Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - listopad 2008
nedjelja, listopad 19, 2008
U jeku rata Heidegger 1943. piše Predgovor četvrtom izdanju Predavanja Što je metafizika? s namjerom da ispravi pogrešna tumačenja i čitatelje izvede na pravi put razumijevanja Bitka i vremena (1927.). On kaže da se „ne radi o nesporazumu u vezi s jednom knjigom, već o našoj napuštenosti od bitka.“ (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 96.) Heidegger je svjestan da nesporazumi nisu nastali zbog pogrešnih tumačenja, već zbog toga što metafizika sa svojim predodžbenim načinom mišljenja i odredbom čovjeka kao animal rationale zaprečuje pogled na problem do kojega je Heideggeru stalo.

On kaže da već vodeći stav čitatelja obavještava o tome na što se misli riječju egzistencija. Stav glasi: „Bit opstanka leži u njegovoj egzistenciji.“ Ako odbacimo da se radi o tautologiji, odnosno pukom prevođenju egzistencije s opstanak, shvatit ćemo da se želi napustiti krnji pojam egzistencije kao realnosti, kako ga je do sada rabila metafizika, u korist čovjekovog opstanka u kojem je on otvoren za istinu bitka.

Riječ egzistencija u Bitku i vremenu znači „jedan način bitka onog bića koje stoji otvoreno za otvoreni obzor bitka, ukoliko u njemu izdržava“. (str. 92.) To izdržavanje je briga.“Ekstatička bit opstanka pomišlja se iz brige…“ Nije riječ o stajanju izvan (ex-stazis), u smislu van iz unutrašnjosti svijesti. Tako shvaćena egzistencija bila bi još uvijek pomišljena iz perspektive subjektivnosti. 'Izvan' treba „misliti kao izvanjštenje otvorenosti bitka samoga.“ (92.) Egzistencijom se označava postojanost, izdržavanje i ustrajavanje. „Ali tada moramo misliti skupa i kao punu bit egzistencije ustrajavanje u otvorenosti bitka, izdržavanje ustrajavanja (briga) i podnošenje onog krajnjeg (bitak za smrt).“ (str. 93.)

Čovjek je jedino biće koje jest na način egzistencije. Sva ostala svjetska bića jesu, ali ne egzistiraju. Samo je čovjek ono biće koje ustrajava u neprikrivenosti bitka. Egzistencijalnu bit onoga što jest najbolje imenuje njemačka riječ 'Sein' koja se nalazi u imenicama 'Bewustsein', 'Selbstbewustsein'. Hrvatsko značenje je 'svijest' i 'samosvijest', prema indoeuropskom korijenu 'ved'. ('Ved' znači istina ili znanje, a kao korijen se nalazi u riječima po-vijest, pripo-vijest, ispo-vijed itd. Prevoditelj Heideggerovog predavanja na hrvatski Marijan Cipra navodi da 'ved' potječe od riječi 'weid' koja se susreće u sanskrtskim vedama. Njoj odgovara grčka riječ 'idein', latinska 'videre', njemačka 'wissen'.) Na ovakvo porijeklo riječi egzistencija do sada se nije ozbiljno mislilo, kaže Heidegger. Pitanje o egzistenciji stoji u službi pitanja o istini bitka. Naslov Bitak i vrijeme pokušava povratak na temelj metafizike, a to je pitanje o istini bitka. Pritom vrijeme biva imenom za istinu bitka. (str. 94) Ta istina je bivstvovanje bitka i utoliko bitak sam. Bitak bivstvuje na način čovjeka. Oni nisu u rascjepu, kao ovostranost i onostranost, kao subjekt i predmet.

Bitak se na početku povijesti objavio u mišljenju Grka. Oni su iskušali bitak bića kao pribitnost pribitnoga. (starije riječi za prisutnost prisutnoga - prev.) Ništa ne kažemo ako einai prevedemo s biti ili esse. Grčki, latinski i naš izraz ostaju krnji. Ostajemo „sudionici najveće nemislenosti koja se ikada pomolila unutar mišljenja.“ (str. 94.) Bit pribitnosti duboko je skrivena u prvobitnom imenu bitka. „Za nas, međutim, ousia i kao par- i ap-ousia kazuju, prije svega: u pribitnosti vlada prikriveno i nepomišljeno sadašnjost i ustrajnost, bivstvuje vrijeme.“ (str. 95.) Vrijeme koje treba promisliti nije promjenljivi protok bića, nije fizikalno vrijeme: koliko treba tijelu da prevali put od točke A do točke B. Vrijeme koje sad treba misliti nema više ništa s metafizičkim pojmom vremena. Ono je sasvim drukčije biti. Ono nije za mišljenje. To je vrijeme koje upućuje na neprikrivenost, tj. na istinu bitka.
Iz prvog i posljednjeg metafizičkog imena bitka (grčko ousia i Nietzscheovo „vječno vraćanje jednakoga“) progovara prikrivena bit vremena. Ovu treba promisliti, jer još nije mišljena. Mi smo pod dojmom predočivanja bića navikli da vrijeme mislimo zajedno s prostorom. Ovom vremenu kao istini bitka prostor nije priključen. Vrijeme na skroviti način pripada istini bitka. Zato je prethodni cilj Bitka i vremena interpretacija vremena. Na Heideggerovo razočaranje filozofija je mimoišla pravo i jedino pitanje njegove knjige, a to je zaborav bitka.

Metafizika predočuje biće u cjelini ili bićevnost bića (ousia onoga on). Ona to čini na dvostruki način: cjelinu bića u smislu njegovih najopćenitijih crta, drugi put u smislu najvišeg božanskog bića. Takva neprikrivenost bića izgradila se u Aristotelovoj Metafizici. Zato je metafizika po svojoj biti ontologija i teologija. Prote filosofia (prva filozofija) ima ontoteologijsku bit. Teološki karakter ontologije počiva u načinu kako se već kod Aristotela biće u dvostrukom vidu otkrilo kao biće. Nije kršćanska teologija odgovorna za preuzimanje i preradbu grčke metafizike. Ova sama je dala mogućnost svog teologiziranja.

Sad se Heidegger pita je li crpljenje iz filozofskih izvora pomoglo ili odmoglo teologiji. On navodi riječi apostola Pavla koje naglašavaju tu dvojbu: „Nije li Bog pretvorio u ludost mudrost svijeta?“ Apostol je imenovao filozofiju mudrošću ovoga svijeta i utoliko ludošću, u odnosu prema Božjoj mudrosti. Sredstvo religije je vjera, a cilj spasenje. Ne spašavaju se mudri, nego maleni, koji su odbacili svu mudrost ovoga svijeta. Spasit će se oni koji povjeruju u Isusta Krista, jer je on smrću na križu otkupio svijet. Čitav odlomak u hrvatskom prijevodu glasi: „Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih, i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi…Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre…“ (1 Kor 1, 17-27 – kurzivom je označena parafraza misli iz Izaije 29, 14). Aristotelova Prote filosofia je u Pavlovom tekstu mudrost Grka. Heidegger se pita: „Da li bi se kršćanska teologija još jednom odlučila da uzme ozbiljno riječ apostolovu i s njom u skladu filozofiju kao ludost?“ (str. 97.)

Metafizika predočuje biće (on) onako kako se biće već pokazalo. Metafizika ne obraća pažnju na ono što se u ovom on prikrilo. U biću se prikrila istina bitka. Heidegger se pita što je zapravo s on, biće, rečeno. Novo mišljenje ne ponavlja ovu riječ u Platonovom i Aristotelovom smislu, „već pita povratno za onim što se u on prikriva.“ (str. 97.) To što je u on prikriveno jest temelj metafizike. Povratno pitanje u taj temelj traži temelj (fundament) za ontologiju. Zato je postupak u Bitku i vremenu Heidegger nazvao fundamentalna ontologija. S tim izrazom on nije nikako bio zadovoljan, jer je vodio u zabludu, da se radi o utemeljenju jedne nove ontologije. A radilo se o zadobivanju prijelaza iz metafizike (ontologije) u mišljenje istine bitka. Nasuprot takvom mišljenju ostaje svaka filozofija koja posredno ili neposredno predočuje transcendenciju. Ona ostaje ontologija, jer promatra cjelinu bića i najviše biće. Konzekventno mišljeno, u mišljenu bitka nema mjesta za transcendenciju. Bitak se otkriva kroz čovjekovu bit, u njegovom opstanku (egzistenciji). Utoliko je Jaspers promašio svoju zadaću mišljenja.

Tako smo završili razmišljanje o Predgovoru (1943.). Konačno smo došli do samog predavanja održanog u Freiburgu 1929. U njemu će biti obrađena problematika Ništa , počevši od temeljnog pitanja metafizike koje glasi: „Zašto je uopće biće, a ne radije ništa“? Nije se pomislilo na to, kaže Heidegger, zašto se jedno predavanje koje iz mišljenja na istinu bitka pokušava misliti na Ništa, …, uzima spomenuto pitanje za temeljno pitanje metafizike.“ (str. 98.) Gornje pitanje potječe od Leibniza, koji je na njega ovako odgovorio: „jer je ništa mnogo jednostavnije i lakše nego biće.“ Heidegger preobličuje pitanje i kaže: „odakle to da biće posvuda ima prednost i za sebe svojata svako 'jest', dok ono što nije biće, tako shvaćeno Ništa kao bitak sam, ostaje zaboravljeno? Odakle to da je s bitkom zapravo ništa, i da Ništa zapravo ne bivstvuje? Potječe li čak možda odatle nepobitni privid u svakoj metafizici, da se 'bitak' sam od sebe razumije i da se stoga Ništa čini lakšim od bića?“ (str. 99.)

Heideggerova misao pokušava na putu preko Ničega misliti na bitak.


drazen-pavlic @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, listopad 18, 2008
Što je metafizika? je naslov predavanja što ga je Martin Heidegger 1929. godine održao u auli Sveučilišta u Freiburgu. U njemu je pokušao ispraviti pogrešna tumačenja svog glavnog djela Bitak i vrijeme (1927.) Predavanje je objavljeno iste godine, a zatim je doživjelo nekoliko izdanja. Četvrtom izdanju iz 1943. dodan je Pogovor, a petom iz 1949. Uvod. Heidegger je cijelo vrijeme imao potrebu dodatnog objašnjavanja problema kojima se bavi Bitak i vrijeme. Mjestimično je i sam korigirao neka gledišta. Kasno izdanje posvećeno je Hansu Carossi za njegov osamdeseti rođendan. (Hans Carossa bio je njemački pripovjedač i pjesnik, rođen 1878. Nakon studija medicine bio je kirurg na Rumunjskom frontu tijekom Prvog svjetskog rata. Tokom nacističkog razdoblja emigrirao je iz Njemačke. Godina posvete Heideggerovog predavanja ujedno je godina smrti Hansa Carosse.)

Na početku Pogovora napisanog 1943. Heidegger daje sliku stabla iz pisma Descartesa Picotu. Korijen je metafizika, deblo je fizika, a grane koji izlaze iz debla su sve ostale znanosti. Heidegger ostaje pri slici stabla i pita se o onome što je Descartesu promaklo. Iz kojeg tla i temelja to stablo putem svog korijenja prima hranu? Heidegger odgovara da je to tlo pitanje o bitku. Metafizika je tijekom svoje povijesti biće izlagala na različite načine. Time je ujedno rasvijetlila bitak bića, koji je tako dospio u neprikrivenost (aletheia). Ali nikad nije mislila bitak. Nikad se nije pitala o istini bitka. Unatoč tome bitak je uvijek nekako bio na djelu, kao Heraklitov logos koji djeluje bili ljudi toga svjesni ili ne. Metafizika je crpla hranu iz tla i zatim za volju stabla zaboravljala svoj temelj. Putem metafizike filozofija je napustila svoj temelj. Heidegger hoće filozofiju vratiti njezinom temelju.

Bit metafizike je nešto drugo nego metafizika. Ono što se nalazi u temelju iz kojeg crpi metafizika još je neizgovoreno. Valja ga iskusiti iz njega samoga. Heidegger nije rekao da taj temelj valja promisliti i izgovoriti, nego iskusiti. Umjesto objašnjenja on pridodaje: „Metafizika ostaje ono prvo u filozofiji. Ono prvo u mišljenju ona ne dostiže. Metafizika je u mišljenju na istinu bitka prevladana.“ (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 87.) Moramo dakle razlikovati filozofiju na način metafizike od mišljenja koje misli istinu bitka, mišljenje bića od mišljenja bitka. Povratak temelju je neobično težak zadatak, čak neizvediv. Tako će biti sve dok čovjek ostane animal ratinale, što je istoznačno s animal metaphysicum. Heidegger navodi Kantove riječi da metafizika pripada čovjekovoj prirodi, dokle god je on umno biće. Ako se čovjeku posreći, on bi ipak mogao sići u temelj metafizike. Taj silazak izazvao bi promjenu čovjekove biti. To bi značilo da je moderni čovjek počeo živjeti u skladu s bitkom ili metafizičkim temeljem epohe u kojoj živi. Time je ukratko ocrtan čitav program Heideggerove metafizike. „Mišljenje pokušano u Bitku i vremenu daje se na put pripreme tako shvaćenog prevladavanja metafizike.“ (str. 87.) Ostaje pitanje: kojim sredstvima izvršiti proboj u temelj zapadnog mišljenja? Kako prepoznati put koji vodi tom cilju?

Heidegger vjeruje da jedno takvo mišljenje na ispravan put može dovesti samo ono što treba da se misli, dakle bitak sam. Jer je bitak već uvijek na djelu. Ako se hoćemo othrvati novovjekovnom subjektivizmu, moramo reći da nije samo stvar mišljenja, nego bitak sam uvijek dotiče mišljenje. Bitak sam pogađa mišljenje, dovodi ga do skoka kojim ono priskače samome bitku. Na taj način to mišljenje odgovara bitku. „Radi se o odluci – da li bitak sam iz sebi svojstvene istine može prigoditi svoj odnos prema biti čovjeka ili metafizika u svome odvraćanju od svoga temelja i dalje priječi da odnos bitka prema čovjeku iz biti samoga odnosa dođe do svijetljenja, koje čovjeka dovodi pripadništvu bitka.“ (str. 88.) Ukoliko se radi o odluci, pokazuje se da čovjek može pripomoći u osiguravanju povoljnog ishoda borbe bitka da se sa svojom istinom probije kroz okoštali oklop metafizike.

Istina je da metafizika izgovara riječ bitak, ali ne dovodi bitak sam do riječi, jer bitak ne pomišlja u njegovoj istini. U vremenu procvata antropologije metafizika se pita za bit čovjeka kao bića koje još želi bitak misliti na predodžbeni način, kao animal racionale. A tako se bitak ne da misliti. Metafiziku u njezinom nastojanju priječi to što istinu ne shvaća kao neprikrivenost (aletheia), nego u obliku iskaza i spoznaje (veritas). A neprikrivenost je nešto iskonskije od istine kao veritas. „Aletheia mogla bi biti riječ koja pruža još neiskušani putokaz u nepromišljenu bit onoga esse.“ (str. 88.) Metafizičko predodžbeno mišljenje ne može dostići ovakvu bit istine. Valja pripaziti na „nadolazak još neizgovorene biti neprikrivenosti na način koje se bitak objavio.“ (str. 89.) Misliocima od Anaksimandra do Nietzschea ostala je istina bitka prikrivena.

Heidegger se pita ne stvara li takvu teškoću okolnost da u neprikrivenosti bivstvuje prikrivenost. A neprikrivenost se pojavljuje zamaskirano, kao biće. Ništa na prikriveni način obitava u bitku kao neprikrivenosti. Ovdje leži smisao Heideggerovog uvrštenja Parmenida u niz mislilaca kojima je istina bitka ostala prikrivena. Glavni Parmenidov stavovi jesu: „Bitak jest, a nebitak nije. Mišljenje i bitak su isto.“ Samim time nebitak se ne da misliti. Parmenida Heidegger nije uvrstio u one koji su iskusili istinu bitka, jer je Ništa isključio iz mišljenja bitka. U nastavku predavanja bit će riječi o mišljenju Ničega.

Metafizika učvršćuje privid da ona odgovara na pitanje o bitku. Ona predočuje biće i misli cjelinu bića, a govori o bitku. „Ona imenuje bitak i misli biće kao biće.“ (str. 89.) Stvar nije bezazlena, jer zaborav bitka čovjeka sudbonosno prepušta biću. Pojavljuje se prijetnja čovjekovog podjarmljivanja znanosti i tehnici.

Da bi doprlo do temelja, mišljenje mora biti mislenije. To ne znači da se ono treba napregnuti ne bi li dosegnulo viši stupanj, već se ima uputiti svom drugačijem porijeklu. Umjesto predodžbenog i pojašnjavajućeg, ono se mora prepustiti ugađanju samog bitka. Kako da se takva misaona zadaća izvrši u doba kad svi misle na izume? Upravo je u Bitku i vremenu pokušano mišljenje dovesti na put na kojem će dospjeti u odnos istine bitka spram čovjekovoj biti, kaže Heidegger. Potrebno je prije svega da se bitno određenje čovjeka oslobodi subjektivnosti i oznake animal rationale. Odnos bitka prema čovjekovoj biti i bitni odnos čovjeka prema otvorenosti bitka pogođeni u jednoj riječi glase = opstanak (Dasein, ob-stanak). U tom području čovjek opstoji za bitak. Opstanak pri tom znači bitno stajanje čovjeka uz bitak, a ne puko postojanje, exsistentia, realnost kao skup stvari (res), objektivnost kao nešto što predleži ispred čovjeka. Radi se o „jednome i jedinome, da se pred mišljenje dovede odnos bitka prema biti čovjeka.“ (str. 91.)
drazen-pavlic @ 19:39 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
Još od Parmenida filozofija tvrdi da bitak jest, a nebitak nije. Jaspers o tom događaju kaže: „Prvi put na Zapadu čudi se jedan mislilac što Bitak jest, što je nemoguće zamisliti da Ništa jest.“ (Karl Jaspers, Metafizičari koji misle polazeći iz izvora, Vuk Karadžić, Beograd, 1988., str. 28.) Ako kažemo da je Parmenidovo Jedno ili Bitak zapravo Bog, onda ostaje da je Nebitak ili Ništa smrt. Mnoštvo grčkih bogova samo su bića među ostalim tjelesnim i duhovnim bićima grčkog svijeta. Iznad mnoštva bogova i ljudi stoluje „filozofski“ Bog za kojega je Ksenofan rekao: „Jedan je Bog, bogovima vrhovni vladar i ljudima, ni likom nije nalik, ni umom, smrtnicima.“

Prema Parmenidu, isto opaža i spoznaje isto. Čovjek umom spoznaje Bitak, mješavinom Bitka prividni svijet, a kao leš, šutnjom i hladnoćom, spoznaje Nebitak. (Jaspers, str. 33) Kako da razumijemo ovaj stav? Pozovimo u pomoć grčku mitologiju, u duhu koje je Parmenid bio odgojen.

Kronovi sinovi svrgnuli su svog oca s trona i podijelili vlast. Zeusu je pripalo nebo i zemlja, Posejdonu more, a Hadu podzemno carstvo. Hadovo carstvo skrivalo se u dubinama zemlje u koje nikad nije doprla zraka sunčevog svjetla. Sastojalo se od ravnice obrasle blijedim cvjetovima asfodele. Ravnicom je teklo pet rijeka koje su ujedno bile granice carstva. Ledeni Stiks, Aheront ili rijeka naricanja, Kokit ili rijeka žalosti, ognjena rijeka Piriflegeton i mračna Leta, čije su vode činile da se zaboravi sve ovozemaljsko. Na zapadu se prostiru Elizejske poljane gdje su svoj vječni život živjele duše pravednika. Krivci su bili kažnjavani prema svojim nedjelima. Na asfodelskim poljanama bili su oni koji su bili dobri i zli, ili ni dobri ni zli. Tamo su lutali bez radosti i tuge, čežnje i osjećaja. Takvih ljudi bilo je najviše. U dubinama se nalazio Tartar, gdje su grešnici izdržavali vječne kazne, a u najmračnijem dijelu bio je Ereb sa Hadovom palačom. U Hadovo carstvo silazilo se kroz mračne bezdane. Jedan je bio u tjesnacu Tenaru na jugu Peloponeza, drugi u Kolonu u Atici, treći pod Etnom na Siciliji. Ulaz je čuvao troglavi pas Kerber. Susretljivo je propuštao sve koji su ulazili, ali nikoga nije puštao van. Ime boga Hada prisutno je na pločama s linearnim pismom iz 14 stoljeća prije Krista. Pošto se nitko iz Hada nije vratio, o njemu se ništa ne zna. Nemoguća je spoznaja onoga što dolazi nakon smrti.

Kako je već Hegel pokazao, filozofija i teologija imaju zajedničke teme, ali ih obrađuju na različit način. Filozofija im pristupa umom, a teologija osjetilnom predodžbom. U parmenidsko pitanje o odnosu Bitka i Ničega zapliće se teologija kad tvrdi da ljudska duša nakon smrti nastavlja život. Dokaz koji se pritom ističe glasi: „Ima li smisla da naš opstanak konačno završi u ništavilu? Nema! Osim propadljivog tijela čovjek ima nepropadljivu dušu koja živi vječno.“ Ukratko, smrti nema, jer bi to bilo besmisleno. Kršćanska teologija, poput grčke, kaže da čak i za one koji za života nisu prihvatili Boga, poslije smrti tijela ostaju vječne patnje u paklenim krugovima. (Dante)

Možemo pretpostaviti slijedeće: kao što je iznad grčkih bogova Jedan filozofski Bog, tako je ispod boga Hada filozofsko Ništa.

Cijela igra Bitka i Ništa događa se nakon bitnog rascijepa svijeta na ovostranost i onostranost, dakle nakon Platona. Mislilac koji je ovu tezu izvrgnuo psihologijskog kritici je Friedrich Nietzsche. Otuda potiče njegova misao da je kršćanstvo platonizam za puk. Ontološku kritiku rascijepa izvršio je Martin Heidegger.

U aforizmu Onima što sanjaju o besmrtnosti Nietzsche kaže: „Znači, toj lijepoj svijesti o samima sebi vi želite vječito trajanje? Nije li to besramno? Ne pomišljate li na druge stvari koje bi vas vječno morale trpjeti kao što su vas dosad podnosile jednim više nego kršćanskim strpljenjem? Ili mislite da ste kadri da im pružite osjećaj ugodnosti kraj vas? Jedan jedini besmrtnik na ovoj zemlji bio bi već dovoljan da svemu ostalom što bi još postojalo dojadi toliko da ga nagna u samrtničku pomamu i vješanje! I vi, stanovnici zemlje, želite svojim pojmovčićem o nekoliko hiljada minutića vječno dosađivati vječitom i općem postojanju!“ (Osvit, Rad, Beograd 1982., str. 73.) Nietzscheova misao o konačnosti čovjekovog postojanja na zemlji preludira gotovo u svim njegovim djelima. Poslušajmo početak spisa O istini i laži u izvanmoralnom smislu: „U nekom zabitnom kutku svemira, treperavo razliveno u bezbrojne sunčeve sustave, bilo je jednom zviježđe na kojemu lukave životinje iznađoše spoznavanje. To je bila najobjesnija i najlažljivija minuta 'povijesti svijeta'; ali ipak tek minuta. Nakon nekoliko udisaja prirode skameni se zviježđe i lukave životinje moradoše umrijeti.“ (Matica Hrvatska, Zagreb, 1999., str. 7.) Bezgranično povjerenje u čovjekovu moć da zavlada prirodom potječe od novovjekovne ideji o čovjeku kao subjektu. On si predmeće sva bića, koja uopće jesu samo ako su za čovjeka (raspoloživa njegovoj predodžbi, spoznaji, proizvodnji, upotrebi) Čak Boga i smrt čovjek-subjekt tumači prema svojim potrebama, da mu se osigura vječni život. Sasvim je različita Parmenidova ideja o Bitku, na tragu koje je Heidegger čovjekovu egzistenciju (Da-sein) odredio kao ob-stanak, stajanje čovjeka uz Bitak, život u skladu s istinom Bitka svoje epohe. Glavni pojam nije čovjek-subjekt, nego vječito postojanje prirode.

Upravo neutaživa glad za spoznavanjem, subjektivna samouvjerenost da pred čovjekom nema tajni, rodila je drsku glupost da čovjek može proniknuti u temelj pitanja Bitka i Nebitka i po tom uvidu čak sebi osigurati vječni život (Gnostici). Kao primjer neograničenog povjerenja u moć ljudskog uma navedimo samo zadnju rečenicu iz Hegelovog pristupnog govora na Heidelberškom sveučilištu održanog 1816.: „Bit svemira koja je najprije skrivena i zatvorena nema u sebi nikakve sile kojom bi se mogla oduprijeti čovjeku nadahnutom hrabrošću u njegovoj težnji za spoznajom; ona se pred njim mora otvoriti i pokazati mu svoje obilje i svoje dubine radi njegovog uživanja u njima.“ (Povijest filozofije, BIGZ,Beograd, 1983., str. 3) U tom entuzijazmu (nadahnutoj hrabrosti) leži korijen čovjekove težnje da sa svojih nekoliko minuta u vječitom tijeku svemira želi dosađivati općem postojanju.

Po Nietzscheovom uvidu sva etika “počinje time da pojedinačni individuum uzimamo beskonačno važnim – drukčije no priroda, koja postupa okrutno i igrajući se.“ (O istini i laži…, str. 27.) Početni stav teologije, naime, da nema smisla da nakon smrti čovjek propadne, ova filozofija nemilosrdno razara. Ima smisla, jer čovjek je konačno biće i svojom smrću hrani vječiti hod prirode. U etici je moguće da zabluda ima jednaku vrijednost kao istina, samo ako se u nju vjeruje. Nietzsche kaže da čovjek stvara iluzije. One su mu potrebne da bi prebrodio svoju konačnost i misao o neizbježnom kraju.

Gore navedeni Nietzscheov aforizam o besmrtnicima završava riječima: „Napokon: budimo blagi prema biću od sedamdeset godina! Njegova se mašta nije mogla vježbati u odslikavanju vlastite 'vječite dosade'; nedostajalo mu je vremena“ (Osvit, str. 73.) Ovdje je u sukobu vječito trajanje i jedan njegov isječak ili vrijeme koje pripada životu pojedinca. Dio ne može spoznati cjelinu, biće od sedamdeset godina ništa ne može spoznati vječnost niti je u stanju shvatiti da bi svojim vječitim trajanjem dosadilo općem postojanju. Njemu za to nedostaje vremena. U pozadini većine aforizama riječ je o vremenu. Zato je Nietzsche velika Heideggerova tema.

Bitak i nebitak transcendiraju čovjeka. Čovjek ih ne može staviti pod kontrolu. Teologija je odgovorna za učvršćenje iluzije o čovjekovom vječnom trajanju. Nebitak ćemo spoznati tek kao leševi. U skladu s Heraklitovim fragmentom: „Ljude čeka, kad umru, čemu se ne nadaju i na što ne misle.“ (Heraklit, Svjedočanstva i fragmenti, Matica Hrvatska, Zagreb, 1951, str. 38.)


drazen-pavlic @ 15:04 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, listopad 14, 2008
„Prvi put na Zapadu čudi se jedan mislilac što Bitak jest, što je nemoguće zamisliti da Ništa jest.“ (Karl Jaspers, Metafizičari koji misle polazeći iz izvora, Vuk Karadžić, Beograd, 1988., str. 28.) Ono što se čini samorazumljivo je najzagonetnije, kaže dalje Jaspers. Čudo života sastoji se u onome 'da' nešto jest, ne 'kako' jest. U prikazu Parmenida ću se, osim Jaspersovom interpretacijom, poslužiti Hegelovom studijom o Elejcima, iz njegovih predavanja iz Povijesti filozofije (BIGZ, Beograd, 1983.)

Prvi predstavnik Elejske škole je Ksenofan. Možda stihovi koje mu pripisuje Aristotel ne pripadaju Ksenofanu nego Parmenidu? Hegel ih je izložio kao Ksenofanove, slijedeći Aristotelovu podjelu. Aristotel također prenosi kazivanje da je Ksenofan bio Parmenidov učitelj, a Sekst Empirik naziva ih samo prijateljima. Diogen Laerćanin kaže da je Parmenid slušao Anaksimandra i Ksenofana. Zbog zemljopisne blizine mogući su utjecaji pitagorejske škole. Ksenofan je bio Pitagorin suvremenik. Jaspers navodi podatak da je Parmenid pitagorejcu Aminiji podigao hram, „zato što je zahvaljujući njemu našao spokoj“ (Jaspers, str. 28.) Izuzev putovanja u Atenu, Parmenid je čitav život proveo u Eleji.

Ksenofan nije našao spokoj. On je mnogo putovao. Nietzscheu se čini slučajnim da su u Eleji neko vrijeme zajedno živjela „dva muža od kojih je svaki nosio jednu koncepciju jedinstva u glavi“. Ksenofanov stav da je svemir (ili Bog) jedno, te da je Bog prisutan u svim bićima, po Nietzscheu vodi porijeklo iz njegovog religioznog misticizma. Naprotiv, Parmenid je do koncepcije jedinstva bitka došao putem logičke konzekvence. O Ksenofanovom zanosu da na svojim putovanjima poboljšava, čisti i liječi ljudi Nietzsche kaže: „On je etički učitelj, no još na stupnju rapsoda…U smionom odbacivanju postojećih običaja i vrijednosti u Grčkoj nema sebi jednakoga.“ (Filozofija u tragičkom dobu Grka, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 48.) Čuveni su njegovi stihovi koji ismijavaju predodžbe smrtnika o bogovima:

„Kada bi volovi ili lavovi imali ruke i mogli rukama slikati proizvode (umjetnička djela) kao ljudi, konji bi likove boga crtali nalik konjima, goveda nalik govedima, a njihova tijela bi načinili svojim obličjima.“

„Homer i Hesiod pripisali su bogovima sve ono što kod ljudi zaslužuje sramotu i prijekor: krađu, brakolomstvo i podvaljivanje jednih drugima.“

«Jedan je Bog, bogovima vrhovni vladar i ljudima, ni likom nije nalik, ni umom, smrtnicima. ... Bez napora sve pokreće snagom uma. … Uvijek na istom mjestu stoji bez ikakve kretnje i ne priliči mu da prelazi sa mjesta na mjesto. ...»

Apsolutna bit, nazvali je Jednim, Bitkom ili Bogom, je ono jednostavno i jednako sa samom sobom. Ono prožima sve što jest, te je u njemu neposredno prisutno (Hegel, str. 212)
Bile to Ksenofanove ili Parmenidove riječi, ovaj stav čini mi se neobično važnim, jer je izrečen prije cijepanja svijeta na ovostranost (svijet privida) i onostranost (svijet ideja). Bitak je logički prije zbilje (njezin temelj), ali je ujedno s njom u zajedništvu. Jer ako sve jest (postoji) po bitku, onda je jasno da je bitak svugdje.

Antički autori Parmenida i Heraklita su smatrali protivnicima, jer su na pitanje što doista jest, odgovorili različito: Parmenid je rekao da jest vječno isti i nepromjenljivi bitak, a Heraklit da je stalan samo tijek bića. Ipak, smatra Jaspers, obojica pokazuju bitak i postajanje. „Parmenidovom bitku odgovara Heraklitov logos…Jedan dokučuje smisao u identitetu kojim se uništava proturječnost, a drugi dokučuje smisao u proturječnosti koja se ukida jedinstvom suprotnosti.“ (Jaspers, str. 39-40.) Nepomirljivost nastaje tek kad jedna od ove dvije formule istakne zahtjev za apsolutnim važenjem. Različita im je duhovna fizionomija. Heraklit pridaje značaj razdvajanju u borbi. Parmenidu je važan spokoj sa sobom jednakog bitka, dohvaćenog mišljenjem.

Znamo da su obojica živjeli u isto vrijeme, s razlikom desetak godina. Nije poznato da li su se poznavali i da li su svoja mišljenja izgrađivali u dijaloškoj borbi. Možda nisu znali jedan za drugoga? Hegelu je Parmenid prvi, jer je uspostavio jasne pojmove bitka i nebitka. Za druge je Heraklit prvi, jer u jednom polemici Parmenid Heraklitovim riječima iskazuje ono što je odbačeno. Jaspers zgodno kaže da je nepoznavanje „moguće čak i u naše doba koje obiluje komunikacijama. Nietzsche nije ništa znao o Kierkegaardu, starijem trideset godina.“ (Jaspers, str. 40.)

Sličnosti dvojice velikana Jaspers vidi i u njihovom proročkom nastupu. Parmenid je istinu stavio u usta boginje, a Heraklit je svoju pjesmu položio na čuvanje u Artemidin hram u Efezu. Obojica su se držali izrazito samosvjesno. „Kroz njihova usta progovorila je sama istina, kojom ih je nadahnula boginja (u Parmenidovoj slici), i koju im je udahnuo sveprožimajući svjetski um (u Heraklitovoj predodžbi).“ (Jaspers, str. 41.) Obojica vide nepremostiv jaz između sebe i mnijenja svijeta.

Jaspers primjećuje da u izvještajima o Parmenidu pronalazimo ukazivanje na način kako je spojio mišljenje privida sa osnovnom idejom. Učio je naime da su bitak i mišljenje jedno te isto i da samo isto opaža i spoznaje isto. „Tako je Parmenid učio da mrtvac, istina, ne opaža svjetlost, toplinu i glas zbog nedostatka vatre, ali zato opaža hladnoću i šutnju. Sve što jest ima spoznaju (gnosis). Čovjek spoznaje, prvo, nusom bitak, drugo, mješavinom svog bitka privid, treće, kao leš nebitak.“ (Jaspers, str. 33) Čovjek razvija tri različita odnosa: putem uma s bitkom, mješavinom uma i osjetila s prividom, a smrću prelazi u Ništa. Važno je primijetiti da je leš još uvijek u odnosu, s Ničim.

U modernoj filozofiji egzistencije odnos prema Ništa svojstven je živom čovjeku. Za Heideggera, čovjek kao biće smješten je na pola puta između bitka i ničega. On misli skupa punu bit egzistencije koja se sastoji u ustrajavanju čovjeka u otvorenosti bitka. Izdržavanje tog ustrajavanja je briga, a podnošenje onog krajnjeg je bitak za smrt. (Heidegger, Što je metafizika?, u: Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 93.) U istom predavanju (održanom na Sveučilištu u Freiburgu 1929.) Heidegger odbacuje renesansu predsokratskog mišljenja. Takav pothvat bio bi besmislen. Zadaća suvremenog čovjeka je pripaziti i pripremiti se za „nadolazak još neizgovorene biti neprikrivenosti na način koje se bitak objavio. U međuvremenu, ostala je metafizici, tokom cijele njene povijesti od Anaksimandra do Nietzschea, istina bitka prikrivena.“ (Heidegger, str. 89.) Ovaj se stav očigledno odnosi i na Parmenida. Možda baš zbog glavne misli, da je, naime ne bitak nemišljiv?

Heidegger se dalje pita, je li sudbina metafizike da joj vlastiti temelj (bitak) ostaje prikriven? On odgovara da metafizika predočuje samo biće kao biće. Time ona, istina, izgovara bitak, ali ne misli njegovu istinu. Tokom cijele svoje povijesti metafizika zamjenjuje biće s bitkom. Razlozi ne leže u nehaju ili greški. Takva situacija govori nešto o položaju čovjeka u suvremenom svijetu. Zaborav bitka (i ništa) već odavno određuje moderno doba. Čovjek je prepušten samo biću, točnije onom 'kako' bića (znanosti i tehnici), umjesto onom 'što' bića (bitku). Uslijed svog načina postupanja metafizika postaje „zaprekom koja čovjeku priječi prvobitni odnos bitka spram čovjekovoj biti.“ Ova napuštenost čovjeka od bitka postaje prijetnja. Sažmimo Heideggerov odnos prema nebitku. Ništa na prikriveni način obitava u neprikrivenosti (aletheia). Povratak Parmenidovom učenju o bitku: da! Ali primjereno metafizičkom temelju modernog doba.

Na putu u nebo, k boginji istine, Parmenid je doživio preobražaj cijeloga bića, koji proglašava za spas i traži od svakoga da učini isto. Znanjem do spasenja, formula je koju će tražiti gnostici u prvim stoljećima poslije Krista. Problem je u tome što taj put žele i uopće ga mogu izvesti samo malobrojni. Zato kažemo da je filozofija za odabrane. Religijski način osjetilne predodžbe bitka kao Boga je, naprotiv, podoban za sve ljude.

Najveća teškoća Parmenidove filozofije ostaje u shvaćanju Ničega (nebitka), koje stoji nasuprot Bitka. Ako možemo misliti jedno i drugo, znači li to da Ništa jest? Nikako. „Ništa je nezamislivo i, zato što je varljivo, ne treba ga zamišljati. Ljudima se postavlja zahtjev da se odluče između dva puta (mišljenja istine i mnijenja - op.)…A tamo gdje se pravi razlika, tamo se ne zamišlja bitak nego smo već u sferi same doxa (mnijenja).“ (Jaspers, str. 34.)

Ili, suprotnost bitka i Ničega postavljena je apsolutno. Ako se ona pojmi, suprotnost nestaje. „Sa istinitom idejom jednog, savršenog bitka bez suprotnosti iščezava ono drugo. Zakoračivanjem na istinit put poima se da je on jedini, da drugoga, u stvari, nema…Zahtjev transcendirajućeg mišljenja goni preko granice suprotnosti u sferu bez suprotnosti.“ (Jaspers, str. 34-35.)

Jaspers primjećuje da je Parmenidov utjecaj golem. To je čudno obzirom na logički element njegovog mišljenja i teškoće koje ono uzrokuje. Filozofi su u kasnijem razvoju prazne logičke oblike nastojali ispuniti nekim sadržajem. Empedoklo je uveo elemente, Anaksagora beskrajno različite male dijelove, Demokrit atome. Prije Parmenida kopulu 'jest', 'je' koristili smo nesvjesno. Sad ona dobiva na težini: “…grčki estin, einai, onta, on, usia – latinski est, esse, existentia, essentia – na našem jeziku je (ist), bitak (Sein), bivstvujuće (Seiendes), opstanak (Dasein), bit (Wesen). „ (Jaspers, str. 36)

Prvobitni smisao Parmenidove filozofije ostao je po strani. Ostala su sredstva mišljenja koja je on razvio: stav proturječnosti, mišljenje u alternativama. Tako su se rodile logika i dijalektika. Parmenidov postupak postao je sredstvo obveznog mišljenja. No, to nije bio njegov cilj. On je svojim mišljenjem samo htio doprijeti do porijekla svijeta (arche).

Ako važi stav da je mišljenje bitak ili bitak mišljenje, tada važi i ovo: mišljenje ne razmišlja tek o zamišljenome. Ono mišljeno uvijek već postoji. Mi ne izvodimo samo logičke operacije po jasnim pravilima i u odnosu na stanja stvari, nego smo s mišljenjem u samome bitku. Parmenidov misaoni stav pun je vjere da je u izvjesnosti mišljenja prisutan predmet bitka. „Mišljenje je zbilja u kojoj je sveukupnost bitka prisutna kao ona sama. Sam bitak misli.“ (Jaspers, str. 36.) Taj je stav sa zadovoljstvom preuzeo Hegel.

Ali mi ipak mislimo o Ništa. Točno je da možemo postaviti apsolutno Ništa kao opreku Bitku. To apsolutno Ništa je najpraznija kategorija. Ali sadržajno misliti Ništa, to je druga stvar! Možda se baš u tome krije smisao Heraklitovog fragmenta broj 27: „Ljude čeka kad umru, čemu se ne nadaju i na što ne misle.“

Jaspers kaže da Parmenid bitak nije nazivao Bogom. Ali ono što je on smislio kao znake bitka, razvilo se u kategorije, koje su prenesene na Boga kao njegove osobine. Bog je nepostao, neprolazan, jedan, jedinstven, cjelovit… Od Parmenida potječe način da se Boga može zamisliti bez slike, u čistom mišljenju. „Njegova ontologija dala je teologiji sredstva.“ (Jaspers, str. 37.) Jaspers smatra da je razlika bitka i privida kasnije fiksirana u razlici dva svijeta: bitak je postao onostranost, skriveni svijet, a svijet privida pojavnost ili onostranost. „Time se jedinstveni bitak i osnovno znanje Parmenidovo pretvara u dualizam dvije zbilje…“
Govoreći o Heraklitu, Nietzsche kaže: „On poreknu dvojstvo sasvim različitih svjetova; nije više lučio neki fizički svijet od onog metafizičkog, carstvo određenih kvaliteta o carstva neodredive neodređenosti. „ (Nietzsche, str. 29.) Ovo „nije više lučio“ odnosi se na Anaksimandrovu filozofiju, a možda i na raspravu s Parmenidom.



(Nastavlja se)


drazen-pavlic @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 13, 2008
Mislioca i njegov tekst svaki interpreta tumači prema svojim potrebama. Nietzsche je za potrebe svojih predavanja na sveučilištu u Baselu pripremio pregled filozofije predsokratovaca. Nakon njegove smrti djelo je objavljeno pod naslovom Filozofija u tragičkom dobu Grka. Komentator hrvatskog izdanja u Nakladi Jesenski i Turk navodi da Nietzscheova interpretacija "pojednostavljuje, karikira, izvrće, čak siluje" učenja starih filozofa. Nietzsche se u predgovorima sam ograđuje da mu namjera nije bila prikazati sve misli prvih grčkih mudraca, nego samo neka njihova učenja, ona kroz koja odzvanja njihova osobnost. Kaže da hoće dati njihovu sliku kroz tri anegdote, a ostalo ispušta. U tom svom po redoslijedu nastanka, nakon Rođenja tragedije, drugom djelu, njemu je stalo do porađanja Velikog čovjeka. On kaže: "Zadatak je na svjetlo iznijeti ono što mi za svagda moramo ljubiti i štovati, i što nam kroz niti jednu kasniju spoznaju ne može biti oduzeto - velikog čovjeka." (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 10) Tog velikog čovjeka, kojem se divi u idealu starogrčkih divova-mudraca, on pod rubrikom natčovjeka u nadolazećim radovima promovira vlastitom filozofijom. Nietzsche opisuje kraljevsko držanje, otmjene kretnje, način odijevanja, prezir prema gomili što su ih pokazivali Anaksimandar, Heraklit i Parmenid. O Anaksimandru Nietzsche kaže: "Rado vjerujemo predaji što veli da je on hodao u posebno dostojanstvenoj odjeći i pokazivao istinski tragički ponos u svojim gestama i navadama. Življaše on kao što pisaše, govoraše tako svečano kao što se odijevaše, dizaše ruku i spustaše nogu kao da je opstanak neka tragedija u kojoj je on, kao junak, rođen da igra." (isto, str. 27-28.) U svom prikazu Nietzsche se služi izražajnim sredstvima da bi studentima zornije dočarao filozofa. Parmenid mu je hladan i miran, u skladu s apstraktnošću misli koju kao da je na svijet donio iz područja vječnog snijega i leda. Heraklit je gorljiv i vruć poput vatre koju vidi kao temelj svemira. Prikaz svjesno ovisi s jedne strane o pedagoškim ciljevima, a s druge o nakani vlastitog filozofiranja: pokazati veličinu pojedinog mislioca i ujedno ono po čemu se među sobom razlikuju.

Godine 1957. Karl Jaspers piše djelo Veliki filozofi – Metafizičari koji misle polazeći iz izvora (Munchen, 1957.) U srpskom prijevodu navedenog djela iz 1988. godine u poglavlju Parmenid stoji: „Nasuprot tome Nietzsche osjeća ono izuzetno što je mislio da razumije, ali u stvari nije razumio. On govori o 'tipu proroka istine, ali oblikovanog, tako reći, od leda a ne od vatre', o 'sasvim beskrvnoj apstrakciji'...“ o tome da se Parmenid uslijed krutosti svoje logike pretvorio u misaoni stroj, koji izbacuje prazne ljušture najopćijih riječi u kojima prebiva istina. (Vuk Karadžić, Beograd, str. 38.) Jaspers govori o mimikriji predsokratovske stvarnosti koja znade zavarati čitatelje i koja je uspjela zavarati Nietzschea, uslijed koje je on izmislio tumačenja prvih grčkih filozofa. Jasperov stav je da su grčki mudraci bili jedinstvene povijesne ličnosti, koji su, svjesni veličine i izuzetnosti svoje misli, zauzimali proročki stav. On zaključuje da je podražavanje takve samosvijesti danas nemoguće, a u slučaju Nietzschea je bilo i pogubno. (isto, str. 42.)

HERAKLIT

Karl Jaspers sam nije izbjegao bolest subjektivnog tumačenja. Heraklita i Parmenida on prikazuje u skladu s zadnjom namjerom vlastite filozofije, a to je otkriće ideje transcendencije, te uspostava filozofske vjere. Svjetske religije zastranile su u međusobnom neprijateljstvu. Zato je nužna filozofska vjera, u kojoj će se okućiti oni koji ne vjeruju.

Jaspers ističe svečani ton Heraklitovih stihova, kojima on navješćuje i rasvjetljava logos, koji postoji oduvijek, po kojem se sve zbiva, koji sve prožima. Heraklit prvi koristi tu riječ, koja ima višestruko značenje: riječ, govor, smisao, um, zakon i na kraju sam bitak. Bit logosa je jedinstvo suprotnosti. Iz spoja različitosti nastaje najljepša harmonija, kaže Heraklit. Suprotnost se može vidjeti: hladno postaje toplo, toplo hladno, vlažno suho, suho vlažno. 'Bolest čini zdravlje ugodnim, glad – sitost, umor – odmor.' 'Oporavak leži u promjeni.' (Ove misli držao se Nietzsche kad u Osvitu kaže da spavanje treba znati umetnuti u trenutku zasićenja, jer će jutro donijeti novu svježinu. A ima toliko osvita koji još nisu zarudjeli.) Sav život sastoji se od suprotnosti i promjena. Živa bića svoj opstanak duguje suprotnosti ženskog i muškog. Najteže je trpjeti iste ljude i pokoravati im se. (Nietzsche u Osvitu poručuje onima koji bi htjeli živjeti vječno: jeste li pomislili da bi dosadili i bogu i vragu?)

Spomenute primjere suprotnosti Heraklit ne razlaže u skladu s dostignućima prirodne filozofije svoga vremena, iako logos u svijetu sagledava na temelju kozmoloških predstava svojih sunarodnjaka. Njega ne zanimaju načini kako su te suprotnosti uzajamno povezane i oblici u kojima se one pretvaraju jedna u drugu. Njega zanima sagledavanje svega što jest u cjelini: „Njegova tema nije neka metodički bar samozapočeta logika suprotnosti (neka dijalektika), nego velika vizija da je svugdje jedno isto. Jedinstvo suprotnosti je jedna od osnovnih crta logosa. Druga: logos je početak zakona (nomos). „ (isto, str. 19.) Logos i nomos čine umno mišljenje (phronein), u kojem leži mudrost (sophon).

Vatra za Heralita nije jedan od elemenata, pored vode, zraka i zemlje. Ona je simbol i stvarnost svijeta, života, duše. Svemirom upravlja munja, ili vječna vatra koja se s mjerom pali i gasi. I duša je vatra. Koliko je ona više vatra (suha), to je umnija. Vlažna duša posrće. Ne može se dosegnuti granica duše. Toliki je njezin logos! U tom traganju raste ono što se spoznaje i ono spoznato. Logos duše sam sebe uvećava. Hegel bi rekao da se mišljenje samo u sebi udubljuje, tako što postavlja određenja kao ono drugo sebe. On bi također rekao da je sasvim moderno kršćansko shvaćanje da je Bog duh.

Svijet pokreće stalna promjena. Sve teče. Ne može se dva puta zagaziti u istu rijeku. Sunce je svaki dan novo. Iako se po njemu sve zbiva, logos je skriven. Bit bića voli se prikrivati. Ipak , čovjek može dokučiti logos. Tajna ne leži u sveznalaštvu, već u pravom znanju. Pravo znanje je ono kojim dohvaćamo logos, ili se bar smještamo na njegovo svjetlo. Mišljenje znači budnost.

Za predsokratovce bogovi su samo bića unutar svijeta. Glasoviti je Heraklitov stih koji kaže: 'Ovaj svijet , isti za sva bića, nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio i jest i biće vječno živa vatra.' Kad upotrebljava množinu - bogovi, Heraklit misli na grčka božanstva. Naprotiv, Bog u jednini znači logos, svemir, vatra. Na ovome mjestu u tumačenju Jaspers izvodi svoju poantu. On prepoznaje nagovještaj Heraklitovog, kako kaže, „bitnog poimanja Boga“, koji svime upravlja. U prilog tome Jaspers navodi Heraklitov stih: „'Nijedan čije sam riječi čuo nije došao do spoznaje da je mudrost odvojena od svega' (kechorismenon). Tu se došlo do ideje transcendencije kao prosto drugog, i to s puno sviješću o nečuvenome.“ (isto, str. 20) Transcendencija (Bog) se odvaja od čovjekove egzistencije. Čovjek ga nikad ne može do kraja ponovno zadobiti.

To jest središnje mjesto Jaspersove i svake druge filozofije, jer smo došli do pitanja koliko je odstojanje između Boga i čovjeka, odnosno što znači Bog za čovjeka u njegovoj egzistenciji. Tu udaljenost ponosni je Heraklit izrazio bezobzirnim riječima: 'Ljudsko biće nema uvide, ali ih božansko ima.' 'I najljepši majmun je ružan u usporedbi s čovjekom; i najmudriji čovjek će u usporedbi s Bogom izgledati kao majmun, i u mudrosti i u ljepoti i u svemu ostalom.' Bog je svemoguć i sveprisutan. 'Sve što gmiže on tjera na pašu.' 'Kako netko može ostati skriven pred onim što nikad ne zalazi?' Bog i čovjek razlikuju se u načinu shvaćanja. 'Bogu je sve lijepo, dobro i pravedno; a ljudi jedno smatraju nepravednim, a drugo pravednim.' Za Boga je, dakako, sve pravedno, a ljudi se žale da nije pravedno što je zlo pogodilo baš njih, a ne nekog drugog. Ljudi su čuli i odmah zaboravila Anaksimandra, koji je kazao: svako biće dar života smrću ispašta.

Jaspers uočava da se Heraklit ne zadovoljava smirenim promatranjem onoga što je vječno. On se bori protiv laži i navješćuje spasonosni put. Većina ljudi ne razumije zakon svemira. Oni podliježu obmani osjetilnoga svijeta. Ne pomaže im ni Heraklitovo učenje, kojeg su čuli ali ga nisu razumjeli. 'Ne spoznaju ga ni kad ga iskuse; ali ga sebi predstavljaju.' Smrtnici ne znaju da logos upravlja svim njihovim mislima i djelima. Iako osjećaju njegovo djelovanje, oni ga ne spoznaju. Ništa neobično, jer filozofija je za odabranu manjinu. Ljudi ipak sebi pokušavaju na osjetilno izvjestan način predstaviti logos kao Boga. Ovaj način ih zadovoljava, jer religija je za sve.

Heraklit daje upute za život u istini. Filozof objavljuje logos. On zahtijeva budnost, kako bi se ono skriveno što sve povezuje, pokazalo. U pozadini leži grčka riječ Aletheia (neskrivenost ili otkrivenost, obrnuto od Letheia, skrivenost). Zahtjev glasi da se trebamo otvoriti za ono što je opće, da svjesno sudjelujemo u bitnom životu logosa. Zajedništvo ljudi i logosa već postoji. Radi se o tome da ju otkrijemo, jer samo tako ona postaje sjedinjujuća. (isto, str. 23.)

Sad Jaspers dolazi do stihova koji objašnjavaju zašto uopće postoji dvojstvo svijeta, svijet ljudi pored svijeta vječne vatre. U ranije spomenutom djelu Nietzsche je nailazeće Heraklitovo rješenje nazvao genijalnim. Preko ljudi zbiva se plan logosa. Spavači, oni koji ne razumiju logos, ipak nesvjesno izvršavaju njegove svrhe. 'Životni vijek je dječak koji se zabavlja razmještajući kocke.' 'Ljudska mišljenja su dječje igračke.' Genijalno rješenje je u igri. Čovjek mora postupati kao dijete koje nasumce razmješta kamenčiće. Ili kao umjetnik. U ovim mislima kriju se mnogostruka nadahnuća. Kažimo neka. Život ne treba shvaćati preozbiljno. Na ovom smo svijetu prolaznici, čemu, dakle, stvari shvaćati tragično?

Heraklit napada faktičku grčku religiju, ljude i njihova učenja, koja su dotada smatrana velikima. On se čudi kako ljudi kad se hoće očistiti od ubojstva čine to tako što se peru u krvi (aluzija na krv žrtvenih životinja). 'Kao kad bi se netko, tko je zagazio u blato, htio oprati blatom.' Ljudi se mole slikama bogova. 'Kao kad bi netko razgovarao s kućama.'

Najveće savršenstvo je razboritost (phronein). Mudri ljudi moraju poznavati mnoge stvari. Um se ljudskoj mudrosti otkriva u prisutnome. Ne trebamo izmišljati ni konstruirati. Koje kočnice stoje na čovjekovom putu savršenog znanja? Odgovor glasi: nevjerica. Čovjek nema povjerenja u vlastitu rasudnu snagu. Heraklit kaže: 'Ako se netko ne nada nenadanome, neće ga ni naći, pošto se ono ne može osjetiti i nedostupno je.' 'Čovjeku je demon njegova priroda.' Zato što ne poznaje samoga sebe, čovjek sebe uspijeva primaći božanskome.

Jaspersov zaključak? „Heraklit sagledava logos, jedinstvo suprotnosti, rijeku svijeta, transcendentno božanstvo, i vidi moguće uzdizanje čovjeka do mudrosti.“ (isto, str. 24.)
Cilj je čovjeka dovesti na pravi put. Heraklitovom načinu razmišljanja nije primjeren odgovor da bi mogla postojati samo čista, mirna vatra bez suprotnosti i da je svijet suvišan. Ne postoji Heraklitov fragment koji bi nudio takav odgovor. U tom odgovoru izostala bi borba suprotnosti. On nam nije ostavio sistematsku filozofiju, nego bljeskove i nagovještaje u razlomljenim fragmentima. Heraklit budi malobrojne, ili u zadaći rasvjetljavanja logosa u najgorem slučaju računa samo na sebe. Koja je na kraju krajeva namjera? Čovjeka učiniti svjesnim logosa i popraviti ga? Odricanjem od života u zajednici, u usamljeništvu, misliti logos u gordoj samoći? Odgovor možda leži u činjenici da Heraklit nije osnovao zajednicu niti školu. Ipak, filozofiji je ostavio dva velika otkrića: logos i dijalektiku suprotnosti.

Jaspersov prikaz završava ukazivanjem da su stoici od trećeg stoljeća nadalje Herakitov logos upotrijebili kao svjetski um i sudbinu. Filon Aleksandrijski, židovski filozof s grčkim obrazovanjem, u logosu je prepoznao snagu Božjeg uma, koji se ljudima očitovao kao Sin Božji ili drugi Bog, koji je posrednik između Boga i ljudi. Logos je također ideja ili riječ s pomoću koje je Bog stvorio svijet. U Ivanovom evanđelju utemeljena je istina na kojoj od kraja prvog stoljeća inzistira kršćanska teologija, da je logos u liku Isusa došao na svijet. Ta istina je na tragu Heraklitovog shvaćanja logosa, kao ideje koja proširuje i otvara prostor!


drazen-pavlic @ 22:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, listopad 7, 2008
Konačna beskonačnost

Peto je stoljeće prije Krista. U grčkom gradu Eleji na obali Tirenskog mora Parmenid sjedi u hladu hrasta crnike i sa svojim mladim ljubavnikom Zenonom raspravlja o Jednom i mnoštvu. Točno je podne i dan se gejziri u punom sjaju. Zenon u more uroni štap, koji se prikaže kao da je prelomljen. Znade on iz iskustva da štap u stvari nije prelomljen, ali tako se čini. Iz toga se rodi misao da je svijet čula proturječan.

Parmenid je nastavio učenje začetnika elejske škole Ksenofana koji je rekao: «Jedan je Bog, uvijek na istom mjestu stoji bez ikakve kretnje i ne priliči mu da prelazi s mjesta na mjesto.» Ljudi o Jednom mogu samo nagađati. Nikada se neće roditi čovjek koji bi znao istinu o bogovima. Ovu misao kasnije u još oštrijem obliku ponovio je Protagora kad je rekao: „O bogovima ne mogu reći ni da li jesu niti kakvu su. Mnogo štošta naime sprečava spoznaju: (njihova) nepojavnost i kratak život čovjekov.“

U pjesmi «O prirodi» Parmenid je opisao tri moguća puta u traženju istine:
«Prema jednom bitak jest, a nebitka nema. Staza je to uvjerenja koja istinu slijedi. Prema drugome nebitak jest i nužno postoji. To je, kažem ti sasvim neprepoznatljiva staza: ne možeš spoznati ono što nije jer nije moguće niti ga izreći…jer isto je misliti kao i biti.»

Treći put smrtnicima izgleda najprihvatljiviji, jer kaže da se smisleno može govoriti o postojećem i nepostojećem.

Parmenid kaže da je bitak nepostao i neuništiv, cjelovit, nepomičan i bez završetka. On ga zove Jedno, koje niti je bilo niti će biti, već je čitavo sad. Jedno je homogeno i kontinuirano i samo se o njemu može smisleno govoriti.

Kako da razumijemo ove tvrdnje? Uistinu, kako da mislimo o ništa kad je ono izvan vidokruga nas kao mislećih bića? Kao što ne možemo vidjeti granicu vidnoga polja, jednako tako ne možemo misliti granicu mišljenja. (Wittgenstein). Prisustvo ništavila može se naslutiti ili osjetiti, ali se ne može reći. Mogli bismo reći da je čovjek u nekoj nestabilnoj ravnoteži na skali između bitka i ništa.

Svoje učenje Parmenid je razvio kao odgovor Heraklitu Tamnom. Filozof iz grada Efeza, s daleke obale Crnoga mora, očaran slikom prirode koja mu se odjednom otkrila, uskliknuo je: «Panta rei». Sve teče, samo mijena jest. „Heraklit tvrdi da je svemir jedan: djeljiv - nedjeljiv, nastao - nenastao, smrtan-besmrtan, logos i vječnost, otac i sin, bog i pravičnost. 'Ako poslušate, ne mene, nego logos, mudro je priznavati, da je sve jedno.'“ (Fragment 50) Ta je misao oduševila Hegela, koji se složio da je sve bivanje: vječito kretanje na skali između bitka i ništa. Na Heraklita se možda odnosi treći put u Parmenidovoj pjesmi. Ili se radi samo o odgovoru ljudima koje zavode njihove oči, uši i jezik?

Možda je svoje tvrdnje razvio ipak u polemici s Pitagorinim bratstvom, koji su smatrali da se sve što postoji može svesti na brojeve i proporcije?

Za Parmenida ono što postoji je nedjeljivo i nerazlučivo. Ono je svuda isto, pa se ne može vremenski i prostorno stupnjevati. Možemo razumjeti da su dvije stvari u nizu kontinuirane. Ali kako shvatiti da je bitak kontinuiran, kad je on samo jedan? Kontinuiranost kao obilježje Jednog je novost koju Parmenid uvodi kao u grčko iskustvo mišljenja.

U prilog ovoj tvrdnji navodi se da nebitka nema, jer bi on svojim umetanjem omogućio odjeljivanje u onome što postoji.

Što je Jedno? To je ono koje daje da ima, u kasnijoj tradiciji bitak. (Heidegger)

Kako da prihvatimo tvrdnju da mnoštva nema, kad nas o njegovoj izvjesnosti svakodnevno izvještavaju naša osjetila? Osjetila nas varaju. Svijet oko nas je varka, iluzija. Jedino bitak istinski postoji.

Jedno ili bitak Parmenid zamišlja kao idealnu kuglu (loptu). Lopta je geometrijsko tijelo koje nema početka ni kraja. Teškoća se sastoji u tome što je realna kugla nešto što je dio konačnog svijeta.

Neki tumači čvrsto se drže usporedbe Jednog s loptom, pa tvrde da u Parmenidovo vrijeme Grci nisu poznavali ideju o beskonačnom prostoru i vremenu (Cornford). Tek je Euklid izumio beskonačni prostor. Prvi grčki mudraci, kao što su Anaksimandar, Parmenid i Empedoklo smatrali su da je prostor konačan ali bez granice, zato što je kružan. Dokaz je taj što se kretanjem nikad ne stiže do granice. Do istog rezultata došao je Einstein u svojoj teoriji relativnosti, kad je zaključio da je moguće da je svemir konačan, ali zbog svoje zakrivljenosti nema granicu. Kad bismo se kroz dugi vremenski interval kretali svemirom u jednom smjeru, morali bismo doći na isto mjesto odakle smo krenuli.

Važan zaključak Parmenidovog filozofiranja glasi: u onome što istinski postoji i o čemu jedinom možemo misliti i govoriti nemoguća je vremenska podijeljenost. Ono jest nužno samo u sadašnjosti. Isto tako, zbog njegove homogenosti unutar Jednog nema prostorne podijeljenosti. Zato je bitak uvijek ovdje. U regiji u kojoj obitava bitak ovdje-ondje se ukida.

Tu se rodila velika misao, na kojoj je gradio Wittgenstein u dalekom XIX stoljeću.
U dijalektičkom pobijanju trećega puta u potrazi za istinom Parmenid koristi imena koja su «stvarima (bićima) nadjenuli smrtnici» i znake (semata) koji samo ukazuju na to kakvo je ono što postoji. Nepostojeće ukazuje na postojeće. Mistično se pokazuje time što smo ograničili ono što se može reći jasno.

Melis je smrtnicima pokušao jasnije predočiti ono o čemu je govorio njegov stariji sugrađanin Parmenid. Jedno je uvijek bilo, jest i uvijek će biti. Zbog toga je ono vječno i beskonačno, što znači da je ovdje, ondje i svuda. Isto značenje ima Božje ime Jahve u židovskoj tradiciji: on je onaj koji jest, bio je i bit će.

Ovdje nije riječ o beskonačnom tijeku vremena, nego o bezvremenosti. To je ono što je Platon u Timeju jednostavno odredio kao 'jest' (to esti). Ono što na takav način postoji jest bitak, ili ono što 'daje da ima' (Heidegger i 'es gibt'), ono po čemu sva bića jesu, to je ono 'Što' bića.

Moguće je da je beskonačnost (apeiron) Parmenid shvaćao kao nešto neodređeno?! U tom slučaju Jedno ne bi bilo ni ovdje, ni ondje. U njemu se ni jedna pozicija ne bi mogla razlikovati. Tim shvaćanjem on bi se približio shvaćanju bitka kao prve neposrednosti.

Nakon kratkog prikaza, pokušajmo protumačiti moguće značenje Parmenidove filozofije za nas danas. Naslov jedinog Parmenidovog rada je «O prirodi». Ono nam je sačuvano samo u odlomcima Simplicijevog djela. Sam naslov ukazuje da je tema nešto konačno. Pri tom se traži njegov temelj. To je Jedno ili bitak. Ako prihvatimo mišljenje da Parmenid beskonačnost nije shvaćao kao mi danas (kao pravac koji se proteže beskrajnim prostorom ili beskonačni niz brojeva itd.), moći ćemo predočiti da je ono Jedno kao kugla, nešto konačno, ali bez kraja (ili granice). Cornfordovo mišljenje slaže se s Nietzscheovim, po kojem je do cijepanja svijeta na materijalni i inteligibilni došlo tek kad je Platon uveo ideje (eidos). Ideje su pojmovi, a predmeti zbilje su njihov odraz. Zbog ovakve karakteristike ideja Nietzsche je smatrao da je platonizam omogućio kršćanstvo. Ideje su anđeli, koji nemaju fizičko tijelo nego lebde na nebu. To je svijet čistih oblika.

U razvitku grčke matematike, koji se podudara s Platonovim vremenom, točka i linija protjerane su iz vidljivog svijeta. Do toga doba za Grke je linija bila trag štapa u pijesku koji ima svoju debljinu. Odsada točka i linija su ideje koje s ne mogu opipati. Tko se hoće baviti geometrijom mora naučiti apstrahirati od debljine nacrtane točke i linije. Idealna točka i linija za euklidsku geometriju nemaju nikakve veličine. Tako je Grcima odsada izgledalo da geometrijski objekti pripadaju jednom drugom, misaonom svijetu (Arsenijević, Prostor, Vrijeme, Zenon)

Za elejske filozofe taj drugi svijet je samo fikcija. Za modernu geometriju, koja je ozbiljno proučila Zenonove aporije, geometrijski objekti postoje u stvarnosti. Ako liniju odredimo kao granicu dvije raznobojne površine, možemo reći da ona nema nikakvu veličinu, a ipak postoji. Isto tako, ako točku odredimo kao granicu tri raznobojne površine. Očigledno je da neposredni način predstavljanja nacrtanih geometrijskih likova nije jedini. Crtajući raznobojne površine mi doista vidimo njihovu granicu, na mjestu gdje se one uzajamno ograničavaju. Kad vidimo liniju ili točku, mi vidimo kako se dvije ili tri površine uzajamno ograničavaju (Arsenijević, isto djelo)

Ako shvatimo da su filozofi prije Sokrata (Platona) svijet doživljavali kao cjelinu, u kojoj bogovi žive zajedno s ljudima, a cijepanje na vremenitost i vječnost, konačnost i beskonačnost, materijalni i duhovni svijet je došlo tek kasnije, onda možemo lakše razumjeti Parmenidove postavke o Jednome.

Pošto je vremenska i prostorna heterogenost odbačena kad se govori o Jednome, jasno je da je ono što istinski postoji uvijek prisutno. Ono je u svakome sada i ovdje. Proizlazi zaključak da jedino sadašnjost ima bitak. Prošlost je sjećanje, a budućnost nada ili očekivanje.

Jedno kao beskonačnost prisutno je u svakome sada našeg konačnog života. Utoliko je naša sadašnjost bezvremena i vječno živi onaj tko živi uvijek sada. (Wittgenstein). Doista živi onaj tko živi u skladu sa svojim bitkom. Mi dakako iz iskustva znademo da naš život prolazi i da će doći do svoga kraja. Kao jedinke uronjeni smo u tekućinu vremena. Naša egzistencija izgleda slomljena, poput štapa u Tirenskom moru ispod Parmenidovih i Zenonovih sandala.

Dakako da moramo misliti na budućnost, kao što nas svježi ožiljci na našem duhu i tijelu uporno podsjećaju na prošlost. Ali se sa svom ozbiljnošću trebamo posvetiti samo svojoj sadašnjosti. Ovdje i sada je naša konačna beskonačnost. Sadašnjosti se sastoji od milijardu sekundi i čestica prostora koji mogu zaokupiti našu pažnju. Ako se usredotočimo na njih, živimo vječno.



drazen-pavlic @ 10:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
U V O D

Tri spisa su grofa Tolstoja dovela u sukob s Ruskom pravoslavnom crkvom. To su Ispovijed (1880-1882.), Kršćanska nauka i Evanđelje (1881-1883.). Ruska pravoslavna crkva pokazala je veliko strpljenje s Tolstojem. Izopćila ga je tek na svetom Sinodu 1901.

Kroz analizu Kristovog evanđelja Tolstoj govori o vlastitom traženju istine o životu. S navršenih pedeset godina bio je već slavni književnik. Po sudu javnosti, autor Sevastopoljskih priča (1855.), Kozaka (1863.), Rata i mira (1864-69) i Ane Karenjine (1873-1877.) bio je bolji pisac od Gogolja i Puškina. Unatoč tome, Tolstoj nije bio sretan. Dapače, pomišljao je na samoubojstvo. O tom osjećaju u Ispovijedi on kaže:
«Moj život se zaustavio. Mogao sam disati, jesti, piti, spavati…no života nije bilo, jer nisam imao želja čije ispunjenje bih smatrao razumnim.» (Tolstoj, Ispovijed, vlastita naklada Miroslava Nikolca, Zagreb, 2007., str. 32.)

Tolstoj nije vidio cilj zbog kojeg bi vrijedilo živjeti. Vidio je samo varku života i privid sreće. Smrt je zamišljao kao potpuno uništenje. Zbog straha od samoubojstva grof je prestao ići u lov s oružjem. Ta mu se mogućnost izbavljenja od života činila prelagana. U stvari, potajno se još uvijek nečemu nadao. Ta imao je dobru ženu koja ga je voljela i koju je on volio, s njom je imao djecu, veliko imanje koje se samo od sebe uvećavalo. Bio je zdrav, cijenjen od okoline i hvaljen od nepoznatih ljudi. U pedesetoj godini života Tolstoj je pucao od snage. Mogao je kositi ne zaostajući za seljacima i intelektualno raditi osam do deset sati bez da bi osjetio znake umora. Prema vlastitom priznanju, dvije kaplje meda skretale su mu pažnju s grube istine o laži njegovog života. Bile su to ljubav prema obitelji i pisanju. Umjetnost je smatrao ukrasom života. No, ako je život besmislen, čemu ga ukrašavati i činiti privlačnim za druge? Osjećao je da je do tada živio tuđim životom, a sada je osjetio potrebu živjeti svoj život. On kaže: «Strah od tame je bio prevelik i želio sam ga se što ranije riješiti konopcem ili metkom. I ovaj osjećaj me snažnije od svega vukao samoubojstvu.» (isto djelo, str. 36)

Mnogi ljudi sreću i ispunjenje života pronalaze u obitelji i djeci. To je sasvim dobar cilj, ako ga čovjek slijedi svim srcem. Neki drugi u dubinama duše osjećaju nemir i traže dalje. Oni su predodređeni za ono 'više'. Među ove potonje spadao je Tolstoj.

Tolstoj je znao da sva ljudska znanja, dostupna u raznovrsnim granama znanosti, nisu davala odgovor na pitanje življenja. Ista misao nadahnula je Wittgensteina da u finalu svojeg Tractatusa logico-philosphicusa (1918-22.) zapiše da ljudi kojima je nakon duge sumnje postao jasan smisao života nisu mogli reći u čemu je taj smisao. Možda je tome tako jer je on smisao samo za njih i drugi ga ljudi ne bi mogli slijediti niti razumjeti, a vjerojatno se s njime ne bi složili? Dok je bio dobrovoljac u Austro-ugarskoj vojsci na crti razdvajanja s ruskom vojskom u Poljskoj, Ludwig Wittgenstein je u svoj ratni dnevnik zapisao:
«Uvijek iznova u duhu ponavljam Tolstojeve riječi: 'Čovjek je bez snage po mesu, ali je slobodan po duhu.' Možda u meni ima nešto duha. Ne bojim se da ću biti ustrijeljen, nego se bojim da svoju dužnost neću ispuniti kako valja. Neka mi Bog dade snagu! Amen, amen, amen.» (Dnevnik, 12. rujna 1914.)

I sam Tolstoj do «svog» smisla života došao je u silnim borbama i traganjima. U mladim danima Tolstoj je bio pravi zavodnik. Njegov život kretao sastojao se od pijanki i kajanja. O tome Wikipedija donosi: «Udvarao se damama, spavao sa sobaricama. Tako je zavolio mladu i lijepu šesnaestogodišnju sluškinju. Naslutivši tu avanturu njegova tetka je otjerala tu malu ljubavnicu, koja je propala i ubrzo umrla tragičnom smrću. Obuzdavši svoja čula, pisao je u svom dnevniku: 'Treba gledati na društvo žena, kao na neprijatan dio društvenog života i držati se što dalje od njih. Tko nam u stvari otkriva senzualnost, neosjetljivost, lakomislenost i mnoge druge poroke ako ne žene.' Nije dugo trajao taj njegov povučeni život. Često ga je prekidao periodima vesele razuzdanosti i neurednim životom, odlazeći na partije zadovoljstva kod svog brata Sergeja, čija je kuća uvijek bila puna lijepih Ciganki. I tako polako otkriva porok po porok. Prvo alkohol, a zatim kocku na kojoj će izgubiti veliki dio posjeda i nekoliko kuća…Krčme pune Ciganki, šampanjca, svađa, polupanih čaša, glazbe, pjesme bile su za Tolstoja nezaboravne. Tu upoznaje voljenu Kaću - inače pjevačicu koja mu se nije skidala s krila. Ako se može vjerovati njegovom dnevniku - samo dva dana poslije njegove zakletve kako više neće ići k ženama, nije mogao odoljeti. '20. XII. 1850; loš dan; bio sam kod Cigana. 28... kod Cigana; 29. zaista živim kao pravi gad... Uvečer pišem pravila života, a zatim odlazim kod Cigana!' Uobražava da je zaljubljen u kneginju Ščerbotovu. Iz tog vjerovanja, nešto kasnije, nastat će Priča jučerašnjeg dana. U vrijeme dok je bio artiljerac na Kavkazu, stari Kozak Jepuška, pijanica kod koga je stanovao, nalazi mu nježnu divljač – tatarske djevojke. Svakodnevno ih poziva u svoj šator. Volio je čar tih kosookih divljakuša, njihove svijetle oči, tanke vitke članke, struk. Tako je sreo Marenjku, ljepšu i pošteniju od prethodnih. Ona je postala Marija u njegovom romanu Kozaci. Toliko se zagrijao da je odustao od svog najomiljenijeg hobija - lova, samo kako bi mogao s njom dugo šetati. Iako je bio zaljubljen nije pomišljao ovu kavkasku idilu uresiti brakom. Kako je često premještan tako se rađaju mnogobrojne avanture s lijepim gošćama po toplicama u tim krajevima. U toku ljetnog boravka u Pjatigorsku upoznaje Teodorinu koja se u njega zaljubljuje. 'Ona me strašno uzbuđuje', zapisao je. Romanca započeta prije šest tjedana završila je kao i mnoge prije nje. Vrativši se u Moskvu prepušta se mnogobrojnim zadovoljstvima glavnog grada. Jedan njegov suborac je zapisao: 'Nestajao bi na jedan ili dva dana, a zatim bi se vratio kao zabludjeli sin, namrgođen, oslabio, pokajnički. Pričao bi sve: kako je bančio, kockao, vodio ljubav... Ukratko čudan tip'... Bilo je dana kada se predavao manje bezazlenim razonodama i odlazio u javne kuće. Poslije jedne takve noći u orgijanju uz lošu glazbu, sir, rakiju, dernjavu i djevojke, postavio je sebi pravilo (po tko zna koji put): da nikad više neće prekoračiti prag krčme ili javne kuće. Jednog dana posjetio je svoju prijateljicu iz djetinjstva Ljubovu Isljenjevu, koju je prije dvadesetak godina u napadu ljubomore bacio s balkona. Bila je udana i imala je tri prekrasne kćerke. Kako je volio djecu, igrao se s njene tri djevojčice: 'Večerali smo kod Ljuboške, sada, Bersove. Djeca su nas posluživala za stolom. Kako su te djevojčice ljupke, vesele! A zatim smo se šetali i igrali preskakanja.' Šest godina kasnije, jedna od tih ljupkih djevojčica, desetogodišnja Sonja, postat će njegova supruga.»

U prijelomnim trenucima života Tolstoj je istinu pokušao naći u evanđelju. Nezadovoljan primjesama crkvenog učenja u njemu, poduzeo je čišćenje i sažimanje Kristovog nauka. Tako je nastalo Tolstojevo Evanđelje.
drazen-pavlic @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 0
POTRAGA ZA SMISLOM

Potraga za izvornim Isusovim naukom bila je Tolstoju priprema za dohvaćanje vlastitog smisla života. U pedesetoj godini života, na rubu samoubojstava, postavio je sebi pitanje koje leži u duši svakog čovjeka i bez kojega je život nemoguć: «Što će biti od toga što ja radim danas, što ću raditi sutra – što će biti rezultat čitavog mojeg života?» Pitanje može glasiti i ovako: «Postoli li u mom životu takav smisao koji ne nestaje s neizbježnom smrću?» S tim pitanjima Tolstoj se mučio niz godina. Tek je u Ispovijedi došao na prag odgovora. Empirijske znanosti, na čijem se kraju nalazi matematika, i teorijske (misaone) znanosti, uključujući metafiziku, nisu nudile zadovoljavajući odgovor. Čim bi se u Tolstojevoj duši pojavilo pitanje (smisla) života, sve teorije bi se rušile kao kule od karata. Prirodne znanosti davale su točne odgovore, ali nisu doticale problem. Filozofija, psihologija, biologija i sociologija svaka su na svoj način davale odgovor na pitanje života. Pojedini mislioci iznosili su misli na nejasan način, puni uvjerenja da konačno rješavaju probleme. Prirodne znanosti govorile su da je čovjek slučajni spoj čestica koje uzajamno djeluju. One se drže neko vrijeme, ali će se jednom prekinuti. Čovjek je slučajno slijepljeno klupko. Mislioci kao Schopenhauer, Buda, Solomon samo su dodatno na njega prenosili svoje razočarenje životom.

Kad rješenje zagonetke nije pronašao u znanostima, okrenuo se životu. Uvidio je da ljudi pronalaze uglavnom četiri izlaza iz užasnog položaja u kojem se nalaze. Izlaz neznanja svojstven je mladim ili glupim ljudima. Drugi izlaz je epikurejstvo. Ono uči: koristi blaga koja ti leže na raspolaganju dok možeš! Tog zaključka drži se većina. Moralna ograničenost daje im sposobnost zaboravljanja. Zbog ograničenosti mašte ne vide neizbježni dolazak bolesti, starosti i smrti, koji će uništiti trenutačna zadovoljstva. Treći izlaz je izlaz sile i energije. Čovjek uništava život jer je shvatio da je on zlo i besmislica. Četvrti je izlaz slabosti. Iako shvaćaju besmislenost života, ljudi produžuju život, jer nemaju snage završiti s obmanom i ubiti se. Tolstoj je pripadao zadnjoj grupi, ali se iz nekog razloga još nije ubio.

Kasnije je shvatio da se nije ubio jer je u isto vrijeme s razumom u njemu radila i svijest o životu. Ta ga je sila napokon izvela iz očajnog stanja. U stvari samo uzak krug njemu sličnih ljudi nije shvaćao pitanje života. Zatim je pogledao obične ljude iz naroda i shvatio je da su oni sretni i da, unatoč svojoj neukosti, razumiju smisao života. Očito narod nije bio tako glup. Tolstoj je shvatio da smisao života ne treba tražiti kod ljudi sličnih njemu koji se žele ubiti, nego kod milijardi ljudi koji su od početka života na planeti živjeli i danas žive i raduju se životu. Dapače. Oni svojim radom nose teret svojeg života i života plemića. Ogromne mase ljudi koje čine čovječanstvo smisao prepoznaju u području ne-razumskog znanja kojeg čini vjera. To je ono znanje koje je on u svojoj mladosti odbacio kao nerazumno: Bog, stvaranje u šest dana, đavoli i anđeli, ukratko sve što nije mogao prihvatiti sve dok nije sišao s uma. No, tim uvidom njegov zadatak nije postao nimalo lakši. Kako prihvatiti zahtjeve vjere, naime, da se zbog shvaćanja smisla života valja odreći razuma? Upravo taj isti razum zahtijeva smisao!

Iako nigdje nisam našao potvrdu da je Tolstoj čitao Kierkegaarda, čija su djela nastala četrdeset godina prije Tolstojeve Ispovijedi, on izriče iste misli koje je mislio danski filozof. Zahtjev beskonačnog odreknuća od razumnih rješenja čine jednu od temeljnih okosnica Kierkegaardovog djela. (Od filozofa koji su mu pomogli shvatiti dubine božanstva Tolstoj spominje tek Kanta.)

U nastavku svojih traganja Tolstoj je na razne načine oblikovao temeljno pitanje: radi čega bi on trebao živjeti? Ili rečeno na drugi način: što će stvarno i neuništivo ispasti iz njegovog stvarnog i uništivog života? U jednom trenutku shvatio je da odgovor nije moguće naći, jer je njegovo pitanje tražilo objašnjenje konačnog beskonačnim! Kad se pitao kakav je vječni smisao njegovog konačnog postojanja, on je uvijek izjednačavao konačno i beskonačno. Tek vjera objašnjava odnos konačnog i beskonačnog. Odgovor na pitanje kako treba živjeti sada je glasio: u skladu s Božjim zakonom. Postoji li smisao kojeg smrt ne uništava? Da li je to sjedinjenje s Bogom? Sve do sada on je pripadao manjini koja nije razumjela da ogromnoj većini ljudi upravo vjera daje sposobnost da žive! On i dalje nije znao kako se pomiriti s nerazumnošću vjere, ali je morao prihvatiti činjenicu da ona ljudima daje sposobnost življenja. Jednako kao mladi Wittgenstein u apsurdnoj situaciji na austrijsko-ruskoj fronti 1914.

Spomenimo kao poveznicu temu apsurda vjere, koju danski filozof Soren Kierkegaard analizira na slučaju biblijskog oca Abrahama. Tolstoj kaže: osnovna obilježja vjere su svugdje i uvijek ista. Kierkegaard kaže: svaki naraštaj suočava se s istim problemom apsurda vjere i svaki ga mora za sebe razriješiti. Tu nema povijesnog napretka (unatoč Hegelu i marksizmu). Tolstojev odgovor na ono ključno pitanje sada je glasio: vjera konačnom postojanju čovjeka daje beskonačni smisao. Ana Konstantinovna Lomunova doktor je filoloških znanosti i autor niza znanstveni radova o Tolstojevom životu i stvaralaštvu. U eseju Duhovna potraga L. N. Tolstoja ona kaže da je Tolstoj svoj duhovni razvoj podijelio u tri faze, a svaka je imala svoje vrijednosti: osobne, društvene i božanske. Pred kraj života o epohama svojega života u svoj dnevnik je zapisao: «Čovjek prolazi kroz tri faze, a ja trenutno živim u trećoj. Prva faza: čovjek živi samo za svoje strasti; hrana, piće, veselje, lov, žene, sujeta, ponos, i život je pun. Tako je bilo i sa mnom do trideset godine…do prvih sijedih vlasi…zatim se pojavio interes za dobro ljudi, svih ljudi, čovječanstva…taj interes je utihnuo u prvo vrijeme obiteljskog života, no zatim se opet pojavio s novom, strašnom silom…Sva moja religiozna svijest se usmjerila na postizanje općeg dobra. Sada osjećam slabljenje tog nastojanja: ono ne ispunjava moj život…njegova osnova je služenje Bogu.» (Ispovijed, str. 8) Podjela sasvim odgovara Kierkegaardovim stadijima u čovjekovom životu: estetičkom, etičkom i religioznom.

Ruski grof je shvatio da vjera nije samo praznovjerje i izvješća o čudima, nije samo odnos čovjeka i Boga, nije samo bezuvjetno slaganje s onim što je o svetim sakramentima i ritualima netko čovjeku rekao. Vjera je prije svega znanje smisla ljudskog života. Vjera je životna sila. Kad čovjek ne bi vjerovao da radi nečega treba živjeti, on ne bi živio. Ako shvaća iluziju konačnog, čovjek mora vjerovati u beskonačno. «Bez vjere nije moguće živjeti“. (isto, str. 60) Sad je Tolstoj mogao odgovoriti: «Što sam ja? – dio beskonačnog. Pa već u te dvije riječi leži čitav problem.» (str. 61) Nije moguće da su si ljudi taj problem postavili tek jučer. Postavljali su ga oduvijek. Samo je nekolicina ljudi sličnih njemu ta pitanja podvrgavala kritici razuma i stoga nije s njima mogla izaći na kraj. Shvaćanje beskonačnog Boga i božanske prirode duše izvedene su iz povijesne daljine života čovječanstva, a Tolstoj i njegovi bekrije odbacili su rad čitavog čovječanstva i htjeli sve shvatiti sami. Njihova oholost ih je uništila.

Tolstoj je konačno shvatio: «Život svijeta se odvija prema nečijoj volji – netko tim životom čitavog svijeta i našim životima vrši nekakvo svoje djelo. Da bi postojala nada u shvaćanje smisla te volje, potrebno je prije svega ispunjavati ju - raditi to što od nas traži.» (str. 68)

Sve do tog trenutka Tolstoj nije vidio da čovjek mora živjeti u skladu s onim što misli i vjeruje. Tolstoj kaže: «Pogriješio sam ne toliko radi toga što sam neispravno rasuđivao, koliko zato što sam živio loše. Shvatio sam da je od mene istinu sakrila ne samo zabluda mojih misli, već i sam moj način života.» (str. 67)

Na tragu tih misli je Tolstojev Olenjin u romanu Kozaci zaključio da je smisao života u životu za druge. To Tolstojevo rješenje odgovaralo je drugom životnom stadiju. Jednoga dana on je u samoći šume u podnožju Kavkaza doživio «obasjanje». Odmah po povratku u selo mladom kozaku Lukaški poklonio je konja. Na ovom mjestu Ispovijedi Tolstoj kaže: «Čovjek mora graditi život ne samo za sebe, već za sve ljude.» (str. 68). Grof Tolstoj se u zadnjoj «epohi» svog života posvetio radu za čovječanstvo. Pravoslavlje je odbacio jer je učilo da treba mrziti pripadnike drugih vjeroispovijesti, jednako kao katoličanstvo i protestantizam. Nakon Tolstojevog izopćenja iz crkve, u Jasnu Poljanu hrlile su rijeke običnih ljudi i intelektualaca, ne bi li uz njegovu pomoć lakše dovršili vlastitu potragu za smislom života. Sam Tolstoj pisao je Gandiju u Indiju, nadahnut njegovom mirotvornom politikom nenasilja.


drazen-pavlic @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
SMISAO ŽIVOTA NALAZI SE U SADAŠNJOSTI

U nastavku ću objasniti u čemu se sastoji smisao života koji je Tolstoj prepoznao u Isusovoj molitvi Očenaš. U Evanđelju Tolstoj kaže da je obmana vremena u prošlosti i budućnosti, a pravi život je izvan vremena i nalazi se u sadašnjosti, u ovom trenutku (Tolstoj, Jevanđelje, Metafizika, Beograd, 2004, str. 11) To je smisao ključnog retka Očenaša: «…kruh svagdašnji daj nam danas.» Tu formulu on će upotrijebiti u finalu pripovijetke Smrt Ivana Iljiča (1884-86.), u kojoj je glavni junak na samrti prestao analizirati svoj prohujali život i konačno našao smirenje: „On je tražio svoj raniji priviknuti strah od smrti i nije ga nalazio. Gdje je ona? Kakva smrt? Nikakvog straha nije bilo zato što ni smrti nije bilo. Umjesto smrti bila je svjetlost. 'Eto ti ga na!' – Odjedanput progovori on glasno. 'Kakva radost!' Za njega se sve to zbilo u jednom trenutku, i značenje toga trenutka se nije izmijenilo. Za prisutne pak njegova agonija produljila se još dva sata.“ (Smrt Ivana Iljiča, Svjetlost, Sarajevo, 1964, str. 81)

Ipak, kako da razumijemo tu pouku? Što znači život sada i ovdje? O toj temi je raspravljao Soren Kierkegaard na početku Ponavljanja. On kaže da svatko zna kako je Diogen iz Sinope pobijao Elejce i njihovu tvrdnju da u fizičkom svijetu nema kretanja: „On je stvarno istupio, jer nije rekao ni riječ, već se samo nekoliko puta gore-dolje prošetao, čime je mislio da ih je u dovoljnoj mjeri pobio.“ (Kierkegaard, Ponavljanje, Grafos, Beograd, 1975., str. 5) Kierkegaard je filozof egzistencije. Kakvog smisla ima kad mislilac XIX stoljeća u svojoj knjizi podsjeća na tvrdnje grčkih filozofa iz V stoljeća prije Krista?

Zenonov dokaz o tome da strijela koja leti zapravo miruje zasniva se na beskonačnoj podijeljenosti prostora i vremena. Naredno obilježje koja je Zenon uočio je da su prostor i vrijeme kao karakteristike fizičkog svijeta relativni. Svako 'sada' uvijek se nalazi u nekom odnosu s nekim 'ovdje'. Mi uvijek uspoređujemo dvije točke prostora ili vremena. Da bismo točno utvrdili koja točka se kreće a koja miruje, trebali bismo uvesti treću točku. Koliko puta nam se učinilo da se krećemo, dok kola tramvaja u kojem sjedimo zapravo miruju, a kreće se tramvaj koji paralelnim tračnicama ide u suprotnom pravcu! U studiji o Zenonu u svojoj Povijesti filozofije Hegel kaže da je Zenon točno uočio relativnost prostora i vremena: „Ako odem dvije stope naprijed i dvije stope nazad, - nalazim se na istome mjestu; bez obzira na to što sam išao četiri stope, ja se ipak nisam pomakao s mjesta. Kretanje je dakle ništavno. Jer tu kretanjem naprijed i kretanjem nazad nastaje suprotnost koja se ukida.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983, str. 239)

Vrijeme i prostor u navedenom primjeru možemo zamisliti kao dva paralelna pravca. Oba pravca možemo podijeliti u beskonačno mnogo točaka. Tako je vrijeme niz 'sada', a prostor niz 'ovdje'. Jedan 'ovdje' gornjeg pravca uvijek je u paru s jednim 'sada' donjeg pravca. Ako gledamo na taj način, jasno je da strelica koja leti zapravo miruje: svaki 'sada' njezinog leta miruje u odnosu na svaki 'ovdje' koji joj je par. Promatrač sa strane dakako uviđa da strelica leti, jer je on smješten u trećoj točki. Upravo stoga mi možemo opovrgnuti ovaj dokaz tako što ćemo reći da je put strijele od luka do mete ipak kontinuiran. To je točno, ali time nismo umanjili drugu istinu, naime da je moguće taj put (ili vrijeme) podijeliti u beskonačno mnogo djelića. Vrijeme u fizičkom prostoru je proturječno: ono je istovremeno kontinuirano i punktualno.

Ljudski život može se shvatiti kao let strijele od rođenja do smrti. Život je kontinuitet, ali je također sastavljen od čitavog niza trenutaka. On nastaje i nestaje u jednom trenutku. Po Zenonu, to je proturječnost. Ne može se pomiriti isprekidanost i cjelovitost ljudskog života. Svaki čovjekov trenutak je jedno 'sada'. Ako živimo uvijek u nekom 'sada', onda vrijeme za nas ne teče. Zato je Wittgenstein mogao uzviknuti: „Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje vremena, nego nevremenitost, tad vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti.“ (Tractatus logico-philosophicus, V. Masleša, Sarajevo, 1987., str. 185)

Vratimo se Kierkegaardu. On opisuje kretanja koja čovjek mora izvršiti u svojoj svijesti. Tu se ne radi o letu strijele kroz fizički prostor, nego o duhovnim kretanjima koja se odvijaju između estetičkog, etičkog i religioznog stadija života. Jedno osobito kretanje je kretanje vjere. Njime napuštamo etički život (društvene i općeljudske vrijednosti, kako bi rekao Tolstoj) i kao pojedinci se posvećujemo odnosu s Bogom. Čovjek se u određenom času mora odreći materijalnih dobara i zdravog razuma i posvetiti se vječnim pitanjima. To može biti samostansko kretanje ili kretanje jednog filozofa zanesenjaka. Nakon tog kretanja, valja se vratiti u konačnost. To je kretanje suprotno od samostanskog kretanja. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (Kierkegaard, Brevijar, Grafos, Beograd, 1979, str. 38) U svojoj knjizi Ponavljanje Kierkegaard razlikuje tri vrste kretanja: sjećanje, nadu i ponavljanje. Ono čega se sjećamo bilo je i povratno se ponavlja. Sjećanje je odbačeni komad odjeće koji smo prerasli. Nada je dražesna djevojka, novi komad odjeće koji je krut i neudoban. U mladosti se nadamo, u starosti se sjećamo, a za ponavljanje nam je potrebna hrabrost života. Život je ponavljanje i u tome je njegova ljepota. Tko želi ponavljanje, to jest život u konačnosti i u sadašnjem trenutku, čovjek je. Ponavljanje ima blaženu sigurnost sadašnjeg trenutka. Ponavljanje je sinonim za sada i sada i sada, koje se uvijek ponavlja. Toliko o vezi Elejaca, Kierkegaarda i pojma kretanja. Iz njega smo izvukli poučak o vrijednosti onog 'ovdje' i 'sada'.

U našoj osjetilnoj predstavi život ima svoj tijek, on je vremenit i konačan. Mi znamo da će jednoga dana nastupiti smrt, čime će strijela doći do svoga cilja. Tolstojev junak Ivan Iljič je u trenutku smrti pronašao smirenje i sreću osjetivši blaženstvo sadašnjeg trenutka. To se dogodilo istoga trena kad je prestao mučiti se pitanjem da li je živio ispravno. Tog časa on se iz prošlosti vratio u sadašnjost. Na taj način je na svojevrstan način povezao konačnost i beskonačnost. To je smisao genijalne Wittgensteinove primjedbe da vječno živi onaj tko živi u sadašnjosti. Tolstojeva tema obmane života, koja leži u vremenu, nadahnula je Wittgensteina i za stav: „Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.“ (Tractatus, stav broj 6.4312) Tako i mi ipak možemo ispuniti naš život ako živimo sada i nogama čvrsto oslonjeni na tlo. Poput Zenonove strelice, koja uistinu miruje ako promatramo odnos svakog 'sada' sa svakim 'ovdje', naš život leti od rođenja do smrti, ali također miruje: jer je uvijek u nekom 'ovdje' i 'sada'. U životu se možemo sjećati, tada živimo u prošlosti ili stvarno ne živimo. Možemo se nadati i hraniti se očekivanjima, ali ni tada ne živimo. Ako poput Nietzscheovog Zaratustre svom životu u svakom trenutku kažemo tisuću puta 'Da!', tada uistinu živimo.

U osjetilnoj predodžbi to je tako. Ali čovjek ima duh kojim se uzdiže iznad osjetilne predodžbe. Tolstoj kaže da neki ljudi u mladosti uprte teret i nose ga do kraja života. Oni ne lete kao strijela uvijek u odnosu na svoje ovdje i sada, već gmižu po zemlji pod teretom onog jučer. Drugi pak ispunjenje svog života uvijek odlažu za sutra. Poruka ove filozofije glasi: živi ovdje i sada puninom života, očituj svoje mogućnosti, ne odgađaj život za sutra. Netko nije rođen za najviše domete, kakvi su svojstveni velikim osobama, poput oca Abrahama. Kierkegaard kaže: netko ne može preskočiti letvicu viteštva vjere. Ali život njemu postavlja čitav niz drugih zadataka. Ako ih riješi ovdje i sada, u ovom životu, s ljubavlju, može reći da valjano proživio i da nije proigrao život.

Kako u stvarnosti treba shvatiti način života koji se čvrsto drži za ovdje i sada? U Strahu i drhtanju Kierkegaard opisuje kako u punini sadašnjeg trenutka živi vitez vjere. On je u prednosti pred redovnikom i filozofom zanesenjakom jer se znade tehniku beskonačnog odreknuća od svjetovnih vrijednosti. On se također uvijek vraća na zemlju. Vitez vjere čvrsto kroči zemljom i potpuno pripada svijetu. Svemu se raduje, u svemu sudjeluje. Čak i kad se bavi banalnostima, čini to temeljito i uporno. Njegova duša čvrsto prianja uz svakidašnje poslove. (On kao Tolstoj, kosi s koscima i pri tom ne zaostaje, intelektualno radi deset sati bez odmora, zagleda djevojke, raduje se i žaluje) Vitez vjere radi svoj posao. Nedjeljom ide u crkvu. Popodne šeće šumom i raduje se svemu što vidi: ljudskom metežu, omnibusima, morskom tjesnacu. Predvečer se vraća kući i razmišlja o tome s kakvim će ga jelom žena dočekati. Ako je pripremila ukusno jelo, on tako zdušno jede da bi taj prizor pobudio zavist i kod otmjenijih ljudi, kao i oduševljenje malog čovjeka. Ako mu žena nije spremila jelo, on je opet jednakoga raspoloženja. Zna zanemariti sitne brige. Ni za što ne mari previše. Ne uzbuđuje se što u džepu ima samo četiri dinara. On leži na otvorenom prozoru i promatra trg na kojem stanuje: kako se štakor zavlači u slivnik i kako se djeca igraju. Sve ga zaokuplja unutarnjom mirnoćom postojanja kao da je i sam dijete. Bezbrižan je poput kakvog skitnice, pa ipak kupuje svaki trenutak svog života po najskupljoj cijeni. Zato što se znade odreći materijalnih dobara i svega najdražeg što čovjek u konačnosti ima na raspolaganju. To mu nije lako, ali on zna da posjedovanje tih stvari nije presudno. On se ne boji ničega. Vjeruje da će Bog uvijek pronaći rješenje. I tko mu što može? Konačnost je puna briga. Ali njegova konačnost, u koju se ovaj junak vjere vratio nakon što se jednom odrekao svega čime je ispunjena, to je jedna nova konačnost. Bog mu je vratio konačnost na dar, kao nagradu zbog njegove vjere, iako vitez vjere ništa ne čini zbog obećane nagrade. Njegova konačnost bila je gotovo izgubljena, nemoguća, a sad je tu. Zato joj se neobično raduje.

Lako je živjeti u likovima prošlosti, rekao bi Kierkegaard. Za to ne treba mašte. Nije problem sanjariti o budućnosti, jer ona nam ne pruža otpor. Dapače, umijeće je živjeti ovdje i sada, pronaći stvarna rješenja za život. Opis svakodnevnog života viteza vjere govori nam još nešto. To «sada» čovjek je zadobio nakon jednog kretanja. On se bio odrekao svega racionalnog i svoju je dušu uzdigao do neba. Zatim se vratio u konačnost. Kierkegaard kaže: ali to je jedna nova konačnost. Nastala je nakon kretanja beskonačnog odreknuća i povratka na zemlju. To je takoreći sposobnost pojedinca da se znade odreći svega i vratiti se nazad.

U pozadini dosadašnjih razmatranja je shvaćanje vremena kao niza 'sada', koje u zapadnjačkoj povijesti važi od Aristotela (točnije: od Zenona). Heidegger u svojoj filozofiji uvodi potpuno novu strukturu vremena. On kaže da je vrijeme kao niz sada jedno linearno vrijeme. Ono je pojednostavljeno i osiromašeno. Radi se o tome da vrijeme treba misliti u četiri dimenzije: kao sadašnjost, prošlost, budućnost i još kao njihov međusobni odnos.

Razmotrimo još jednom Aristotelov pojam vremena. Vrijeme možemo shvatiti kao niz sada uopće samo ako apstrahiramo od posebnosti svakog sada, odnosno ako ih fizikalno-matematički pojednostavimo. To se događa u znanstveno-tehničkog predodžbi vremena u kojoj čovjek vrijeme uspoređuje s hodom mehaničkog kronometra. Aristotel sa svojom definicijom linearnog vremena nagovijestio moderni pogled na vrijeme.

Ima specijalnih trenutaka, kad Bog na čovjeka prosipa svoju milost. Od tog trenutka on je novi čovjek. U jednoj vremenskoj točki (trenutku) vidimo izuzetnu snagu, u kojoj čovjek dolazi do istine. Tu istina (učenje) nije sokratovski shvaćeno sjećanje na svijet ideja. (Usp. Kieerkegaard, Filozofsko trunje, Demetra, Zagreb, 1998.) Na njegova pleća pada Božja milost i on se preobražava u Božjeg čovjeka. To je trenutak punine vremena. Taj je trenutak važniji od svih drugih, kad se ljudski život preokreće i u tom preokretu dobiva smisao. U jednom trenutku vječnost se ulijeva u vremenitost. U članku Religioznost Kierkegaard kaže: „Valja imati čiste ljudske hrabrosti da se sve privremeno napusti, da bi se vječnost dobila.“ (Brevijar, str. 38) Ali, čovjek nije u stanju sadržaj vjere preliti u oblik pojma. Vjera ostaje apsurdna i neshvatljiva. Kretanjem vjere dobivamo nešto u praktičnom život. Dobivamo smisao i sreću. Ali to ne možemo objasniti.

Ne možemo objasniti, ali nam se to na neki način pokazuje. Zato je Kierkegaard na početku Ponavljanja o argumentaciji Diogena rekao da on nije rekao ni riječ, nego je stvarno istupio. Kretanja ipak ima. Ono se zbiva u duhu i neobjašnjivo je. Ono je apsurdno. Zato je Wittgenstein svoj Tractatus završio stavom da se mistična regija ne može izreći, nego se pokazuje. Kad je riječ o smislu života, Wittgenstein je učio od obojice, a Tolstoj od Kierkegaarda.

Pod pritiskom Zenonovih dokaza priznajemo da je izvanjski svijet pun proturječja. U navedenoj studiji Hegel kaže da baš mišljenje stvara teškoću, jer ono razdvaja momente prostora i vremena u njihovoj različitosti, iako su oni u stvarnosti povezani. Radi se o razumskom shvaćanju. Teškoća se sastoji u tome da se ono prevlada. To je moguće ako razmišljamo dijalektički. Samostalni značaj pojedinih segmenata na vremenskoj crti primijenili smo na kretanje života. Tu smo otkrili značaj pojedinog trenutka. Sadašnji trenutak je zapravo jedini stvaran (pripada mu bitak i istina). Blijede slike prošlosti i maglovita nadanja budućnosti iluzije su bez realne osnove. Ako se život gleda na taj način, kretanja nema. Čovjek živi vječno kad živi u sadašnjosti.

Ovaj stav mogao je izvesti Wittgenstein u Logičko-filozofskom traktatu, jer je vječnost definirao kao nevremenitost, umjesto kao beskonačno trajanje vremena. Iz te odredbe logično proizlazi slijedeći Wittgensteinov stav: „Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.“ Smrt postoji u onom idućem 'sada', u kojem se svijest pokojnika već ugasila. On ju dakle ne doživljava, iako je mrtvo truplo za rodbinu vrlo realna činjenica. Zbog toga o vlastitoj smrti možemo razmišljati samo kao točki (trenutku) u neodređenoj budućnosti, praveći paralelu sa smrću drugih ljudi. Tu se javlja jedan psihološki problem, koji Tolstoj pokazuje u pripovijetki Smrt Ivana Iljiča. Ivan Iljič je teško obolio i suočio se s mogućnošću vlastite smrti. Tolstoj piše: „U dubini duše Ivan Iljič je znao da umire, ali on ne samo da se nije privikao na to nego jednostavno nije shvaćao, nikako nije mogao shvatiti. Onaj primjer silogizma što ga je on učio u logici Kizevetera: 'Gaj je čovjek, ljudi su smrtni, prema tome Gaj je smrtan', činio se njemu cijelog njegova života pravilnim samo u odnosu na Gaja, a nikako ne u odnosu na njega samoga. Ono je bio čovjek-Gaj, uopće čovjek, i to je bilo potpuno pravično; ali on nije bio Gaj i nije bio uopće čovjek, nego je uvijek bio sasvim, sasvim osobito biće među svim drugim bićima…I Gaj je uistinu smrtan, i za njega je pravilno da umre, ali za mene, Vanju, Ivana Iljiča, sa svim mojim osjećajima, mislima – ja sam nešto sasvim drugo.“ ( Smrt Ivana Iljiča, isto, str. 50-51)

U nastavku ću obraditi još jednu poveznicu Kierkegaarda s Tolstojem, s kojom ću završiti ovaj rad. Kierkegaard kaže da se pripovijest o Abrahamu čita površno. Čitatelji propuštaju uživjeti se Abrahamovu poziciju. Kierkegaard kaže: „Ono što se iz pripovijesti o Abrahamu ispušta jest strepnja.“ Možemo li zamisliti Abrahamove muke tijekom trodnevnog putovanja do brda Morija? Nikome ni riječi nije rekao o tome da mu se Bog obratio i tražio od njega da žrtvuje sina. Ništa nije rekao ženi Sari, slugama i sinu Izaku. Sam je proživljavao svoju muku. Ali je u svojoj predanosti ipak osjećao Božju prisutnost. Čak i ateista može osjetiti zahvalnost, iako ne zna prema kome. A vjernik zna. Osjeća „neki“ oslonac u svojoj egzistenciji.

Tolstoj u svojoj Ispovjedi detaljno opisuje kako je u zrelim godinama ponovno pronašao vjeru. Nije ju pronašao razumom, nego intuicijom. Usnuo je neobičan san, koji mu je objasnio sve što je preživio u mukotrpnoj potrazi za smislom života.

Tolstoj kaže: „Evo tog sna: Vidim da ležim u krevetu. Nije mi niti dobro, niti loše, ležim na leđima. No počinjem razmišljati o tome da li je dobro ležati; nešto mi je, čini mi se, neudobno nogama: da li je kratko ili neravno, no nekako je neudobno; mičem nogama i istovremeno se počinjem pitati kako i na čemu ležim, što mi do tog trenutka nije palo na pamet. I gledajući svoj krevet vidim da ležim na pletenom remenju od konopaca, pričvršćenom za stranice kreveta. Moja stopala leže na jednom takvom remenu, potkoljenice na drugom, pa je nogama neudobno. Ja nekako znam da je to remenje moguće pomicati. I nogama odgurujem posljednji remen pod nogama. Čini mi se da će mi tako biti udobnije. No odgurnuo sam ga predaleko te ga pokušavam dohvatiti nogom, no s tim pokretom ispod mojih potkoljenica isklizava i drugi remen te su mi se noge objesile. Pomičem se čitavim tijelom kako bih to sredio, potpuno uvjeren da ću se uskoro udobno namjestiti; no s tim pomicanjem isklizava i pomiče se poda mnom i drugo remenje, i ja vidim da se stvar sasvim kvari: čitav donji dio mojega tijela se spušta i visi, noge ne dosežu do zemlje. Držim se samo gornjim dijelom leđa i postaje mi ne samo neudobno, već i iz nekog razloga strašno. Tek sad se pitam ono što mi prije nije palo na pamet. Pitam se: gdje i na čemu ležim? Počinjem se ogledavati i prije svega pogledava dolje, tamo gdje se objesilo moje tijelo i gdje bih, kako sam osjećao, trebao skoro pasti. Gledam dolje i ne vjerujem svojim očima. Ne samo što sam bio visoko, na visini sličnoj najvišoj kuli ili planini, nego sam bio na visini kakvu nikad nisam mogao zamisliti. Čak ne mogu niti razaznati vidim li išta tame dolje, u toj beznadnoj propasti nad kojom visim i koja me vuče. Srce mi se stisnulo i ja osjećam užas. Gledati tamo je užasno. Ako nastavim gledati tamo, osjećam da ću svakog trenutka skliznuti s posljednjeg remenja i poginuti. Odvraćam pogled, no ne gledati je još gore jer zamišljam o tome što će biti kad spadnem s posljednjeg remenja. I osjećam da od užasa gubim posljednje uporište te polako po leđima kližem sve niže i niže. Još samo trenutak i sasvim ću spasti. I tada pomišljam: ovo ne može biti stvarno. Ovo je san. Probudi se. Trudim se probuditi ali ne mogu. Što činiti, što činiti? – pitam se i gledam uvis. Visinama također nema kraja. Gledam te visine neba i trudim se zaboraviti o bezdanu ispod, i zaista, zaboravljam. Beskonačnost ispod mene me odbija i užasava; beskonačnost iznad mene me privlači i osnažuje. I dalje visim nad propašću na posljednjem remenju koje još nije iskliznulo ispod mene; svjestan sam da visim, no gledam samo uvis i moj strah prolazi. Kako već biva u snu, nekakav glas govori: 'Pogledaj to, to je ono!' i ja gledam sve dalje i dalje u beskonačnost iznad i osjećam kako se smirujem, sjećam se svega što je bilo i prisjećam se kako se sve to dogodilo…I više nego što vidim, osjećam čitavim tijelom tu uporišnu točku na kojoj se držim. I vidim da ne visim i ne padam, već se držim čvrsto. Pitam se kako se držim, opipavam, ogledavam se i shvaćam da je poda mnom, pod sredinom moga tijela jedan remen i da gledajući prema gore ležim na njemu u najstabilnijoj ravnoteži, i shvaćam da je taj remen držao moje tijelo i ranije…U snu se čak i čudim kako to nisam shvatio ranije.“ (isto, str. 87-89)



drazen-pavlic @ 14:53 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 3, 2008
One večeri kad su policajci kod kamenoloma Smajići ispod hrastovog granja pronašli unakaženo tijelo Kristine Šušnjara (21 godina) i kad su pored djevojčinog imena umjesto «nestala» počeli pisati «ubijena», TV dnevniku počeo je pokazivati šokirana lica Triljana.

Nitko nije mogao govoriti bez žganca u grlu. U tom trenutku još nije bio poznat identitet ubojice. Upitne suzne oči i drhtavi glasovi susjeda i mještana, koje su snimatelji zatekli u dvorištu obitelji Šušnjara, svodili su se na pitanje: tko je u stanju učiniti takvo strašno djelo? Osjećaji sućuti miješali su se sa strahom od nekog nevidljivog i sveprisutnog zla, koje još nije dovršilo svoj posao u triljskoj krajini. Mješavina straha pred kandžama iracionalnog i želje da se bude na licu mjesta već danima mještane drži okupljene na špicama i u kafićima. Kad su u gomili, ljudi lakše podnose strah. Sutradan je Jutarnji list donio naslov: „Cijeli Trilj jedna obitelj“. U kadru se zatim pojavio Kristinin otac. Teškom mukom iscijedio je nekoliko riječi. U nevjerici se zapitao: «Z a š t o? Zar među nama ima nakaza koje su spremne učiniti takvo zlo?» Iz njegovog očaja mogla se očitati konačna činjenica da je izgubio dijete, zadnji razlog i smisao roditeljskog života.

Mnoge majke te su večeri šutke zastale pred TV ekranima. Neke od njih su se prekrižile, zazivajući dobrog Boga da njih i njihovu djecu zaštiti od monstruma. Kad su se sabrale, krenule su s upozorenjima:
- I sada ti, kćeri moja, u sitne noćne sate sjedni u auto nekom mladiću koji je popio previše i želi se zabaviti!

Četiri dana nakon otkrića leša ubojica se predao policiji. Zlo se zove Luka Pezelj (25 godina), iz obližnjeg zaseoka Rošci. Kristinin otac govori kroz plač:
- Ma da, svi kažu da mu se sviđala, ali zašto mi ju je morao ubiti?

Sebični ubojica oteo mu je njegovo najmilije. Kristina je tražila prijevoz na zabavu u obližnji Sinj. Imala je svoj plan, a autobusi cetinskim krajem voze rijetko. Lukavac je auto okrenuo u drugom smjeru, s izgovorom da mora svratiti doma po novac, a zatim će ju odbaciti kamo želi. Kad su došli u pusti predio, stavio joj je ruku na koljeno. Djevojka je shvatila da je u stupici. Pezelj je taj moment objasnio istražiteljima:
- Kakav bih ja to muškarac bio da ništa nisam pokušao?

Vječita je krivica djevojaka: zašto su se dovele u situaciju koja muškarce vodi u napast! Zlo oduvijek stanuje kod nas. Ime mu je sebičnost, požuda, iznuda. Djevojka se grčevito branila. Istražitelji su dokazali da Luka djevojku nije uspio silovati. Ta joj je okolnost vjerojatno presudila. Bijesni mladić zbog neutažene seksualne želje tresnuo je Kristinu šakom u glavu. Njegovu srdžbu pojačavao je Kristinin otpor. Luka je zaradio ozljede lijeve ruke i krvave podljeve po leđima. Luka Pezelj shvatio je da su stvari otišle predaleko i da će biti optužen za silovanje. Tada se odlučio na ubojstvo. Dohvatio je francuski ključ i svoju žrtvu umlatio dvadeset jednim udarcem po glavi i tijelu. Zatim je otišao kući i spalio njezine stvari. Nije mogao zaspati, pa je potražio brata u triljskom kafiću Ferrari.

Pezelj je reagirao proračunato. Riješio se tijela i uklonio tragove. U iskazu policiji rekao je:

- Ušao sam u kuću. Mama je spavala, a tata je gledao televiziju. Umio sam se i razmislio: što dalje? Kristinino tijelo odvezao sam do jame i tamo ga bacio. Vratio sam se kući. Mama se u međuvremenu probudila. Dao sam joj odjeću da je opere. Vratio sam se u Trilj do mosta gdje sam ostavio brata, s kojim inače spavam u istoj sobi. Ujutro sam oprao sjedala jer je na suvozačevu sjedalu bilo još krvi. Brat je primijetio da su sjedala malo mokra, ali ništa nije pitao. Kristinine stvari zapalio sam u kominu naše ostave.

Dok je prala Lukinu krvavu odjeću, majka ništa nije pitala. Ako i jest sumnjala da je Luka u nevolji, vjerovala je da njezin sin nije kriv. Možda je pomislila da je Vrag odnio šalu? Što ako je u Luku te večeri ušao sam Lucifer? Takvo nešto zasigurno je povjerovao ubojica. Zar bi normalan čovjek mogao polugom za montiranje kotača onako zvjerski udarati nježnu djevojku? Bio je spreman sam sebi oprostiti. Luka je istražnom sucu objasnio da ga je uhvatila panika, kad je Kristini krv šiknula iz usta. Od tog trenutka više nije kontrolirao svoje postupke. Dalje se sve zbivalo pod utjecajem paničnog straha.

Luku su preuzeli psihijatri. Tužiteljica je predložila vještačenje i promatranje u bolnici Vrapče. Da to nije učinila ona, vještačenje bi po službenoj dužnosti naložio sudac. Psihijatri će dokazati ili opovrgnuti ubojičinu obranu da je izgubio kontrolu nad sobom. Sudac, tužiteljica i psihijatri vjeruju u iskonsku dobrotu ljudske duše. Možda se čovjek pod nerazjašnjivim okolnostima malo iščašio? Možda stvar mogu riješiti elektrošokovi? I ne pomišljaju u čitav slučaj uplesti Zloga. Ubojičin branitelj nije mogao izdržati pritisak sredine, ili je i on povjerovao da je na djelu Nečastivi. Otkazao je obranu, pa je sudac optuženiku dodijelio odvjetnika po službenoj dužnosti.

Čitavu sedmicu nakon ubojstva Pezelj je odlazio na posao, ne prekidajući uhodani ritam svog života. U trenutku stezanja policijskog obruča opet je postupio sasvim racionalno. Predao se kad je shvatio da je otkriven. Opet iz sasvim racionalnog razloga: da bi umanjio kaznu za zločin. Djevojčinu smrt prikazao je kao slučajni pad i kobni udarac glavom:
- Razmišljao sam kratko što ću? Stavio sam je na suvozačevo sjedalo. Dosjetio sam se kako bi bilo dobro prikazati ovo kao silovanje.

Ubojičino razmišljanje, dosjetke i postupanje dokazuju da je čitavo vrijeme bio trezven. Maštovito je lagao ne bi li umanjio krivicu: djevojku je udario šakom u glavu da bi je osvijestio, stiskanje za vrat je njegova metoda reanimacije, grudnjak joj je strgnuo da bi poslušao kuca li joj srce, skinuo joj je gaće tek kad je odlučio da sve prikaže kao neuspjeli pokušaj silovanja, za međunožje ju je slučajno primio prilikom iznošenja tijela iz vozila.

Policija je objavila psihološki profil ubojice: radi se o sramežljivom i neiskusnom mladiću, koji se bojao žena. Nije on umlatio Kristinu. Svemu je kriv taj mračni predmet želja. Kad mu je već dao seksualnost, Stvoritelj se trebao pobrinuti da mu osigura djevojku. U nedostatku zadovoljenja, um Luke Pezelja se pomračio, njegova seksualnost pretvorila se u nesreću, prokletstvo.



Triljani su u šoku, jer u šest godina drugi put proživljavaju kolektivnu traumu. Zar Đavao obitava u njihovom selu? Svi se sjećaju 2002. godine, kad je za ubojstvo sedamnaestogodišnje Anđele Bešlić osuđen lokalni moćnik Ivan Bulj. Anđelino tijelo pronađeno je prekriveno granjem nakon mjesec dana potrage. Ubojica Bulj očigledno je u detaljima inspirirao svog kolegu, ubojicu u Luki Pezelju.

Ljudi se pitaju nije li njihovo mjesto ukleto? Zbog čega moraju prolaziti kroz sve ovo? Vinko Plazibat poznaje Kristininog oca. Zajedno su radili u Cetinki:
- Strašno je ovo, u samo nekoliko godina dva puta proći kroz ovakvu strahotu ne bi lako podnijeli ni veći gradovi, kamoli malo misto kakvo je Trilj.

Ubojičin profil ne odudara od profila običnog mladića. Vlasnik kafića, u koji je Pezelj zalazio, o njemu kaže:
- Znaš šta, nikad u životu nisam ga vidio ni da je popio nešto, a kamoli da je povisio glas na nekoga. Ovdje ti svi viču, a on je bio miran kao bubica.
- Bio je fin i uredan momak. Izlazio je jedino u Trilj po kafićima i u slobodno vrijeme zaljubljeno popravljao stare automobile – kaže ubojičin rođak.
- Luka je za mene bio predobar. Idealan. Nikad stvarno ne bih pomislila da bi bio kadar napraviti ovo što je napravio. Ali tako je to. ..U svakome od nas čuči monstrum – kaže fizioterapeutkinja kod koje je Pezelj zbog bolova u leđima odlazio na medicinsku masažu.
Jedan gost kafića izrazio se riječima:
- Ispada da u bilo kome može čučati ubojica.

U tome i jest sav užas situacije. Okrutni ubojica je običan mladić koji prije podne radi u brodogradilištu, poslije podne popravlja old timere, a navečer izlazi u kafiće. Kao većina razmaženih ljudi misli da ima pravo na ostvarenje svojih želja. Zašto bi netko vozio skupi auto, bio u društvu s atraktivnim curama, ljetovao u hotelima, studirao u Splitu, a on ne? Onog tko mu se ispriječi na putu doživljava kao neprijatelja. Da nije bio satjeran u policijski obruč, vjerojatno bi nastavio život običnog mladića, s malim smetnjama u snu.

Nisu požuda i sebičnost od nedavno u našim redovima. Naši poroci su oduvijek tu. Novost je u tome da su nestale kočnice na putu ljudske zloće. Don Ivan Čubelić na misi zadušnici događaj je protumačio kao izraz poremećenih vrijednosti u modernom društvu. Itekako točna opaska! Današnji čovjek-masa, kako ga naziva Ortega, prezire „zastarjeli“ moral. Ne čini on to u korist nekog novog morala. Ne! On se ne želi podvrgnuti nikakvom moralu. U osnovi tog zahtjeva je životni stav osobe koja misli da ima sva prava, a nikakve obveze. Osobito su mladi, kaže španjolski filozof, oslobođeni svake dužnosti. Ortega kaže:
- Došli smo već do toga da se mladost upotrebljava za iznuđivanje. U stvari mi živimo u doba općeg iznuđivanja, koje se služi s dva sredstva, koja se nadopunjuju: iznuđivanje nasiljem i iznuđivanje ismjehivanjem. Jedno i drugo ima isti cilj: da se inferiorno biće, prosječni čovjek, osjeti slobodan od prisile svakog pokoravanja. (Ortega y Gasset, Pobuna masa)

Mladosti je sve dopušteno. Ako učini zlo, liječit ćemo je. Jer, nemoguće je da mladi čovjek bude toliko zao. Izgleda ipak da Đavo živi u našim selima i gradovima. Luka Pezelj poziva se na muškost, a muškarac oduvijek polaže pravo na zadovoljenje želje. Neki od njih ne znaju vladati strastima. Don Ivan kaže da je čin Luke Pezelja sramota za čitavi muški rod. Kad ju nije uspio iskoristiti, skinuo joj je i zapalio odjeću, unakazio leš i odbacio u jamu za strvine, kao neku robu s greškom.

Baudelaire je napisao da je najljepše Đavlovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji. Možda ga ne vidimo baš zato što čuči u nama? Jer u svakom od nas čuči monstrum, kako reče Lukina maserka. Denis de Rougement u New Yorku 1942. piše traktat Udio Đavla. Nije njegova namjera bila da pod svaku cijenu dokaže Đavlovo postojanje. On kaže:
- Posrijedi je tek pokušaj tumačenja stanovitih ovovremenih mučnina i njihovo dovođenje u vezi s djelovanjem jedinog bića koje se tome raduje.

Pisac si ne predočuje Boga s bradom i cerekajućeg rogatog vraga koji se šulja po mraku i smišlja svoje pakosti. Vrag je navukao tu grotesknu srednjovjekovnu sliku crvenog bića naoružanog velikim trozupcem ili kozobradog i dugorepog fauna da nitko ozbiljan u njega ne povjeruje. Tako Zli ima slobodne ruke da unosi pometnju u svijet. Jer čovjek i dalje ne vjeruje da Zlo postoji. Boji se pogledati u lice stvarnim uzrocima. Rougement zaključuje:
- Vjerujemo u tisuću i jedno zlo, bojimo se tisuću i jedne opasnosti, ali smo prestali vjerovati u Zlo i bojati se istinske Opasnosti.

Ipak, u posebnim trenucima ljudi osjećaju Njegovu blizinu. Dok se ljudi u Trilju i Kristininom selu Vedrine ovih dana drže skupa moleći se Bogu za oprost grijeha i odvraćanje Sotone, mještani ubojičinog sela zatvorili su se u kuće i ne izlaze van. Rošci su obilježeni kao mjesto iz kojega je došao monstrum. Škure su zatvorene. Novinari izvješćuju da na otvorenom možete vidjeti samo policajce:
- Čak su i kokoši ostale u kokošinjcima.

Triljani su nasjeli na Luciferovo lukavstvo i povjerovali mu da ga nema među njima. Monstrum je došao iz zaseoka iza brda. Ubojičina familija to je prihvatila. Duboko se ispričava i upućuje sućut. Brat Luke Pezelja kaže da ni u najcrnjim mislima nije slutio da će im se život ovako preokrenuti. Kao da osjeća da su postali oruđe Zla. Zato na uvijeni način moli da Cetinjani stanovnike Rošaca prime nazad u krug kršćanskog svijeta. U strahu su velike oči. Svi osjećaju prisutnost strašnog.



Zapitajmo se o misteriju smrti u životu svakog od nas. Neprihvatljivost smrti i strah od njenog dolaska oduvijek žive među ljudima. Iako vjera ljudima nudi utjehu da nakon vremenitog života slijedi prijelaz u vječnost! O tome se može filozofirati, ali kad se događa nama i našoj djeci, smrt ostaje nešto strašno. Uronjeni u život teško možemo imati razumijevanja za svoju granicu. Pozovimo na ovom mjestu u pomoć filozofa Wittgensteina. On je rekao:
- Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.

Ovdje se dakako misli na vlastitu smrt. Vječni život za našu svijest jednako je zagonetan kao sadašnji, jer ga još nismo iskusili. Sugerira se da život treba živjeti dok traje, jer vremenska besmrtnost čovjekove duše nije zajamčena. Filozof još kaže:
- Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.

Slijepi smo za svoju granicu, jer rješenje zagonetke je s onu stranu horizonta. Logika (način čovjekovog razmišljanja) i vidno polje ne vide svoju granicu. Preko granice ne možemo proviriti prije vremena. Ili, bolje rečeno prije vječnosti! Čemu onda briga? Ovaj jedini život ionako će nam doći glave. Kad se ispuni vrijeme i prijeđemo granicu života, ukoliko nam ostane svijesti, iz nove perspektive ćemo možda shvatiti vlastiti život. To će biti nova zagonetka, čiju istinu ćemo saznati tek nakon prelaska preko neke nove granice.

Castaneda navodi zagrobno iskustvo jednog od svojih vračeva:
- U smrti nema ničega sjajnog ni miroljubivog – kaže Silvio Manuel.
- Jer pravi užas počinje umiranjem. Neprocjenjivom snagom koja se pri tom osjeća. Orao će iz tebe izgnječiti svaki treptaj svijesti što si ga ikada imao. (Orlov dar)
drazen-pavlic @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.