nešto zaželi, priređuje nam scene, obećava da je to zadnja stvar koju je u životu poželjela, objašnjava nam gdje smo to sve na njoj uštedjeli. Poput onih reklama ,, Kupite da biste uštedjeli.'' Onima koji imaju obitelj, koji svakodnevno slušaju želje svoje djece, veoma dobro rzumiju priču, a oni koji će tek postati roditelji, a pročitali su ovaj rad, sjetit će se zapažanja u knjizi koju su pročitali.
 
    Radost je jedini osjećaj koji preplavljuje ćovjeka do te mjere da poželi krila, a pjesnici to u stihovima i opraktičiše, uznoseći slikovnost metafore do neslućenih granica. Arkadijski sretan, svaki će čovjek rado pročitati: '' Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja, / brežuljci se pašu radošću. / Livade se kite stadima, doline se pokrivaju žitom: / svagdje klicanje, pjesma.'' ( Psalam 65, Zahvalnica ; 69. stranica ).
 
    Pred sobom imamo zaljubljenika u otvoreni prostor. Slobodnog kreatora eksterijernih složenosti koje niti jedana enterijerna maštovitost ne može nadomjestiti. U sebi, u svom domaštanom i uzbuđenom nagonu za kretanjem, uprizoruje i opominje na vrijednosti izvan omeđenih prostora, jer; supstanca materije je u vječitoj preobrazbi izvan statičnog.
 
    Sudbinska pitanja, koja pojedinca usustavljuju u temeljnu formu zajednice, brak, nisu izvan interesa ovog autora. Gorljivo pitanje pred izazovima društvenih i egzinstencijalnih potreba unose nelagodu u mlade bračne parove, te opravdanost strepnji pronalazimo u priči: '' Ženiti se ili ne ženiti'', ( 71. stranica ), kojom i završava prvi ciklus prelazeći u putopisne uratke.
 
    Koristeći se literarnim iskustvom, dokumentarnom građom određenih mjesta, povijesnim značajkama i prirodnim krajobrazom kao slikom prirodnih fenomena, prolazimo istočnom Slavonijom, priobaljem i biserima gradova uz Jadran, uz nezaobilazan pučinski otok, Lastovo, odzvanja u nama ljepost Lijepe Naše kao dara od Boga, kao komada zemlje darovanog Hrvatima na vjernost i vjeru u sina Njagovog i beskrajnu dobrotu Njegovu. Ista matrica vrijedi i za gradove u Americi, jer je to isprobano i otjelovljeno ispisom.
 
    Da nije sve tako tijesno uvezano, ovaj literarni uradak bi ostao uz granice običnosti, ovako, nadrasta ih, oplemenjuje i čini određenu ljepost u sustavu lijepe književnosti.
 
Fabijan Lovrić
    Putopisni pasaži odlike su mnogih priča. Moglo bi se reći kako put potiče na razmišljanje, na jedan literarni slijed što je više potreba razgovora, bilježenja, načina da se pokaže zanimljivost puta i sve ono uz put, ali nikako samo kao promatrač, nego kao aktivan konzument izvanjskog i nutarnjeg svijeta u bilježenju kroz osjetilno koje upućuje na smisao i potrebu u bilježenju zajedništva: '' Cesta zatim vijuga gorskim krajem. Bezbroj šiljatih vrhova smreka zastire vidik. Nepregledna šuma skriva tajne i golica maštu.'' ( 69. stranica ).



Sretno mjesto Oskara Kvargla
Djetinjstvo
Dan za vjenčanja
Mali kum Josip 
Ljubiti svoju ženu
Duša na osami 
U vrtu moje drage 
Iz ljubavnog života jednog recepcionara 
Predozirani stvarnošću 
Josipin neispunjeni san 
Zasluženi odmor 
Zlata 
Marijan plus Ljerka 
Zabij čavao 
Štiflete 
Suho Cvijeće 
Andante Cantabilo - Lagano Pjevno 
Ženiti se ili ne ženiti





Slavonija za jedan dan
Lastovo, odmorište Lastavica
Korčula, baš kao raj, samo malo prizemnije
Otok usred Jadrana
Američki san
Graditelji Slavonije i Dubrovnika
Pula

drazen-pavlic @ 15:54 |Komentiraj | Komentari: 0


Knjigu možete kupiti u
SUPERKNJIŽARI





IZ RECENZIJE MILANA JAJČINOVIĆA

Teme s kojima se Pavlić bavi jesu bjelovarske. Ali one su to samo naoko i formalno. Bjelovar i njegovo područje tu su samo mikrokozmos Hrvatske i njezine političke, kulturne, povijesne, duhovne i mentalne zbilje. Baveći se lokalnim "studijama slučaja" Pavlić zapravo te naoko sitne krhotine bjelovarske stvarnosti ugrađuje u hrvatski makrokozmos, pokazujući da je hrvatski zoopolis zapravo univerzalan, da je politika zapravo ista i u Bjelovaru i u Zagrebu. Ponajprije, daje u njoj posvuda nazočan rascjep između onoga što ona o sebi govori i utvara da jest, i onoga kakvom se doista pokazuje; između teorije i stvarnosti, između proklamiranog i stvarnog...
(opširnije...)



Uvod
Kome zvono zvoni
Muke po odabiru
Primjer slatke ideologije
Dogovorna povijest
Prvomajsku kobasicu za povjerenje
Povijest uvijek pisu pobjednici
Po struci i stranci
U potrazi za izgubljenim vremenom
Čovjek nije čarapa
Drž'te lopove
Turizam i politika
Za pravicu!
Kreatori i Kreature
Žeđ za jakom ličnosti
Očevi i sinovi
Tko koga voza?
Ljubiti neprijatelja svoga nije nerazumno kako se čini
Za savjesno postupanje nikad nije kasno?!
Makijavelizam hrvatskih političara
Zauzetost građana politici usprkos
Ako ljubavi ne bih imao...
Narod i njegovi poslanici







Psihološki pristup
Umjetnost, opijum za narod?!
Bjelovar je poznatiji po gradonačelnici nego po traktorima i sirovima
Zaustavite Zemlju, silazim
Novo vrijeme, isto stanje
Braniteljska utjeha
Thompson i Bjelovarčani
Direktor-radnici, vlasnik - Eci, peci, pec
Izolacija kao politička sudbina?
Treba li ukinuti politiku?
Ne čini drugima što ne želiš da drugi čine tebi
O turbo folk glazbi
Tko odgaja odgajatelje?
Nije crno, nego bijelo
Stručni pristup?!
Jedan smo rod(GENS UNA SUMMUS)
Jesmo li katolička država?


drazen-pavlic @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.