Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - listopad 2010
srijeda, listopad 27, 2010
Svoje oko Bog ne upravlja prema pojedincu nego prema rodu, „jer nježni poriv pojedinca može biti lako slomljen poput vlati trave. Kakav li je to život, pusta ljubav i pusta briga: htjeti izraziti jedinstvo ljubavi i onda biti neshvaćen, plašiti se da svatko može biti uništen, a ipak samo na taj način u istini moći spasiti pojedinca.“ (isto, str. 35)  Ako odlučimo izmjeriti Božje zadaće, zaključit ćemo da je lakše nositi nebo i zemlju od ovog podnošenja mogućosti da se ljudski rod iz ljubavi sablazni od Spasitelja.  

Zato jer obličje sluge nije prividno, Bog mora trpjeti, gladovati, žeđati, umrijeti napušten, izdahnuti i napokon napustiti zemlju. Bog u obličju sluge pati kao svaka ljubav koja sve daje i niječe sebe. „Ljubav ne mijenja ljubljenoga nego sebe samu mijenja.“ (isto, str. 36) Kad bi ljubljeni zamolio Boga-slugu da promijeni svoju odluku i pokaže se drugačije, da se poštedi od muke i smrti na križu, ovaj bi ga pogledao i rekao: „Čovječe, što ja imam s tobom, odlazi odavde, Sotono.“ (aluzija na Iv 2, 4).  

Isto je tako za učenika pogrešno ljubiti Svemogućega koji stvara čuda. Zadatak je ljubiti onog koji se ponizio do jednakosti s čovjekom. U protivnom Bog-sluga umro bi smrknuta lica, jer ga čovjek nije razumio. Kakvo li je poniženje za besmrtnog Boga smrt, ako povrh toga nije postigao cilj da ga čovjek razumije!  

Odnos unižavanja Boga na čovjekovu razinu lijepo pokazuje Kierkegaardova prispodoba sjemena hrasta koje raste u ćupu. Na kraju se ćup raspada. „Što bi se pak dogodilo da se Bog posadi u slabost čovjekovu, a da pri tom ne nastane novi čovjek i novi ćup!“ Odnos Boga i čovjeka je tako krhak i u svakom trenutku prijeti da ode u nerazumijevanje. Jer strahovi zbog krivnje mute mirnoću ljubavi.  

Upravo ova izvođenja dokazuju opravdanost naslova ove knjige. Bog se unižava do čovjeka, te čovjeku postaje Bog. Jedino je tako moguć odnos. S druge strane, čovjek postaje nova osoba ukoliko mu pođe za rukom da u svom duhu izvede kretanje prema božanskom sadržaju kojeg opisuje Kierkegaard. Tako on istovremeno Bogu postaje čovjek. Jednako tako znači ovaj odnos da svom bližnjem čovjek također treba biti Bog, ili sve na svijetu - što nije teško ako se živi sa srcem odnosno u ljubavi. Jer zaljubljeni sve vidi u drugačijem svjetlu i ništa mu ne izgleda kao ranije. U ljubavi se Bog i čovjek sastaju.

 

drazen-pavlic @ 20:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 26, 2010
Bogu (bitku) koji jest u vječnosti, u vremenitosti odgovara čovjek (biće). Bog je odluka donesena u vječnosti, a čovjek je trenutak. Čovjeku je potrebna pobuda da se izrazi (potreban mu je učitelj), a Bogu ne treba nitko pa ni učenik. Božja odluka ispunjena u vremenu postaje trenutak. U tom trenutku čovjek postaje svjestan Božje ljubavi. Bog hoće pridobiti svojega učenika. „Tek u ljubavi se ono različito izjednačuje.“ (Kierkegaard, isto, str. 28) U jedinstvu je moguće razumijevanje. Ali Bog ne želi uništiti razliku koja postoji između njega i čovjeka. Oni se nikad do kraja ne mogu razumjeti i zato je ta ljubav nesretna.  

Da bi objasnio nesretnu ljubav između Boga i čovjeka Kierkegaard zamišlja prispodobu o kralju koji je zavolio siromašnu djevojku (iako ni jedan zemaljski odnos ne može dati potpunu analogiju odnosa Boga i čovjeka. Kierkegaard ipak pristaje nakratko govoriti budalasto, da približi nesretnu ljubav između Boga i čovjeka). Nitko se nije usudio govorkati i protiviti se kraljevoj namjeri zbog straha od kazne moćnog zemaljskog vladara. Ali se u kraljevoj duši pojavila muka. O svojoj muci kralj nikome ništa nije rekao. Da se ipak povjerio nekom dvorjaninu, ovaj bi kazao: „Vaše Veličanstvo ukazuje djevojci dobrotu za koju ona neće moći uzvratiti zahvalnošću dok je god živa.“ (isto, str. 30) Ovu izjavu kralj bi mogao shvatiti kao uvredu voljene osobe i naljutio bi se. „Zato se sam mučio svojim brigama: hoće li djevojka ovime biti sretna“…i hoće li moći zaboraviti „da je on kralj a ona siromašna djevojka.“ Ako neće, onda će to podsjećanje ometati divotu ljubavi. I djevojka bi bila sretnija da je ostala u svojoj kolibici, iskrena i voljena od sebi ravnih.  

Između kralja i djevojke može se pretpostaviti intelektualna razlika koja odnos čini nemogućim. Ljubav je nesretna, a kraljeva (učiteljeva) poduka besmislena. Ako se iz ove analogije vratimo odnosu Boga i čovjeka, možemo reći da to sve skupa Bogu ne treba: jer on ne treba učenika da bi bio Bog. Upravo zato što mi Boga ne razumijemo, zaboravljamo da on voli učenika. Tu brigu, sličnu brizi zaljubljenoga kralja, Bog drži u svojoj duši i čovjek o njoj ništa ne zna. Bog je svjestan da može zanemariti učenika, ali se ipak trudi oko njega.„Onaj tko ovu brigu ni ne sluti jadna je duša, poput sitniša na kojem nije iskovan ni lik cara ni lik Boga.“ (isto, str. 31) Kako to? Rekosmo naprosto da čovjek ništa ne zna o Bogu, ali njegova duša ipak dublje diše u njegovoj blizini. 

Jedinstvo Boga i čovjeka, učitelja i učenika može se postići uspinjanjem čovjeka. Bog čovjeka uzvisuje do sebe. Bog se ukazuje čovjeku i pri tom učenik zaboravlja sam sebe. „Kralj se mogao pokazati siromašnoj djevojci u svom svojem sjaju tako da sunce njegove divote zasja ponad njezine kolibe, da obasja kutak gdje joj se pokazao, čineći da ona pri tome zaboravi sebe u obožavajućem divljenju.“ (isto, str. 32) Ali kralj ne želi da se slavi njega nego djevojku. I tako nastaje dvojba: ne objaviti se - znači smrt ljubavi, a objaviti se - smrt voljenoga. Zbog toga “na nebu nije samo radost, nego i briga“ (isto, str. 33) O tome čovjek ništa ne sluti. Učitelj učenika odbija s njegovim prošnjama upravo zato jer ga voli – zaključuje Kierkegaard. 

Božja ljubav mora porađati novog učenika, čime on prelazi iz onog ne-biti u biti. Time je čovjek spašen. Ne radi se o porađanju iz sebe, iznošenju onog što je već dugo imao u svojoj nutrini, dakle kao nečeg što je već opstojalo. U tom slučaju trenutak bi bio progutan od sjećanja, kaže Kierkegaard - jer bi se mi samo sjećali nečeg što je već bilo. To bi bio sokratski odnos. A mi tražimo kršćanski odnos, koji rađa sasvim novi i neponovljivi trenutak (u kojem se vrijeme ispunjava). 

Ni zaljubljeni kralj ni Sokrat nisu dobar primjer Božje ljubavi. Njihova ljubav je obmana. Za razliku od njih Bog se unižava do najneznatnijeg pojedinca. On postaje sluga, ali ne tako da glumi i šali se, da takoreći prividno postaje najneznatniji: kao kad zakrabuljeni kralj prosjak odbacuje svoju poderanu halju ili vjetar vitla laki sokratski ogrtač. Kraljeva ljubav ipak pada pod teretom briga i obmana, gubi svoju mirnoću koja je ljubavi jednakih potrebna. Sokrat se isto tako samo pretvara da ništa ne zna, kako bi postigao jednakost s učenikom.

 

drazen-pavlic @ 09:37 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 25, 2010
Teolozi svoje studente uče da je Kierkegaard bio mističar. Zapitao sam jednu sugovornicu što to znači i nije mi znala točno odgovoriti. Poslušajmo samog Kierkegaarda! Zar je mističan stav da među mnogim dobrima ima samo jedno koje je najveće i neodredivo po svom odnosu prema drugim dobrima? Istina, kaže Kierkegaard, „željnik“ nema o tom dobru određenu predodžbu jer je kao najveće ono Nepoznato. Ono je Bog. To najveće dobro nema imena ni bilo kakve oznake, ali čovjek zna kad je u njegovoj blizini jer onda duša najdublje diše. Tu se „ovo Nepoznato pokazuje, tu je – divljenje.“ (članak Religiozno, u: Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 33) Bog se ne može shvatiti ni izraziti riječima, on se naprosto pokazuje (ove misli koje govore o pokazivanju i šutnji bile su inspiracija mladom Wittgensteinu za njegovo određenje Mističnog). Čovjekov odnos prema Bogu može se sažeti na divljenje i strah. To je dvoznačno duševno raspoloženje, a Božja služba je blaženstvo u strahu i trepetu - pouzdanje u životnoj opasnosti. Moliti Boga znači čuti govor samog sebe, šutjeti i čekati da Bog usliša molitve. (isto) 

Zar je zbog ovih stavova Kierkegaard mističar? Zato što je Bog sve, a čovjek bez Boga ništa? I k tome još tako govore studenti teologije! Poslušajmo Isusa kad odgovara na pitanje bogatog mladića: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini.“ (Luka 18, 20) Između čovjeka i Boga stoji beskrajni ponor. Bog je gospodar, a čovjek sluga. „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“ (Luka 17, 10) Udarac je to sujeti modernog čovjeka, no Kierkegaard naučava isto ono što je od svojih učenika tražio Isus. Što su onda teolozi, učitelji naših studenata, mislili kad su ga svrstali u mističare? Da je pogrešno vratiti se izvornom Isusovom evanđelju jer je ono suviše teško i mistično za današnje doba i za modernog čovjeka? Možda ga treba razvodniti? Čuvši Isusov odgovor bogatom mladiću, očevici upitaše Isusa tko će se pored takvih teških uvjeta spasiti? On odgovori: „Što je nemoguće ljudima, moguće je Bogu.“ (Luka 18, 27) Evanđelista Marko ljudsku nemoć i Božju svemoć opisuje još jasnije: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Marko 10, 27)  

Između čovjeka i Boga zjapi onoliki ponor kakav se otvorio između siromašnog Lazara i bogataša. Za života bogataš se odijevao u lan i grimiz i sjajno se gostio. U svojoj ugodi ni primjećivao nije siromaha Lazara, koji je sav u čirevima ležao pred njegovim vratima i hranio se mrvicama s bogataševa stola. Kad je siromah umro anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo, a bogataš se nakon smrti nađe u paklenim mukama. On zavapi: „Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ Ali mu Abraham odgovori: „Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla….K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.“  (Luka 16, 19-31) Pouka je usmjerena uvijek na isto, da učenici shvate kako između neba i zemlje postoji ogromna razlika (Kierkegaard u navedenom članku kaže da između Boga i čovjeka postoji beskrajna, ponorna kvalitativna razlika.) Zato je Isus učio da treba Bogu dati Božje, a caru carevo, da njegovo kraljevstvo nije do ovoga svijeta, da Bog stoluje na nebu, a sin čovječji na zemlji.

drazen-pavlic @ 08:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 20, 2010
Svoju knjigu Ponavljanje Kierkegaard započinje navođenjem slučaja u kojem Diogen osporava elejsko učenje o tome da nema kretanja. Kierkegaard kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Nakon toga Kierkegaard govori o razlici sjećanja, nade i ponavljanja. Teško je dokučiti kakve veze ti pojmovi imaju s elejskom filozofskom školom, te s načinom kako je Diogen iz Sinope pobio elejski stav.  

Poput starih filozofa, Kierkegaard je volio prikrivati stvarni smisao svojih knjiga u zagonetke. Možda bi nam neka veza mogla sinuti ako se prisjetimo kako Hegel, objašnjavajući Zenona, navodi nastavak anegdote o Diogenovom pobijanju Elejaca? Diogen je izbatinao jednoga učenika, kad je ovaj pokazao da je zadovoljan s njegovim opovrgavanjem elejskog dokaza. „To iz razloga – kaže Hegel – što on (učenik), pošto se učitelj borio dokazima, može priznati njemu također samo ono opovrgavanje koje se temelji na dokazima (logičkim – op.). Isto tako ne smijemo se zadovoljiti osjetilnom izvjesnošću, već moramo poimati.“ – zaključuje Hegel. Diogenov učenik nije shvatio da su Elejci pobijali zamišljeno, a ne stvarno kretanje. Diogen je znao da doista nije pobio elejski dokaz.  

Ponovimo postavke elejske metafizike: pošto je u pojavnom svijetu (kretanju) prisutna proturječnost, njemu se ne priznaje bitak (istina). Bitak i istina svojstveni su onom Jednom koje u sebi ne sadrži drugo i time razliku već je u sebi cjelovito i nepodijeljeno. Kontinuitet prostora i vremena je apsolutna povezanost pojedinih momenata ili poništenost svake razlike, svega negativnog. S druge strane, točka u vremenu je čisti samostalni bitak, apsolutno samorazlikovanje i ukidanje svake jednakosti i povezanosti sa drugim. Za Hegela je to odlaženje od jednog suprotnog određenja ka drugom, od kontinuiteta ka negativitetu, od negativiteta ka kontinuitetu. U tome Hegel kod Zenona prepoznaje jednu višu svijest: jedna odredba se negira, zatim se negira suprotna odredba, da bi se zatim u apsolutnoj negaciji negirale obje suprotne odredbe.  

Iako ga hvali kao začetnika dijalektike, Hegel ističe da je Zenonov nedostatak taj što se suprotne odredbe još se uvijek ne posreduju. One ostaju to što jesu po sebi. (Na tom se mjestu Kierkegaardu od Hegela diže kosa na glavu. Za Kierkegaarda suprotne odredbe se i ne mogu posredovati. One su-postoje i dalje kao jedan ili-ili.)  

Dakako da postoji bitna razlika između onog kretanja koje su pobijali Elejci i kretanja koje ima u vidu Kierkegaard. Radi se o razlici apstraktnog (mišljenog) i zbiljskog kretanja. Po Kierkegaardu čovjek u realnom životu mora izvesti kretanja između različitih stadija života: estetskog, etičkog i religioznog. Putujući kroz život, čovjek u svojoj svijesti mora izvesti različita kretanja. U članku Religiozno Kierkegaard kaže da se kretanja često zamjenjuju: „Kažu da je vjera potrebna da bi se sve napustilo. Čuje se i nešto čudnovatije: čuje se kako se čovjek žali da je izgubio vjeru. Ako se pogleda na skali gdje je ovaj čovjek, primjećuje se da je on dospio do točke odakle treba učiniti beskonačno kretanje rezignacije. Rezignacijom se odričem svega. Ovo kretanje vršim iz samoga sebe.“ (Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979., str. 38) U životu pojedinca imamo različita kretanja. Nakon što sam očitovao svoje sposobnosti, otkrio se okolini i gotovo se izgubio u svijetu - vraćam se svojem unutarnjem Ja. Nakon bura i oluja, ponovno zadobivam sebe, kaže Kierkegaard u finalu Ponavljanja tumačeći smisao Jobove patnje. Ponavljanje o kojem on govori je kretanje u duhu pojedinca, čija je pretpostavka da se umrtvi kretanje svijeta, trka za zanimljivostima, sva prašina, buka i halabuka koju podižu svjetski faktori. Kretanje se dakle zbiva u duhu, a duh uvijek cvjeta na zbiljskom čovjeku (kao što se vječno utjelovljuje u vremenu). Kretanja, i to duhovnog, ipak ima - i u njemu je čovjekova bit. 

Vidimo da je kod Kierketgaarda kao i kod Elejaca u bitnome riječ o kretanju u svijesti, a ne o stvarnom kretanju kroz fizički prostor. S time da su Elejci rješavali logičke probleme, a Kierkegaard probleme živog čovjeka. U dijalektici elejske škole Kierkegaard vidi još nešto na što se želi nadovezati. Naš život leti od rođenja do smrti, poput Zenonove strelice koja uistinu miruje ako njezin let gledamo u odnosu na njezino ovdje i sada (svi ovdje i svi sada u ovoj dijalektici su isti jer se događaju u apstraktnom /logičkom/ mišljenju - dakle prostor i vrijeme su kao veličine homogenizirani). U kontinuitetu života kao cjeline vremena koje ljudska jedinka provodi na zemlji ipak priznajemo postojanje niza odvojenih vremenskih točaka ili trenutaka. Znademo da će naš život završiti u jednom takvom trenutku  u neodređenoj budućnosti. No trebamo se držati sadašnjeg 'sada' jer ono jedino ima bitak i istinu. Tako u Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On čvrsto kroči zemljom, potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje – za razliku od monaha ili filozofa koji su se također odrekli svijeta i sad se ne znaju u njega vratiti, već posrću i osjećaju se kao stranci. 

Vitez vjere naučio je kretanje beskonačnog odreknuća. On ne brine tjeskobno. Znade se svega odreći, da bi se ponovno vratio u stvarni život. Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je bila ispunjena, jedna je nova konačnost u kojoj brige ne izgledaju tako važne. Nakon religioznog kretanja u kojem je kao pojedinac stupio u odnos s Bogom, pojedinac se vratio u konačnost. Nju mu Bog daruje kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Jobov život bio je gotovo izgubljen, ali je nakon svih patnji i nedaća opet tu. Zato mu se Job neobično raduje.  

Ponavljanje, o kojem nam Kierkegaard govori, je sinonim za 'sada' i 'sada' i 'sada' koje se uvijek ponavlja. Svi 'sada' u bitnom su smislu isti, jer se ne odlikuju nekom zanimljivošću ili novinom za kojom bi valjalo trčati. Oni su homogenizirani da bi se čovjek od mnoštva koje svijet nudi mogao usmjeriti na ono bitno (elejsko Jedno ili kršćanskog Boga).  Ono bitno se pokazuje u čovjekovom vremenu u kojem se trenutak povezuje s vječnošću. To je povezivanje sinonim za ljudski život. Vitez vjere znade napraviti odmak od stvarnosti i njezinih problema. S tako dobivenim ironičnim stavom, čovjeku uspjeva da zaboravi svijet i da svijet zaboravi njega. «Ponavljanje je voljena supruga, sa kojom nikad nije dosadno. Jer čovjeku dodija samo novina, a nikada starina; i ako to imamo u vidu postajemo sretni. I samo taj u pravom smislu riječi postaje sretan, tko samoga sebe ne vara u iluziji da ponavljanje treba biti nešto novo, jer nam ono tad dojadi.»  (Kierkegaard, Ponavljanje, isto, str. 6) 

Nova konačnost, nastala nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju, je pojedincu koji ga je izveo nagrada koja mu nadomješta odricanje od svega što je do tada činilo njegov život ili je on mislio da ga čini. Između svih trenutaka, postoje oni naročiti u kojima čitavo vrijeme čovjeka na svijetu dobiva smisao. Tad se ljudski život preokreće. U jednom trenutku, kojeg stari autori zovu punina vremena, vječnost se ulijeva u vremenitost, beskonačnost u konačnost. Dogodilo se sve što se ima dogoditi. Čovjek je izgradio svoju duhovnu dimenziju. On može sabrati svu svoju dušu u jednom jedinom pogledu na nebo, od kojega dolazi svako dobro.  

U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“  (isto, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma.Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti. Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena iz Sinope u njegovom sporu s Elejcima kaže: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ Kretanja ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno.

 

 

 

drazen-pavlic @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 18, 2010
Tijek ljudskog života također možemo shvatiti kao jedno takvo proturječno kretanje.Vrijeme se može shvatiti kao kontinuitet sata, dana, mjeseca, godina i na koncu čitavog života. Međutim, dok živimo jedan trenutak, ovdje i sada, mi smo potpuno u njegovoj vlasti. Trenutak je biće po sebi. To je proturječje koje je Zenon uočio: prostor i vrijeme možemo razumjeti kao kontinuitet, ali je u njih ujedno postavljena granica, koja ih dijeli na dvoje. Ta se polovica opet može shvatiti kao cjelina, koja se dijeli na dvoje i tako u beskonačnost. Aristotel je Zenonov problem riješio tako što je rekao da su prostor i vrijeme, istina, djeljivi, ali u stvarnosti nisu beskonačno podijeljeni. Moguće je zamisliti beskonačno mnogo podjela, ali one u zbilji ipak ne postoje. Hegel to mjesto komentira riječima: „Djeljivost kao mogućnost je ono što je opće; postoje i kontinuitet i negativitet… Ja mogu dijeliti materiju u beskonačnost, ali ja također to samo mogu; stvarno ja je ne dijelim u beskonačnost.To zapravo jest beskonačnost, što ni jedan od njenih momenata nema realiteta. Ona ne dospijeva dotle da jedan od njih postane po sebi, ili da se stvarno dogodi – niti apsolutna granica niti apsolutni kontinuitet…Isto onako kao što ja ne dijelim prostor actu beskonačno, isto tako to ne čini ni tijelo koje se kreće: određeni prostor postoji kao ograničen, egzistira tako za njega.“ (Hegel, Povijest filozofije, Prvi dio – Grčka filozofija, Prvi odsjek – Eleaćani. BIZG, Beograd, 1983., str. 232)  

Hegel dalje objašnjava da se sa istog stanovišta mogu shvatiti ostali Zenonovi stavovi. Ne kao zamjerke protiv realiteta kretanja, kako one izgledaju na prvi pogled. Zenon je naravno znao da je kretanje osjetilno izvjesno, jednako kao što je izvjesno da postoje slonovi. On je samo htio reći da je bitak ili istina u Jednome (Bogu, cjelokupnom svemiru itd.) koje je nedjeljivo i nema proturječja u sebi. A kretanju u pojavnom svijetu odricao je istinitost, jer u sebi sadrži proturječje (kontinuitet i ograničenost u isto vrijeme). Aristotel kaže da je Zenon začetnik dijalektike. Hegel prihvaća to mišljenje i dodaje da je Zenon majstor elejske filozofske škole, kod kojeg se čisto mišljenje pretvara u kretanje pojma u samom sebi, u čistu dušu znanosti. Kad je govorio da nema kretanja, mislio je na čisto kretanje (u mišljenju), ne ono osjetilno izvjesno i prisutno u predodžbi. „Pitanje se naprotiv tiče njegove istine – kaže Hegel – kretanje pak jest neistinito, jer ono predstavlja proturječnost. Zenon je time htio reći da kretanju ne pripada nikakav pravi bitak ili istina.“ (Prvi odsjek – Eleaćani, 4. Zenon, isto, str. 229) Čim se pretpostavi bitak (Istina, neproturječno Jedno), promjena ili kretanje je proturječnost i neistina. To je logička istina koju su otkrili Elejci. Iz Jednoga, iz bitka, tumači Hegel, odstranjena je odredba negativnoga ili množine. Eleaćani su bili dosljedniji od nas danas, kaže on. Mi priznajemo stvarnost i istinu konačnog svijeta, a oni su bitak (postojanje, istinu) priznali samo Jednom (Bogu), dok su konačni svijet nasuprot tome vidjeli kao svijet privida.

drazen-pavlic @ 22:58 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 17, 2010
Anegdota iz života starice Mande potvrđuje da se život ipak sastoji od mnogo trenutaka koje se neočekivano mogu ispriječiti prije očekivanog kraja. Baka Manda je Marinku ispričala što joj se dogodilo:

- Joooj, što sam se litos osramotila!

- Kako si se osramotila Mande? – upita je Marinko kad je zadnji puta bio u Grudama.

- Evo kako. Imam osamdeset i osam godina i jedina sam živa od moje generacije. Nemam više s kime u selu razgovarat'. Za Veliku Gospu sam se razboljela. Došla dica iz Spljeta i Australije na godišnji odmor. Okupila se sva rodbina. Mislili su: „Baba Mande će mrijet, pa ćemo je pokopat i neće nam tribat dolazit na selo dvaput.“ A ja, sinko, ostala. Sramota je to velika. Na brigu sam dici i na teret.   

Drugu je priču ispričala baka Marija. Stajali smo ispred crkve, kad je pokraj nas prošao župnik. Pozdravismo:

- Hvaljen Isus i Marija!

- Navijeke!

Marija je pričekala da župnik uđe u crkvu. Priđe mi bliže i reče:

- Gospon, kako je meni neugodno!

- A što, bako?

- Evo, vidiš, ja nikako ne mogu umrijet'. Mladi ljudi umiru, a ja ostala. Zar to nije sramota?  

Ove priče govore nam o tome kako ljudi pokušavaju isplanirati život i smrt. Kad procijene da se primiče kraj putovanja, oni spremno čekaju. Za svoje grobno mjesto uredno plaćaju komunalnu naknadu. Na štednoj knjižici je lijepa ušteđevina, koja će dostajati za pristojan sprovod. Da ne budu djeci na teret! Valja s ovoga svijeta otići bez dugova. Ali, ponekad se životna neizvjesnost nastavlja. Pojavljuju se uvijek nove dionice koje valja prijeći. Kraj se čini blizu, a nikako da dođe. Iako je po njihovom mišljenju životna priča ispričana do kraja, vrijeme vrijeme preostalo do točke smrti kao da se sve više usitnjava i kraj se udaljuje!  

Riječ je o istom proturječju kontinuiteta i diskontinuiteta vremena o kojem je govorio Zenon. Starice su svoj život vidjele u cjelini i htjele su zaključiti postojanje na zemlji. No, zanemarile su činjenicu da se taj vremenski tijek sastoji od niza čvrstih realnih točaka koje zovemo sada i sada i sada, koje također treba prijeći. 

Dakle, beskonačna djeljivost vremena nije samo moguća i pomišljena. Ona se može doista dogoditi u zbilji. Ako postoji mogućnost da se stvar zakomplicira, zakomplicirat će se! Murphyjev zakon donesen je na temelju iskustvenih činjenica. Prošli tjedan naš ugovor s kupcem poslovnih udjela primakao se konačnom ispunjenju. Nakon pet mjeseci pregovaranja, ugovaranja, posjeta odvjetnicima, potpisivanja ugovora, isplate kapare, sklapanja dodataka ugovoru, došao je dan konačne isplate. Usuglasili smo ostatak cijene koju treba platiti, a cesije, tabularnu izjavu i garantne pologe deponirali smo kod javnog bilježnika. Stranom kupcu poslali smo platnu instrukciju. Isplata je bila najavljena u srijedu oko podne. Čekam da me nazove službenik deviznog odjela. Procedura je poznata do najmanjeg detalja.Valja faksirati izjavu o porijeklu sredstava, zatim će naš referent u banci s riznicom dogovoriti najpovoljniji tečaj i novac će sjesti na kunski račun. Poslat ću  e-mail, tzv. raspored sredstava po računima.  Primaklo se podne, ali telefon ne zvoni. Oko pola dvanaest zove direktorica:

- Zvali su me iz banke. Kažu da su na račun tvrtke pristigla neka devizna sredstva. Znadete li Vi nešto o tome?

Kroz mozak mi prođe loša slutnja. Kažem:

- Pa nisu valjda uplatili na pogrešan račun?!

Zovem banku i provjeravam. Kupci udjela novac su poslali na račun tvrtke koju kupuju, umjesto na račun prodavatelja. Zovem drugu stranu i javljam im grešku. Ispričavaju se. Zadnja etapa ispunjenja našeg ugovora počela se usitnjavati u nove pod-etape. Naša strijela prestala se kretati prema željenom cilju. Vrijeme kao da je stalo.

Kupci swiftom šalju novu uputu, s točnim nazivom korisnika sredstava i njegovim IBAN-om. Partner s druge strane žice je procijedio psovku i rekao da se čujemo za par minuta. Prošlo je možda pola sata. Vratio sam se s ručka. Tajnica mi daje papirić s brojem bankarice koja me hitno treba. Javljam se.

- Oprostite, pročitali smo ugovor, ali nam ne odgovaraju iznosi. Ništa ne razumijemo. Kapara je plaćena u više tranši, zatim je dio novca investiran. Pozajmice su cedirane na Stjecatelja. Koliki je zapravo ostatak cijene?

Taman kad sam gotovo riješio problem pogrešnog računa, pojavljuju se nove prepreke. Ne mogu vjerovati da ću službeniku banke morati objašnjavati detalje ugovora. On je pristigle Eure trebao jednostavno rasporediti na kunski račun. Zašto mora razumjeti ugovor?

Zovem odvjetnika. On galami s druge strane žice:

- Nevjerojatno! Što bankare briga za ugovor! Pa ja sam prošli tjedan na račun primio toliko novca da glava boli. Što njih briga kako i zašto?

Peripetije su na koncu ipak sretno raspetljane. No, pred samim ciljem počeli su se otvarati novi problemi, koje sat prije isplate nismo ni slutili.Telefonske slušalice odjednom su se usijale, živci su se napeli, pale su teške riječi, kuhala se kava i čaj… Kad se činilo da smo gotovo prevalili dugi put od potpisivanja do ispunjenja ugovora, preostala udaljenost počela usitnjavati u sve nove i nove međuprostore koje je valjalo prijeći.  Kao u Zenonovj priči o kretanju, konačni cilj bio je nadohvat ruke a ipak teško dostižan. Trčali smo sam za njim kao zec za mrkvom. Finiš utrke za putnika može biti koban, tako da on nikad ne stigne do cilja. Dakle, prostor u stvarnosti ipak može biti beskonačno podijeljen? To je karakteristiku fizičkog prostora i vremena koju je uočio još Zenon iz Eleje, onaj za kojeg Diogen Laerćanin kaže da je bio Parmenidov učenik i ljubavnik.

drazen-pavlic @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 11, 2010

Priče iz stvarnog života 

Anegdota iz života starice Mande potvrđuje da se život ipak sastoji od mnogo trenutaka koje se neočekivano mogu ispriječiti prije očekivanog kraja. Baka Manda je Marinku ispričala što joj se dogodilo:

- Joooj, što sam se litos osramotila!

- Kako si se osramotila Mande? – upita je Marinko kad je zadnji puta bio u Grudama.

- Evo kako. Imam osamdeset i osam godina i jedina sam živa od moje generacije. Nemam više s kime u selu razgovarat'. Za Veliku Gospu sam se razboljela. Došla dica iz Spljeta i Australije na godišnji odmor. Okupila se sva rodbina. Mislili su: „Baba Mande će mrijet, pa ćemo je pokopat i neće nam tribat dolazit na selo dvaput.“ A ja, sinko, ostala. Sramota je to velika. Na brigu sam dici i na teret.   

Drugu je priču ispričala baka Marija. Stajali smo ispred crkve, kad je pokraj nas prošao župnik. Pozdravismo:

- Hvaljen Isus i Marija!

- Navijeke!

Marija je pričekala da župnik uđe u crkvu. Priđe mi bliže i reče:

- Gospon, kako je meni neugodno!

- A što, bako?

- Evo, vidiš, ja nikako ne mogu umrijet'. Mladi ljudi umiru, a ja ostala. Zar to nije sramota?  

Ove priče govore nam o tome kako ljudi pokušavaju isplanirati život i smrt. Kad procijene da se primiče kraj putovanja, oni spremno čekaju. Za svoje grobno mjesto uredno plaćaju komunalnu naknadu. Na štednoj knjižici je lijepa ušteđevina, koja će dostajati za pristojan sprovod. Da ne budu djeci na teret! Valja s ovoga svijeta otići bez dugova. Ali, ponekad se životna neizvjesnost nastavlja. Pojavljuju se uvijek nove dionice koje valja prijeći. Kraj se čini blizu, a nikako da dođe. Iako je po njihovom mišljenju životna priča ispričana do kraja, vrijeme vrijeme preostalo do točke smrti kao da se sve više usitnjava i kraj se udaljuje!  

Riječ je o istom proturječju kontinuiteta i diskontinuiteta vremena o kojem je govorio Zenon. Starice su svoj život vidjele u cjelini i htjele su zaključiti postojanje na zemlji. No, zanemarile su činjenicu da se taj vremenski tijek sastoji od niza čvrstih realnih točaka koje zovemo sada i sada i sada, koje također treba prijeći. 

Dakle, beskonačna djeljivost vremena nije samo moguća i pomišljena. Ona se može doista dogoditi u zbilji. Ako postoji mogućnost da se stvar zakomplicira, zakomplicirat će se! Murphyjev zakon donesen je na temelju iskustvenih činjenica. Prošli tjedan naš ugovor s kupcem poslovnih udjela primakao se konačnom ispunjenju. Nakon pet mjeseci pregovaranja, ugovaranja, posjeta odvjetnicima, potpisivanja ugovora, isplate kapare, sklapanja dodataka ugovoru, došao je dan konačne isplate. Usuglasili smo ostatak cijene koju treba platiti, a cesije, tabularnu izjavu i garantne pologe deponirali smo kod javnog bilježnika. Stranom kupcu poslali smo platnu instrukciju. Isplata je bila najavljena u srijedu oko podne. Čekam da me nazove službenik deviznog odjela. Procedura je poznata do najmanjeg detalja.Valja faksirati izjavu o porijeklu sredstava, zatim će naš referent u banci s riznicom dogovoriti najpovoljniji tečaj i novac će sjesti na kunski račun. Poslat ću  e-mail, tzv. raspored sredstava po računima.  Primaklo se podne, ali telefon ne zvoni. Oko pola dvanaest zove direktorica:

- Zvali su me iz banke. Kažu da su na račun tvrtke pristigla neka devizna sredstva. Znadete li Vi nešto o tome?

Kroz mozak mi prođe loša slutnja. Kažem:

- Pa nisu valjda uplatili na pogrešan račun?!

Zovem banku i provjeravam. Kupci udjela novac su poslali na račun tvrtke koju kupuju, umjesto na račun prodavatelja. Zovem drugu stranu i javljam im grešku. Ispričavaju se. Zadnja etapa ispunjenja našeg ugovora počela se usitnjavati u nove pod-etape. Naša strijela prestala se kretati prema željenom cilju. Vrijeme kao da je stalo.

Kupci swiftom šalju novu uputu, s točnim nazivom korisnika sredstava i njegovim IBAN-om. Partner s druge strane žice je procijedio psovku i rekao da se čujemo za par minuta. Prošlo je možda pola sata. Vratio sam se s ručka. Tajnica mi daje papirić s brojem bankarice koja me hitno treba. Javljam se.

- Oprostite, pročitali smo ugovor, ali nam ne odgovaraju iznosi. Ništa ne razumijemo. Kapara je plaćena u više tranši, zatim je dio novca investiran. Pozajmice su cedirane na Stjecatelja. Koliki je zapravo ostatak cijene?

Taman kad sam gotovo riješio problem pogrešnog računa, pojavljuju se nove prepreke. Ne mogu vjerovati da ću službeniku banke morati objašnjavati detalje ugovora. On je pristigle Eure trebao jednostavno rasporediti na kunski račun. Zašto mora razumjeti ugovor?

Zovem odvjetnika. On galami s druge strane žice:

- Nevjerojatno! Što bankare briga za ugovor! Pa ja sam prošli tjedan na račun primio toliko novca da glava boli. Što njih briga kako i zašto?

Peripetije su na koncu ipak sretno raspetljane. No, pred samim ciljem počeli su se otvarati novi problemi, koje sat prije isplate nismo ni slutili.Telefonske slušalice odjednom su se usijale, živci su se napeli, pale su teške riječi, kuhala se kava i čaj… Kad se činilo da smo gotovo prevalili dugi put od potpisivanja do ispunjenja ugovora, preostala udaljenost počela usitnjavati u sve nove i nove međuprostore koje je valjalo prijeći.  Kao u Zenonovj priči o kretanju, konačni cilj bio je nadohvat ruke a ipak teško dostižan. Trčali smo sam za njim kao zec za mrkvom. Finiš utrke za putnika može biti koban, tako da on nikad ne stigne do cilja. Dakle, prostor u stvarnosti ipak može biti beskonačno podijeljen? To je karakteristiku fizičkog prostora i vremena koju je uočio još Zenon iz Eleje, onaj za kojeg Diogen Laerćanin kaže da je bio Parmenidov učenik i ljubavnik.

drazen-pavlic @ 22:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 10, 2010

Zenon 

Svaki gimnazijalac sjeća se Zenonovih dokaza protiv kretanja. Dokazi se temelje na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. U prvom dokazu Zenon tvrdi: kretanje nema istine (ne postoji), jer ono što se kreće mora doći do polovice puta prije negoli do cilja. Da bi tijelo prešlo neki put,  mora najprije doći do polovice. Sad je kraj ove polovice jedan među-cilj, a polovica je opet cjelina koja ima svoju polovicu. Prema tome tijelo koje se kreće mora najprije dospjeti do polovice ove polovice. Podjela među-prostora usitnjava se u beskonačnost. Svaka veličina, a svako vrijeme i svaki prostor uvijek imaju neku makar minimalnu veličinu, opet se može podijeliti. Tijelo koje se kreće mora prijeći beskonačni broj momenata te zbog toga nikad ne dolazi do cilja.  

Diogen Laerćanin prenosi da je Parmenid prvi postavio zaključak poznat kao „Ahil“ (to navodi i Favorin u Mješovitim pričama), a nemogućnost kretanja da je postavka drugog Parmenidovog učenika Melisa. Upravo Melis je prema Diogenu rekao: „Ne postoji nikakvo kretanje. Kretanje je samo prividno.“ Očiglednu apsurdnost postavki elejskih filozofa Hegel objašnjava time što su stari majstori misaone teškoće voljeli umatati u osjetilne predodžbe. 

I u drugom Zenonovom dokazu ne radi se o stvarnom kretanju, nego o kretanju zamišljenih tijela. Dokaz glasi: „Sporije tijelo ne može se nikada sustići ni od strane tijela koje se kreće najvećom brzinom.“ Naravno da taj stav proturječi iskustvu. Ako se dva tijela kreću u istom smjeru, od kojih je jedno daleko naprijed, a drugo se kreće za njim brže od njega, mi znamo da će drugo tijelo sustići ono prvo. Zenon, međutim, objašnjava da goniču treba izvjestan dio vremena da bi došao do onog mjesta odakle je onaj koji bježi pošao. Za vrijeme dok je gonič dospio do točke na kojoj se onaj koji bježi nalazio na početku, ovaj je već otišao dalje. Bjegunac je u međuvremenu prešao novi djelić prostora, kojeg gonič mora opet prevaliti kroz neko vrijeme. Na taj se način sustizanje produljuje u beskonačnost. Sporije tijelo uvijek uspijeva malo izmaknuti bržem tijelu, koristeći vrijeme koje je brže tijelo trošilo da dođe do polazne točke sporijeg tijela. Aristotel kaže da i ovaj dokaz pretpostavlja istu beskonačnu odijeljenost pojedinih segmenata, kao i prvi. On zaključuje da je to jedna neistina, jer brzi trkač ipak će sustići sporoga ako bi mu ovaj dozvolio da prekorači granicu. U dokazima se pretpostavljaju vremenske i prostorne točke koje su odvojene i predstavljaju granice jedna drugoj. Ali u zbilji tijela prekoračuju granice odnosno granice nisu apsolutne, jednako kao što vremenske točke nisu apsolutno odijeljene.  

Treći dokaz glasi: „Strijela koja leti miruje, jer ono što se kreće uvijek se nalazi u sa sobom jednakim sada i sa sobom jednakim ovdje.“ Dok leti, strijela je ovdje i ovdje i ovdje. Prema tome, strijela se ne kreće. Ona miruje u odnosu na svaki ovdje. Dokaz se temelji na pretpostavki da se vrijeme sastoji iz sve samih sada, a prostor od sve samih ovdje. Kad se to ne bi pretpostavljalo, Zenonov treći zaključak ne bi se mogao izvesti.  

Kretanje je (apsolutno) relativno. To znademo iz mehanike. Tijelo se kreće u odnosu na drugo tijelo ili mjesto. Da bi odgovorili na pitanje koje tijelo se kreće a koje miruje, treba nam više od dva mjesta. Barem tri. Aporija počiva na zabludi što se na vrijeme uobičajeno gleda prostorno, odnosno svaki sada u mislima se povezuje s nekim ovdje. 

Ovi „dokazi“ mogu se primijeniti na kretanje ljudskog života koje traje od rođenja do smrti. Tu bi se mogla zasnovati ovakva postavka: ako živim u aktualnom trenutku sada i sada i sada, prepuštajući mu se u potpunosti, moja strijela, moj život ne teče. Dakle, nema prolaznosti života. Živim vječno, ili točnije izvan vremena, a sutra i jučer me ne zanimaju.

 

drazen-pavlic @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 5, 2010
Vidjeli smo da nam je Isus u Getsemanskom vrtu sasvim dovoljan da bismo izgradili vjeru kao osoban odnos čovjek prema Bogu. Putom odnosa prema Bogu čovjek gradi odnos spram svijeta. Čemu je onda trebala dogma o krvnoj žrtvi čovjeka Isusa i postaje muke, smrti i uskrsnuća? Sveti Pavao i nastavljači njegove misli ideju krvne žrtve utemeljili su na židovskoj tradiciji prinošenja žrtvene životinje (žrtve pomirnice). Radi se o prastarim obredima čišćenja nakon kojih čovjek tek postaje sposoban stati pred Boga. To je sadržaj kršćanske religije kao ideje. Povijesni dokazi o stvarnosti muke i smrti Isusa Nazarećanina pričaju neku drugačiju priču. O tome je vrijednu raspravu napisao francuski poslovni čovjek Jacques Paternot (Tko je ubio Isusa?, Orakul, Zagreb, 2001.). Filozofski članci rijetko su bili predmet komentara čitatelja. Povijesni članci su u tom pogledu daleko zanimljiviji, jer je životna situacija nabijena strastima. Bez obzira na to što se u Palestini za vrijeme namjesnika Pilata doista dogodilo, razapeti Isus - čovjek i ujedno Bog - naš je uzor. Zbog čega? U njegovoj poruci krije se misao da i mi kao vjernici trebamo 'umrijeti sebi', kao što je on učinio. Trebamo biti mrtvi za ovaj svijet. U tome nas sprečava naš egoizam.  



 Kad kršćanski propovjednici žele da njihova riječ dobije na dubini, posežu za mislima srednjovjekovnih mistika. Ljetos sam slušao propovijed fratra franjevca koji je trsatskim hodočasnicima rekao da je život hodočašće. Ljudska duša poput Božjeg Sina isprva bijaše na nebu. Tijelo je njezin privremeni stan. Nakon boravka u konačnosti, duša se vraća u vječnost odakle je i ponikla. Tako čovjek korača istim putom kojim je prošao Isus Krist. Slične misli mislio je njemački reformator Sebastian Franck u prvoj polovici XVI stoljeća. Za Francka svijet je kazalište ili burleskna igra, koju je on još nazivao pokladno slavlje. Čitava povijest za njega je borba u kojoj se narodi sukobljavaju obuzeti željom za moći i vlasti, potaknuti strašću za stjecanjem materijalnih dobara. Mogli bismo plakati nad čovjekovom bijedom kad bismo je ozbiljno shvatili, kaže Franck. Tome u prilog Alexandre Koyré navodi Franckove riječi iz djela Weltbuch, Spiegel und Beschreibung (Svjetska knjiga, ogledalo i opis), objavljenog u Tübingenu 1534.: „Tko ovu stvar ozbiljno pogleda, taj se ne bi začudio ako bi mu srce prepuklo od plača. Ako bi čovjek to pogledao pak posredno kao Demokrit, onda bi mogao puknuti od smijeha. Svi smo mi komedija, šareno platno i pokladni ples pred Bogom.“ (navedeno prema Koyré, Njemački mistici, duhovnici i alkemičari XVI stoljeća, Gradac, Čačak-Beograd, 2001., str. 59.) 

Srednjovjekovni mističari nadahnuli su najveće umove. Znademo da su, primjerice Hegel i Heidegger tijekom studija teologije studirali mističare. Heidegger je u pismu Lövithu 1921. izjavio da je on kršćanski teolog. Poznato da su se obojica oduševljavali Meisterom Eckhartom i Jakobom Böhmeom. Sasvim je moguće da je Hegel predodžbu o svjetskoj igri narodnih duhova - koji ništa ne znaju o krajnjoj svrsi svjetske povijesti - izbrusio baš na Franckovoj misli o povijesti kao borbi naroda obuzetih moći, vlasti i strašću za stjecanjem. 

Heidegger je školovanje započeo u Isusovačkom novicijatu. U svojim interpretacijama trudio se prepoznati iskonsku poruku kršćanstva, koja je nakon skolastičkog perioda ostala prekrivena antičkim filozofskim konceptima. Tko zna je li svoju temeljnu misao o reverzibilnom tijeku vremena iz budućnosti u sadašnjost i natrag napojio na spisima Kaspara Schwenckfelda? Taj bivši Lutherov suborac je u svojoj Christlichen Orthodoxischen Bücher (Kršćanskoj ortodoksnoj knjižici) zapisao: „Vjera je Hypostasis, bitak ili stanje sebe samog…Nebeski sjaj koji dolazi odande iz bitka Boga, to je bujica sunca koje tako svijetli u vječnost i u kome se sve buduće vidi kao sadašnje.“ (prema Koyré, Njemački mistici…, str. 9, bilješka 16) Heideggerova misao kaže: čovjek zna da je smrtan; kraj njegovog bića je neizbježan; ali on ne zna za čas svoje smrti; iz spoznaje vlastite granice, koja je izvjesna ali vremenski neodređena, on se u svijesti iz budućnosti, odnosno s krajnje granice svog bića, vraća u sadašnjost. Ali je ta sadašnjost pod drugačijim osvjetljenjem i čovjek punim plućima živi  trenutak. Spoznaju o vlastitoj smrtnosti više ne gura u neko vječito sutra, već živi ovdje i sada puninom života koji je Božji dar. Zar Schwenckfeldova osnova vjere, u čijoj svjetlosti sve buduće vidimo kao sadašnje, nije mogla biti poticaj ovim Heideggerovim mislima? Vrijeme za Schwenckfleda vjernika iz budućnosti teče u sadašnjost i natrag prema zrenju bitka vlastitog bića - čiji temelj leži u vječnosti. 

Propovjednik franjevac zna da je čovjek duhovno biće i da privremeno boravi na zemlji. Njegova sudbina rješava se na nebu (u budućnosti). Iz te spoznaje on drugačije shvaća svoj život u sadašnjosti. Ovo je religiozna predodžba koja čovjeku nakon čišćenja duše predskazuje uzdignuće u duhovno carstvo. Istu bismo stvar na području filozofije reklii pozivajući čovjeka da se u svakodnevnom životu prepozna kao duhovno biće. 

Toliko o velikim umovima. Naši propovjednici, međutim, nisu dosljedni u upotrebi misli koje su davno prije njih mislili srednjovjekovni mistici. Inače bi morali ukinuti mnoga posredništva  između čovjeka i Boga, kao što su to učinili Franck, Schwenckfeld, Weigl, Zwingli, Tauler i ostali. Rimski papa je u njihovo vrijeme nastupao kao svjetski moćnik, a korumpirani svećenici prodavali su oproste od grijeha radi svjetovnih ciljeva. Stoga su ti zanesenjaci i slobodni mislioci na novi način čitali Sveto pismo i utvrdili da Bog ima načina da neposredno djeluje na ljudsku dušu. Papa, svećenik, sveta misa, svete slike i kipovi, pričest i krštenje nisu nužni. Oni se i ne spominju u izvornim evanđeljima. Njih je nadodala crkva. To su izvanjski obredi, koji nisu potrebni za istinsko uzdignuće duha.  

Otac franjevac je ljetos na Trsatu okupljenom narodu objašnjavao što znači postavka 'umrijeti sebi.' „To znači umrijeti svojim željama, svom egoizmu, znati se odreći ugodnosti života, biti Božji potpuno i do kraja.“ A Sebastian Franck je u XVI stoljeću učio da čovjeka može spasiti jedno njegova slobodna volja, koja se unatoč grijehu može obratiti ili 'umrijeti za sebe', za 'svoje vlastito ja' i tako se vratiti Bogu - očistiti dušu od putenosti i pripremiti mjesto za Njegov istinski sadržaj. (Navedeno prema Koyré, isto, str. 51-52.) 

Na  misli njemačkih mistika nadovezao se Hegel kad je za sebe rekao da je luteran, jer vjeruje u duh a ne u izvanjske znakove vjere. U uvodu predavanjima o Povijesti filozofije Hegel kaže: „Mi luterani – ja sam luteran i želim to ostati – imamo samo onu iskonsku vjeru. To nije povijesna vjera.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983., str. 64) Zato zreli Hegel istinski odnos s Apsolutom može uspostaviti tek posredstvom filozofije, a ne više teologije.

drazen-pavlic @ 07:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.