Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - listopad 2009
petak, listopad 30, 2009
Nakon uzbuđenja koja je donio protekli tjedan, u Karmelin se život potiho uvukao mir. Promocija na Filozofskom fakultetu je kulturni događaj svoje vrste. Mama, tata, oba brata, baka i prijateljica Sanja, prošlog četvrtka u auli faksa ponosno su pokazali svoja svečana odijela. Nakon godina odgađanja i očekivanja, sve se odvijalo brzo. Napetost prije početka ceremonije, ulazak dekana s onom smiješnom kapom i šuštanje njegove halje, svečani govor, prolazak špalira kolegica i kolega, stisak ruke, preuzimanje tuljca s diplomom, svjetlucanje fotića i šljokica, omamljenost, primanje čestitki, brisanje ljubičastih suza s lica (zašto se uopće šminkala?), piće u predvorju hotela, večera u obiteljskoj kući u Pregradi…

Konačno je u posjedu tog komada papira! Sad je i službeno profesorica njemačkog jezika i fonetike. Osjećala je kako iz nje izlazi tjeskoba, koja se u godinama odugovlačenja uvukla u njezine kosti i dosađivala joj uporno kao rak. Kao da ju napušta stari prijatelj. I tek što je počela uživati u stečenom statusu, sjena neke tajne sumnje prijeđe preko njezinog lica. Preplašila se sama sebe. Zar će se sada, kad je stigla na cilj, pojaviti stari nemiri? Otkuda opet taj mrski osjećaj krivnje? Znala je zapravo, ali nije htjela o tome sa sobom razgovarati. Tata je želio da postane redovnica. Nije ni slutio da će, birajući ime djevojčici, predodrediti njezin životni put. Često se pitala, da li nju, običnu djevojku iz Pregrade, doista nešto povezuje s davnim osnivačem reda Karmelićana? Nismo li svi mi lutke, povezane nevidljivim koncima, koje Netko, tko kako i radi čega, povlači odozgo?

Slutila je da je slično razočarenje nakon ispunjenja cilja morao doživjeti Bertold iz Kalabrije, kad je sa svojim križarima godine 1155. konačno stigao u Jeruzalem. Vidjela je kako su mu pred očima su zaigrali plameni jezici požara, koje su njegovi vojnici putem do Svete zemlje potpalili. Čula je zaglušne krike nedužnih ljudi, koje su križari istjerali iz domova. Zar sve to samo radi praznog Božjeg groba, pitao se? Počeo ga je hvatati očaj. Odjednom mu je bilo jasno da je Boga tražio na pogrešnom mjestu. Tá On je čitavo vrijeme bio u njegovom srcu! Božjom je strpljivošću čekao da ga on, Bertold, otkrije. Nakon obasjanja, s nekoliko najvjernijih vitezova povukao se na brdo Karmel i osnovao red. Sagradio je crkvu i započeo jednostavan pustinjački život, posvećen molitvi Blaženoj Djevici Mariji.

Karmela je više puta pomislila na mogućnost da ipak pokuša ostvariti očevu želju i pođe stopama davnog viteza iz Kalabrije. Ali ne! Samostanski život ne odgovara njezinoj prirodi. Bojala se samoće, u kojoj bi daleko od svijeta prebirala svoje misli. Nije se osjećala sposobnom da bude poput davne žene, koju su ljudi prozvali Majkom Božjom. Osjećala je da njezinu ćud bolje hrane bučna mjesta, s više pokreta i svjetla. Na radnom mjestu, u uredu turističke zajednice grada, prihvaćala je pozive na sve sajmove koje su joj nudili. Pod svaku cijenu htjela je van iz sobe, maknuti se od info pulta, doživjeti stranu zemlju, usavršavati jezik, biti u žiži događaja. Sajmovi su bili najbolja terapija mladoj ženi, željnoj afirmacije. Hrana za društvene nagone, koji su, izgleda, činili fino tkanje onoga što ona doista jest. Ipak, okružena velikim brojem ljudi, u najdubljoj skrovitosti svoga bića i dalje je bila sama.

Dva puta tjedno odlazila je na probe ensembla duhovne glazbe. Bog joj je dao snažne glasnice, kojim je proizvodile lijepi alt. Govorila je tiho, jer je bila povučene naravi. Ali kad je zapjevala, preobražavala se u novu osobu, punu pouzdanja i dopadljivosti. Iz dubine njezinog bića tad su oko nje prskali gejziri razigranih melodija i reskih tonova. Zbog posla je morala preskakati probe. Glasnice su se znale upaliti, jer se svim silama trudila da nadoknadi propuštene vježbe. Studirala je fonetiku i točno je znala što se u njezinom grlu događa. U takvim je situacijama morala šutjeti nekoliko dana, da se glasnice vrate na svoje mjesto. Tako je naučila oslobađati se od sebe i slušati druge ljude.

Škola za strane jezike znakovitog naziva Spes (Nada) apsolventima stranih jezika nudila je dodatno zaposlenje. Prezaposleni ljudi, koji nemaju vremena za tečajeve u ritmu dva puta tjedno, traže brze instrukcije u svojim uredima. Počela je prihvaćati honorarne satove njemačkog. U onih osam sati sjedenja za info pultom, o njezine grudi obijali su se valovi iritantno znatiželjnih turista, a ona je uvijek morala ostati fina. Žudila je za poslom u kojem neće biti anonimna informatorica, već netko i nešto. Možda profesorica njemačkog jezika?

Karmelin život postao je rutina. Remetile su ju tek neželjene situacije, u koje je, ni kriva ni dužna, upadala na satovima. Znala je od prije da je baksuz, pa se nije ni trudila izbjegavati nevolje. Instrukcije je prekidala nakon par mjeseci, jer je baš svaki odrasli đak više zanimanja pokazivao za mladu profesoricu nego li za njemački jezik. Pitala se, zašto? Da li je svijet tako pokvaren ili je sama navodila muškarce da se zagledaju u nju? Kako to da njezina moć zavođenja djeluje na oženjene, a slabi u odnosima s mladićima? Zar je tatina ambicija još uvijek odzvanjala u njezinom imenu? Zašto je, poput one davne jake žene, predodređena za samoću? Što joj Bog želi reći, kad joj šalje takve kušnje?

Nagonski je tragala dalje. Čašu je prelio gospodin, koji joj je slao lijepa pisamca. SMS poruke na njemačkom jeziku iz didaktičkih su se pretvarale u sasvim osobne poruke. To joj je ispočetka godilo. Zato ju je strašno naljutilo kad je napisao «Čini mi se da netko sa strane čita našu prepisku.» Da je u tom času bio pokraj nje, svašta bi mu rekla! Tá tko bi čitao poruke, koje je Karmela poput zaručnice Josipa drvodjelje u samoći prebirala u svom srcu?

Nije ga se mogla tek tako riješiti, jer je bio vrlo osjećajan. Jednom mu je pričala o svojoj ljubavi za sevdah. U dubinama te glazbe sakriven je zov njezinog rodnog kraja. Iz razmišljanja je prenu signal mobitela. Stigla je nova poruka s njegove strane. Napisao je
da u snu gleda njezinu figuru na koncertu. Vidi kako podiže ruke i njiše se u ritmu glazbe, poput orijentalne plesačice. Pokušava joj prići, ali se između njih preprečuju uvijek novi ljudi. Oni se tuda motaju i sapliću s punim pravom, jer traže svoju sreću. U lelujavim tračcima duhanskog dima, obrisi njezinog lika gube jasnoću. Ponesen ugođajem, on joj recitira stihove poznate pjesme:

«Ja, kakva je, pusta! Tako mi imama,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kada šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!...»

Nakon bezbrojnog ponavljanja, ljudi više nisu čuli crescendo ljubavne žudnje i oštre boli koja se iz srca pjesnika izlila u pjesmu. A pjesma je rođena uslijed nemoći da se čežnja zadovolji.
Zaljubljeni gospodin krajnjim naporima pokušava privući djevojku. Ali njegove riječi kao da padaju u bunar. On je dublji od česme Emine Sefićeve, djevojke iz Mostara s kraja XIX stoljeća kojoj je Aleksa Šantić posvetio slavne stihove. Gospodin konačno onemoća i prepusti se tužnom završetku pjesme:

«S grana vjetar duhnu, pa niz pleći puste,
Rasplete joj one pletenice guste;
Zamirisa kosa, k’o zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi.»

Jedno je vrijeme njegova pisamca, kao bisere zabranjene ljubavi, čuvala u kutiji s nakitom. Nadala se čudu. Možda je njihova ljubav ipak moguća? A onda je odlučila da se potiho iskrade iz njegovog života. Nekoliko mjeseci se izgovarala da je često na putu. Zatim da nema vremena, jer završava težak prijevod, a naručitelj je nestrpljiv. Iduću godinu dana tu i tamo stizao je mail ili sms iz njegovog svijeta. Nikako da ju zaboravi Jedne večeri sjela je za radni stol, podigla ilegalne windowse i natipkala odgovor neobičnom čovjeku: «Čitam Vaša pisma unazad godinu dana i vidim da je sve otišlo predaleko. Zadnjih mjeseci ipak nisam bila toliko zauzeta. Odlučila sam se za prekid satova, jer je to bolja varijanta od razaranja života vaše obitelji. Moja sreća je u drugom planu. Neka ste blagoslovljeni Vi i vaša djeca. Možda se sretnemo u nekom drugom životu. Pozdrav, Karmela.»

Djevojčino srce čitavo je vrijeme grijala ljubav, ili bar žarka želja da se prepusti voljenom čovjeku. Njegov zamišljeni lik nikako da se ispuni kostima i mesom. Oni koji su se nudili nisi bili oni pravi, jer Karmela nije htjela biti ona druga. Često je sanjala isti san. Noć je. Zaplašena djevojka traži ljubav. Zlokobne sjene padaju joj na put. Tko zna odakle izviru? Iz roditeljskih očekivanja, ili iz nevjerice u vlastitu snagu? Nakon svega što je proživjela, naučila je slušati što joj kazuje unutarnji glas. Neće više dozvoliti da bilo što pomuti mir i samopouzdanje koje je napokon stekla. A stekla je, ni više ni manje, svoje Ja. Makar neki dobitak, nakon svih traganja! Prije osvještenja nije poštivala sebe. Odugovlačila je s obranom diplomskoga, rada jer je smatrala da nije vrijedna diplome. Nalikovala je onom čovjeku koji nije radio da bi živio, već se predavao neprekidnom angažmanu. Kao da mu je prekomjerni rad jedini cilj, iza kojeg nastoji ostati siv i neupadljiv.

Iz nove pozicije, koju je teškom mukom postigla, shvatila je da su ona zaljubljivanja bila djetinjarije iz vanjskog svijeta, koje se nje sada u ovoj gotovo religioznoj mirnoći duha uopće ne tiču. Naprosto ne dopiru do nje, do njezinih unutrašnjih stanja. Tako govori nova Karmela. Ona se s radoznalošću sjeća mlade djevojke, suosjeća s njom i primjećuje kako se gubi u neobjašnjivim situacijama života. Ali se iz nje ipak rodila ova sadašnja, starija i svjesnija djevojka, koja u svoje srce više nije puštala neželjene goste. Ili ih bar nije više doživljavala kao prijetnju!

Ako se jednog lijepog dana ipak pojavi netko vrijedan njezine ljubavi, ona će znati. Osjetit će zadovoljstvo i puninu. Jer Bog u početku stvori muškarca i ženu, da budu jedno. Samo On zna kad će to biti! Dogodit će se sasvim neočekivano. U jednom času sve će se preokrenuti. Od toga trenutka s njezinog će bića na svijet padati sasvim drugačije svjetlo. Ljudi će otkriti koliko je ona zapravo topla osoba.


drazen-pavlic @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Te večeri Ivana je rekla da su štiflete jedina stvar koju je u životu uistinu poželjela. Onak', do daske. Nabrojila je načine na koje smo na njoj uštedjeli: nije išla na maturalno putovanje, maturalna večera ju ne zanima…gotovo da ne izlazi van. Kad je bujica njezinih riječi presahnula, u mene su još uvijek ostale zuriti njezine širom otvorene oči. Popustio sam. Sutradan sam na digitalnu adresu Fetish Universea uplatio stotinu i devet eura, što je bila cijena za specijalne čizme, štikle ili štiflete, kako se taj par obuće službeno zove. Jest da nisam vidio upotrebnu vrijednost u čizmici s petom od 21 cm, ali Ivana je maturirala s odličnim. Zaslužila je dar.

Nakon dva mjeseca čekanja, požurnica, problema s bankovnom doznakom, raspitivanja o šifri paketa i njegovoj težini, konačno smo iščeprkali podatak da je paket zapeo u središnjoj pošti. Nazvao sam carinarnicu. Bezbojni glas rekao mi je da je paket stigao, te da nam je carina poslala pisamce.

Budući da pismo nikako nje stizalo, narednih sam dana odlučio urgirati. Nekako sam saznao kome pripada onaj glas, ali gospođa nije imala volju da me primi bez pismena. Bunio sam se:

«Ali ja ću se identificirati, ustanovit ćete tko sam i što sam. Molim Vas, kad mogu doći?»
«Dobro, iako nemamo takav običaj. Tražila sam, naime, da preadresirate paket jer se takve stvari ne mogu primati privatnom poštom.»
«Kako da preadresiram?» – čudio sam se. Nemam drugu adresu.
«Znate vi, gospodine, dobro na što ja mislim. U tim čizmama se ne može hodati ulicom. To su čizme koje služe za jednu djelatnost…za upotrebu u nekim vrstama klubova.»
«Ali gospođo, ja nemam nikakvu drugu djelatnost, radim u Tehnocentru, a moja supruga je zaposlena u državnoj tvrtki!»
«Briga mene za to što ste vi direktor. Ja radim svoj posao. To nisu čizme za privatnu upotrebu. I nije to prvi puta da takve stvari dolaze poštom u Bjelovar».
Gledao sam u slušalicu i nisam mogao vjerovati.
«Izvol'te paket preadresirati! Neka špediter napiše uvoznu deklaraciju. U roku osam dana imate se javiti u moj ured, inače pošiljku vraćamo na polaznu adresu.»
«Molim? Pa to nije droga, oružje...»
Riječi su mi zapinjale u grlu.

Shvatio sam da sam se nakon dva i po mjeseca čekanja suočio neočekivanim zavrzlamama birokratskog uma. Tražio sam termin za sastanak na kojem bismo gospođa carinik i ja riješili problem. Sutradan sam s laganom nervozom u želucu krenuo u carinski ured. Prijatelj otpremnik mi je za svaki slučaj dao cedulju s imenom šefice carine.

U uredu carinarnice središnje pošte na stolu me dočekao «paket». Gospođa Podravec nije htjela pogledati moju osobnu iskaznicu. Ponovila je argumente koje sam čuo preko telefona, isprativši sumnjičavim pogledom kako to djeluje na mene. Zatim je rekla:
«Gospodine, vi i ja dobro znamo čemu takve čizme služe.»

Pronicljiva službenica je zatim izvadila jednu čizmu na stol i pozvala ostale kolege, da potvrde njezinu sumnju.
«Ja ne znam. Molim Vas da mi objasnite.» – čudio sam se i dalje.
«To su čizme za neke specijalne klubove. Imate li dokaze o transparentnosti plaćanja?»
«Molim?» – sve sam manje razumijevao svoju situaciju.
«Kako ste to platili?» - objasni gdja carinik
«Paa…putem Erste banke. Vidite…imam svu prepisku. Evo, u paketu imate račun i napomenu da je plaćeno!»
Nakon kraće stanke ona odjednom reče:
«Dobro, ovoga puta ću propustiti. Ali idući puta sigurno ne! Pričekajte vani na šalteru.»

Između gospođe Podravec i mene odjednom se otvorila široka provalija. Okrenuo sam se bez pozdrava i stao pred pult. Nestrpljivo sam čekao trenutak kad ću ostvariti svoje ustavno pravo i platiti carinu i porez. Ne vraćam se kući bez čudnovatog paketa s čizmama, ili štifletama, ili kako ih već zovu!

Dok sam srkao juhu teško zasluženog ručka, Ivana je izjavila da je ovo najsretniji dan u njezinom životu. Stupala je stepeništem, učeći kako se u štiklama hoda. Čitava je kuća odzvanjala je od njezinih divovskih koraka. A mi smo svi dobro znali čemu štiflete zapravo služe.
drazen-pavlic @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 24, 2009
U predgovoru Volji za moć Nietzsche kaže da u njoj opisuje uspon nihilizma, koji će obilježiti povijest Europe dvaju idućih stoljeća. Ta je povijest neizbježna, to je «ono što više ne može doći drugačije.» Upravo zbog njezinog karaktera nužnosti moguće je tu povijest ispričati već sada, takoreći unaprijed. Ona je poput sudbine. Govori nam u stotinu znakova, koje ljudi ne primjećuju.

Nihilizam nije, dakle, nešto što filozof priželjkuje da se dogodi, u smislu «neka se svijet razleti u paramparčad, ali ja moram reći istinu». On je bitno obilježje zbilje (sadašnjosti) europskog čovjeka. Ta zbilja ogleda se u očekivanju katastrofe prema kojoj, izgleda, neizbježno idemo. Poput rijeke koja teče svom kraju.

Ovdje riječ uzima filozof koji ne teče svome kraju u rijeci ljudi-mase, već se sabire. On je kao filozof i pustinjak po nagonu u prednosti, jer stoji sa strane, u sabranosti. On je u duhu već prošetao svakim kutom budućnosti. Zato može gledati unatrag i pretkazivati što dolazi. Pisac ovog djela tako je prvi nihilist Europe, koji je nihilizam u sebi već proživio.

Knjiga, koja je trebala jasnije nego ikoja ranije objavljena izraziti Nietzscheov stav, nosi naslov Volja za moć. Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti. Kao ona koja prepoznaje znake vremena koje dolazi, autor ju naziva evanđeljem budućnosti. Njezin naslov je formula koja izražava protupokret protiv vladajućeg nihilizma. Taj će protupokret prije ili kasnije razriješiti nihilizam. Ali on se najprije mora dogoditi i po svemu sudeći mora vladati idućih dvjesto godina. U njemu će se do krajnosti razviti dosadašnje vrijednosti. Po uzoru na pisce otkrivenja, Nietzsche kaže da se vrijeme najprije mora ispuniti. Nihilizam je «dokraja promišljena logika naših velikih vrijednosti i ideala.» Kad doživimo i preživimo nihilizam, shvatit ćemo da su nam potrebne nove vrijednosti.

Nihilizam nije, dakle, cilj kojem filozof teži, nego nužna etapa do budućnosti, u kojoj će novi čovjek (nadčovjek) postaviti nove vrijednosti. Sadašnji se nihilizam ogleda u otklonu od vrijednosti, smisla i poželjnosti. Sveopći osjećaj propasti rađa uobičajenu rečenicu: «Sve to nema nikakva smisla.» Svijet se srušio, čovjek je uvidio da kršćansko-moralno tumačenje svijeta više ne funkcionira. Iz te katastrofe dosadašnjeg moralnog izlaganja svijeta izlazi nepovjerenje u sva moguća izlaganja svijeta. Tu se rađa budistička crta, ili put u Ništa. Posljedica je političkog i narodno-gospodarstvenog načina mišljenja jedan dah prosječnosti, sažaljenja i neiskrenosti. Čovjek je uvjeren da opstanak nije održiv. Pravo razočarenje nastupa tek onda kad čovjek nihilista, shvativši da su dosadašnje vrijednosti bile laž, stiče uvid da nema pravo «uspostavljati neko onkraj ili neko o sebi s tvari koje bi bilo 'božansko', koje bi bilo utjelovljeni moral.» (Volja za moć, Mladost, Zagreb, 1988., str. 11) Istinoljubivi čovjek, koji je u potpunosti izgubio iluzije, u jadnijem je stanju od onoga čiju stvarnost su iluzije bar uljepšavale i život činile podnošljivima.

Otkuda uopće moralne vrijednosti? Mojsiju usprkos, čovjek je taj koji je unio vrijednosti u stvari, kako bi se održao: «On je tek stvorio stvarima smisao, ljudski smisao. Stoga sebe i zove 'čovjekom', to jest: onim koji procjenjuje.» (Tako je govorio Zaratustra, Mladost, Zagreb, 1980., str. 53) Procjenjivanje je zapravo stvaranje (iz ničega, ili stvaranje laži i iluzija). «Počujte to, vi stvaraoci!» - grmi Nietzscheova riječ. Nove vrijednosti iziskuju nove stvaraoce. To više neće biti ljudi mase, nego pojedinci slobodna duha. «Pojedinac je sam još najmlađa tvorevina… Starije je zadovoljstvo stada od zadovoljstva onog Ja.» Više se neće morati razmišljati u antinomiji dobra i zla, pa ako se dobra savjest zove stado, pojedinac mora biti zlo. Nove će vrijednosti zaživjeti s onu stranu dobra i zla.

U svim imenima kreposti gori vatra ljubavi i srdžbe. Uvijek je zainteresirani čovjek stvarao vrijednosti. Čak i kad je navodno volio svoga bližnjega, volio je dosadašnji čovjek tek samoga sebe. To je ljubav čovjeka koji je bježao pred samim sobom. Umjesto ljubavi prema bližnjemu, Zaratustra savjetuje ljubav prema najdaljem i budućem, a to je nadčovjek. «Ne učim vas bližnjemu, već prijatelju. Neka vam prijatelj bude svečanost zemlje i predosjećaj nadčovjeka. Učim vas prijatelju i njegovu prepunom srcu.» (Tako je govorio Zaratustra, str. 55)

Kršćanski moral ipak je bio koristan, jer je za čovjeka bio sredstvo održanja usred surovosti prirodne borbe za opstanak. Kršćanstvo je čovjeka uvjeravalo u njegovu veliku vrijednost (čak «apsolutnu» vrijednost, tj. da je on božje dijete). Prema tome dalo mu je sposobnost da spozna to apsolutno od kojeg vuče podrijetlo. Kad bi čovjek prihvatio činjenicu da život nema smisla, odnosno kad bi netko u njemu ubio nadu da smrt nije kraj života, ne bi mu preostala nikakva sredstva borbe protiv zdvajanja i besmisla. Umjesto povjerenja u spas po vjeri u Boga Oca, on bi shvatio da je malen i slučajan u velikoj i vječnost struji bivanja i prolaženja. Mjehuri od sapunice i leptiri znaju najbolje što je sreća. Budalasti leptiri lagano lepršaju kao neke kitnjaste dušice i navode Zaratustru na vjeru u Boga koji znade plesati, koji uči čovjeka da uživa u trenutku sreće, poput mjehura sapunice i jednodnevnog leptira. Kad bi čovjek mogao biti uzvišen kao ptica, koja leti iznad svih ponora! Ali u njemu spava đavao, koji je duh težine. On je ozbiljan i svečan. Čovjek mora naučiti ubiti taj duh težine, mora naučiti trčati, letjeti. «Sad sam lagan, sad letim, sada sebe vidim pod sobom, sada u meni pleše bog.» (Tako je govorio Zaratustra, str. 37)

«Moral je bio veliko sredstvo protiv praktičkog i teorijskog nililizma.» (Volja za moć, str. 11) Ali, kršćanski nazor probudio je u čovjeku istinoljubivost. Ona se sada okreće protiv njega i otkriva njegovu laž. Istinoljubiv čovjek shvaća da je moral bio jedno zainteresirano motrenje. Kao ljudi imali smo potrebu za neistinom, da bismo izdržali život. Spoznali smo, dakle, da su vrijednosti koje su nas do sada održavale lažne, ali su nas ipak održavale u životu. Zaratustra kaže «čuvenim» mudracima: «Služili ste puku i njegovim predrasudama, svi vi čuveni mudraci – a ne istini! I upravo zato ukazivali su vam poštovanje.» (Tako je govorio Zaratustra, str. 94) Zaratustrin slobodan duh, koji ima snage prihvatiti istinu, poput vuka je na kojeg narod huška pse. On je neprijatelj okova i protivnik obožavanja. Takve duhove narod ne voli. Draži su mu lažni mudraci: «I mnogi silnik koji je htio biti dobar s narodom upregao je pred svoje dorate još i magarca, upregao je nekog čuvenog mudraca.» Takav, dakle, treba biti novi čovjek, koji će kroz nekih dvjesto godina naučiti graditi nove vrijednosti.

Antinomija koja leži u starim krijepostima sama po sebi vodi razrješenju sukoba. Ona se može iskazati u rečenici «Dokle god vjerujemo u moral, osuđujemo opstanak.» (Volja za moć, str. 12) Čovjek je do sada živio u službi socijalnih i religijskih vrijednosti koje su njime raspolagale. One su predstavljale tobožnji istinski svijet, dok je opstanak proglašen prividom i laži.

Čak i staro stanje stvari poznavalo je zrnca mudrosti. Iako su stari mudraci budale, razumjeli su se u spavanje, kaže Nietzsche. Njihova mudrost glasi: valja bdjeti, da bi se dobro spavalo. Čak i kad život ne bi imao smisla i kad bi čovjek bio prinuđen izabrati besmisao, ostao bi nam san. Jer iza svake noći sviće novo jutro. Stare su krijeposti uspavljivale poput maka i u tome je bila njihova vrijednost: osiguravale su nova jutra s obnovljenim životnim snagama.
Svijest da su te vrijednosti bile bijedne, rađa u čovjeku razočarenje i dojam da je sve obezvrijeđeno i besmisleno. To je nužno među-stanje. Stvar je, naprotiv, u tome da se opstanak u budućnosti postavi sam na sebe. Kad je čovjek napokon shvatio da je svijet onostranosti sazdan samo iz psiholoških potreba, a doista ga uopće nema, nastaje zadnji oblik nihilizma – kaže Nietzsche. Osjećaj bezvrijednosti poklopio je čovjeka tek kad je doznao da se «ukupni značaj opstanka ne smije interpretirati ni pojmom 'svrha' ni pojmom 'jedinstvo' ni pojmom 'istina'.» (Volja za moć, str. 14) Kad iz svijeta izvadimo kategorije svrha, jedinstvo, bitak, koji su mu pridavali smisao, povezanosti i istinu, i koje smo sami u njega stavili, on nam izgleda bezvrijedan. I to je nihilizam. Vrijednost svijeta mjerili smo kategorijama koje se odnose na čisto fingirani svijet. Sve dosadašnje vrijednsoti bile su rezultat određenih «perspektiva korisnosti za održanje i pojačanje tvorevina ljudskog gospodstva i samo lažno projicirane u bivstvo stvari.» To su simplifikacije u svrhu života. (isto, str. 15) No jedno je ako je eka stvar istinita, a sasvim drugo ako je uvjerljiva. Istina je zapravo da nema apsolutne istine (stvari o sebi).

Nakon što smo shvatili da ne možemo doprijeti u onostranost, kamo smo pohranili dosadašnje vrijednosti, želimo povratiti vrijednost ovostranosti, kao sfere u kojoj živimo. To je težak cilj, jer smo premoreni od dosadašnjih uzaludnih pokušaja. Najprije je stvoren pesimizam, koji se zatim razvio u posvemašnji (savršeni) nihilizam i spoznaju da je moral odvraćanje od volje za opstanak. (Volja za moć, str. 13)

Volja za moć je karakter života svakog bića, njegova bit. To je crta kojom život sebe uzdiže. Zato kaže Nietzsche: «Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moći: i još u volji sluge našao sam volju da bude gospodar. Slabijeg nagoni da služi jačem njegova vlastita volja da bude gospodar još slabijem: ona ne može opstojati bez toga užitka.» Soj ili bit svega što živi ogleda se u toj crti volje za moći. To je «volja za životom što se neiscrpno rađa.» (Tako je govorio Zaratustra, str. 104-105) Čovjeku današnjice dogodilo se da baš sad, kad mu je potrebna volja u punoj snazi, ona je pod utjecajem nihilizma najslabija i najmalodušnija. (Volja za moć, str. 18) Pod utjecajem pesimizma navikli smo klevetati najmoćnije i najbudućnosnije nagone života. Život na sebi nosi kletvu. (isto, str. 23)

Pred čovjekom je zadaća da pojmi svoju konačnu bit, da je samo treptaj u životu sunčevog sustava. Iako je većinu svog trajanja na planetu proživio s lažnim patosom u grudima, da je upravo on središte i smisao svemira. Snivačima vlastite besmrtnosti kaže Nietzsche: «I vi, stanovnici zemlje, želite da svojim pojmovčićem o nekoliko hiljada minutića vječno dosađujete vječitom i općem postojanju!» (Osvit, Rad, Beograd, 1982., str. 73)

Pred čovjekom je, dakle, zadaća da spozna samoga sebe, te odnos svoje biti spram bitka, bolje rečeno spram onog «Neuvjetovanoga». Bitak kao i supstancija Nietzscheu su nepodesna imena, koja mislećeg čovjeka s lakoćom odvode na put starog mišljenja, zapravo ne-mišljenja. Bitak je sinonim za «mrtvu» (metafizičku) istinu, koja se ne tiče čovjekovog zemnog opstanka. Bit čovjeka je život i stalno potvrđivanje njegove snage. Viša vrsta čovjeka, koja još nedostaje i koja posjeduje neiscrpnu plodnost i moć i vjeru u čovjeka, nasuprot razočarenju u njega, poznaje vrijednost života. Ona ima moćnu volju, koja životu kazuje Da! Ona se okreće prirodnim vrijednostima, uči iz svojih nagona, odrješuje vrijednosti koje vode njezine čine. Nadčovjek ne postavlja pitanje da li je bitak bolji od nebitka, jer je samo postavljanje tog pitanja bolesno. Osnovni instinkt usmjerava čovjeka prema održanju života, tj. bitku, a odvraća ga od nebitka ili od Ništa.

I propast, otpad nije nešto što bi bilo za osudu. Oni su nužna posljedica života. Život istovremeno napreduje, raste, i odbacuje slabe dijelove. «Na ruglo je svim socijalističkim sistematičarima što misle kako bi mogle postojati okolnosti, društvene kombinacije, u kojima više ne bi rasla opačina, bolest, zločin, prostitucija, nevolja.» (Volja za moć, isto, str. 25) Svako društvo mora stvarati smeće i otpadne tvari. Što energičnije napreduje, bogatije je unesrećenicima i rugobama. Starost i bolest sastavni su dio društva i života. Moralna borba protiv opačina pokazuje se kao naivna i suvišna. Ne treba se boriti protiv propadanja, već protiv slaboće volje i potrebe za nadražajnim sredstvima. Posredstvom morala u zdrave dijelove organizma uvukla se bolest. Narkotici ne uklanjaju morbidni element.

Dosadašnje se vrijednosti pogubno odnose prema temeljnom biološkom ustrojstvu čovjeka. Živčane bolesti i glavobolja, znak su, primjerice, da jakoj naravi nedostaje obrambena snaga – kaže Nietzsche. (Volja za moć, str. 27) Kršćanstvo je ponajveći izum čovjeka, kojim je promašio potrebe svojih nagona. Uslijed toga čovjek je izgubio otpornu snagu protiv podražaja. Dogodilo mu se osiromašenje osjećaja, doživljaju su ogrubjeli i okrupnjeli do strahote. Čovjek je čak iskovao samo riječi za krajnje stupnjeve nagona i tananih psiholoških procesa svog bića. Imena za ta krajnja stanja su: gnjev, mržnja, ljubav, supatništvo, želja, spoznaja, radost, bol. «Blaži, umjereniji i čak jednako lelujavi, niži stupnjevi nam izmiču, a ipak oni tku predivo našeg karaktera i sudbine.» (Osvit, isto, str. 41) Ti krajnji izljevi kidaju predivo, pa ispada da mi nismo onakvi «kao što izgledamo prema tim stanjima za koja jedino imamo svijest i riječi». Mi sebe shvaćamo prema tim krajnostima ili izuzecima. No to nije najveće zlo. To takozvano Ja «radi ubuduće na našem karakteru i sudbini.» Navike naših osjetila, koja su ograničene prirode i čine zidove naše tamnice, utkale su nas u laž i obmanu osjećaja. Mi smo poput pauka u vlastitoj mreži.

Čovjek još ne zna istinu svoje biti. Što je, dakle, čovjek za Nietzschea? Tradicionalni je odgovor da je čovjek umno biće, što u latiniziranom obliku glasi: animal rationale. Nietzsche se zaista slaže da je čovjek vrsta životinje, ali takve kojom nagoni vladaju čvršće od uma. Kad bi čovjek morao navesti nagone koji čine njegovo biće, on bi mogao navesti samo one grublje. Njihova međusobna igra i protuigra, te zakoni njihovog prehranjivanja potpuno mu izmiču. Nagone, dakako, valja hraniti. Kako mi u stvari ne poznajemo istinu svog bića, naši svakodnevni doživljaji «čas ovom čas onom nagonu dobacuju plijen koji on požudno hvata.» (Osvit, isto, str. 44) Zato neki nagoni skapavaju od gladi, a drugi su previše siti. Neki krakovi našeg bića tako sahnu, a drugi se pretjerano razvijaju. Dakle, naša iskustva hrana su našim nagonima. Koja šteta da nismo svjesni koji kraci gladuju, a koji su siti. Svaki dnevni događaj nagon u čovjeku mjeri prema tome može li ga upotrijebiti za sebe. Ako nagon ne nalazi odgovarajući događaj, on čeka i žedni, posustaje i napokon vene. Neke nagone, kao glad, ne možemo zadovoljiti sanjanim jelom, kaže Nietzsche. No, moralne nagone zadovoljavamo upravo takvim imaginarnim jelima. Naši snovi nadoknađuju izostajanje hrane tijekom dana. «Zašto je jučerašnji san bio pun nježnosti i suza, prekjučerašnji – bolan i izazovan, onaj još raniji – pustolovan i u stalnom žudnom traženju? Zašto uživam u onoj neopisivoj ljepoti glazbe, zašto lebdim i u nekom drugom, sa zanosom orla, letim put dalekih planinskih vrleti? Ta izmišljanja koja našim nagonima za nježnošću, ili bolom, ili pustolovinom, ili našoj žudnji za glazbom i planinama pružaju prostor za igru i rasterećenje – i svako će imati pri ruci svoje uvjerljive primjere – jesu tumačenja naših živčanih nadražaja tijekom spavanja, vrlo slobodna, samovoljna tumačenja pokreta krvi i utrobe, pritiska ruke ili deke, zvukova na tornju, vjetrokaza, noćnih skitnica i drugih stvari te vrste.» (Osvit, str. 45)

U odgovoru na pitanje o biti čovjeka, da li ga više određuju nagoni ili um, pokazuje se sada da su nagoni šaptači uma. Uvijek neki od njih teži zadovoljenju, rasterećenju. Nietzsheov krajnji zaključak glasi, da su moralni sudovi i vrijednosne procjene slike i fantazmi nama nepoznatog fiziološkog procesa u nama. Oni su naučeni jezik, kojim se označavaju ti nadražaji. Naša je «takozvana svijest» maštarsko tumačenje nepoznatog, možda i nespoznatljivog teksta, kojeg unatoč svemu osjećamo. Naša reakcija na neki događaj ovisit će o tome koji je nagon danas na visini zadatka. «Taj nagon hvata događaj kao svoj plijen; zašto upravo on? Jer je iza busije žedan i izgladnio.» (Osvit, isto, str. 46)

Postoje slabići i karakterni ljudi. Jaka osoba, koja u sebi osjeća obilje, nehotice daje stvarima, vidi kao punije, moćnije, budućnosnije – može darivati. Slabić je iscrpljen i sve što vidi umanjuje i nagrđuje. On osiromašuje i štetan je. (Volja za moć, str. 30) Slabić je siromašan životom i još ga više osiromašuje. Bogat životom još ga više obogaćuje. Prvi je parazit, drugi darovatelj.

Moderno društvo nije više društvo, jer je izgubilo moć izbacivanja izmeta: duševnih bolesnika, zločinaca, anarhista… Nije nemoralno biti bez sućuti za degenerirane. Odumiranje je prirodni proces, a priroda ne može biti nemoralna. Nietzsche kaže da je imao sreću da nakon čitavih tisućljeća zabluda pronađe svoj nauk, koji svemu što slabi i iscrpljuje kaže Ne!, a svemu što jača i pribire snagu kaže Da! Dosadašnji moral poučavao je nijekanju života, a tome je tako jer su sudovi iscrpljenih prodrli duboko u svijet vrijednosti. Među njima je sućut kao najopasnija vrlina. Umjesto nje, časti Nietzsche kob koja slabiću kaže: propadni! Jedina vrijednost koju on priznaje su stupnjevi moći. Sam je život volja za moć.

Najjačima će se pokazati ljudi koji su najumjereniji, koji se ne oduševljavaju ekstremnom vjerom, koji i besmisao priznaju i vole, «koji o čovjeku mogu misliti uz značajno sniženje njegove vrijednosti» (isto, str. 38), dorasli su većini nedaća i zato ih se ne boje. Oni su sigurni u svoju moć.

«Stare vrijednosti rođene su iz silaznog, nove iz uzlaznog života.» Život, održanje života, rast i jačanje volje za moći temeljne su odrednice Nietzscheove misli.



Put u Ništa, kao razočaranje u smisao života, može se čovjeku današnjice dogoditi ako se prepusti uobičajenim predodžbama («narod je uvijek u pravu» ili «svi sve znaju»). Kad tad će ga stići kazna zbog plitkoće uvjerenja i odbacivanja duha. Jednako će proći ako se pokloni putem medija preporučenom načinu života, u kojem se zbiljski problemi guraju pod tepih. Čovjek mora poći od granice vlastitog bića i unatrag prokrstariti svojim životom. Svijest o vlastitoj smrtnosti, koja je prikrivena neizvjesnim «sutra», daje našem životu drugačiju boju i neizvjestan ton. U krajnjoj liniji, čovjek svoj život postavlja na samoga sebe, umjesto da prema uvriježenoj predodžbi vrijednost svog bića osjeća samo ako je ono dio neke veće cjeline. «Zapravo je čovjek izgubio vjeru u svoju vrijednost ne djeluje li putem njega kakva beskrajno vrijedna cjelina.» (Volja za moć, str. 14)

Ono uvriježeno, svakidašnja mnijenja i naučeni moral, skrivaju našu bit, a time i bit ili istinu bitka. Bitno mišljenje, počevši od Parmenida, pa sve do Nietzschea i Heideggera, smješta nas u struju vjetra koji donosi miris pračinjenice života, kakogod da ju poželimo nazvati.

drazen-pavlic @ 23:22 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, listopad 20, 2009
Govor Nietzscheove misli

Odavno je rečeno da je Nietzscheova misao prvi korak u prevladavanju zapadnjačke metafizike. Riječ je ujedno o prevladavanju logike, «logistike» i uopće tehničkog nazora na svijet. No, iskorak stoji jednom nogom u prethodećem. Tako je Nietzscheova filozofija još uvijek obilježena tradicijom. Govori li u tom slučaju Nietzscheova misao još uopće uobičajenim standardnim filozofskim terminima? Možemo li unatoč njezinoj novosti ispod površine bogatog književnog jezika filologa, glazbenika i pjesnika Nietzschea pronaći izraze kao što su bitak i biće, esencija i egzistencija?

Jedan aforizam pronađenom u filozofovoj ostavštini kaže da «bitak», jednako kao i «substancija», ne može biti crpljen iz iskustva. Tako u Nietzscheovom govori ipak pronalazimo riječ bitak. Ali, bitak je za Nietzschea ono «Neuvjetovano». Riječi bitak, substancija i neuvjetovano stavljene su u navodnike i izjednačene kao stvari koje ne bi trebale biti crpljene iz iskustva. Kao takvima nikakva im se egzistencija ne smije pripisati. Nietzsche u spomenutom odlomku izričito kaže da egzistencija ne pripada u nužne osobine «Neuvjetovanog».

Prema tome, sva dosadašnja tumačenja bitka su pogrešna jer su dobivena iz iskustva. Njega se u iskustvu ne može naći jer je ono s onu stranu iskustva (i spoznaje). Zato se moglo dogoditi da su sva dosadašnja religijska i moralna tumačenja nespojiva s istinom. Ne kaže se samo da su prošla istumačenja opovrgnuta, nego su štoviše nesnosiva s onim što Nietzsche sada drži i vjeruje da je istinito. Iako su ona za filozofe budućnosti nemoguća i neodrživa, imala su ta tumačenja nekakav smisao za život, kaže Nietzsche. Bilo da su ga održavala, činila podnošljivim, profinjujući ga ili ono bolesno odvajala od zdravog i dovodila do odumiranja. Tako Nietzsche svojom temeljnom predstavom drži uvid da je «Neuvjetovano» jedna regulativna fikcija. Ako se zdravo pogleda, svi dosadašnji koncepti bitka bili su u službi održanja života.

Ljudski individuum u dosadašnjoj se povijesti uvijek hvastao da može spoznati istinu. Novost u Nietzscheovom stavu je «uvjerenje koje još nijedno doba nije imalo: da mi nemamo istinu.» (Uvod u Nietzschea, CKD, Zagreb, 1980., str. 231) Svi raniji su mislili da imaju istinu, čak i skeptici. Međutim, u mišljenju se radi o tako velikim stvarima, koje ljudski individuum ne može shvatiti. Moguće je da je filologa Nietzschea za ovu misao nadahnuo Protagora, filozof iz razdoblja sofistike koji je rekao da mnogo stvari ometa spoznaju bogova: tama koja ih prekriva i kratkoća ljudskog života. Ili, rečeno heideggerovski, čovjek s mukom razabire bezglasni govor bitka. Kad bi i posjedovali istinu, ona bi ljudima dosadila. Kao i svako posjedovanje. (Kao što je dosadila i Bogu u njegovoj vječnosti, pa se zato odlučio na stvaranje svijeta.) Novi ljudi, koje Nietzsche hoće osloboditi iz utrobe čovječanstva, zanemarit će apsolutnu istinu. Njima će uvijek koristiti jedna relativna istina - kao sredstvo perspektive i održanja života. Istina, filozofi su upozoravali na obmanu osjetila, ali su otišli u drugu krajnost tražeći istinu o sebi a ne u službi života. Nitko nije shvatio da je ta istina o sebi neupotrebljiva za život. Jer on je uvjetovan perspektivskom iluzijom. (isto, str. 231)

«Moje novo istumačenje daje budućim filosofima kao gospodarima Zemlje nužnu bezazlenost.» (Uvod u Nietzschea, isto, str. 233)

O čemu misli Nietzsche kad filozofima budućnosti u novom istumačenju bitka kao onog «Neuvjetovanog» namire bezazlenost? O kakvoj se nuždi ovdje radi? U kojem će smislu filozofi zagospodariti Zemljom? Ovdje je Zemlja napisana velikim početnim slovom. Ne radi se o «mrtvim» istinama, koje su kao nedostižni ideali, neki «treba da…» smješteni u Nebo. Nietzscheu se radi o pomirenju ideala, koji su samo nebeski, s potrebama Zemlje, ili života samog.

Na drugom mjestu Nietzsche ukazuje na korist od filozofa da usred mravinjačke vreve svakidašnjeg života naglase vječne probleme. I nadalje: «Filozof ima spoznati ono što je nužno.» (isto, str. 218). Filozof usred prolaznosti vremena ukazuje na pračinjenicu koja leži u osnovi svega bivanja. On je zapor u kotaču vremena. On zaustavlja vrijeme i ukazuje na istinu. Ono vječno oduvijek se razabiralo kao bitak ili istina. Vječnost ili neovisnost o vremenu odavno je utvrđena kao predikat prabitka. Vrijeme je prolaženje, a volja (za moć) kao temeljni karakter svakog živo bića, hoće biti neovisna o vremenu, ili o vječnom propadanju u ono «bilo je.» Vječnost volje ne ogleda se u vječnom trajanju, već u tome što se uvijek iznova obnavlja kao ona koja hoće i tako ne kaska za vremenskim. Ta volja i vječno ponavljanje njezinog samopotvrđivanja je u Nietzscheovom mišljenju pračinjenica svega što jest ili bitak sam - ono «Neuvjetovano». To je za čovjeka ujedno ono nužno, čemu se on ne može oduprijeti.

Što je naposljetku bitak za Nietzschea? Čime ga dohvaćamo? «Pratimo li ono što misli mislilac Nietzsche, krećemo se u tom odnosu spram bitka. Mi mislimo. Opreznije rečeno: pokušavamo se upustiti u taj odnos spram bitka. Pokušavamo naučiti mišljenje.» (Heidegger, Što (se) zove mišljenje, isto, str. 85) Heidegger kaže da Nietzsche kao mislilac misli ono što jest, ukoliko jest i kako jest. Drugim riječima, on misli biće u njegovom bitku. U mišljenju mi stupamo u odnos spram bitka.

Bitak svega što jest Nietzsche je pokušao izraziti u svojoj najtežoj misli, a to je misao vječnog vraćanja jednakoga. Ona je teška iz više razloga: ima najveću težinu pa je nju prema tome najteže misliti ali i podnijeti. U prilog tome Heidegger navodi Nietzscheovu rečenicu iz zapisa Rekapitulacija objavljenog u zbirci Volja za moć: «Da se sve vraća, najekstremnije je približavanje svijeta postajanja svijetu bitka: Vrhunac razmatranja.» (Heidegger, isto, str. 56) Taj vrhunac ipak nije jasno osvijetljen, već stoji zastrt teškim oblacima. Ne stoga što nam nedostaje sposobnosti shvaćanja, već zato što je sama stvar zavijena u tamu. Možda ona nije dohvatljiva znanju? Možda je samo predmet slutnje? Ali slutnja nije predstupanj znanja, već «dvorana koja taji, tj. skriva sve znatljivo.» (isto, str. 185)

Stoga je Nietzscheu nadošla misao da za ovu najtežu misao treba stvoriti novog čovjeka, koji će nju moći podnijeti, koja će njemu biti laka i blažena. Heidegger odbacuje dva izgovora s kojima se ova Nietzschova misao bitka svega što jest olako odbacuje: ili se kaže da je riječ o misticizmu ili se kao njezino porijeklo navodi Heraklitova misao o cikličkom kretanju. Težinu mišljenja uopće je izrazio već Aristotel, kad je razabiranje bitka usporedio s očima noćnih ptica koje po danu slabo vide. Zato jer je bitak bića ono najsjajnije, mi ga obično ne vidimo. A ne vidimo ga jer već oduvijek stojimo u njemu.

Ono u čemu oduvijek stojimo je riječ jest, koja se krije u svakodnevnom izražavanju, kad govorimo «to je…» Studentima Freiburškog sveučlišta Heidegger je u ljetnom semestru 1952. godine držao predavanje pod naslovom Što (se) zove mišljenje. U predavanju se našla jezična analiza završnog stiha Parmenidove pjesme. Heidegger iznova prevodi stih koji je tradicionalno preveden riječima suženog i time pogrešnog značenja. On to čini tako da grčke riječi ne zamjenjuje njemačkima već nastoji misliti grčki, ne bi li pobudio sjećanje na iskonska značenja koja je moderni čovjek zaboravio.

Grčka riječ legein ima dvojno značenje: kazivanje i polaganje. Već kod Homera legein znači pripovijedati i izvještavati. Kazivajući, događaje prenosimo takve kakvi su bili, ne mijenjajući ih. Iz tog legein nastaje kasnije riječ logos (govor ili vanjska riječi i misao, unutrašnja riječ, ali i jezik, rijek, pa čak i račun i zakon). U njezinom značenju leži, međutim i sasvim obična riječ lexos, što znači ležaj. Nas današnje ljude ništa ne smeta ova višeznačnost stare grčke riječi, čija dva značenja su toliko udaljena da uopće ne smetaju jedno drugom. I bez jezičnih analiza mi užurbano trčkaramo u onom uvriježenom. Ako se ipak zamislimo kako to da legein ujedno znači kazivati i polagati, a možda bismo se ipak mogli zamisliti kad znademo da je iz te riječi potekla zapadna logika, mogli bismo otkriti da ta značenja nisu slučajno dospjela pod krov iste riječi, kaže Heidegger. Što ako kazivanje u svojoj biti jest polaganje?

Što, dakle, znači polagati? Neobično je da moramo razjasniti nešto što činimo svakodnevno, iz sata u sat. To i jest najteža zadaća. Ono što valja položiti već oduvijek leži pred nama. Ono predleži prije svakog polaganja i postavljanja od strane čovjeka. Ne samo kazivanje o onome što jest, već i bit samog tog jest leži za Grke u polaganju i ležanju. More, gorje, grad, otok, hram i nebo predleže. Čovjek se u tom predležećem zatiče i on bi «tom predležećem trebao čisto odgovarati upravo tako da to predležeće pušta da predleži onako kako leži» (isto, str. 184) Mi ljudi tehničkog doba, navikli na pomisao da sami postavljamo stvari u svijet, teško možemo svoj boravak na Zemlji zamisliti kao to puštanje predležanja. Iz tog razloga udaljena značenja grčke riječi legein, odnosno kazivanje i polaganje, ostaju nam nejasna, a ustrajanje na njima beskorisno. Jezik govori, kazuje i šuti o onome što jest, te o onome što može biti, što je bilo i što dolazi. Svaki put kad se oglašavaju izrazi jest i biti, ono predležeće bezglasno govori: «to je…»

Nietzscheova remek djelo je knjiga Tako je govorio Zaratustra. Ali najvišu je točku njegovo mišljenje na svom putu doseglo u spisima i aforizmima iz ostavštine. Oni pred misleće ljude postavljaju zahtjeve kojima ovi još nisu dorasli. To je znao i sam Nietzsche kad je u Veseloj znanosti opisao kako je mahnit čovjek izašao sa svijećom pred ljude, oglašujući da je Bog umro. Uvidjevši da njegove riječi ne nailaze na odjek, povukao se uz hladno točno tvrdnju da njegovo vrijeme još nije došlo. U predavanju studentima u zimskom semestru 1951. Heidegger je preporučio da se lektira Nietzschea za sada odgodi i da se prije toga deset ili petnaest godina studira Aristotel. (isto, str. 80)

Vratimo se na prednju rečenicu, s kojom smo započeli tumačenje. «Moje novo istumačenje daje budućim filosofima kao gospodarima Zemlje nužnu bezazlenost.» Što je, dakle, bitak i koje je istumačenje pravo?Nije to više neka nada i samo lik u budućnosti, čemu čovjek tek teži! Radi se o spoznaji onoga što je dovršeno, onoga što jest i kako jest. Mudrac sve bivanje opravdava i nanovo hoće. On i ne može drugačije, jer to što jest ujedno je nužno. Upravo nas prelazni povijesni lik do novog čovjeka ili nadčovjeka uči kako da se životu kakav jest tisuću puta kažemo 'Da!'

Za razumijevanje prednje rečenice trebamo još protumačiti što znači bezazlenost. Bezazleno je ono što je oduvijek tu, što čovjek zatiče kao prsten koji ga obuhvaća (Heidegger navodi rečenicu iz Nietzscheovog Životopisa koja se pita: je li taj prsten svijet ili je to bog?), a ne kao da ga je on tu postavio. Ako ono bezazleno nije djelo njegovih ruku, onda je moguće da mu čovjek pristupa bez predrasuda i napetosti. Naprosto bezazleno je ono što, rečeno rječnikom Martina Heideggera, čovjek pušta da predleži i kao takvom mu posvećuje pozornost. (vidi: Heideggerovo tumačenje zaključnog stiha Parmenidovog spjeva)
Heidegger objašnjava što znači ono predležeće. Gledamo gorje koje leži pred nama. Ne obraćamo pažnju na njegovu geološku građu, niti zemljopisni položaj. Važno nam je samo da je ono tu. Ono je prisutno. Ono što predleži, prisutno je, izašlo je iz neskrivenosti. Takve trenutke u kojima ono prisutno ulazi u neskrivenost Grci doživljavaju kao «sijanje u smislu rasvijetljenog, svijetlećeg sebepokazivanja. Prebivanje je mirujuće, zaustavljeno pojavljivanje, naime dospijevanje u neskrivenost onoga predležećeg.» (Heidegger, isto, str. 156) Temeljne crte prisutnoga su prema tome: neskrivenost, izlaženje iz nje, ulaženje k njoj, ovamo i onamo, prebivanje, sabranost, pojavljivanje, mirovanje, skrivena iznenadnost mogućeg odsustva. Tako shvaćeno prisustvo prisutnoga je tek dostojno pitanja. U uobičajenom mnijenju i govoru, mi glagol jest upotrebljavamo kao nešto što se podrazumijeva i tako preskačemo njegovu upitnost i višeznačnost. U europskom mišljenju jedna značajka tog jest preteže nad ostalima, a to je predmetnost, odnosno zbiljskost (koja se ujedno izjednačava s istinitim).

Svijet nipošto nije nešto što je tek čovjek kao spoznavajući subjekt postavio, srozavajući ga na puki objekt «za njega». Patos spoznajne moći prozreo je Nietzsche kao najobjesniju i ujedno najlažljiviju minutu povijesti svemira. «Ali ipak tek minuta» - dodaje on. U jednom njegovom kutku, na jednom od njegovih zviježđa, lukave životinje iznađoše spoznaju. «Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti.» (O istini i laži u izvanmoralnom smislu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7)

Glavna je misao ovdje da nas ljude ne obmanjuje priroda, nego se pojedinci sami obmanjuju jer im tako odgovara. Svoj tubitak pojedinac uređuje prema individualnoj, a to znači pogrešnoj mjeri. On u prirodu stavlja namjeru, prevaru i moral (Uvod u Nietzschea, isto, str 229). Individuum je summa svjesnih osjećaja, sudova i zabluda. Čovjek mašta o svojem Ja i hoće biti sve. «Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijmo zablude ego-a! Uvidimo da je egoizam zabluda!..Osjećajmo kosmički!» ((Uvod u Nietzschea, isto, str 229)

Valja razlikovati uobraženog pojedinca od životnog sistema usmjerenog na preživljavanje, kakvi smo svi mi. Ako je dosadašnjem čovjeku, to znači prije rođenja nadčovjeka, bila potrebna i obmana za održanje života («životnog sistema»), jedno pogrešno tumačenje onog najvišeg, «Neuvjetovanog», regulativnog, onda je ta obmana i neistina utoliko opravdana.



Čovjek je po sebi konačno biće. Za sebe, on je patetično biće koji si umišlja da je glavna osa svemira. Kad bismo se mogli sporazumjeti s komarcem, razabrali bismo da on plovi zrakom s istim takvim patosom: u sebi osjeća da je središta svijeta - kaže Nietzsche u spomenutom spisu O istini i laži u izvanmoralnom smislu. Po svojoj biti, koja se ogleda u njegovoj konačnosti, čovjek je sasvim različite kakvoće od vječnosti. Ipak, osobiti (nad)ljudi, filozofi budućnosti, mogu dati novo istumačenje biti svog bića i vrste njegovog odnosa spram bitka. U tome će možda uspjeti, ako odbace ljušturu egoizma i počnu se osjećati kozmički.

Ono «Neuvjetovano» nipošto nije isto što i Bog. Slijedeći kršćansku tradiciju, Boga također nalazimo u egzistenciji. A «Neuvjetovanom» ne bismo trebali pripisivati nikakvu egzistenciju. Nietzsche hvali epikurejsku predstavu o bogovima. Epikurovi sljedbenici pitali su se kako ono Bezuvjetno može išta imati s onim Uvjetovanim?! Stvor povratno djeluje na Stvoritelja. Dakle, nešto Bezuvjetno ne može biti uzrok ili zakon bića kao uvjetovanih stvari, jer bi u tom slučaju i samo «trpilo» utjecaj svojih stvorova. Dovršujući umovanje o nedostatnosti filozofije religije, Nietzsche preuzima misao grčke filozofije: «Ako bogova ima, ne haju oni za nas.» (Uvod u Nietzschea, isto, str. 203) Za ovaj jedini istiniti stav filozofije religije teologija je slijepa, jer stoji usred njega.

Ako ipak postoji nešto kao osjećaj strahopoštovanja pred Bogom, točnom analizom ono se rastvara u svezu svih stvari (što je kozmos). U krajnjoj liniji, ideja i uvjerenje u više biće od samog čovjeka ukazuje na zadaću da se misli prelazak od čovjeka prema nadčovjeku. Tu zadaću filozofija religije ne vidi. Čovjek sam mora postati to više biće! To znači da će čovjek budućnosti postati gospodar Zemlje, kojemu mrtve istine više nisu potrebne.

Neka o razlici dosadašnjeg čovjeka i nadčovjeka bude rečeno samo to da je nadčovjek «siromašniji, jednostavniji, nježniji i tvrđi, požrtvovniji i polaganiji u svojim odlukama, te štedriji u svom govoru.» (Heidegger, isto, str. 76-77) On nije dio mase, već nastupa u skladu s mjerom svog osobitog bića, što znači prema svoji sposobnostima. Jer ne postoje dva jednaka čovjeka. Nećemo ga naći mjestima gdje se formira javno mnijenje, kojim se upravlja iz daljine. On je svoj, ali to ne znači da nastupa proizvoljno. On ne sudjeluje u bučnim povorkama i ne opslužuje mašineriju, kao što se to događa «posljednjem čovjeku». Utoliko vijest o pojavi nadčovjeka kao prelaznom liku prema čovjeku budućnosti ne može biti zabilježena u novinama. Jer mediji kao oni koji pripremaju i događaje zapravo dostavljaju, izabirući što se dogodilo a što se zapravo nije dogodilo, iskrivljuju ono što jest. To je iskrivljavanje posljedica modernog predstavljajućeg mišljenja svojstvenog zdravom razumu, koje za svoje potrebe uvijek ističe primjer čovjeka s ulice, običnog čovjeka iz ilustriranih magazina, «stvarnog» pojedinca iz reality show.

Lakše se živi uz pomoć iluzije. Život se prilagođuje živoj zabludi i tako oživljuje mrtvu istinu. «Dosadašnje» istine postale su neupotrebljive za život. One više nikoga ne nadahnjuju – jer bogovi su već neko vrijeme mrtvi. Te su mrtve istine nemoćni pojmovi, jer ih čovjek spoznaje kao istinite tek u suprotnosti sa živom zabludom. Hoće se istinu koja će imati djelatne snage u sebi. Stari su Grci bogove stvarali da bi mogli živjeti, da zakriju surovost života, da zaborave na užase postojanja, a ne da bi se otuđili od pravog života (Uvod u Nietzschea, isto, str. 223).

Korak po korak ljude treba nagovarati da obrću svoje dosadašnje najviše vrijednosti. Put do istine isprva je negativan. Ako formuliramo suprotnosti svim našim temeljnim mnijenjima, približit ćemo se istini. Tako Istina na svijet dolazi posve nemoćno, kaže Nietzsche.

Bitak i biće ne odnose se kao subjekt i objekt, ili stvoritelj i stvorenje. Bitak je ono što uopće predleži, ono što daje život. Ali ne poput stvoritelja, koji je ipak određen od svojih stvorenja (kao u Hegelovoj dijalektici Jednog, Razlike i Sinteze dvaju momenata). Bitak je nešto Neuvjetovano ili Bezuvjetno, što sebe ponekad isijava kroz čovjeka, pa se on prema tome naziva tu-bitak. Ne radi se, dakle, o pojmu bitka, kao nekoj logičkoj kategoriji (po Hegelu je bitak najopćenitija i zato najpraznija kategorija). Kao u Parmenidovoj pjesmi, bitak je nešto što predleži i čemu čovjek posvećuje pozornost misleći na nj. To mu je životni interes! Ne umovanje o nekoj apstrakciji, nego razabiranje svog bitka i bitka cjeline bića (kozmosa). Ujedno je i interes bitka samog da preko čovjeka bude prisutan u svijetu.

Dosadašnje istine bile su lažna istumačenja onog «Neuvjetovanog». Zapravo su bile ono «Uvjetovano». Život ih je stvorio, da bi se lakše podnosio. Filozofi budućnosti tek će nam dati pravo istumačenje onog «Neuvjetovanog». Može li čovjek smoći snage spoznati ga? Nietzsche kaže da je i njemu potrebno puno umijeća da ljude korak po korak nagovori na nužno obrtanje zabluda. Utoliko Nietzschea prepoznajemo kao Zaratustru, a tek Heideggera kao pravog tumača obojice.
drazen-pavlic @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 16, 2009
Josip je raskinuo zaruke, jer nije bio obvezan vjenčati se s trudnom zaručnicom. Obitelj djevojku nije mogla zadržati u kući, jer bi ju strogi izvršitelji zakona zasigurno kamenovali. Marija se odselila rođacima u Betlehem, s namjerom da rodi u potaji. U uglu sobe s pogledom na zapad razapela je plahtu i pronašla svoj mir. Srce joj je krvarilo zbog uspomene na zaručnika. Bijaše deseti dan mjeseca Teveta. Kad je došlo vrijeme, otišla je u planinu i legla pod palmu. Počeli su trudovi i Marija se stade previjati od bolova. Obuzme ju očaj. Bog je dao da ispod njezinih nogu poteče izvor. Sa stabla pade nekoliko datula. Mariji u času bi lakše. Kroz kratko vrijeme rodi dječaka. Njezin jad u času se preobrazi u vedrinu.

Samoj ženi, s malim djetetom, ni u Betlehemu nije bilo lako. Dječaku bijahu tri godine. Marija tad duboko u srcu riješi da napusti Izrael. Ona proda tamjan, zlato i mirišljavu mast, što je ostala od dječakovog rođenja. Otputova u Cezareju i ukrca se na aleksandrijski trgovački brod. U luci je vladala neopisiva gužva. Bilo je to u vrijeme žalosti zbog smrti kralja Heroda. Njegove uhode dječaka su još uvijek tražile po Egiptu, s namjerom da ga ubiju. Jer bijaše prorečeno da je on budući kralj Izraela.

S Marijom i Isusom plovili su i vojnici koji su u Rim pratili zatočenika iz zatvora rimskog namjesnika. Drugi dan doploviše u Sidon. Dalje se kapetan držao obale Cipra, ne bi li izbjegao nepovoljne vjetrove i cilicijsku obalu, odakle je bio onaj zatočenik. Preplovili su Pamfilijsko more, ali zbog suprotnih vjetrova nisu mogli dalje put Krete. Iskrcali su se u jednoj Licijskoj luci na obali Male Azije. Rimski satnik sutradan je pronašao grčku lađu koja je plovila u Rim. Kad su se otisnuli na pučinu, bila je večer. Marija ugleda tri zvijezde na svodu. Iznad obale vidjeli su se odbljesci velikih krijesova. Židovi iz ovdašnje kolonije zapalili su vatre na brdima pored Mire, kako bi najavili početak novog mjeseca. Marija shvati da je već prvi dan mjeseca Kisleva.

Kapetan se i dalje mudro držao obale. Oplovili su Rod i pristali u Knid, radi iskrcavanja tereta. Petnaestog dana putovanja stigli su u kretsku luku Salmonu. Nakon Salmone lađa je prešla na južnu stranu otoka. Teškom mukom doploviše do Laseje. Onaj uznik iz Cezareje bijaše vidovit. Nagovijestio je nailazak još većeg nevremena koje će za putnike i teret značiti veliku opasnost. Kapetan se prije zime htio dokopati luke Feniks, koja gleda na jugozapad. On zanemari predskazanje. Drugoga dana udari s otoka jak sjeveroistočnjak i otpuše lađu na otvoreno more. Kapetan se prepusti valovima. Zbog silne kiše i vjetra nije se moglo vidjeti ništa uokolo. Trećega dana izbaciše teret i suvišnu opremu. Desetog dana putnicima utrnu nada da će se spasiti. Marija stisnu dječaka u krilo i u srcu stade prebirati misli koje su je odvele daleko od rodnoga kraja. Neka bude što biti mora! U Galileji joj svejedno nije bilo života.

Konačno se nasukaše u nekom zaljevu šumovite obale. Kapetan pusti sidra i čamac u more. Najprije iskrca putnike. Zatim vojnici prepratiše uhićenike. Na brodu je ostalo nešto pšenice. Naložili su vatru i najeli se. Satnik posla izvidnicu da vidi ima li u blizini kakvo naselje. Oni se vratiše sutradan i rekoše da se otok zove Malta. Vidješe da je nastalo neko komešanje. Posada je prepričavala čudnovati događaj koji se zbio u njihovom odsustvu.

Kad sinoć posjedaše oko vatre da se osuše, brodolomce brzo savlada san. Marija svojim tijelom zaštiti sinka i zaspi. Toplina ognja privuče zmiju kamenjarku, koja se dječaku omotala oko zapešća. Marija se trgnu i zmija istoga časa ugrize dječaka. On slobodnom rukom zgrabi zmiju i baci ju u vatru. Brodolomci se začudiše i stadoše iščekivati kad će dječak pasti mrtav, jer bijaše to vrlo otrovna zmija. Prođe više od sata, a dječaku ništa. Tad svi povjerovaše da je dječak neko više biće.

Na Malti brodolomci ostadoše do proljeća. Nekoliko dana bijahu gosti namjesnika otoka Publija. Njegov otac ležao je u groznici. Čekalo se kad će umrijeti. Nato primijetiše dječaka kako mirno sjedi kraj starčeve postelje, s rukom na bolesnikovim prsima. Bolest odjednom počne jenjavati. Starac sutradan ustade iz kreveta. Vijest o dječaku koji čini čuda proširi se po otoku. Narednih dana Isus ozdravi još mnogo ljudi koji se odvažiše i dođoše na Publijevo imanje. Marija je znala da ih je ozdravila njihova vjera.

Shvaćajući važnost ovih događaja, rimski satnik reče da je godina 753. od osnutka Rima. Marija se nasmije u sebi. Znala je da je godina 3764. od stvaranja svijeta. Bijaše Šabat, sedmi dan mjeseca Adara. Nastanu povoljni proljetni vjetrovi. Uskoro nađoše lađu koja plovi za Rim. Lađa pristade u Sirakuzi. Mornari u luci stadoše prepričavati o čudesnim sposobnostima Marijinog sina. Za tri dana otploviše prema Italiji. Zaustaviše se u Regiju na obali Calabrije. U Regiju ostadoše sedam dana, jer vlasnik broda tu imaše važnih poslova. U lučku gostionicu dođoše putnici iz Crotona u Tarantskom zaljevu. Stadoše pričati o još većim čudima nego što su čuda dječaka Isusa, koja je u Crotonu učinio grčki mudrac prije pet stotina godina. Priča ide ovako: „Odmah po iskrcavanju Pitagora je na putu za Croton sreo ribare. Stade se raspitivati o ulovu. Oni mu se požale da ništa nisu ulovili. Pitagora im reče da iznova izvuku mreže i predskaza koliko će riba biti u mreži. Ribari se isprva ne htjedoše mučiti, jer su već toliko puta izvukli prazne mreže. Na kraju pristadoše. Pitagorin uvjet bio je da sve ribe bace natrag u more, ako se broj riba bude slagao s njegovim predskazanjem. Čudo se obistinilo i ribari poslušaše Pitagoru. Ni jedna riba, dok su ih začuđeni ribari brojili, nije uginula. Pitagorin zahtjev bio je u vezi s propisom po kojem njegovi sljedbenici nisu jeli ribu.“
Marija je znala da nije važno jesu li se čuda o kojima su Krotonci pričali doista dogodila. Važno je da su ljudi povjerovali u Pitagoru. Pričalo se da su se grčki gradovi nakon mnogih čuda pridržavali Pitagorinih načela, uslijed čega su napustili prijašnje raskalašene običaje.

Uskoro lađa s Marijom i Isusom nastavi put prema svojem krajnjem odredištu, luci Puteoli u pompejskom zaljevu. Puteoli bijaše tri dana od Rima. Nađoše putnička kola koja ih dovedoše do Apijeva trga. Marija se s dječakom smjesti kod Tri krčme. Tamo dođoše neki Židovi. Tražili su onog uznika, koji s njima putovaše još od Cezareje. Marija je saznala da se zove Pavao. Sutradan po Mariju dođe rođak, što držaše trgovinu u gradu. Imao je veliku kuću. Mariju s djetetom smjesti u sobu s prozorom što gledaše na istok. David nije ništa pitao. Svoje obveze prema jeruzalemskom Hramu Židovi u dijaspori izvršavali su redovito, iako su u pogledu Zakona živjeli nešto slobodnije.

Događanja u Oktavijanovom Rimu zbivala su se daleko od Davidove kuće. Marija je po cijele dane vezla i pomagala u kućanskim poslovima. Mir u kući sasvim je odgovarao miru njezine duše. Uživala je gledajući kako se njezin sin pretvara u predivnog mladića. Isus je učio Toru kod Ezre, najslavnijeg pismoznanca u Rimu. Čitao je filozofska djela čuvenog Filona iz Aleksandrije. Isusov interes za znanjem bijaše velik. Uskoro je svladao grčki jezik i stoičku filozofiju. U posebnim trenucima Mariju je obuzimala silna tuga i čežnja za rodnim krajem. Bilo je to svaki put kad bi se sjetila svoga zaručnika. Josipa je zadnji puta vidjela one kobne noći u Nazaretu. Nakon prepirke, odlučila je otputovati u Betlehem. Bože, kako Josip prolazi u životu? Tko zna da li je ikad pročitao njezino pismo? Njezino je srce zatreperilo, a stakalce na povećalu se zamaglilo. Bog će o njihovim sudbinama već donijeti neku odluku. 

(Izvori: Priča o Merjemi iz Kurana časnog; putovanje apostola Pavla u Rim opisano u Djelima apostolskim blagovjesnika Luke; legende o Pitagorinom životu prema Hegelovoj «Povijesti filozofije».)
drazen-pavlic @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 10, 2009
Isusovo uskrsnuće u evanđeljima je opisano kao čudo. Žene koje su našle prazan grob pobjegle su u strahu i ujedno u velikoj radosti. Pohitale su javiti učenicima da je Isus uskrsnuo, kako je najavio. I rimski stražari, kaže Matej, od straha pred Božjim anđelom zadrhtaše i obamriješe. (Mt 28, 1-10) Isus je svojim učenjem htio uspostaviti vjeru. Onima koji vjeruju, čuda nisu potrebna. Jer naprosto vjeruju. Nije riječ ni o vjeri u svemogućeg Boga, koji pomoću čuda sije strah i takoreći prisiljava ljude da povjeruju u njega. Sam Isus čudesa nije smatrao svojim glavnim adutom. Koji je onda smisao čudesnih događaja u evanđeljima? Očigledno čudesa nisu služila za omasovljenje njegovog nauka. On i nije postavljao novu vjeru, već je samo tražio dosljedno provođenje stare vjere otaca (protiv licemjerja). Njegovim sljedbenikom i nije mogao postati bilo tko, već samo rijetki pojedinci koji su bili spremni i sposobni slijediti visoke zahtjeve njegove riječi.

Vijest koju je Isus uporno najavljivao i do koje mu je najviše stalo je skori dolazak Kraljevstva Božjeg. Isus se čudi: ljudi prepoznaju znakove na nebu i znaju da će pasti kiša. Kad smokvina grana omekša i lišće potjera, znaju da je ljeto na vratima. A ne prepoznaju znake dolaska Kraljevstva Božjega! U materijalnim stvarima smo vidoviti, a u stvarima duha slijepi. Čudesna ozdravljenja znak su da je Kraljevstvo Božje već tu, među ljudima. Kad govori o zaklinjanju, Isus poučava: „Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama.“ (Mt 5, 34-35) Nebo i zemlja su jedan stan Božji. Nevjerojatni događaji, koji su sasvim normalni za nebeske razmjere, sad se odigravaju i na zemlji pred očima ljudi. Dolazi do pomirenja neba i zemlje. Zbivanja svakidašnjeg svijeta zapravo zakrivaju pogled na Boga i stoga čovjek Boga primjećuje tek kroz njegova čudesa. Kad Bog odluči da djeluje na zemlji, koja je podnožje njegovim nogama - to se ljudima naviklim na zemaljske stvari pokazuje kao čudo.

Nisu li prikazi čudesa piscima evanđelja poslužili samo kao način govora o vječnim stvarima? Da bismo razjasnili problem, razmotrimo izvještaje o tome kako je Isus s pet kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi. Opis ovog čuda nalazimo u sva četiri evanđelja. Ekranizacije tog događaja pogrešno prikazuju kako su se nekim čudom kruhovi i ribe namnožili: na filmskom platnu smo vidjeli učenike kako iz košara vade bezbroj cijelih riba i kruhova. Kad bi bilo tako, to bi zaista bio prikaz neobjašnjivog događaja. Evanđelja, međutim, govore nešto drugo.

Matej kaže: „Uvečer mu pristupe učenici pa mu reknu: 'Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.' A Isus im reče: 'Ne treba da idu, dajte im vi jesti.' Oni mu kažu: 'Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe.' A on će im: 'Donesite mi ih ovamo.' I zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara. A blagovalo je oko pet tisuća muškaraca, osim žena i djece.“ (Mt 15, 15-21)

Vidimo da Matej govori o ulomcima koji su nastali beskonačnim dijeljenjem svega dvije ribe i pet kruhova. Nisu se ribe i kruhovi nekim čudom umnažali. Mogli bismo se ovdje podsjetiti jedne druge Isusove izreke, naime, da čovjek ne živi samo o kruhu već i o svakoj riječi Božjoj. I ta bi nas riječ mogla odvesti prema rješenju zagonetke. Čudo se dogodilo jer je Bogu sve moguće. Ako se uzdamo u Gospodina i čuvamo svoju duhovnu dimenziju, nećemo osjećati glad, ili joj bar nećemo pridavati toliku važnost.

Židovska predaje poznaje slično čudotvorno umnažanje ulja. Jedna siromašna žena, kojoj je umro muž, jadala se Elizeju da je došao vjerovnik da joj uzme oba sina i učini ih svojim robovima. Elizej upita ženu što ima u kući? Ona odgovori da ima samo vrč ulja. Elizej joj reče: „'Idi i posudi od svih svojih susjeda praznih sudova, ali neka ih ne bude premalo! Zatim se vrati kući, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima i nalijevaj ulje u sve te sudove i pune stavljaj na stranu.' I ode ona od njega, zatvori vrata za sobom i za svojim sinovima. Oni su joj dodavali sudove, a ona ih punila. I kad se sudovi napuniše, reče ona svome sinu: 'Dodaj mi još jedan sud!' Ali joj on odgovori: 'Nema više sudova.' I ulje stade. Ona ode i kaza čovjeku Božjem, a on joj reče: 'Idi, prodaj ulje i podmiri svoj dug, a od ostatka živjet ćeš ti i tvoji sinovi!'“ (2 Kr 4, 1-7)

Čudotvorno umnažanje ulja je način kako se Jahve odužio svojim vjernim slugama. Postoji u povijesti Elizejevoj i primjer umnažanja kruha. Donio mu je jedan čovjek dvadeset ječmenih kruhova i kaše u torbi. Elizej zapovjedi da se dade ljudima neka jedu. Njegov momak odgovori: „'Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?' On odgovori: 'Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Jahve: 'Jest će i preostat će.' I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Jahvinoj.“ (2 Kr 4, 42-44) Ovo je još jedan lijep primjer kako se ne treba tjeskobno brinuti, jer Jahve zna što treba njegovim slugama i dat će koliko im je potrebno.

U sceni u kojoj je Isus nahranio pet tisuća ljudi imamo jedan novi moment, drugačiji od zgode s Elizejem. Isus je pogledao u nebo, izrekao blagoslov i počeo lomiti kruh. Ulomcima nije bilo kraja.

Ova priča podsjeća na zagonetno dijeljenje prostora i vremena o kojem su govorili stari elejski filozofi. Ovo nije jedini primjer utjecaja filozofa na Isusovo učenje. Sjetimo se samo savjeta stoičkih filozofa Seneke i Epikteta o izbjegavanju tjeskobne brige! Po Parmenidu, Melisu i Zenonu kretanje tijela u fizičkom prostoru je lažno. Odnosno. tijelo se ne kreće nego miruje. Jer ono što se kreće moralo bi doći do polovice prostora prije nego do cilja. Sad je kraj ove polovice novi cilj i tijelo koje se kreće mora najprije doći do polovice ove polovice. I tako u beskonačnost. Sa dijeljenjem i usitnjavanjem ne može se prestati, jer su prostor i vrijeme kontinuirane veličine. Svaki prostor uvijek se može podijeliti na dvije polovice i tijelo mora prijeći polovicu prije cjeline.

U drugoj aporiji o bržem trkaču koji nikad ne može dostići sporijeg, Zenon je pretpostavio istu takvu mogućnost beskonačnog dijeljenja prostora (odnosno vremena). Dok Ahil prijeđe dio puta koji ga dijeli od kornjače, ona je iskoristila vrijeme koje je brzi Ahil potrošio da dođe do njezine početne točke i već je prešla novu dionicu. Tako sporiji trkač uvijek izmiče bržemu, makar za sićušni djelić prostora/vremena.

Aristotel je ove elejske dokaze odbacio, uz primjedbu da su prostor i vrijeme djeljivi, ali u stvarnosti ipak nisu beskonačno podijeljeni. Ahil će dostići kornjaču ako mu bude dozvoljeno da prekorači granicu pojedine dionice trkališta. U mislima mogu tvar dijeliti u beskonačno veliki broj dijelova. Ali ja to samo mogu, kaže Hegel. U zbilji tvar ne dijelim u beskonačnost. Beskonačna djeljivost se baš i sastoji u tome što ni jedan od njezinih momenata ne postoji zaista, ne događa se u stvarnosti.

Možemo zaključiti da je tako bilo s kruhovima i ribom koje su Isusovi učenici lomili i umnažali u neobično velik broj komadića. Najelo se pet tisuća muškaraca, zatim žene i djeca, a u košarama je preostalo još ulomaka! Dijeljenje pet kruhova i dvije ribe u mnoštvo ulomaka moramo shvatiti simbolički, kao što je slučaj s mnogim drugim prispodobama u evanđeljima. Dijeljenje je moguće u duhu. U stvarnosti ono se nije moglo dogoditi. Kraljevstvo Božje iščekivalo se svakog časa. Pojavljuju se neki znaci njegovog nailaska. Ali tek kad stigne, u materijalnoj stvarnosti događat će se ono što je za sada moguće samo u duhu!

Matej u narednom odlomku još jednom ponavlja umnažanje kruha: „A Isus im reče: 'Koliko kruhova imate?' Oni će: 'Sedam, i malo riba.' Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji, uze sedam kruhova i ribe, zahvali, razlomi i davaše učenicima, a učenici mnoštvu. I jeli su i nasitili se. A pod preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košara. A blagovalo je četiri tisuće muškaraca, osim žena i djece.“ (Mt 15, 35-39)

Broj sedam često se pojavljuje u svetim spisima. Tako se u Otkrivenju po Ivanu Isus obraća starješinama sedam maloazijsih crkava. U istom viđenju Bog u desnoj ruci drži knjigu zapečaćenu sa sedam pečata. Nitko od nebeskih stanovnika nije mogao otvoriti knjigu osim Isusa, kojeg anđeo opisuje kao lava iz Davidovog plemena. Isus Krist imao je sedam rogova i sedam očiju. Sedam rogova je obilježje velike snage. Osim ukazivanja na sedam crkvi kojima se Isus obraća, broj sedam može biti simbol savršenstva. Jer je Bog u sedam dana stvorio svijet, računajući dakako s jednim danom odmora. Dvadeset četiri starješine iz opisa Božjeg prijestolja mogu biti simbolika vremena koje se dovršilo: otkucalo je svih dvadeset i četiri sata i vrijeme se ispunilo. Dolazi vječnost ili Kraljevstvo Božje.

Marko o istom čudesnom događaju umnažanja kruha kaže: „A on će im: 'Koliko kruhova imate? Idite i vidite!' Pošto izvidješe, kažu: 'Pet, i dvije ribe.' I zapovijedi im da sve, u skupinama, posjedaju po zelenoj travi. I pružiše se po sto i po pedeset na svaku lijehu. On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima. I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara, a i od riba. A jelo je pet tisuća muškaraca.“ (Mk 6, 38-44)

Dvanaest košara simbolizira dvanaest izraelskih plemena, koje će Bog po židovskom vjerovanju uzvisiti u nebeski sveti grad Jeruzalem. Dvanaest je inače savršeni broj za narode Mezopotamije. U našem primjeru s pet kruhova i dvije ribe mogli bismo se poigrati s umnoškom od brojeva dva i pet. Deset je u pitagorejskoj filozofiji savršen broj. Pitagorejska filozofija itekako je formirala ono što zovemo duh vremena i samim time Isusovo učenje, odnosno učenja njegovih sljedbenika koji i jesu pravi autori evanđelja.

Pitagorejski su filozofi pod Jednim ili Monas mislili na Boga, duh, um ili kaos. Mnoštvo koje je suprotstavljeno ovom Jednom nazivali su još Dias ili materija. Idući broj je Trias. U njemu Monas dolazi do savršenstva (tijelo ima tri dimenzije). Trias je broj cjeline i čitavog svemira. Otuda se on pojavljuje u bogoslužju. Kod pitagorovaca bitak je ono prvo i jednostavno, zatim dolazi razlika ili raznolikost bića, te na kraju jedinstvo u različitosti. Tri je broj božanstva. U bogoslužju ime Boga ponavljamo tri puta. Nakon broja tri dolazi tetras. Četiri podsjeća na četiri strane svijeta. Broj četiri je savršenstvo dias, dvojstvo pomnoženo samo sa sobom ili stavljeno u jedinstvo sa samom sobom ili četvorstvo ili kvadrat broja dva, kaže Hegel u predavanjima o Povijesti filozofije. Tetraktis je djelotvorno četiri, koje Empedoklo slavi kao broj koji u sebi ima izvor vječne prirode, dakle Boga. Deset ili dekas je taj savršeni broj koji simbolizira božanstvo. Ono kao savršenstvo u sebi sadrži prva četiri broja: 1 + 2 + 3 + 4 = 10. Deset ili tetraktis je broj božanstva. Ona je korijen vječne prirode i logos univerzuma. (Hegel, Povijest filozofije 1, BIGZ, Beograd, 1983., str. 187-190)

Savršeni broj koji simbolizira božanstvo može riješiti sve probleme, pa i onaj kako nahraniti pet tisuća ljudi! Simbolika brojeva u svetim spisima nije jednostavna, jer čas koristi pitagorejski savršeni broj a onda opet parafrazira dvanaest židovskih plemena.

Luka o istom događaju izvješćuje: „Nato će on svojim učenicima: 'Posjedajte ih po skupinama, otprilike po pedeset.' I učine tako: sve ih posjedaju. A on uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i razlomi pa davaše učenicima da posluže mnoštvo. Jeli su i sve se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.“ (Lk 9, 14-17)

Preostaje nam blagovjesnik Ivan: „Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: 'Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?' Reče Isus: 'Neka ljudi posjedaju!' A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: 'Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!' Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.“ (Iv 6, 8-13)

I tako, ako je Bog s vama, ulomaka od ribica i kruhova može biti koliko treba ili kako Ivan kaže: „…koliko hoćete.“ Ulomke su učenici marljivo sakupili u košare, jer su oni hrana od Boga: isto kao što se na svetoj misi sakupljaju preostale hostije.

2009.
drazen-pavlic @ 11:30 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.