Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - siječanj 2011
subota, siječanj 8, 2011
Petak je rano poslije podne. Stojim na pločniku i čekam prijatelja. Prohladno je. Ulazim u znani kafić, pozdravljam mladića za šankom i poručujem mali makjato. Znanac me pita, spremam li se za vikend. Nipošto, rekoh. Imam još nekoliko važnih stvari za obaviti. Prije svega, sastanak s odvjetnikom koji je doputovao s Korčule. Moj znanac i ja nismo ni slutili koliko će se događaja, koji ni malo ne vode računa o našim planovima, utisnuti između nas i priželjkivanog vikenda.

Sjedam za stol i uzimam novine. Otvaram članak o pogubnoj statistici petka. U zaglavlju stoji podatak da se najviše ubojstava događa petkom i to između 14:30 i 15:30. Riječ je o neobjašnjivoj statistici. Sjetih se podatka da samoubojice ono zadnje što moraju uraditi to najradije čine rano jutrom - kao da ne žele započeti novi dan!

U članku objavljenom u Jutarnjem listu nije se moglo naći objašnjenje motiva koji tjeraju ubojice da svoja nedjela čine baš petkom u rano poslijepodne. Možda na svoj način žele zakjučiti radni tjedan, ne znam, ali tako se jednostavno događa. Po navici gledam na sat i primjećujem da je već dva. Uskoro će, dakle, poteći zlokobne minute u kojima će netko od naših sugrađana izgubiti život. Nije jasno da li će se to dogoditi samo zato da se ispuni statistika, ili iz nekog sasvim konkretnog razloga – jer se jadnik nekome zamjerio ili se našao na krivom mjestu.

Lagano me hvata nemir jer prijatelja još nema, a ja moram krenuti u ured po dokumente koji mi trebaju za sastanak. Prometna špica već je u punom jeku. Sjetio sam se čovjeka koji je prije dva tjedna izgubio posao u našoj tvrtci. On za svoju zlu sudbinu naravno nije krivio okolnosti, ili samoga sebe. Smatrao je da sam baš ja odgovoran za njegovu nesreću. Toga je jutra naglo ustao od stola za kojim smo vodili razgovor, podigao prst i rekao da ga se čuvam - jer mi neće oprostiti. Toga mi je časa kroz um prošla misao koja je na neugodan način povezivala nepovoljnu statistiku nasilja petkom i njegovu prijetnju, jasno upućenu meni. Ne mogu navesti konkretni razlog zbog kojega sam nazvao ured i tražio da mi potrebne dokumente pošalju u našu poslovnicu u središte grada – je li to bilo više zbog prometne gužve ili lošeg predosjećaja?! Nazvao je odvjetnik s Korčule. Odsjeo je kod familije na Jarunu. Pokazalo se da se ne snalazi po metropoli, pa smo sastanak dogovorili u jednom od kafića u ulici iza jarunske crkve Svete Mati Slobode. Čim se smjesti, on će mi javiti ime lokala. Ali odvjetnik je promašio ulicu iza crkve i produljio sve do jarunskog jezera. Javio mi je da se zaustavio pored restorana Lake city. Krenuo sam prema njemu. Nazvao sam kuma koji živi u kvartu, da mi objasni gdje je to mjesto. Rekao je da se radi o noćnom klubu na zlu glasu, u kojem se često premlaćuju i ubijaju. No, samo mi je još to trebalo, ovoga petka u kojem jutarnje izdanje najčitanijeg dnevnika donosi pogubnu statistiku zlosretnih događaja! 

Stigao sam na Jarun. Noćni klub čije mi je ime odvjetnik preko telefona sricao nije, naravno, bio otvoren u po bijela dana. Tako smo se ipak vratili u gradsku četvrt iza crkve. Kraj male kapelice pronašli smo mjesta za naša vozila i ušli u restoran. Iako smo bili zaokupljeni uvodnim informacijama koje smo u živom razgovoru međusobno razmjenjivali, odmah smo primijetili dugi stol ispunjen šutljivim gostima sa svake strane. Vladala je čudna tišina. Gazdarica nam je objasnila da se ovdje održavaju karmine. Jasno je da ovog crnoga petka nisam mogao izbjeći predskazanja smrti. Ipak smo u jednom uglu pronašli stolić i dvije stolice i naručili vodu i kavu. S odvjetnikom sam se brzo dogovorio i krenuo sam dalje.

Crni petak je grabio dalje, a mi još uvijek nismo znali tko je glavni glumac u njegovoj drami. Morao sam ipak navratiti u ured po neke stvari koje su mi potrebne tijekom vikenda. Srećom, ukleti sat je prošao. Dvadesetak minuta kasnije nastavljam put prema Varaždinu. Ceste su zakrčene automobilima. Zbog radova se stvorilo usko grlo na izlazu prema Svetoj Heleni. Gmižemo sporo.U Varaždinu me čeka društvo iz amaterskog glazbenog ansambla. Dok oni uživaju u festivalu harmonike, mene gutaju gužve, slutnje, telefonski pozivi.

Baš kad sam pomislio da sam se konačno odlijepio od crne rupe velegradske zle sreće i ružnih slutnji i kad sam misli već zavitlao prema vikendu i vedrom događaju u Varaždinu, zazvonio je mobitel. Mama mi je sva kroz suze javljala je umro Joža. Šogor je proteklih deset dana proveo na intenzivnom odjelu klinike Rebro, nakon što mu je po četvrti puta puknula žilica u mozgu. Nitko od nas nije očekivao da bi Joža mogao umrijeti. Već se tri puta oporavio od iste boljke.

Zaustavio sam auto da se priberem od šokantne vijesti. Shvatio sam da je, nasumično ili planski – potpuno je svejedno,  zlokobni petak ipak uzeo svoju žrtvu. Mislio sam o tome zašto Joža nije mogao dobiti još jednu šansu? Sjećam se debelih suza susjede Mare, kojima je oplakivala svog muža. Vikala je u tuzi pomješanoj s ogorčenjem: "Zašto netko drugi nije umro? Zašto baš moj Dunja?"

Mi doista znademo da svemu što živi mora doći kraj, ali uvijek nekako mislimo da se pravilo odnosi na sve druge ljude – osim na nas. Silogizam je jasan: "Čovjek je smrtan. Ivan je čovjek. Dakle, Ivan će također umrijeti." Kao što je rekao Tolstoj, pravilo je jasno u odnosu na Ivana, ali svatko misli da se na njega ono ipak ne odnosi. Otuda Marin uzvik: zašto baš moj Dunja!?

Na kraju ove priče nisam na čisto jesu li se događaji zbili baš ovako kako sam ih opisao, ili je sve plod moje uobrazilje? Zbog čega je Joža morao platiti ceh bezlične statistike koja nam je tako zlokobno nadređena? Počinjem sumnjati živim li ja uopće svoj neovisni život ili sam samo sudionik neke priče? Znam da ljudski stroj i bez Jože ide dalje, ali ipak svi osjećamo veliku prazninu kroz na mjestu na kojem je on stajao. Sada kroz nju vuče neugodni propuh, kao da me poplahuje hladan vjetar s nekog tajnog mjesta i nagovješta skriveni raspored nečijeg posljednjeg putovanja.

Joža je pokopan uz vojne počasti i gromoglasni plotun streljačkog voda. Tugu ukopa na časak je prekrio strašni prasak strojnica u kojem je vrijeme na kratko stalo. U zbilju nas je vratila posljednja svećenikova rečenica: "Pomolimo se, braćo i sestre, za prvoga među nama koji će umrijeti..."

drazen-pavlic @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.