Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - siječanj 2010
četvrtak, siječanj 28, 2010
Apostol Pavao i Heidegger

Dvadesete nedjelje Godine B u crkvi se čita odlomak iz Poslanice Efežanima: „Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom! Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! Svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista!“ (Ef 5, 15-20) Apostol Pavao često govori o vremenu i vječnosti. Na poznate misli o ludosti filozofije i mudrosti Božje riječi u svoje se vrijeme referirao njemački filozof Martin Heidegger

Fenomenološka metoda, kojom se Heidegger služi, zahtjeva da se starom tekstu pristupi s dužnim poštovanjem prema duhu vremena u kojem je nastao. Valja se zapitati o mogućim ishodištima Pavlove riječi u drevnoj tradiciji istočnih religija i grčke filozofije. Također, u odnosu pojedinih poslanica i mogućem su-autorstvu Pavlovih učenika.

Peto izdanje slavnog Heideggerovog predavanja Što je metafizika objavljeno je 1949. godine s uvodom pod naslovom: Povratak u temelj metafizike. U njemu stoji da je kršćanska teologija preuzela i preradila grčku metafiziku. To je bilo moguće, jer je metafizika oduvijek imala onto-teologijski karakter. Ona uvijek ostaje na razini cjeline bića i traži oslonac u najvišem biću, zanemarujući pritom pitanje o bitku. Metafizika uzima biće onako kako se samo od sebe već pokazalo, a zanemaruje ono što se u biću ujedno prikrilo (bitak). Da li je kršćanska teologija imala koristi od grčke filozofije, to neka ocijene kršćanski teolozi iz iskustva kršćanstva, veli Heidegger, „ako pomisle što stoji napisano u prvom pismu Korinćanima apostola Pavla: 'nije li Bog pretvorio u ludost mudrost svijeta'? (1 Kor 1, 20). Da li bi se kršćanska teologija još jednom odlučila da uzme ozbiljno riječ apostolovu i s njom u skladu filozofiju kao ludost?“ (Heidegger, Kraj filozofije i zadaća mišljenja, Naklada Naprijed, Zagreb, 1996., str. 97)

Rješenje ovih zagonetnih riječi pronalazimo u činjenici da je kršćanska teologija uzela filozofiju u nedovršenom obliku, dakle kao metafiziku koja misli samo na biće i ne dopire do bitka. Utoliko je grčka filozofija luda znanost, koja ne sudjeluje u Božjoj mudrosti. Ako obratimo pažnju na ovaj uvid i Pavlovu poslanicu oslobodimo slikovitog govora njegovog vremena, kojim je on novu religiju objavljivao braći iz svoje sljedbe, dobit ćemo sljedeći rezultat: ludo žive oni koji se predaju bićima (stvarima) ovog svijeta. Mudri, naprotiv, paze na istinu, koja se krije iza mnoštva bića. Vrijeme, koje je čovjeku dano na upotrebu, valja iskoristiti za pripremu nailaska svečanog trenutka u kojem će se Bog otkriti u konačnosti. U tom trenutku milošću Božjom apostolu će se otvoriti usta da hrabro obznani otajstvo evanđelja (Ef 6, 19)

Dani su sami po sebi zli. Čovjek ih olako troši, propuštajući priliku za pripremu sudnjega dana. Mudri su oni koji koriste sadašnji trenutak, vodeći računa da iz budućnosti dolazi čas koji govori nešto bitno: o silasku Krista Otkupitelja, koji će nam olakšati sjedinjenje s našim božanskim duhovnim temeljem. Jer, spremamo se da skinemo grešno tijelo koje smo baštinili od Adama i da navučemo sveto tijelo Kristovo. Ono je opskrbljeno opremom Božjom ili duhovnim sredstvima borbe. Samo tako čovjek se može oduprijeti đavolovim lukavstvima. Lucifer prijeti da ga zavede tako što ga pretrpava poslovima ovoga svijeta, zbog čega čovjek zaboravlja svoje božansko porijeklo po Duhu.

Shvatiti volju Gospodnju, razabrati naš bitak i istinu, znači pobijediti vrijeme i zle dane od kojih se ono sastoji. Zli dani, ili usmjerenost na bića ovoga svijeta, vino su koje nas tjera u razuzdanost: alkoholno piće zamračuje nam pogled na ono što jedino daje istinu našem biću. Zli dani neprekidne sadašnjosti opijaju nas i zavaravaju. Puniti se duhom, znači naprotiv trijezno i mudro usmjeriti pažnju na Boga (bitak).

Heideggerov nagovještava zaključak da je kršćanska teologija tijekom stoljeća pala ispod nivoa razmišljanja apostola Pavla, jer se po uzoru na Aristotelovu metafiziku oslonila na Boga kao najviše biće (najbićevitije biće) koje je sámo najviši izdanak (superlativ) cjeline svih bića. Pritom zanemaruje temelj bića u bitku koji jest s onu stranu cjeline bića, pa tako i najvišeg među bićima. Aristotelova i svaka druga metafizika sadrži iskaz (logos) o biću (on). Ona predočuje bićevnost bića jednom kao cjelinu bića u smislu najopćenitijih crta, drugi puta u smislu najvišeg i stoga božanskog bića. U navedenom predavanju stoji: „Metafizika je u sebi, i to stoga što dovodi biće kao biće do predodžbe, dvostruko jedinstvena istina bića, u općenitosti i u najvišemu. Ona je po svojoj biti ujedno ontologija u užem smislu i teologija.“ (Heidegger, isto, str. 96)

Bitak se, naprotiv, ne dade do kraja zahvatiti samo logosom. U odgonetavanje zagonetke bitka Heidegger uključuje pjesništvo i zahvaljivanje. Da li je slučajnost što i apostol Pavao poziva braću da se međusobno razgovaraju psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama.

A u predgovoru četvrtom izdanju predavanja Heidegger kaže: „Mišljenje, poslušno glasu bitka, traži njemu riječ iz koje istina bitka dolazi do govora.“ (isto, str. 124) Taj je glas nečujan i dolazi iz skrivenih izvora. Ne možemo ga dohvatiti samo racionalnim sredstvima. Baš nas je ratio sam za sebe doveo u zarobljenost sredstvima koje je izumila znanost i tehnika.

Kazivanje mislioca, koje brine za govornu uporabu riječi i dugo šuti dok misao ne sazrije, istog je porijekla kao imenovanje pjesnika. Oboje su jednaki po brižnosti spram riječi. „Mislilac kazuje bitak, pjesnik imenuje sveto“ – kaže Heidegger (isto). Pjesnik i filozof blizu stanuju na najudaljenijim bregovima. (Nije daleko Hegelova misao da teologija i filozofija kazuju isto. Samo što vječnu istinu filozofija donosi u elementu čistog mišljenja, a teologija ju daje razvodnjenu osjetilnom predodžbom.) Moj profesor filozofije je volio reći da filozofija i književnost kazuju isto: filozofija u čistom obliku, a književnost razvodnjeno. Mladi ljudi odmah posežu za filozofijom, ponuđenu čašu ispijaju do dna i lako se opijaju od jakog pića.

Pjesnikovanje, zahvaljivanje i mišljenje razlikuju se, ali su istovremeno uzajamno upućeni jedno na drugo. Način tog upućivanja i rastavljanja na ovom mjestu Heidegger nije pojasnio. Ali, drži da pjesma i hvala izviru iz prvobitnog mišljenja. Ono pak polazi od smještaja prvobitnog mišljenja za onijemjelost i rađa se u tjeskobi kojoj je živ čovjek u svijetu izložen. Tjeskoba pak čovjeka predaje Ničemu kao njegovoj drugoj strani ili rješenju. To Ništa jest veo Bitka. (isto)

Radujte se, dakle, životu, govoreći mu tisuću puta Da! To je Nietzscheova tema amor fati (voli svoju sudbinu). Moguće je reći samo: Da! Nikako ne! Zahvaljujte na primljenom daru. Heidegger u zaključku predgovora navodi jednu Sofoklovu strofu:
„Ali odustajte i nikad više od sada
ne podižite tužbalice;
Posvuda, naime, drži pri sebi dogođeno
i pohranjuje jedna odluka o ispunjenju.“

Događa se, naime, samo ono što je već otprije prorečeno. Ne vrijedi žalovati. Predavanje završava zagonetnom rečenicom. „U bitku se svaki udes bića prvobitno već ispunio.“
Sve što biće jest, već je nekako bilo zastrto u njegovom bitku.

U razgovoru s novinarom Der Spiegela vođenim godine 1966. Heidegger opominje da navještenje istine bitka ne možemo primisliti. Možemo u najboljem slučaju probuditi spremnost očekivanja. Pritom je moguće da se nešto kao bog pojavi ili da ostane odsutno i pusti čovječanstvo da propadne.

Bitak i čovjek, koji ga razabire i naviješta, u stalnoj su igri skrivanja i otkrivanja. U bitku se doista svaki udes bića prvobitno već ispunio, ali samim time nije objavljen. Moguće je, naime, da nam ostane zastrt, jer smo se, kako reče sv. Pavao, prepustili struji zlih dana neprekidne sadašnjosti. U tom slučaju sudnji dan ćemo dočekati nespremni.
drazen-pavlic @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 26, 2010
U katoličkim crkvama u vrijeme Došašća čita se odlomak iz Pavlove poslanice upućene kršćanskoj zajednici u Rimu: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!“ (Rim 11, 33) Riječi su to koje je Pavao uputio kršćanima u Rimu, za svog zimovanja u Korintu godine 57. ili 58. naše ere. Razmišljao je o tome koliko je maleno čovjekovo vrijeme u odnosu na vječnost. Pored kreveta sigurno je imao židovsku Bibliju, iz koje je po tko zna koji put pročitao odlomak u kojem Izaija opisuje Božju veličinu. Bog je velik, a čovjek ništavan poput skakavca: „Tko je pokrenuo duh Jahvin, koji ga je uputio savjetnik? S kim se on posvjetova, tko je njemu mudrost ulio, naučio ga putovima pravde? Tko li ga je naučio znanju, pokazao mu put k umnosti?“ (Iz 40, 13-14) Pavle je sažeo Izaijinu misao u svega dva stiha: „Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11, 34) Zaključi da je sve od Boga, po Bogu i za Boga! I završi pismo ovako: „Njemu slava u vjekove! Amen!“

Imao je Pavao vremena na pretek dok se korintska zima sporo vukla. Čekao je proljetno smirenje mora i odlazak u jeruzalemski Hram, na proslavu blagdana Pedesetnice, prebirući požutjele listove papirusa s Izaijinim riječima o ništavnosti i prolaznosti čovjekovog zemaljskog trajanja: „Tek što su zasađeni, tek što su posijani, tek što im stabljika u zemlju korijen pruži, on puhne na njih, i oni posahnu, vihor ih ko pljevu raznese.“ (Iz 40, 24). Jahve je vječni Bog, stvoritelj zemlje i svega na zemlji. On se ne umara, ne sustaje, i um je njegov neizmjerljiv (Iz 40, 28)

I sjeti se Pavao da je prije dvije godine svojim sadašnjim domaćinima naviještao skrivenu Mudrost Božju. Reče tada da je Bog sve smislio prije vremena i vjekova, a ni jedan stanovnik Zemlje to još ne shvati ljudskim rasudnim snagama. Bog se objavljuje po Duhu, koji jedini prodire u njegove dubine. To se događa po osobitoj milosti, kad Bog odluči svoga Duha izliti na pleća čovjekova. I Pavao napisa: „A mi ne primismo duha svijeta, nego Duha koji je od Boga da znamo čime nas je obdario Bog.“ (1 Kor 2, 12) Naravnom čovjeku, koji se drži svjetskih razumskih mjerila, Božja mudrost ostaje skrivena: „njemu je to ludost i ne može (ju) spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak (čovjek) prosuđuje sve.“ (1 Kor 2, 14-15) I opet za se nađe potvrdu u riječima starog proroka Izaije. Saže ih za Korinćane ovako: „Jer tko spozna misao Gospodnju, tko da ga pouči!“ (1 Kor 2, 16)

Za Židove je Bog stvoritelj, a čovjek njegovo stvorenje. Bog objavljuje svoju volju, a na čovjeku je da ga bezuvjetno sluša. Bog je od zemaljskog praha napravio prvog čovjeka i udahnuo mu dah života. Čovjek je Božja igračka, kao drveni lutak nastao od klade, ispod stolarskog dlijeta. Lutak bi tijekom noći oživio, jer se nebo rasplakalo nad nesrećom starca koji je samovao bez obitelji, bačen u besmisao života. To je smisao židovske teologije. Sve ovisi o Božjoj volji. Čovjek mora samo odlučiti da joj se bezuvjetno pokorava, ukoliko se želi spasiti. I dok mu se pokorava, o Svemogućem čovjek ipak ne može stvoriti jasnu predodžbu. Izaija kaže: „S kime ćete prispodobiti Boga? I s kakvim ga likom usporediti? Ljevač lijeva idol, zlatar ga pozlaćuje i lijeva od srebra lančiće. Siromah za prinos bira drvo koje ne trune; i vješta traži umjetnika da mu načini kip nepomičan.“ (Iz 40, 19-20)

Rasprava o tome može li čovjek spoznati Boga vodi se kroz sva vremena. Pavlov odgovor je niječan. Samo u iznimnom trenutku Bog putem svog Duha progovara čovjeku i dopušta mu da pronikne u njegove dubine. Trenutak otkrivenja dolazi naglo. Pavao piše: „A o vremenima i trenucima nije, braćo, potrebno pisati vam. Ta i sami dobro znate da Dan Gospodnji dolazi baš kao kradljivac u noći. Dok još budu govorili: 'Mir i sigurnost', zadesit će ih iznenadna propast kao trudovi trudnicu i neće umaći. Ali vi braćo niste u tami da bi vas Dan mogao zaskočiti kao kradljivac.“ (1 Sol 5, 1-4)
drazen-pavlic @ 06:53 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 25, 2010
Želimo li upopuniti sliku duhovne situacije Isusovog i Pavlovog vremena, neće škoditi da spomenemo još neke osobe.

Filon Aleksandrijski (Philo Iudaeus ili Philo Alexandrinus) rodio se 20 godina prije nove ere, a umro je u 40. godini nove ere. Bio je Židov iz svećeničke obitelji, Isusov suvremenik. Osnivač je aleksandrijske filozofske škole. Spise temelji na proučavanju Mojsijevog Petoknjižja. Hegel u predavanjima o Povijesti filozofije za njega kaže da se „naročito ističe poznavanjem Platonove filozofije, a osim toga i time što se trudio da u svetim spisima Jevreja istakne filozofiju i da ove spise objasni spekulativno.“ (Hegel, Istorija filozofije 3, BIZG, Beograd, 1983., str. 20) Nakon osvajanja Aleksandra Makedonskog grčka filozofija i općenito kultura (mitologija, jezik itd.) postali su baština naroda koji su nastavali zemlje Istočnog Sredozemlja i Bliskog Istoka. Plutarh u djelu De Alexandri Magni fortuna aut virtute kaže da je Aleksandar „učinio da svi svojom domovinom drže čitavu ekumenu... i da se Grk i barbarin više ne razlikuju“.

S druge strane, politička stabilnost Rimskog carstva jamčila je mir od Britanije do južnog Egipta i od Gibraltara do Sirije. Kopnene karavane mogle su se slobodno kretati široko razgranatom mrežom cesta, a pomorski putovi bijahu slobodni od gusara. Rimljani su bili tolerantni prema lokalnim kulturnim značajkama, prihvaćajući u svoj Panteon bogove pokorenih naroda. Tako je nastalo zajedničko tkivo nove države (nešto slično suvremenoj Americi). Zbog toga je Filon u djelu Legatio ad Caium hvalio cara Augusta jer „je složio u skladnu cjelinu sve divlje narode…postajući on sam čuvarem mira.“

Neki smatraju da je Filon u svojem djelu tražio kompromis između židovske vjere i helenističkog shvaćanja života, te da je pripremio tlo za približavanje kršćanske teologije i grčke filozofije. U vrijeme Klaudija Židovi su ga poslali u Rim, ne bi li kod Rimljana promijenio negativnu sliku o njima. Kasnije je ispričana legenda da je Filon i pod Klaudijem dolazio u Rim te da je tamo upoznao apostola Petra. Napisao je niz djela, koja su uglavnom sačuvana. Njegovi spisi pojavili su se u Frankfurtu 1691. On komentira povijest Židova, ali starozavjetne priče ne shvaća doslovce. On u njih unosi mistični i alegorijski smisao, na primjer povijest stvaranja. Mojsija uspoređuje s Platonom.

Mislim da je apostol Pavao poznavao Filonova djela i da je nastavio započeto spajanje kršćanske teologije i grčke filozofije. Takav zaključak proizlazi iz njegovih Poslanica.

Zahvaljujući duhu filozofije koju je odlično poznavao, Filon je u svetim knjigama tražio dublje značenje. Učeni Židovi u svetim spisima vidjeli su savršeni sustav božanske mudrosti. Hegel kaže da su oni naišli na misao da istina ne može biti dana izvana. Tu duboku misao dokučili su izučavajući i tumačeći povijesno gradivo. Smatra se da je Božji duh začetnik božanske knjige (Biblije). Proroci su u snu ili na javi, putem anđela ili direktno čuli Božji glas. Netko je te knjige zapisao, ali taj čovjek nije te misli imao u sebi. On je samo izrazio misao koja je već bila tu. Hegel kaže da se u cijeloj povijesti, umjetnosti i filozofiji radi o tome da se izrazi ono što se u njima nalazi: „Rad duha sastoji se potpuno i jedino u tome da istakne u svijesti ono što se u njemu nalazi. Ako se samo zna za to, ono je već izneseno pred svijest; to iznošenje, dakle, jest ono što je bitno.“ (isto, str. 20) Ono što se u obliku nekog umjetničkog djela ili religije iznosi pred ljude, već je nekako postojalo u ljudskom duhu. Još ne u svijesti i predodžbi, ali u ljudskom duhu svakako. Tako filozofi i znanstvenici zapravo ne unose svoju misao u materiju. Oni samo posvješćuju ono što je pripremila duhovna situacija epohe.

Zatim Hegel iznosi Filonove glavne predodžbe. Filon kaže da se Boga može opaziti samo duševnim okom ili gledanjem (orasis). To gledanje je ushićenje, zanos, Božji utjecaj. Da bi se duša mogla uzdignuti do čistog predmeta misli, u Božju blizinu, mora se otrgnuti od tijela i napustiti osjetila. Boga se gleda inteligibilno (umom). Duša ne može spoznati Boga. Čovjek može znati da Boga ima, a ne i što je on.

Bog je prasvjetlost. Niže od Boga postoji jedna regija u kojoj sjaji odsjaj logosa. To je um koji misli ili prvorođeni Božji sin, koji vlada svijetom i održava ga u redu. Filon kaže da je taj logos spoj svih ideja. Boga, čisto biće ili prasvjetlost čovjek ne može spoznati. Spoznati se može samo Sina. Dakle, problem spoznatljivosti Boga ovdje je riješen tako da ima jedan njegov dio koji je nedokučiv umom i jedan dio koji je bliži čovjeku i sasvim je spoznatljiv. Hegel se potpuno slaže da je nemoguće spoznati Boga kao bitak. Jer bitak je prazna apstrakcija (prva, prazna i najjednostavnija kategorija logike, bez ikakvog određenja). Znati se može samo neko konkretno određenje. Takva jedna prva kategorija je, dakle, ništavna. To ne može biti pravi Bog, zaključuje Hegel sasvim kršćanski. Pravi Bog se u sebi razdvaja, putem Sina on postaje osjetilno izvjestan. To su momenti njegove konkretnosti, ono što ga čini živim. Bog kao Jedan doista se ne spoznaje. Spoznaje se Bog koji se podijelio u svoje momente.

Za Filona bi takav stav bio preuranjen. Za njega je Bog prasvjetlost ili ono prvo. A to je kozmos (univerzum), koji sve obuhvaća i ispunjava. U Liber legis allegoriarum Filon kaže da je Bog dovoljan samom sebi: „Sve ostalo je oskudno, prazno. I onda sve to ispunjava on, i održava ga zajedno, njega samog okružuje ništa; Bog je jedno i sve.“ Hegel primjećuje da je svemir kod Filona apstrakcija, jednako kao kod Parmenida. Svemir je samo supstancija. Još nedostaje mišljenje pojedinačnog čovjeka o Bogu, da bi supstancija mogla ujedno biti subjekt.

Bog je, dakle, prostor univerzuma, a njegove ideje sačinjavaju razum. Taj razum ili logos je anđeo koji vlada i određuje. To je zapravo pračovjek, nebeski čovjek. On se javlja pod imenom sofia (mudrost), također Adam Kadmon i izlazak Sunca. On je čovjek u Bogu, Bog shvaćen kao djelotvornost.

Koliko od ovih misi nalazimo u Pavlovim poslanicama! Filonova filozofija je ključ tumačenja svetoga Pavla.

Filon razlikuje logos kao mirujući svijet misli i logos kao govor ili stvaranje svijeta. Govor se shvaća kao pojavljivanje Boga. Logos je za čovjeka učitelj mudrosti. Logos je prvosvećenik koji posreduje između Boga i čovjeka, duh božanstva koji ljude poučava. To je pusti inteligibilni svijet same istine ili Božja riječ, objašnjava Hegel.

Nasuprot idealnom svijetu stoji osjetilni, bivstvujući svijet. Princip tog svijeta je materija. Ako je Bog bitak, bit tog materijalnog svijeta je nebitak. Ovo Filon preuzima od Platona: nebitak je ono što je suprotstavljeno bitku; nebitak je također nešto pozitivno, jednako kao i bitak. Oni su dva pola ili pojmovni par. Nebitak egzistira ukoliko se u njega unese nešto od istine po sebi. Hegel hvali ovaj Filonov uvid. Ta suprotnost (bitka i nebitka) kod Filona, međutim, ne dolazi do pojma, već ostaje u nepomirljivom dualiizmu. On još nije shvatio da je mišljenje ono negativno bitka, odnosno prelazak bitka u nebitak.

Filon kaže: „Božja riječ stvorila je u početku nebo koje se sastoji iz najčistijeg bitka i predstavlja obitavalište najčistijih anđela koji se ne pojavljuju i osjetilima se ne pokazuju.“ Pokazuju se samo mišljenju. To su ideje. I dalje u djelu De mundi opificio: „Stvoritelj je prije svega stvorio nematerijalno nebo i neosjetilnu zemlju inteligibilnog svijeta i ideju zraka i praznoga, zatim nematerijalnu esenciju (ousia) vode i neku nematerijalnu svijetlost i neku neosjetilnu prasliku (arhetipos) Sunca i svih zvijezda.“ Stvoritelj je također stvorio osjetilni svijet i njegovu kopiju. Tu Filon napušta Platonov svijet ideja i dalje se ravna prema Mojsiju. Prema Knjizi postanka, trećega dana stvoreni su trava, zelje, drveće, četvrtoga dana svjetlosti na zapadu neba, Sunce i Mjesec.

Navedimo kao paralelu početak Knjige postanka: „U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: 'Neka bude svjetlost!' I bi svjetlost.“ (citirano prema Jeruzalemskoj bibliji, str. 13) Trećega dana reče Bog: „Neka proklija zemlja zelenilom- travom sjemenitom, stablima plodonosnim.“ Četvrtoga dana Bog stvori svjetlila na svodu nebeskom i dva velika svjetlila: „Veće da vlada danom, manja da vlada noću – i zvijezde.“ Starozavjenti pisac namjerno izostavlja nazive, da bi se razlikovao od susjednih naroda kojima su Sunce i Mjesec božanstva. Za Filona Mjesec i Sunce su obična svjetlila koja rasvjetljuju Zemlju i određuju kalendar („da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svijetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!“) Filon kaže da je četvrtoga dana jedan broj ukrasio nebo. To je najsavršeniji broj, broj četiri, tetractis.

Svemir je prazan prostor kojeg Bog obuhvaća. Tako on sam sebe obuhvaća. Njemu je potrebno da sam sebe obuhvaća, jer svakom subjektu potreban je predmet (neki sadržaj), veli Hegel. U ovom slučaju, kad je subjekt nešto sasvim apstraktno, bez određenja, on je sam svoj predmet. Hegel uvijek nastoji pokazati da se neka ideja razvija iz same stvari vlastitim kretanjem. Tako on već u Filonovom apstraktnom Bogu-svemiru vidi preteču ideje Trojstva, ili tročlanu dijalektiku koja se nužno probija na površinu: „Imamo ono što ispunjava, ono što je ispunjeno i ono treće što se sastoji iz njih oboje.“ (isto, str. 22)

Doista, ono prvo za Filona jest bitak, nešto apstraktno, bezimeno, nespoznatljivo. Ono drugo je otkrivenje. Imamo već i vraćanje u jedinstvo. To vraćanje je ono treće i pripada logosu. Kod Filona mudrost, učitelj, prvosvećenik predstavljaju ono što u gledanju Boga treće svodi na prvo.

drazen-pavlic @ 07:49 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, siječanj 22, 2010
Ljudi se dive životnoj priči apostola Pavla, osobito njegovoj dosljednosti koja je uzor za sva vremena. Za nekoga tko u ono što radi unosi čitavog sebe, kaže se da je Pavao. Sveti Pavao primjer je čovjeka koji ne odustaje ni pod koju cijenu, koji gine za ideale. Njegov život je svijetli primjer kako čovjek može priznati pogrešku i promijeniti se. Često se navodi Pavlova slutnja iz Poslanice Timoteju, kojom je zaokružio svoj životni učinak. On sažima smisao života u žrtvi za zajednicu, istoj kakvu je podnio njegov uzor Isus Nazarećanin: „Doista, ja se već žrtvujem, i približilo se vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj vojevao, trku dovršio, vjeru očuvao.“ (2 Tim 4, 6-7) 

Njegov književni stil zaslužuje sve pohvale. Književnik Miro Gavran u razgovoru za Glas Koncila objasnio je razlog zbog kojega je odustao od namjere da napiše roman o Pavlovom životu. Naime, Pavao je i sam bio sjajan pisac, te nije jednostavna zadaća takvom čovjeku staviti svoje riječi u usta! (Glas Koncila, br. 13, 29. ožujka 2009.) Jedno od najčitanijih mjesta iz Pavloviih poslanica svakako je Hvalospjev ljubavi, koji se čita u katoličkim crkvama prigodom vjenčanja. Tko još nije čuo za stihove, koji u prijevodu Ivana Šarića odzvanjaju kao najljepša ljubavna pjesma?
„Ako ljudske i anđeoske jezike govorim,
a nemam ljubavi,
onda sam kao mjed koja ječi, ili praporac koji zveči.
Ako imam proroštvo
i znam sve tajne i sve znanje,
i ako imam svu vjeru, da i gore premještam,
a nemam ljubavi, ništa sam.
I ako razdam sve svoje imanje,
i ako predam svoje tijelo da se sažeže,
a nemam ljubavi,
ništa mi ne koristi.
Ljubav dugo trpi, dobrostiva je;
ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se.
Ne čini što ne valja, ne traži svoje,
ne razdražuje se, ne misli o zlu,
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini.
Sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve trpi.
Ljubav nikad ne prestaje;
a proroštva će prestati,
jezici će umuknuti,
znanje će proći.
Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo.
A kad dođe što je savršeno,
prestat će što je djelomično.
...
A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, to troje.
Ali je najveća među njima ljubav.“
(1 Kor 13)

Ljudi vole citirati ovu ili onu rečenicu apostola Pavla. Međutim, riječ izvučena iz cjeline djela gubi smisao koji joj je autor dao. Zato je ovdje poduzet pokušaj da se shvati ukupno učenje tog znamenitog čovjeka. Tek iz cjeline progovaraju dijelovi učenja, vodeći uvijek računa o izvorima iz kojih su nastali.

Iako je imao židovsku i grčku naobrazbu (sve su poslanice izvorno napisane na grčkom jeziku), Pavao nije bio učenjak ex catedra. Znanje nije stekao u školama koje je pohađao, nego mu je ono došlo putem milosti Božje. Bio je uvijek blizu ljudi iz svoje sljedbe, blizu „braće“ koje je pokušavao izgraditi u vjeri. To mu nije smetalo da stane na Areopag i održi govor atenskim filozofima: „Ljudi Atenjani! Po svemu vidim da ste vrlo pobožni. Jer prolazeći i motreći vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je bilo napisano: Bogu nepoznatomu. Što dakle ne znajući štujete, to vam ja navješćujem.“ (Dj 17, 22-23)

U čuvenom odlomku iz Djela apostolskih Pavao se osvrće na brojne kipove grčkih bogova i kaže da Bog kojega on naviješta ne prebiva u rukotvorenim hramovima, niti ga umjetnici mogu dostojno prikazati u zlatu, srebru i kamenu. Bog, koji je stvorio svijet i sve što je na njemu, nije tvorevina umjetnosti, niti ljudskog mišljenja. Pokušavamo ga napipati, ali ga ipak ne možemo naći. Jer je čovjek slijep za granice svog vidnog polja i mišljenja. Tá Bog je postavio vrijeme i prostor u kojem čovjek prebiva, kaže apostol „On je od Jednoga stvorio sav ljudski rod...“ (Dj 17, 26) Ovo su Grci razumjeli, jer je bila riječ o elejskom Jednom (bitku) i mnoštvu (bićima svijeta). Bog je dah života, ono što je uzrok svega, pa tako daje i sam život. Ne vidimo ga baš stoga što u njemu živimo, mičemo se i jesmo. Pavao je zaključio da je Bog svemoguć i čovjek mu ne treba. Jer kad bi mu on trebao, ne bi bio savršen.

Toliko o mudrosti koju je Pavao svjedočio i o ludosti grčkih filozofa. Tom prilikom na kršćansku vjeru obratio se Grk Dionizije. Po mjestu na kojem je doživio Božju milost dobio je naziv Areopagit. Njemu se pripisuju spisi koji su izvršili velik utjecaj na razvoj kršćanske misli narednih stoljeća.


U Bjelovaru, siječnja 2010. godine
drazen-pavlic @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 21, 2010
Što se misli pod pripravom tijela, bit će jasno ako se osvrnemo na gnostička učenja i njihove obrede «oblačenja Krista». Pošto je ovaj svijet privid i laž, valja se usredotočiti na carstvo ideja, gdje stoluju zbiljski likovi čije sjene susrećemo u stvarnosti. Valja umrijeti sebi i umrtviti tjelesno, jer je ono izvor grijeha kojeg uvijek iznova moramo čistiti, dokle god naša duša stanuje u tijelu. Bog je svome stvoru otvorio uši za Božju Riječ. «Otvorio» je slobodan prijevod hebrejskog teksta. Izvorno stoji «iskopao», baš kao što Isus kaže da je čovjeku bolje iskopati oči i odsjeći ruku nego dopustiti da ga grijeh okalja. To znači «oblikovati tijelo», umrtviti njegove zemaljske udove. (vidi: Jeruzalemska biblija, isto, str. 737, bilj. a) Što to konkretno znači «zaogrnuti Krista» ili umrijeti sebi i svome tijelu, ako ne: biti sličan Kristu? On se jednom utjelovio u Isusu iz Nazareta, da bi na poziv svog nebeskog Oca uzašao natrag na nebo. Što znači uzašao, ako ne da je jednom sišao pa se sada vraća i sjeda zdesna Ocu, od kojeg i vuče porijeklo? Isus, koji je postao Krist, naš je uzor. I mi se moramo truditi da mu budemo slični, da se zaogrnemo Kristovim tijelom i dospijemo tamo odakle potičemo. «Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve.» (1 Sam 15, 22) A kad će to biti? Uskoro, «jer se bliži Dan» i valja biti pripravan. Na taj ćemo dan napustiti nesavršenu tjelesnost i dušom ćemo se uzdići Bogu, jer On nam je nju dao.

Ako strogo slijedimo tragove izvora, zaključit ćemo da je Pavlova teologija mistična. Za nju je ovaj život bezvrijedan. Vrijedno je samo bespogovorno vršenje Božje volje.«Sveti» Pavlove škole čekali su Dan kad će Bog pozvati one pripravne. Tad će bez žaljenja ostaviti sve zemaljsko i uzaći će na nebo. Tajanstveni pisac Otkrivenja zamislio je da će ih biti sto četrdeset i četiri tisuće, a Bog će ih u onaj Dan prepoznati po pečatu na čelima. Mistika je teško prihvatljiva čovjeku znanstvenog doba. Teologija kakvu znamo ne slijedi izvorne spise, već se slobodno kreće čitavom Biblijom. Ona povezuje spise nastale u razdoblju od tisuću i šesto godina, stvarajući kompilaciju koja često iskrivljuje izvornu poruku pojedinih knjiga. Kombinacijom izdvojenih odlomaka teolozi stvaraju zaključke kakve žele.

Pavlove Poslanice možemo razumjeti samo polazeći od tri njihova izvora: židovskog Petoknjižja, platonističke filozofije i gnostičkih učenja. Suvremeni propovjednici doslovce navode Isusove riječi: bolje ti je da odsiječeš uho ili ruku ako te tvoji udovi vode u sablazan! To je riječ Božja koja je neprihvatljiva današnjem čovjeku. Zato bi bolje bilo da dadu tumačenje starih naziva. Jer iskopao znači otvorio uši, kao što alegorija odsijecanje udova upućuje čojveka na umrtvljenje tjelesnih poriva i razvoj duševnih sposobnosti, umjesto stvarnog i namjernog sakaćenja.

Odmorimo se od strogoće filozofskog pristupa i točne analize teksta. Pustimo mašti na volju i poslušajmo jedan literarni prikaz gnostičkih učenja. Obratimo pažnju na prisustvo platonističkih ideja o misaonim i vidljivim dijelovima zbilje.
drazen-pavlic @ 12:12 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 20, 2010
I DIO

Zadnje nedjelje crkvene godine C na misi se čita odlomak iz Pavlove poslanice Hebrejima. Pavlove poslanice ne možemo čitati samo kao nadahnutu literaturu dobrog književnika preobraćenog Židova Saula, pridodajući mu svojevoljno značenje. Ne smijemo izgubiti iz vida duhovna strujanja onoga vremena, koja su utjecala na apostolova gledišta. Uzmimo u ozbir filozofske osnove koje potječu iz tada vladajuće neoplatonske filozofije i poslušajmo pažljivo riječi koje crkva pripisuje Pavlu iz Tarza:

«Budući da Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti, on uistinu žrtvama koje se – iz godine u godinu iste – neprestano prinose ne može nikada usavršiti one što pristupaju.» (Heb 10, 1)

Zakon, ili hebrejska Thora, uključuje pet Mojsijevih knjiga, Proroke, Pisma i Svitke. Ovaj redoslijed utvrđen je oko 220. godine prije Isusa, u grčkom prijevodu Staroga zavjeta (Septuaginti).

Ovdje je riječ o sjenama i samom zbiljskom liku, čije su to sjene. U starom sredozemnom svijetu I stoljeća vladalo je duhovno ozračje helenizma. Prema Grčkom nazoru, bitak je Jedno i nepromjenljivo, te utoliko istina. Svijet je mnoštvo i utoliko laž. Istinski likovi jesu u carstvu ideja, a predmeti materijalnog svijeta tek su odrazi tog pravog svijeta, mješavina istine i laži ili sama laž i privid. Da bismo razumjeli pisca I stoljeća, moramo poznavati platonizam. Prisjetimo se temelja Platnonove filozofije, kako je ona izložena u Državi.

Kao što sunce u vidljivom svijetu obasjava predmete i omogućuje njihovu vidljivost i sam vid ili ljudsku sposobnost opažanja, tako ideja Dobra u misaonom svijetu čini tek mogućim predmete mišljenja i samu umsku sposobnost. Kad se duša usmjeri na ono na što sija istina i bitak, tad ona spoznaje. Kad se, naprotiv, uperi na ono što je pomiješano s mrakom, naime ono što postaje i propada, zapada ona u mnijenje. Ideja Dobra je ono što daje istinu predmetima spoznaje, a duši daje moć spoznaje. Ona daje i sam bitak, jer je viša od njega – zato Glaukon kliče: «Apolone, demonskog li nadmašivanja!» (Država, 509 c). Ona je uzrok znanja i istine. Ideja dobra ne iscrpljuje svoju moć samo u tome da omogućuje spoznaju. Od nje dolazi bitak i bit svih bića. Jednako kao što sunce nije samo uzrok vidljivosti predmeta, nego im od njega dolazi rastenje i hrana.

Upamtimo da Platon strogo razlikuje područja mislenoga i vidljivoga. Sokrat kaže Glaukonu da namjerno govori o mislenom području, a izbjegava riječ 'nebo', jer bi ga igrom riječi mogao zbuniti. U nastavku razvija usporedbu s crtom, da bi što jasnije izložio ovu podjelu. On zamišlja crtu razrezanu na dva nejednaka dijela. Jedan dio predstavlja vidljivu, a drugi misaonu vrstu bića. Na vidljivom dijelu pronaći ćemo slike, poredane po jasnoći: sjene, odraze na vodi i na glatkim predmetima. Nakon slika u vidljivom svijetu, uočit ćemo životinje i biljke, te proizvode ljudskog umijeća. Slika se prema predmetu, čija je ona slika, odnosi jednako kao što se mnijenje u misaonom svijetu odnosi prema znanju.

Misaoni dio crte također je razrezan na dijelove. Jedan dio duša traži pomoću pretpostavki, ne pokušavajući dospjeti na kraj. U drugom dijelu duša ide od kraja, na nepretpostavljeni početak. Ona istražuje pomoću ideja samih po sebi. Ovdje se duša ne služi slikama, kao u prvom dijelu. U takvu vrstu znanja, koja idu do krajnjih pretpostavki, spadaju matematička znanja. Ta matemata je za Grke ono što je unaprijed poznato i općeprihvaćeno. To su: ideje parnog i neprarnog broja, geometrijskih likova, trovrsnih kutova itd. Geometri polaze od tih misaonih pretpostavki (ideja) i uspinju se prema vidljvim predmetima. Oni se služe vidljivim likovima, ali pri tom misle npr. o četverokutu samome po sebi i o njegovom promjeru. Ne govore oni o promjeru koji crtaju na tlu ili na papiru. Prvi dio misaone crte predstavlja razumsku spoznaju, koja je smješetena između mnijenja i znanja. (Država, kraj VI knjige, od 508 c i dalje, te početak VII knjige)

Na drugom dijelu misaone crte su poredana znanja koja čovjek dostiže snagom dijalektike. U toj vrsti um se uopće ne služi ničim osjetilnim (slikama trokuta i sl.), nego razmatra ideje same po sebi radi ideja samih po sebi. Ne govori se više o lijepim i dobrim predmetima u množini, već o samoj ljepoti i samom dobru u jednini. (Država, 507 b)

Navedenim područjima spoznaje odgovaraju četiri stanja duše. Poredani odozgo na dolje oni su: um, razum, vjerovanje i nagađanje. O stupnju obrazovanja čovjeka ovisi za koje je stanje duše podoban.

U nastavku Platon razvija glasovitu usporedbu sa spiljom. Sužnjevi su od rođenja okovani u podzemnoj špilji, te za istinite drže sjene predmeta koje ljudi nose površinom zemlje. Isto tako za zbiljske drže jeke glasova koje čuju. Za zor samih predmeta i slušanje pravih glasova su gluhi i slijepi, jednako kao što su ljudi koji žive na površini zemlje slijepi za nevidljive predmete u misaonom svijetu. Čovjek je osobito nesposoban za spoznaju onog najvišeg, a to je sama ideja Dobra. Što bi se dogodilo kad bi netko oslobodio sužnjeve? Oni bi isprva bili zaslijepljeni odrazima svjetla od površine stvarnih predmeta. Kad bi se privikli na sjaj onoga što ima više istine, shvatili bi da su prije bili u zabludi, jer su za stvarne predmet držali sjene i jeke. Odbacivši okove osjetila, oni bi bili izliječeni od ludosti.

U gore navedenoj Pavlovoj rečenici s početka desetog odlomka Poslanice Hebrejima prisutan je platonistički obrazac razmišljanja o sjenama i zbiljskim likovima: „...Zakon ima tek sjenu budućih dobara, a ne sam lik zbiljnosti.“ Obrazac je primijenjen na pitanje: koja je prava vjera koja čovjeka spašava od propasti? Opsluživanje obreda i pokoravanje Zakonu počiva u pokoravanju vanjskom autoritetu, dok savjest vjernika često puta ostaje nedirnuta. Upravo zbog toga Isus i Pavao opominju pismoznance zbog licemjerja. Oni uviđaju da Saduceji i Farizeji formalno vrše Mojsijeve zapovijesti, a u stvarnom životu se događa da ne žive istine vjere.

Zato je Zakon samo sjena u odnosu na zbilju, odnosno pravi život čovjeka vođen bitnim istinama. Sam prinos žrtvene životinje ne može usavršiti one što pristupaju obredu. Svrha prinosa žrtvenih životinja je čišćenje od grijeha. Tá zar se žrtve ne bi trebalo prestati prinositi kad bi čovjek jednom bio potpuno očišćen, pita se u nastavku Pavao? Dakle, obred je samo sjena zbiljskog i trajnog cilja, a to je odbacivanje tjelesnog i grešnog i konačno saobraženje čovjeka božanskom.

Krist ili Pomazanik je kao vrsta bića u misaonom području (na nebu) odvajkada postojao. Sad je odlučio sići na zemlju, ne bi li ljudima pomogao da se odvoje od sjena i jeka glasova i ugledaju zbiljski lik (ono «nebesko», što Sokrat izbjegava tako nazvati da kod Glaukona ne izazove zbrku). Bog u liku Sina silazi u vidljivo carstvo ne bi li ljude priveo pravom znanju i odvratio od ludosti. Pavao o tome kaže: «Jer krv bikova i jaraca nikako ne može odnijeti grijeha. Zato On ulazeći u svijet veli: 'Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio'…U Svitku knjige piše za mene: 'Vršiti, Bože, volju tvoju!'» (Heb 10, 4-9)
U gornjim recima koji parafraziraju mjesta iz Psalma 40 i Knjige Samuelove ističe Pavao da se Bogu ne mile izvanjski obredi i žrtve, nego istinsko vršenje Božje volje. Svojom teologijom ukida Pavao kompliciranu židovsku vjersku praksu, sastavljenu od tisuća propisa i zabrana, kojima se izgubio smisao i svaka veza sa stvarnošću. On uspostavlja novu vjeru. Poziva se na samoga Boga koji „dokida prvo da uspostavi drugo.“

Bog preko Krista ulazi u svijet, da bi progovorio ljudima koji ga iz svoje zemne perspektive nisu u stanju vidjeti i čuti, jer vide samo sjene i čuju jeke. U svojoj ludosti oni su slijepi za mudrost Božju. A koja je Božja volja? «U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek.» (Heb 10, 10) Ispraznost prinosa žrtvi vidi se po tome što grijeh ostaje i treba se uvijek iznova od njega čistiti. Krist je, naprotiv, prinosom svog života za ljudske grijehe jednom zauvijek sjeo zdesna Bogu (u židovskoj simbolici s desna uvijek sjedi dobar duh). On «jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene.» Posvećeni ili pripadnici prve Pavlove kršćanske crkve su uistinu čisti od grijeha, ako ne vrše zakon izvanjski nego ga stavljaju u svoja srca. «Zakone ću svoje staviti u njihova srca i upisati ih u dušu njihovu i grijeha se njihovih i bezakonja njihovih neću više spominjati. A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih.» (Heb 10, 16-18) Ulaz u Svetinju oslobodio je Isus, žrtvom svog života. Njegovo tijelo je zavjesa koju treba razmaknuti da bi se otvorio put u istinski život. (Pavao, ili jedan od njegovih učenika, Hebrejima objašnjava svoju misao koristeći predmete iz njihovog vjerskog života: ulazak u najsvetiji dio svetišta, gdje je bio položen Kovčeg Saveza, bio je odijeljen je zavjesom kroz koju je smio prolaziti samo Veliki svećenik i to jednom godišnje.) Pavao opominje pripadnike nove crkve («svete», «braću») da čuvaju nadu, paze jedni na druge da ne posustanu, da potiču ljubav i dobra djela, ne propuštaju sastanke na kojima se međusobno hrabre da ustraju… jer se bliži Dan. (Heb 10, 19-25)
drazen-pavlic @ 07:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 18, 2010
Knjiga Isusovo ubojstvo Jacquesa Paternota u Francuskoj se pojavila 1999., a u Hrvatskoj je u izdanju Orakula izašla pod naslovom Tko je ubio Isusa? godine 2001. U knjizi Paternot izvodi zaključak da je Isusa dala smaknuti mala grupa svećeničke mafije unutar jeruzalemskog Hrama, većinom saduceji. On kaže da mu nisu mogli dozvoliti da živi, jer je ugrožavao previše interesa. Paternot se predstavlja kao čovjek s dugogodišnjim iskustvom u upravljanju velikim poduzećima i međunarodnim odnosima. Zbog toga on znade ono što ne znaju teolozi, filolozi i arheolozi, naime, da ekonomski interesi igraju prvorazrednu ulogu u povijesnim događajima.

Paternot detaljno razlaže historijske okolnosti da bi opisao odnose snaga u Jeruzalemu, Palestini i na rimskom carskom dvoru. Ti odnosi uvjetovali su razvoj događaja. Isus nije žrtva kolektivnog linča židovskog naroda. Vještim igrama i smicalicama svećenici oko Kajfe natjerali su Poncija Pilata da razapne Isusa. Kajfa je najodgovorniji među ubojicama, a Pilat je suučesnik. Da bi dokazao svoje mišljenje, autor navodi Isusove riječi prema Evanđelju po Ivanu: «Zato o n a j ima veći grijeh koji me je predao tebi.» Isus ne kaže «oni», nego «onaj» u trećem licu jednine, čime jasno ukazuje na Kajfu, primjećuje Paternot.

Paternot Kajfu ne osuđuje olako. Pita se on da li je Kajfa bio iskren kad je govorio da je Isusova smrt u interesu židovskog naroda. (Kolike smrti su se od tih vremena dogodile u «širem» interesu!) Autor navodi oprečna mišljenja o tome da li je Hitler, provodeći državne zločine, iskreno vjerovao da radi u interesu njemačkog naroda. Engleski povjesničar Trevor Roper mislio je da jest, neki drugi smatraju da je Hitler bio pod utjecajem mračnih unutarnjih poriva. U Kajfinom slučaju stvar je jednostavnija, kaže Paternot: on je mislio da radi u interesu Izraela, koji su se u konkretnom slučaju idealno složili s njegovim privatnim interesima.

Svoje zaključke Paternot izlaže na sljedeći način. Godine 1948. Vrhovni sud Izraela pozvan je da izvede reviziju procesa Isusu Kristu. Ben Gurionov savjetnik Haim Cohen ponovno je pregledao spis, nakon čega se Sud proglasio nenadležnim. Zato jer suđenja nije ni bilo! Duga je lista neregularnosti koje se, da je suđenja zaista bilo, jednostavno nisu mogle dogoditi. Rasprava je održana noću, uoči sabata, što nije bilo dozvoljeno. Sinedrij nije bio u punom sastavu. Suđenje je održano u privatnoj kući. Bili su pozvani samo svjedoci optužbe. Tadašnje židovsko pravo, koje je kasnije unijeto u Mišnu (pravni kodeks) optuženiku je jamčio velike mogućnosti za obranu. U svom procesu Isus nije imao odvjetnika, štoviše tijekom ispitivanja svirepo su ga tukli. To su razlozi zašto je Cohen zaključio da pravog javnog suđenja nije bilo, bar ne onakvog kako su ga opisali evanđelisti. Prema tome, evanđelisti su bili prevareni ili su u cilju vjerske propagande svjesno iskrivljeno prikazali događaje, misli Cohen.

Nakon što su Isusa ispitali u kući Kajfinog tasta Ane, koji je uživao veliki ugled kod Židova, odveli su ga u Kajfinu privatnu kuću, koja je bila 300 metara udaljene od palače Gerusija, gdje je normalno zasjedao Sinderij. A palača Gerusija bila je svega nekoliko koraka od Anine kuće. Dogodilo se to vjerojatno oko jedan ili dva sata ujutro. Čak ni evanđelisti, primjećuje Paternot, ne spominju riječ Sinedrij. Zaključuje da su oni znali da Isus nije izveden pred službeni organ, nego pred ad hoc sud. Kad je Isus tijekom ispitivanja ponovio da je Sin Božji, predsjedavajući prvosvećenik zaključio je sjednicu. Nije bilo potrebe da se pozivaju novi svjedoci, jer Isus je sam sebe osudio. Za krnje Veliko vijeće on je bio bogohulnik koji zaslužuje smrt. Sad je trebalo odigrati rimski dio procedure. Evanđelisti jednoglasno govore da je bilo rano jutro, jer je pijetao kukurikao. (Petrova tri iskušenja)

Židovske vlasti imali su, naime, stanovite ovlasti da ispituju i kažnjavaju optuženike koji su se ogriješili o židovsko pravo i moral, ali nisu imali pravo osuditi na smrt. Zato su režirali čitav niz okolnosti, da bi na koncu Poncija Pilata prisilili da osudi i razapne Isusa. To objašnjava zašto je sadržaj optužnice izmijenjen između židovske i rimske faze suđenja.

U predvorju guvernerove rezidencije, gdje se odigralo rimsko suđenje, moglo je biti najviše pedeset ljudi: pripadnici čete, članovi suda i nekoliko članova posluge iz kuće prvosvećenika. Njihov zadatak bio je naprave dovoljnu buku, da bi u danom momentu impresionirali rimskog prefekta. Poncije Pilat je putem svojih doušnika već otprije znao je da Isus nema političkih ambicija, da je kao drvodjelja redovito plaćao porez i da je drugima preporučivao da plate caru njegove poreze. Međutim, sad je Kajfa promijenio točku optužnice. Umjesto vjerskog, sad je Isusov zločin bio politički – kaže Paternot. Navodi Kajfine riječi: «Taj čovjek stvara narodu patnje i zavodi ga pozivajući ga da ne plaća poreze tvrdeći čak da je on kralj.» Sad Pilat više nije mogao odbiti suđenje na temelju rimskog prava. Evanđelja ne navode da su razgovoru između Pilata i Isusa prisustvovali tumači ili prevoditelj, a Pilat nije znao aramejski. Prema tome, razgovor se odvijao na grčkom. Pilat opet nije vidio razloge zbog čega bi trebao osuditi Isusa, jer za političkog realistu, kakav je bio rimski prefekt, ambicija koja govori o dolasku Kraljevstva Božjeg nije ozbiljna i zabrinjavajuća. Pilat je Isusa smatrao dobrodušnim vizionarom. Pokušao se otarasiti afere tako što je Isusa poslao Herodu, koji je odsjeo u obližnjoj palači. Međutim, tetrarh Herod odbija riješiti stvar i Isusa vraća Pilatu. Pilat je zaprepašten tolikom mržnjom svećenika prema Isusu. Nije mu jasno zašto toliko uporno žele osuditi jednog od svojih. Da bi dobio na vremenu, naređuje da jedan legionar išiba Isusa. Nadao se da će Židovi biti zadovoljni s tom kaznom. U taj čas iz dvorišta su se začuli povici one pedesetorice: «Razapni ga. Oslobodite Barabu!» Sad se Pilat uplašio. Iako je došao iz Cezareje u pratnji 1000 legionara, znao je da je to malo u pretprazničkom Jeruzalemu, u koji se sjatilo stotinu tisuća hodočasnika naoružanih toljagama i mesarskim noževima za klanje žrtvenih janjaca. Povijest je dala za pravo Pilatu. Nekoliko godina kasnije Židovi su s ravnih krovova svojih kuća kamenjem zasuli četu prokuratora Gesija Flora i poubijati sve legionare.

Vratimo se suđenju. Napokon je Kajfa upotrijebio svoj zadnji argument. Rekao je: «Mi nemamo drugog kralja do imperatora Tiberija!» Sad je Pilat shvatio svećeničku igru. Ako židovski lobi obavijesti cara da su ljudi vjerni Tiberiju njemu izručili agitatora koji se predstavljao kao kralj i time uvrijedio njegovo veličanstvo, te koji je bunio narod, a on Pilat ga je svejedno pustio…stvari bi po njega mogle ispasti loše. Odlučio je da će radije žrtvovati nevinog Isusa nego svoju karijeru.

Ujutro oko deset ili jedanaest sati Isusa su odveli na Golgotu. Razapet je oko podneva, a izdahnuo je oko tri poslije podne. Uzrok smrti vjerojatno je bio plućni edem. Isus je umro brzo, jer je bio iscrpljen. Nije spavao već 36 sati, pretukli su ga već čuvari Hrama, a legionar ga je bičevao. Putem je morao nositi patibulum (prekriženi komad grubog drveta s rupom u sredini). Prema drugom objašnjenju, Pilat je naredio centurionu Longinusu da ga probode kopljem i skrati mu muke. «Potekoše voda i krv, što potvrđuje prisustvo edema. Zaista lijepa legenda, koju nije bilo moguće provjeriti i potvrditi niti jednom historijskom činjenicom» - zaključuje Paternot.

U svojoj knjizi Paternot odgovara na klasično policijsko pitanje: tko je imao motiv za Isusovo ubojstvo? Prije same akcije veliki svećenici dulje vrijeme su pratili Isusovo javno djelovanje. Nimalo im se nije sviđao rast njegovog utjecaja u narodu. Mase su ga već smatrale Mesijom. Svjetina bi mogla izazvati nemire i razaranja, slična Isusovom razbacivanju bankarskih tezgi u predvorju Hrama. U nastavku bi se, u strahu od širenja nemira, uznemirili Rimljani, te bi mogli ukinuti izgrađeni hramski financijski sustav. Da bi mogli ostvariti svoj naum, svećenici oko Kajfe su vrebali priliku da Isus dođe u Jeruzalem, dakle pod jurisdikciju njihovog suda. Ali, da su ga uhitili sedam dana prije ili poslije, njihov plan opet ne bi bio ostvarljiv. Morali bi održati pošteno suđenje, koje bi bilo potpuno neizvjesno. Također, rimski prokurator imao bi daleko širi manevarski prostor, te ga vjerojatno ne bi osudio. Svećenici su izabrali događaje uoči Pashe, kad će u gradu istovremeno biti Isus, Poncije Pilat, Herod i stotinu tisuća hodočasnika. Pilat će zasigurno učiniti sve da u korijenu suzbije moguće nemire. Osim toga, Kajfina mafija ucijenila je Pilata mogućom upotrebom moćnog židovskog lobija u Rimu, koji od cara može tražiti da ga smijeni. Paternot ovim riječima iznosi svoje pretpostavke o situaciji u kojoj se našao Pilat:
«Pilat, čije je sve tajne pobude (Kajfa) znao, također je znao djelovati. Retrospektivno promatrano, Kajfa je bio ponosan na sposobnost s kojom ga je izigrao. Uzalud je Pilat imao titulu prefekta, bio je samo podčinjeni službenik. Oženio se dobro, to je istina, ali on zaista ne pripada visokom rimskom društvu i nema titulu prokuriste. Od tada, između straha od pobune i prijetnje židovske utjecajne mreže u Rimu, brižljivo pripremanom i usklađenom kampanjom, on se našao u škripcu i njegove reakcije su se unaprijed znale.» (navedeno djelo, str. 141.)

Paternot se slaže s Haimom Cohenom da suđenje nije održano. U židovskom dijelu procesa dogodilo se tek urotničko batinanje Isusa. Ali se ne slaže da su evanđelisti bili dezinformirani, te da su namjerno ili slučajno krivo prenijeli događaje. On misli da su četiri evanđelista događaje prenijeli vjerno, jer se događaji jednostavno nisu mogli drugačije odigrati. Kajfi nije odgovaralo bilo kakvo ubojstvo, recimo iz zasjede. Bilo je potrebno sramno mučenje na križu, da bi se narod uvjerio da Isus nije bio Mesija. Zar blagovjesnici ne navode zlurade riječi razapetog razbojnika: „Gdje ti je sad tvoj Otac na nebu da te spasi?“ Narod se oduvijek nadao da će doći Mesija, uz kojega će biti Bog. Kao što je bio uz Mojsija kad je izvodio narod iz egipatske pustinje! Da je Isus bio Mesija, on koji je spašavao druge, kaže Paternot, sišao bi i sam s križa (usporedi Evanđelje po Marku 15, 32). Dvojica Isusovih učenika su rabbija i poslije uskrsnuća pitala: «Hoćeš li se sada popeti na prijestolje?»

Ipak, da bi se Kajfi osvetio što ga je pobijedio na diplomatskom i političkom polju, Poncije Pilat je na drvenoj bijeloj ploči, koja je služila kao natpis na grobu, dao napisati: «Isus iz Nazareta, kralj židovski.» Kajfa se prepirao, ali je Pilat strogo odgovorio: »Što je pisano, pisano je.» Zatim je bogatom trgovcu i članu Sinedrija Josipu iz Arimateje prije uobičajenog roka predao Isusovo tijelo, da ga ovaj priredi za ukop. Bilo mu je čudno da Josip daje svoju grobnicu iskopanu u stijeni uz velike troškove jednom vidovitom probisvijetu Isusu: «Ali, tko će razumjeti te Židove?» - mislio je vjerojatno Pilat. Nakon tog događaja Kajfa će budno motriti na Josipa od Arimateje i Nikodema.

Cohen je svoje zaključke dovršio godine 1965. Pošto po židovskom pravu onog vremena do suđenja na opisani način nije moglo doći, pomislio je da se Veliko vijeće sastalo noću zbog toga da očinski ukori Isusa, koji je riskirao život time što je omalovažavao i ismijavao Rimljane. Isusa su pogubili Rimljani, jer je on bio zelot, politički radikal koji se predstavljao kao Mesija, obećavajući oslobađanje Palestine od zavojevača. Sad Cohen vrlo pronicljivo iznosi svoj krajnji izvod: kad Isusov nasilni pokušaj preuzimanja vlasti nije uspio, kad je Isus umro, njegovi učenici na genijalan način politički poraz preokreću u religioznu pobjedu. Proglašavaju da Isus nije došao da bi donio kolektivni politički spas, nego pojedinačno moralno i duhovno spasenje. Na pitanje zašto su evanđelisti lagali, Cohen odgovara: da bi opravdali Rimljane. Evanđelisti su svoje izvještaje pisali debelo nakon Isusove smrti, u vrijeme kad su apostoli izvodili preobraćenja širom carstva. U toj situaciji bilo bi neumjesno povrijediti Rimljane da su razapeli Mesiju, jer su oni unatoč svojoj vjerskoj tolerantnosti u svakom trenutku mogli zabraniti širenje nove vjeroispovijesti. Svaliti krivicu na Židove bilo je daleko lakše.
drazen-pavlic @ 18:08 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 13, 2010
Prikaz Isusovog života, javnog djelovanja i učenja u evanđeljima interpretiran je obzirom na teološku poruku koju su njegovi pisci htjeli istaknuti. U tome se svi slažu. Radi se samo o tome da li su te interpretacije pretjerane ili ne? Da li se sve dogodilo baš tako kako izvješćuju evanđelisti? Koji odgovor na to pitanje možemo ponuditi? Jedan od uobičajenih odgovora glasi: pa ne bi četiri pisca dala gotovo isti prikaz da se radi o izmišljenim događajima! Uostalom, prave kršćane ne zanimaju povijesni događaji, nego vjerska poruka. Na to možemo odgovoriti: znademo da su evanđelja nastala iz jednog pra teksta, na osnovi usmene predaje i prakse naviještanja prvih očevidaca.

Već ranije spomenuto Barnabino evanđelje bilo je prihvaćeno kao kanonsko i koristilo se u Aleksandrijskim crkvama u prvo i drugom stoljeću, a zajedno sa svim ostalim apokrifnim evanđeljima i spisima zabranjeno je tek na Nikejskom koncilu 325. godine. Koncil je naredio da se originali svih evanđelja na hebrejskom pismu unište. Također je izdao edikt po kojem će biti ubijen svatko kod koga se nađe primjerak zabranjenih spisa. Od onda do danas Kršćanska crkva priznaje samo tri sinoptička evanđelja, Evanđelje po Ivanu, Djela apostolska i poslanice. Navedeni spisi temelj su Petrove i Pavlove teologije, koju je crkva zadržala do danas.

Rimski papa zadržao je jedan primjerak Barnabinog evanđelja u svojoj tajnoj knjižnici. U petom stoljeću pronađeni su Barnabini posmrtni ostaci s originalnim rukopisom njegovog evanđelja na grudima. Primjerak Barnabinog evanđelja je u XVI stoljeću u papinoj knjižnici pronašao fra Marino, prijatelj pape Sixtusa. Evanđelje se danas čuva u Kraljevskoj biblioteci u Beču.

Isus se najprije obraćao Židovima. Oni su bili odani svojoj monoteističkoj religiji, utemeljenoj na strogom Zakonu otaca (Tori). Jedan od glavnih motiva židovske tradicije je iščekivanje Mesije, spasitelja koji će narod osloboditi od stranih zavojevača i moralnih opačina. Obje napasti zapravo su jedna te ista, jer se smatralo da zlo dolazi zbog nevjere i grijeha. Kroz tri godine svojeg javnog djelovanja Isus se nametnuo kao prorok, iscjelitelj i obrazovani rabbi (heb. učitelj. Rabin, na aramejskom rabbuni) koji odlično poznaje židovske svete knjige. Ponikao je u imućnoj obrtničkoj obitelji, koja mu je pružila solidno obrazovanje. Isus je u očima glavara i običnog naroda mogao biti dugo očekivani Mesija. Ali on je propovijedao Kraljevstvo Božje na nebu i odlučno odbijao da se proglasi političkim vođom!

Osnovni interpretacijski ključ, po kojem se pristupilo prekrajanju stvarnih događaja bila je slijedeća teza: u Isusovom životu i javnom djelovanju ispunilo se Pismo. Za razumijevanje interpretacijskog ključa važno je spomenuti djela proroka Izaije.

Izaija je živio u 8. stoljeću prije Krista. Oko 740. godine pozvan je u jeruzalemski Hram među proroke, gdje je naviještao propast Izraela i Judeje, kao kaznu za nevjernost naroda. U pjesmi o Emanuelu daje viziju Gospoda gdje sjedi na visokom prijestolju, a iznad njega stajahu serafi (JB: hebr. gorući, plamteći. Krilata bića s ljudskim tijelom i šest krila. Također, kerubi. Kasnija predaja ih naziva anđelima). Izaija zanosno pjeva: „Oni klicahu: 'Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!' Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.“ (JB: dim je znak Božje prisutnosti na Sinaju, u Šatoru u pustinji i u Hramu u Jeruzalemu). Izaija zavapi u strahu da će propasti, jer je znao da je čovjek nečistih usana i da u narodu nečistih usana prebiva, a vlastitim je očima ugledao Jahvu, Kralja nad vojskama. Jedan od serafa doletje do njega, žarom mu dotače usne i reče: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Tad Izaija ču glas Gospodnji koji mu reče:
„Koga da pošaljem?“
„Evo me, mene pošalji!“ – reče Izaija spremno.
Bog odgovori: „Idi i reci tom narodu: 'Slušajte dobro, al' nećete razumjeti, gledajte dobro, al' nećete spoznati.' Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.“ (Iz 6, 1-10)
Izaija je postao narodni junak, zbog svog aktivnog sudjelovanja u političkim zbivanjima. Nakon neuspjelog poslanstva kod asirskog kralja Ahaza povukao se iz politike. Prema jednoj predaji umro je mučeničkom smrću za vrijeme kralja Manašea. Glavni lik njegovih pjesama je Sluga Jahvin ili Sluga Patnik, koji okuplja svoj narod i propovijeda istinsku vjeru. Sluga Jahvin svojom smrću daje zadovoljštinu za grijehe naroda i biva od Boga proslavljen. Izaijina teologija zasniva se na slijedećim stavovima: Bog je Sveti, Jaki, Moćni, Kralj. Čovjek je grešan. Bog za grijeh traži zadovoljštinu. U kušnjama koje očekuju njegov narod mnogi će stradati. Ostatak će biti pošteđen zbog svoje vjere. Tom ostatku kralj će biti sam Mesija. Mesija je Davidov potomak, koji će učiniti da na zemlji zavladaju mir i pravda i da se raširi spoznaja Boga. Izaija je mesijanski prorok. Poslušajmo jedan odlomak iz Četvrte pjesme o Slugi Jahvinu. Tema pjesme je patnja i progonstva koje će Sluga podnijeti s velikom strpljivošću, iako će doživjeti sablazan:
„Prezren bješe, odbačen od ljudi,
Čovjek boli, vičan patnjama,
Od kog svatko lice otklanja,
Prezren bješe, odvrgnut.
A on bješe bolesti ponio,
Naše je boli na se uzeo,
Dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.
Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
Njegove nas rane iscijeliše.“
(Iz 53, 3-5)

Sve se slaže: Isus je mogući mesija, jer potiče iz loze kralja Davida (?), jer je prorok, jer je trpio i umro da bi Bogu dao zadovoljštinu za grijehe naroda…Treba li još dokaza da se na Isusu ispunilo Pismo? Evanđelja obiluju poveznicama Isusove sudbine i Izaijinih proroštava.
Lk, 22, 37: „Jer kažem vam, ono što je napisano treba se ispuniti na meni: 'Među zlikovce bi ubrojen'. Uistinu sve što se odnosi na mene ispunja se. „
Mk 10, 45: „Jer Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.»
Mt 12, 17-21: „Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju – da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku:
'Evo sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima: preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima…'“

Samo Isusovo saslušanje i suđenje, na kojem se on slabo branio ili se uopće nije branio, svjedoči o tome da je on prihvatio Izaijine tekstove o trpljenju Sluge Patnika i smrti za druge. Da bi se ispunilo pismo! Ili je jedan redaktor u izvješću načinio bitne izmjene? Ako se koji detalj dogodio drugačije, pisci evanđelja prekrojili su ga da bi se slagao s Pismom (Tumači u JB kažu: u dobroj namjeri).

Obrazac ljudske žrtve, koji postoji još od vremena kad je Bog od Abrahama tražio da žrtvuje Izaka, prenosi se dalje. Na blagdan Svetog Petra i Pavla u crkvama se čita odlomak iz Druge poslanice svetoga Pavla Timoteju: „Predragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska.“ (2 Tim 4, 6) Evo, otkrio nam se redaktor kanonskih evanđelja.

Apokrifni spisi Kristovu žrtvu (smrt na križu) i uskrsnuće ne spominju.U vrijeme svog javnog djelovanja Pavao i njegovi učenici proganjani su kao heretici. Nakon Nikejskog koncila uloge su se promijenile. Pavlova teologija prihvaćena je kao službena, a pisci koji su do jučer bilipriznati, progonjeni su kao heretici.
drazen-pavlic @ 23:18 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 11, 2010
POVIJESNA I TEOLOŠKA POZADINA ISUSOVOG I PAVLOVOG DJELOVANJA

Evanđelista Luka u Djelima apostolskim opisuje Pavlovo uhićenje. Pavao je jedva sačuvao živu glavu. Rimski vojnici noću ga dopratiše do Cezareje, gdje bijaše utamničen u rimskom zatvoru. Kroz nekoliko dana rimski namjesnik Palestine Feliks pozvao je Pavla k sebi. Čuo je za sljedbu Isusa Nazarećanina. Pavle je Feliksu naširoko pričao o Kraljevstvu nebeskom i novoj vjeri u Isusa Krista. Luka kaže da se Feliks uplašio i Pavla vratio u zatvor, kad je Pavao u pričanju došao do sudnjeg dana.

Naše vrijeme obilježeno je vladavinom znanosti i tehnologije. Ljudi ne vjeruju pričama i legendama. Ali, kad razgovor dođe do posljednjeg sudišta, ipak povjeruju. Za svaki slučaj, da se danas-sutra ne bi pekli u paklu. S tom činjenicom potpuno je u suglasju statistika o broju rimokatolika u Hrvatskoj. Većina Hrvata vjerna je Rimskoj crkvi, a crkve su nedjeljom ipak poluprazne.

Religija koju je zamislio Luka htjela je pomoću straha od kazne ljude držati u pokornosti. Vođe od davnina znaju da ljudi nemaju dovoljno svijesti. Strah je najstariji (i najbolji) način upravljanja ljudima. Najsnažniji instrument kršćanstva je ćudoređe nagrade i kazne. Unatoč činjenici da je Isusov nauk tražio nešto drugo: bezuvjetnu poslušnost Svetom pismu i Božjoj volji koja je u njemu objavljena. Isus je smatrao da se Pismu i Zakonu valja pokoravati naprosto zato jer su došli od Boga. Nipošto zato jer će poslušniku na ovom ili onom svijetu pripasti nagrada ili kazna!

Židovi u Dekalogu pronalaze upute za ispravan život. Tko izvršava sve što Zakon i njegovi tumači od njega traže, zadobit će uvjete da Božji blagoslov prati njega i njegovu obitelj. Isusova kritika farizeja i pismoznanaca sastoji se baš u tome što se u slijepom izvršavanju tradicijskih obreda vjera unižava do formalizma. Isusu se radilo, naprotiv, o životu prema smislu i srži Božje riječi.

Kršćanstvo svoje porijeklo duguje židovskoj vjeri. Isus i apostoli su Židovi, a sama Isusova misija znači ispunjenje mesijanskih težnji židovskih svetih spisa. Kršćanstvo je nastavak židovske misli. Od nje ono preuzima i mehanizam nagrade i kazne. Međutim, svojim zahtjevom za ispunjenjem Pisma do kraja i bez ostataka Isus ide iznad ćudoređa.

Osvrnimo se na XIX stoljeće i danskog filozofa Sörena Kierkegaarda. On vjeru diže na stadij koji je iznad etičkog. Pojedinac koji je spreman poginuti za zajednicu je heroj, a ne apostol. Kierkegaard po uzoru na oca Abrahama ili Joba traži bezuvjetnu poslušnost Bogu. Nije riječ o slijepoj poslušnosti moralnom autoritetu, već o odnosu pojedinca s Bogom. On kaže da pojedinac stupa u apsolutni odnos s Apsolutom. S Božjih visova vjernik svoj pogled usmjerava natrag na moral, obitelj i karijeru. Svjetske stvari on prosuđuje kroz očale vjere. Ne vrijedi obrnut način, da se Boga prosuđuje i kreira iz moralnog vidokruga ili prema dnevnim potrebama pojedinca. Pojedinac se uzdiže do Boga radi ispunjenja svrhe individualnog života. Transcendencija daje smisao njegovom životu.
drazen-pavlic @ 19:14 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 10, 2010
Božja objava je opipljiva činjenica. Isus je živa osoba koja govori, osjeća, komunicira s ljudima. Povijest Božjeg sina, koji je sišao na zemlju, zbiva se na razini osjetilnog iskustva, u ljudskoj povijesti. Ljudi su oduvijek ideju o Bogu punili sadržajem u skladu sa svojim ljudskim planovima. Ta je činjenica ponukala Tolstoja da istraži istinitost evanđelja, jer ga pravovjerje koje je prakticirala crkva nije ispunjavala.

Posljednji odlomak Ispovijedi ruski pisac je započeo tvrdnjom da je narod bez sumnje posjedovao spoznaju istine, po kojoj su ljudi svih kontinenata oduvijek živjeli. Da nije bilo tako, ljudi ne bi živjeli, već bi baš kao i on pomišljali na samoubojstvo. I sam je živio po toj spoznaji istine i osjećao je njenu ispravnost. No, osjećao je također da je u toj spoznaju laž bila pomiješana s istinom. On kaže: „Iako sam vidio da je u narodu bilo manje tog sastojka meni odbojne laži nego kod predstavnika Crkve, ipak sam uvidio da je laž bila pomiješana s istinom i u načinu vjerovanja kojeg je upražnjavao narod.“ Pošto se laž i istina nalaze pomiješanim u svetim predajama i pismima, Tolstoj je odlučio da ih sam izuči. Tako je nastalo Tolstojevo Evanđelje. Ono je sažetak četiri evanđelja obzirom na nepobitnu izvornost Isusove riječi, očišćene od dodataka apostola, prepisivača i raznih crkvenih pisaca od Isusovog vremena do danas. Uvažavajući posebnost vjerskog znanja, Tolstoj je odlučio da neće tražiti objašnjenje svega: „Znam da objašnjenje svega mora biti skriveno, kao i početak svega, u beskonačnosti.“ On je spreman prihvatiti neobjašnjivost teorija, ali samo kao nužnu posljedicu ograničenosti ljudskog razuma, a nikako kao nešto u što je prisiljen vjerovati.

Obavijesti o Isusovom životu, kao i pouke njegovog naučavanja, znademo iz evanđelja. To su kanonske knjige koje objavljuju radosnu vijest, što je smisao riječi „evanđelje“. Evanđelja po Mateju, Marku i Luki crkva zove sinoptička evanđelja, jer su slična. Ivanovo evanđelje razlikuje se od njih. Marko i Luka nisu bili Isusovi učenici ni očevici, dok su Ivan i Matej bili apostoli. Matej je isprva bio carinik, a onda je pozvan u zbor dvanaestorice. Marko i Luka pratili su Petra i Pavla na njihovim misijskim putovanjima. Možemo pretpostaviti da su oni događaje o kojima izvješćuju zapisali prema interpretacijama svojih učitelja. Autori Jeruzalemske biblije (BJ) kažu da su pisci evanđelja svjesno pravili otklone od povijesnog predloška, osobito kad su htjeli istaći poantu u svojoj teološkoj koncepciji. Otuda se može objasniti zašto je u evanđeljima naglasak na suđenju, muci i Isusovoj smrti na križu, te na uskrsnuću. Ta su evanđelja zapravo sukus Petrove i Pavlove teologije.

Izvještaji su se u prvo vrijeme prenosili usmenom predajom. Ne smijemo zaboraviti da su stari narodi imali fenomenalno pamćenje, jer nisu imali papira i olovaka da zapisuju. Isus je umro uoči Pashe godine 30., u petak 14. Nisana. Bilo je to 20. godine Tiberijeva vladanja ili 783. godine od osnutka grada Rima. Drugi mogući datumi su manje pouzdani, jer je Pasha pala u subotu samo 8. travnja godine 30. i 4. travnja godine 33. No, drugi datum je obzirom na ostale povijesne događaje prekasno.

Godine 36. Poncije Pilat razriješen je dužnosti prokuratora Palestine, na kojoj je proveo deset godina. Prije odlaska smijenio je Josipa zvanog Kajfa s položaja Velikog svećenika, na kojem je ovaj bio od 18. godine n.e. Na mjesto Kajfe Poncije Pilat postavio je Jonatana, Anina sina. Pavao se sa židovske vjere na vjeru u uskrslog Isusa Krista obratio 34. godine, a 40. s Barnabom putuje u Antiohiju, koja postaje središtem helenističkih kršćana. U to vrijeme rimski car bio je Klaudije. Iz zahvalnosti prema Agripi I, koji mu je pomogao u borbi za vlast, Klaudije ovome daje Judeju i Samariju. U Agripino vrijeme obnavlja se kraljevstvo Heroda Velikog i gradi se treći jeruzalemski zid. Zid nije dovršen zbog Agripine smrti. 44. godine, prije Pashe, Agripa I naređuje da se odrubi glava Jakovu, Ivanovom bratu i Isusovom učeniku, te Petra baca u tamnicu. Godine 47. Ananija je imenovan za Velikog svećenika. Između 46. i 48. Pavle poduzima prvo misionarsko putovanje u Antiohiju, Cipar, Antiohiju Pizidijsku i Listru. Oko 48. godine u Judeji je vladala velika glad. Pavao i Barnaba donose pomoć antiohijske zajednice kršćana jeruzalemskoj. Iste godine održan je Jeruzalemski koncil na kojem su poganski obraćenici izuzeti od Zakona (pošteđeni su obrezivanja). Tek dvije godina kasnije, oko 50. zapisano je usmeno evanđelje poznato kao aramejski Matej i dodatna zbirka Isusovih govora. Bilo je to neposredno nakon što je Klaudije iz Rima protjerao Židove, koji se osvećuju tako što potiču nemire.

Kronologija dalje ide ovako: 49-52. Pavle je poduzeo drugo misionarsko putovanje: Listra, Frigija, Galacija, Filipi, Solun, Atena. Od zime 50. do ljeta 52. Pavle boravi u Korintu i piše poslanice Solunjanima. Ljeti putuje u Jeruzalem. U vrijeme Pavlovog trećeg misionarskog putovanja (53-58.) car je Neron. U ljetu 58. godine Jakov, rođak Isusov, došao je na čelo judeo-kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iste godine Židovi u jeruzalemskom Hramu hvataju Pavla i izvode ga pred Ananiju i Veliko vijeće, koji ga zatim predaju rimskom prokuratoru Feliksu u Cezareji.

U srpnju 64. gori Rim. Neron kršćane optužuje za podmetanje požara i protjeruje ih iz grada. Nastaje Prva Petrova poslanica i Markovo evanđelje. Godine 64. ili 67. Petar je umro mučeničkom smrću u Rimu. Oko 65. pojavljuje se Matejevo evanđelje na grčkom, a Lukino evanđelje i Djela apostolska oko 70. ili 80., također na grčkom jeziku. Nakon Poslanice Hebrejima i Druge poslanice Timoteju godine 67. Pavlu je u Rimu odrubljena glava.

Godine 67. i 68. zeloti pod vodstvom Ivana iz Gišale konačno uspijevaju osloboditi Jeruzalem od rimske vlasti. Iste godine rimski car postaje Galba, a Neron čini samoubojstvo. 69-79. Vespazijan je car. Titu povjerava opsadu Jeruzalema. 29. kolovoza 70. rimski vojnici zauzeli su predvorje i zapalili Hram. U rujnu rimske legije zauzele su gornji grad i Herodove palače, poubijali stanovnike ili ih prodali u roblje. Ljeti 71., nakon Vespazijanovog i Titovog trijumfa u Rimu s predmetima iz Hrama, dio judeo-kršćana vraća se u Jeruzalem. Između 70. i 80. objelodanjena je Judina poslanica i Druga Petrova Poslanica. Oko 78. nastaje Židovski rat Josipa Flavija, a 93. Židovske starine istoga pisca. Apostol Ivan prognan je na otok Patmos oko 95., gdje redigira Apokalipsu. (Neki autori smatraju da autor Apokalipse ili Otkrivenja nije apostol Ivan.) Iste godine rimski biskup Klement piše pismo Korinćanima. Pojavljuje se Ivanovo Evanđelje, zatim njegova Prva poslanica (Treća i Druga napisane su prije). Oko 100. godine dobivamo Didahe ili Nauk dvanaestorice apostola. Ivan umire u Efezu, početkom Trajanove vladavine.

Oko 130. pojavljuje se apokrifno Pismo Barnabino. U vrijeme jeruzalemskog biskupa Marka (oko 135-155.) judeo-kršćani raspršeni su u Transjordaniju i Siriju, gdje uskoro stvaraju sektu ebionita („siromaha“) s apokrifnim Evanđeljem Hebreja. Oni ne priznaju Mesijino božanstvo i odbacuju Pavlove poslanice.

Dakle, sveti spisi o kojima je riječ zapisani su ovim redom: aramejski Matej i dodatna zbirka oko 50., Markovo evanđelje oko 64., Matejevo evanđelje na grčkom oko 65., Lukino evanđelje i Djela apostolska nakon toga, vjerojatno prije 70., a možda i oko 80. godine. Ivanovo evanđelje 95. Evanđelja su zapisana 20 do 35, čak i 40 godina nakon Isusove smrti. Taj period ostavlja mogućnost da je izvorni događaj i poruka tokom vremena izgubio na autentičnosti. Najvredniji izvor vjerojatno je zbirka Isusovih govora na grčkom jeziku (Logia), koja je po svemu sudeći bila dostupna najranije i mogla je poslužiti raznim interpretima za „njihova“ evanđelja.

Jeruzalemska biblija (u nastavku: JB) kaže da su pisci evanđelja crpili iz jednog teksta pred evanđelja, kojeg njemački istraživači zovu „Q“ (Quelle=izvor), a francuski „S“ (source). Zbog sličnosti tri teksta smatra se da je postojao pra tekst, vjerojatno Markovog evanđelja. Prije tog pra teksta išla je usmena predaja. Pošto su nastala nakon Petrovog i Pavlovog praktičnog djelovanja, moguće je da su tri sinoptička evanđelja redigirana u duhu njihove teologije i to prema zahtjevima finala: muke, smrti i uskrsnuća Isusovog. Veliki autoritet koji su Petar i Pavao uživali u prvim kršćanskim zajednicama utjecao je na pisce evanđelja, a možda su ih i sami naručili. Navedimo jedan primjer tendencioznog pisanja. Petar i Pavao služili su se osobitom tehnikom javnog djelovanja. U srca Židova najprije su usađivali kolektivnu krivicu zbog Isusove smrti, da bi se ovi u strahu zbog ubojstva Mesije pokajali i obratili, zatraživši otkupljenje (originalan Pavlov izraz).

Barnabino evanđelje navodi dijalog s Isusom u kojem on priznaje da nije Mesija, nego prorok. Također, po Barnabi one noći u Getsemanskom vrtu nije uhićen Isus, nego Juda koji je sutradan završio na križu. Do uhićenja pogrešne osobe došlo je, jer hramski stražari u mraku nisu razlikovali bradata lica Isusa i Jude. Poslanicu Galaćanima Pavao piše u 57. u Efezu. Zahvaljujući njoj znamo s kakvim se žarom borio protiv evanđelja drugih pisaca, koji su događaje prenosili drugačije. Poslanicu počinje utvrđivanjem svog autoriteta: „Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu…“ Nakon kitnjastog pozdrava, Pavao prelazi na stvar: „Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet.“ Judaizanti (kršćani Židovi) su Pavla optuživali da pogane ne obvezuje na obrezanje, da bi ih lakše pridobio za prelazak na kršćanstvo. Zato on ističe da ne nastoji pridobiti ljude i ljudima ugoditi, jer on je Kristov sluga i navješćuje evanđelje koje je objavio Isus Krist. Pisci JB na margini objašnjavaju da to ne znači da je Pavao nužno sve i odjednom „naučio“ neposrednom Isusovom objavom na putu za Damask.

U istoj poslanici Pavao kaže da je nakon četrnaest godina, u društvu Barnabe i Tita, opet došao u Jeruzalem, gdje je pred najuglednijim prvacima kršćanstva izložio evanđelje koje je propovijedao među poganima, kako kaže: „da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.“ JB u bilješci objašnjava da Pavao nimalo ne sumnja u istinitost svoga evanđelja, ali je uglednim prvacima matične crkve ipak trebao podnijeti izvještaj (Kefi zvanom Petar, Jakovu i Ivanu).

Djela apostolska napisao je Grk, liječnik Luka, koji je bio Pavlov pratitelj na njegovom drugom i trećem misionarskom putovanju, te u rimskom sužanjstvu. Spis počinje opisom Petrovog djelovanja i čuda koje se dogodilo u Jeruzalemu na Pedesetnicu 30. godine: „I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.“ (Dj 2, 2-3)
Luka objašnjava da je Duh sveti u obličju plamenih jezika sišao na mnoštvo, te su se Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi, Krećani i Arapi svi izvan sebe strčali niz ulice i „jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom.“ (Tumači govore da je Lukina namjera bila povezati ovaj događaj sa zbrkom jezika i pometnjom koja je nastala u vrijeme gradnje kule Babilonske. Da bi dobili na vjerodostojnosti suvremenih događaja za Židove, evanđelisti su se uvijek trudili dokazivati da su oni zapravo ispunjenje Starozavjetnih pisama).

Nakon silnog uzbuđenja koje je nastalo ustao je Petar, okružen jedanaestoricom apostola, i podigao glas govoreći Židovima. Događaj je protumačio pozivanjem na riječi proroka Joela, kroz kojeg je Bog progovorio i najavio da će u posljednje dane izliti Duha svetoga na ljude „i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati.“ (Dj 2, 1-21) Ne znam da li su se prisutni našli u središtu nekog olujnog vrtloga, s udarima gromova bez kiše, ali mogu zamisliti da je nastao sveopći strah. On se za praznovjerne ljude današnjice može usporediti s najavom smaka svijeta ili dolaska vanzemaljaca. Nakon što je „prisvojio“ ovaj neobični događaj, čelnik prvih kršćana nastavio je obraćanje Židovima: „Izraelci, čujte ove riječi: Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama – njega, predana po odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste.“ (Dj 2, 22-23)

S kojom nakanom Petar ovdje Židove zatečene na trgu kolektivno optužuje za Isusovo ubojstvo? Tim više što je sasvim izvjesno da su Isusa „osudili“ malobrojni urotnici okupljeni oko Velikog svećenika Kajfe, a narod (mnoštvo?) u dvorištu Pilatove rezidencije u petak 14. Nisana u pet sati ujutro odglumila je njihova posluga. S kojom drugom nakanom, nego da im u idućem činu oprosti, samo ako se pokaju i priznaju novu vjeru. Prethodno je Petar još jednom ponovio strašnu optužbu: „Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom. „ (Dj 2, 36). Nazočni su bili duboko potreseni onim što su čuli, te zapitaše Petra i apostole:
„Što nam je činiti, braćo?“
„Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.“ (Dj 2, 37-38).
Isti govor ponovio je Petar više puta, o čemu svjedoči naredni odlomak (Dj 3, 13-15). I ovaj puta Petar je okupljenima velikodušno oprostio riječima:
„I sada, braćo, znam da ste ono uradili iz neznanja kao i glavari vaši…Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši…“ (Dj 3, 17-19).

Od Židova se tražilo da se pokore vjeri u uskrslog Isusa Krista. To nas vodi u izvještaje o odmaknutom grobnom kamenu na dan samog uskrsnuća. Glavari svećenički nestanak Isusovog tijela protumačili su podvalom njegovih učenika. Evanđelje po Mateju donosi izvješće o nedjeljnom uskrsnuću: „Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, dođe Marija Magdalena i druga Marija pogledati grob. I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odijela bijela kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i obamriješe.“ (Mt 28, 1-4) Anđeo obavijesti žene da Isusa neće naći u grobu jer je uskrsnuo. One otiđoše žurno i u strahu javiti njegovim učenicima. U međuvremenu stražari javiše svećenicima hrama što se dogodilo. „Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: 'Recite: noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga. Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.' Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.“
Pozadina spletki oko uskrsnuća svakako je i borba frakcija Saduceja koji nisu vjerovali u uskrsnuće i Farizeja koji su vjerovali. (Saul zvani Pavao ponikao je u farizejskoj obitelji.)

Koncept koji je usvojim političkim nastupima koristio Petar, nalazimo teorijski razrađen u Pavlovoj poslanici Galaćanima. On se trudi uvjeriti svoje slušatelje da se ne pokoravaju Zakonima, nego da povjeruju u Isusa Krista. On sam, kaže, vjeruje i živi u vjeri u Isusa Krista, Sina Božjega, koji je samoga sebe predao za njega. (Gal 2, 15-21) Zadnja rečenica navedenog odlomka otkriva nam smisao Pavlove argumentacije. Ona glasi: „Doista, ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.“ Taj Pavlov dokaz otkriva nam da se u promicanju nove religije htjelo iskoristiti Isusovu smrt. Modernim rječnikom rekli bismo da je Pavao htio politički kapitalizirati tu smrt. Zar se nije moglo ostati kod Isusovog nauka o tome da je čovjek po duhu Božji Sin i da mu po duhu valja živjeti? Čemu užasne scene mučenja, uspinjanja na Golgotu, razapinjanja, probijanja boka kopljem, nuđenja spužve natopljene octom? Čemu kolektivna krivica Židova, koja je taj narod u njegovoj burnoj povijesti koštala neizmjerno mnogo? A sasvim je izvjesno da se suđenje i Isusov linč nisu ni dogodili, što je Petar morao znati. Što je režiser htio postići užasnim scenama nasilja na ulicama Jeruzalema u petak 14. Nisana godine 30.? Naglasak u Pavlovoj argumentaciji svakako je na tome da Isusova smrt ima dublji teološki smisao. Isus je bio ljudska, dapače, Božja žrtva na žrtveniku Jahvinog hrama, kojim se htjelo otkupiti grijehe čovječanstva. I dan danas žrtve Pavlove teologije u nekim prigodama govore: „Svi smo mi ubili Isusa. Svi smo mi krivci!“ Stari ljudi prirodne kataklizme, tuču koja uništava usjeve, poplave i požare tumačili kao znak Božje srdžbe zbog grijeha naroda.
drazen-pavlic @ 11:45 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 7, 2010
Pavao je uhićen u jeruzalemskom Hramu. Hram je središnje mjesto židovske crkvene i svjetovne vlasti. Pisac Djela hoće reći da se uhićenje važne osobe moralo dogoditi na važnom mjestu. Pavao u svim fazama svog procesa ima priliku javno iznijeti svoja stajališta. Očigledno je imao dobrog savjetnika za odnose s javnošću. Luka kaže da je Pavao na grčkom jeziku od zapovjednika straže tražio za dopuštenje da se obrati okupljenom narodu. Zapovjednik se iznenadio što Pavao znade grčki, jer je mislio da je uhitio još jednog židovskog fanatika. On mu dopusti. Pavao izađe na stube. Kad nastade tišina, Pavao progovori na hebrejskom (ili aramejskom?). Reče da je odgojen u Jeruzalemu i poučen u Zakonu od čuvenog učitelja Gamaliela. Zatim ispriča kako je kao mlad čovjek od Velikog svećenika i starješina bio poslan u Damask, sa zadatkom da privede tamošnje kršćane. Ali ga na putu obasja velika svjetlost s neba i javi mu se Isus. Svjetlost zaslijepi Pavla. Po dolasku u Damask vid mu vrati Židov Ananija, koji mu reče da ga Bog otaca izabra za svoga proroka. Kad se ubrzo nakon toga vratio u Jeruzalem i molio se u hramu, Pavle se zanese i opet vidje Gospodina Isusa. On mu reče neka ide iz Jeruzalema, jer ga On šalje među pogane. Sad svjetina opet pomahnita. Kako i ne bi kad je Pavao upravo rekao hulu. On da je prorok poslan od Boga? Ili od njegovog Sina? Još gore! Bog ne može imati sina! Jedva da su zaboravili Isusovu hulu. Okupljeni od jada stadoše svlačiti odjeću i dizati prašinu u zrak.

Zapovjednik nije znao aramejski. Naredi da Pavla uvedu u vojarnu i bičuju ga, ne bi li priznao zašto su Židovi tako vikali na nj. Kad su ga vojnici privezali, Pavao reče satniku: „Smijete li bičevati rimskoga građanina a da nije osuđen?“ (Dj 22, 25) Zapovjednik mu pristupi u nevjerici i reče da je on za veliki iznos stekao rimsko građanstvo. Pavao mu odgovori da ga je on stekao već po rođenju. Sutradan zapovjednik dozove svećenike, ne bi li doznao zašto Židovi tuže Pavla. Započne saslušanje. Odjednom Pavao reče: „Ljudi braćo, ja sam farizej, sin farizeja; zbog nade u uskrsnuće mrtvih doveden sam na sud.“ (Dj 23, 6) Luka izvještava da je na to nastala velika rasprava između farizeja i saduceja. Jer farizeji vjeruju u uskrsnuće, a saduceji ne vjeruju. Nakon velike galame, ustadoše pismoznanci farizejske sljedbe i rekoše da ništa zla ne nalaze na Pavlu. Luka im u usta stavi riječi koje je Pilat rekao na Isusovom suđenju, ne bi li Pavlu povećao dignitet. Kad nastade velika graja, zapovjednik se uplaši da Pavla ne ubiju. Bijaše odgovoran za njega kao za rimskoga građanina. Židovi nisu mogli nikoga osuditi na smrt, već su takav prijedlog mogli dati rimskom namjesniku. Pavao je pak pokazao veliku umješnost u obrani, kad je bacio kost oko koje su se svećenici različitih sljedbi posvađali. Luka ga prikazuje kao većeg od članova Velikog vijeća, jer je mogao njima manipulirati. Možda bi završio kao Isus četvrt stoljeća ranije, da se nije pozvao na status rimskoga građanina?

Luka svjedoči kako se Isus zatočeniku opet javio u snu, bodreći ga i najavljujući da će Pavao za njega svjedočiti i u Rimu. Zašto baš u Rimu, kad se radilo o raspravi unutar židovske vjere? Ovim zahvatom Luka trasira put preinake Isusovog učenja u kršćanstvo kao svjetsku religiju. A za takvog što nema boljeg mjesta od središta carstva. Sutradan Pavlu nećak javi za spletku Židova, koji ga na prijevaru htjedoše ubiti. Pavlova sestra živjela je, naime, u Jeruzalemu. Ovaj puta Isus ostade nijem. Kad zapovjednik dozna za urotu, noću kradom otprati Pavla uz oružanu pratnju u Cezareju. Pavlov proces preselio se tako pred namjesnika Feliksa u Cezareju. Pet dana nakon Pavlovog dolaska dođe Veliki svećenik Ananija u pratnji odvjetnika Tertula. Njih dvojica pred namjesnikom stadoše optuživati Pavla. Lukavi Židovi počeše hvaliti mudru upravu namjesnikovu, radi mira koji im je osigurao. I sad se nađe jedan bundžija koji uznemiruje narod! Pavla dakle pred Feliksom optužiše za remećenje javnog reda i mira i oskvrnuće Hrama. Rekoše još da je kolovođa nazaretske sljedbe. Ne znamo da li je ta sljedba bila zabranjena, te da li je ta činjenica sama po sebi bila kazneno djelo. Znali su Židovi da je rimskom namjesniku nevažno to što je Pavao povrijedio njihove vjerske osjećaje ili što je unio nemir u Veliko vijeće. Zato naciljaše na Pavla kao začetnika nemira. Ako namjesnik nemire ne suzbije u korijenu, mogli bi se proširiti po provinciji. U tom slučaju za njih bi mogao saznati car. Koji namjesnik nakon takvih argumenata ne bi popustio?

Luka je sad Pavlu u usta stavio dugačku obranu, u kojoj je ovaj objasnio svoje vjerske motive. Pavao reče da služi Bogu svojih otaca, ali prema Isusovom Putu, kojega Židovi nazivaju sljedbom. Znademo da je Isus također propovijedao Zakon, ali na osobit način. Razobličio je formalno, izvanjsko pridržavanje propisa i zahtijevao potpunu predanost dubokom smislu svetih spisa. Pavao reče Feliksu: „Ja vjerujem sve što je pisano u Zakonu i u Prorocima. Ja imam nadu u Boga, koju i oni sami očekuju, da će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih. „ (Dj 24, 14-15) Feliks je te razloge i krivicu Pavlovu zbog svetogrđa mogao zanemariti, jer Pavao bijaše rimski građanin. No, Luka zaključi da je Feliks odgodio parnicu, jer je vrlo dobro poznavao Isusov Put. Zato za Pavla dopusti blagi zatvorski režim. Očita je namjera Lukina da promovira uskrsnuće kao ideju nositeljicu nove kršćanske vjere. Jer je kroz nekoliko dana Feliks pozvao Pavla, koji mu je naširoko pričao o novoj vjeri u Isusa Krista. Kad je Pavao u kazivanju došao do sudnjega dana, Feliks se uplaši i vrati ga u zatvor. Luka iznosi pretpostavku da je Feliks očekivao da mu Pavao dade novaca. Saznajemo da je Pavao imao novca i da je rimski namjesnik bio potkupljiv. Nalazio se Feliks sasvim sigurno u škripcu. Htio je ugoditi Židovima zbog straha od njihovog moćnog lobija u Rimu i mogućih nemira u Palestini. S druge strane nije smio tek tako osuditi rimskog građanina. Poncije Pilat je imao lakšu zadaću u odnosu na Isusa, jer ovoga nije štitio rimski zakon. Feliks je ostavio Pavla u zatvoru pune dvije godine. Luka kaže, da ugodi Židovima.

Feliksa na mjestu namjesnika provoncije zamijeni Porcije Fest. Čim je preuzeo službu, Festu pristupe svećenici Velikog vijeća, s molbom da dovede Pavla u Jeruzalem da mu sude. Planirali su putem do Jeruzalema postaviti zasjedu i ubiti Pavla. Fest gotovo pristade. Pavle na to reče: „Prizivam se na cara.“ (Dj 25, 11) Fest ne mogaše uskratiti to pravo rimskom građaninu. Sutradan dođoše Festu kralj Agripa i Berenika. I oni poslušaše Pavla. Pavao ponovi svoj životni put u kojem vrhunac bijaše ukazanje Isusa Krista na putu u Damask. Uzdao se da će Agripa razumjeti njegove razloge, jer dobro poznaje židovske običaje i prepirke. Razumjet će naročito to da Pavao nije mogao biti nepokoran nebeskome viđenju. Naprosto je morao propovijedati Isusov Put. I sad ga zbog njegove misije Židovi hoće ubiti! Fest reče Pavlu da je poludio, jer je previše čitao. Agripa mu ironično dobaci: „Zamalo pa me uvjeri da postanem kršćanin.“ (Dj 26, 28) Pavao zaželi da svi koji ga slušaju doista postanu kao on, izuzev njegovih okova. Fest i Agripa zaključili su da je Pavao nevin i da bi ga mogli pustiti. No, prizvao se na cara i od tog trenutak je njihova nadležnost prestala.

U nastavku Luka opisuje dugotrajno Pavlovo putovanje lađom u Rim. Kod Krete ih zahvati nevrijeme. Nakon silnog lutanja, koje nalikuje Odisejevom, iskrcali su se na Malti. Lutali su čak Jadranskim morem. I po ovom detalju vidi se da je Luka grčki pisac, a njegovo kozmopolitsko evanđelje ima helenističku inspiraciju. Takvo što ne bi mogao zastupati pravi Židov. Usput je Pavle imao nova viđenja, predskazivao pogibelj, redom ozdravljujući stanovnike otoka Malte, na koji su se sklonili: od oca poglavara otoka, do običnih stanovnika.

Prizor iskrcavanja na obali Malte Luka ukrasi jednim čudom. (Nekad je Pitagora, prema legendi, odmah po dolasku na tlo Italije učinio mnoga čuda, koja se mogu mjeriti s Isusovim čudima) Kad su se brodolomci iskrcali na obalu, Pavao naloži vatru. Toplina privuče zmiju, koja Pavla ujede za ruku. Ljudi pomisliše: očito je ovaj čovjek kriv za što ga optužuju, kad ga sudbina nakon spasa od mora kažnjava smrću. Međutim, Pavao otrese zmiju u vatru. Očevici su uzalud čekali hoće li pasti mrtav. Tada promijeniše mišljenje i rekoše da je Pavao bog. Pisac grčke izobrazbe, liječnik Luka, htjede ovom slikom pokazati da svetima đavao ne može nauditi. Jer zmija bijaše simbol zla.

U Rimu Pavlu bi dopušteno da živi u svom stanu, pod stražom vojnika. Pavao je primao Židove i naviještao im novu vjeru. Luka ne govori da li je Petar dolazio u Pavlov stan. Bijaše, naime, godina 61. ili 62. kad je Petar po kazivanju kršćanske predaje također boravio u Rimu. (Petar je smaknut 64.?) Nije jasno tko je od njih dvojice bio vođa kršćanske zajednice u Rimu. Petar, koji je ostao u Jeruzalemu dok je Pavao išao u misije širom carstva, ili Pavao kojem je sam Gospodin Isus povjerio da ide u Rim i naviješta njegov Put (Djela 23, 11)? Pavao je rimskim Židovima zdušno obrazlagao da će doći Kraljevstvo Božje, te da je Isus taj Mesija čiji su dolazak najavile Mojsijeve knjige i Proroci. Luka kaže da su jedni prihvatili, a drugi su odbili povjerovati.

Djela završavaju naglo, bez nekog epiloga. Luka kaže samo toliko da je Pavao primao sve koji su mu dolazili i propovijedao Božje kraljevstvo i učenje Isusa Krista. Neki kažu da je Pavao nakon dvije godine pušten iz kućnog pritvora i da je otputovao u Španjolsku. Kršćanska predaja navodi da je pogubljen mačem.

Predaja općenito nije bila ljubitelj običnih smrti. Naprosto umrijeti može običan čovjek. A Pavao je imao biti utemeljitelj kršćanske crkve. Prema istoj predaji, Petar je raspet na križ. Nije se smatrao dostojnim da umre smrću Isusovom, pa je tražio da ga raspnu naglavačke. Dakle, sama Isusova smrt za ranu kršćansku predaju bila je sveta stvar. Sjetimo se Pavlove poslanice Galaćanima i njegovih riječi upućenih pravovjernim Židovima: ako je opravdanje u Zakonu, onda je Isus uzalud umro! Od smrti i samog načina umiranja željelo se za narod napraviti uprizorenje. Propovjednik želi narodu zorno prikazati ideju Boga. Kako je lijepo objasnio Hegel: religija je za sve, a filozofija za odabrane.
drazen-pavlic @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 4, 2010
Uvod

Savao iz Tarza je na putu za Damask doživio obasjanje. Od trenutka ukazanja uskrslog Isusa njegov se život stubokom okrenuo. Ortodoksni Židov Savao, koji je odviše progonio i zatirao kršćansku crkvu, postao je gorljivi pristaša Isusovog Puta. Svidjelo se Bogu, koji ga, kako reče, izabra od krila njegove matere i pozva svojom milošću, „da objavi svojega Sina u meni, da ga propovjedam među poganima.“ (Gal 1, 15-16) Novu Crkvu naziva Pavao Put Isusa Krista. Ona nastavlja na židovsko pismo, ali dodaje proslavu žrtve Isusa Nazarećanina, kojega kršćani smatrahu Mesijom. Činjenica žrtve Božjeg Sina za grijehe čovjeka postala je središte nove religije, čiji je autor apostol Pavao. Prema Pavlovoj propovijedi, Krist dade sebe za grijehe naroda, da čovjeka izbavi od sadašnjeg zla svijeta (Gal 1, 4).

Za boravka u Efezu apostol je čuo o odmetništvu dojučerašnje braće, koje su njegovi protivnici judaisti pobunili protiv njega. Tim povodom je Galaćanima napisao i poslao svitak koji započinje riječima: „Pavao, apostol, ne od ljudi, ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu...“ On Galaćanima poručuje da evanđelje, koje im je propovijedao u dva svoja misijska putovanja, nije primio i naučio od čovjeka nego objavom Isusa Krista. Prema tome, ne mogu doći neki ljudi i reći da evanđelje nije istinito.

Kao što je Kefino (Petrovo) poslanje bilo da propovijeda obrezanima (Židovima), Pavlov zadatak bio je širenje nove vjere među poganima (neobrezanima)! Pavlove Poslanice zapravo su program nove univerzalne religije, koja će tri stoljeća kasnije postati državna religija Rimskog Carstva. Dogodilo se to onda kad je car Konstantin shvatio koja politička snaga leži u ideologiji robova i obespravljenih seljaka. Carskim prihvaćanjem kršćanstvo je od podrivačke religije preko noći postalo vezivo koje je brojne narode carstva ujedinilo oko rimskog žezla.

Isus je svoje učenje izložio u slavnom Govoru na gori. Njegovo učenje nastalo je iz ukupne mudrosti Staroga svijeta. Danas Isusove riječi teško razabiremo ispod naslaga mnogih tumačenja i crkvenih istina koje su naplavila nastupajuća stoljeća. Pavao se poziva na Isusovo učenje. Ali on uglavnom ne navodi Isusove mudre pouke, već se poziva na njegovu slavnu smrt i tumači viši smisao te smrti za čovječanstvo.

Koliki je bio Pavlov doprinos promjeni izvorne Isusove poruke? U kojoj je mjeri uopće sačuvana apostolova riječ, a što su dodali Pavlovi učenici i glasnici koji su prenosili poruke? Koliko se kršćanstvo, koje je prihvatio car Konstantin, udaljilo od vlastitih izvora i oblika iz I stoljeća? Stanoviti Ivan, koji sebe naziva vidjelac, oko 95. godine sa otoka Patmosa u Egejskom moru svoje Otkrivenje šalje sedmerim kršćanskim crkvama u Maloj Aziji. Ivan je vidio događaje iz neposredne budućnosti: kako Isus Krist silazi na zemlju, a bezbožnici na čelu s rimskim carom padaju kao pokošeni. Cara Nerona naziva Ivan imenom Zvijeri, koja simbolizira đavoljeg (Zmajevog) poslanika na zemlji. Carev je simbol broj 666, koji odgovara hebrejskim suglasnicima za „Neron car“. Kako to da su crkveni oci IV stoljeća dopustili da kršćanstvo posveti tron negdašnjeg đavlovog namjesnika? Nisu li u tom trenutku politički čimbenici prevagnuli nad vjerskima?

Isipitajmo redom, koliko to mogućnosti skromnog čovjeka XXI stoljeća dozvoljavaju, koji su mogli biti najunutarnjiji motivi slavne osobe poznate pod imenom apostola Pavla.
drazen-pavlic @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Povijesni pregled

Pavao je propovijedao Put Isusa Krista kao ispunjenje Pisma. U Djelima apostolskim Luka prenosi što je Pavao rekao na saslušanju pred kraljem Agripom II. Na početku se predstavio kao pripadnik farizejske sljedbe, koja vjeruje u uskrsnuće. Sretan je što govori pred Agripom, jer kralj poznaje sve židovske običaje i prepiranja. Pavao tu osobito misli na prijepornu temu o uskrsnuću, u koje saduceji nisu vjerovali. Pavao zna da je optužen upravo od saducejske frakcije, zbog toga što propovijeda uskrsnuće i naročiti put prema njemu. Put u Pavlovoj terminologiji označava nauk Isusa Nazarećanina. Pavao sam ili njegov biograf Luka na ovom mjestu postupaju vrlo lukavo. Postavljaju retoričko pitanje: «Što? Zar vi smatrate nevjerojatnim, da Bog uskrisava mrtve?» Doista, tko bi se odrekao te mogućnosti, pa makar se ona zdravom razumu činila nevjerojatna. Pavao i Luka pokazuju se kao izvanredni govornici. Na samom početku stječu simpatije slušatelja.

Po toj svojoj značajki, naime da propovijeda ispunjenje Pisma, Pavao je osobiti Židov. Židovi i dan danas čekaju Mesiju (grčki Krista, hrvatski Pomazanika ili izbavitelja) koji će ih osloboditi od nebeskih i zemaljskih neprijatelja, od đavola i okupatora. Obje napasti po židovskoj su tradiciji zapravo jedno te isto zlo. Jer, narod je zbog svoje opačine i nevjere na sebe navukao zemne neprijatelje. Židovi oduvijek čekaju Mesijin dolazak. Ne zadovoljavaju se niti jednim koji se u povijesnoj zbilji takvim predstavlja. Oslobođenje uvijek izmiče u budućnost. Pavao, naprotiv, propovijeda konačno ispunjenje Pisma ovdje i sada. Po tome on kao da nije Židov. Pavao neće još jedno tumačenje Pisma. Hoće ostvarenje snova. Jedan drugi Židov u XIX stoljeću rekao je to isto u pogledu filozofije: «Filozofi su svijet samo različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni.» (Karl Marx, 11. teza o Feuerbachu)

Možda pravovjerni Židovi nisu bili toliko ljuti na Pavla zbog teorijskih razloga (što propovijeda uskrsnuće). Niti zbog hule, što je jednog varalicu, Isusa Nazarećanina, proglašavao za Mesiju. Pavle je obraćao Židove u dijaspori, koji su prelaskom na novu vjeru obustavljali plaćanje poreza jeruzalemskom Hramu. Radi se o sasvim praktičnom pitanju.

Nesporazumi nastaju već i zbog nerazumijevanja terminologije. Stare spise danas ocjenjuju pojmovima novog doba. Nitko nema vremena da se izvorima pozabavi hermeneutički, da se postavi u poziciju stanovnika Rimskog carstva u I stoljeću nakon Krista. Jakov, Kefa (Petar) i Ivan ostali su u Jeruzalemu kao poglavari matične kršćanske crkve. Pavao i Barnaba krenuli su u dijasporu. Autori Jeruzalemske Biblije naglašavaju da se radi o geografskoj podjeli na Židove u Palestini i na pečalbi. Nije riječ o etničkoj podjeli, niti o naviještanju Pisma poganima. Isto tako običaj obrezanja nije isključivi znak raspoznavanja Židova od pogana, nego dosljednih i nedosljednih u držanju starih običaja.

Zbog nepreciznosti pisaca evanđelja i kasnijih proturječnih tumačenja nije jasno da li je izvorni Isus svoje viđenje Pisma naviještao samo Židovima, ili ga je širio na pogane. Ako je on svoje učenike doista slao samo Židovima u pohode, postavlja se pitanje: tko je kršćanstvo proširio na sve? Tko se dosjetio da pred očima rimske svjetine razotkrije takav veličanstveni prizor? Jedan heroj, obožavani prorok, koji je tolike izliječio i pred očima naroda učinio tolika čuda, žrtvovao se za dobrobit svih. Kristova smrt, istumačena kao žrtva za otkupljenje grešnika, jest temelj Pavlove teologije. U žaru političke borbe on se žestoko okomljuje na neistomišljenike. Kudi narod što sluša druge navjestitelje, koji govore neka druga evanđelja. U poslanici Galaćanima 2, 21 on kaže: «..ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro.» Neće se spasiti onaj koji poštuje židovske vjerske običaje, nego onaj tko vjeruje u Put Isusa Krista koji Pavao navješćuje. On ne želi dopustiti da je Isus tek tako umro. Želi iskoristiti tu smrt za promociju nove crkve.

U nailazećim stoljećima ideju žrtve jedne osobite ličnosti za grijehe svih netko je proširio na sve narode. Engleski pisac Chesterton uočio je da se radi o zaista vrhunskoj dosjetki. Uz pomoć nje religija je poslužila kao moćna poluga vladanja pukom. On kaže: kakav li je efekt u narodu morala proizvesti činjenica da se netko od plemstva žrtvovao! Kad vitez siđe među obične vojnike, on trenutačno diže moral. Predodžba, da su u smrti svi jednaki, postaje zorna.

Pavao je po ocu imao status rimskog građanina. Zato kršćanska predaja kaže da je pogubljen mačem. Nije pribijen na križ, što je bilo sramotno i nedostojno rimskog građanina. U rodnome Tarzu u Maloj Aziji dobio je grčko obrazovanje. Izučio je šatorski zanat. Na latinskome jeziku Pavao znači „maleni“. Savao pak na aramejskom znači „isprošeni“. U Jeruzalemu je slušao slavnog učitelja Zakona Gamaliela. O Pavlovom djelovanju znademo iz Djela apostolskih, čiji je autor Luka, Grk po narodnosti, a liječnik po zanimanju. Pavla je pratio na dva misionarska putovanja. Spominje se da je bio u Pavlovoj blizini za vrijeme njegova zarobljeništva u Cezareji i Rimu. Prikaz Pavlovog učenika morao je biti tendenciozan. Možda je baš on Pavlovu teologiju od židovstva pomaknuo prema kozmopolitizmu? Značajno je spomenuti da je Evanđelje po Luki nastalo oko 70. ili 80. godine, dakle u vrijeme sloma Prvog židovskog ustanka i razaranja Jeruzalema (čime su se ispunile navodne Isusove riječi o propasti Hrama). Približno isto je vrijeme nastanka Djela apostolskih. Moguće je da su nastala prije 64. godine, jer se ne spominje ustanak i rimska opsada Palestine, niti smrt Petrova i Pavlova. Stariji kršćanski pisci smatrali su važnom činjenicu da se na kraju Djela spominje da je Pavao u rimskom kućnom zatvoru proveo dvije godine. A to je moglo biti između 61. i 63. godine.

Pavao je još jedan suvremenik Isusa Krista. Da bismo bolje osvijetlili Isusovu ličnost, ispitat ćemo Pavlovu. Djela apostolska izvješćuju o Pavlovom suđenju na sličan način kao o suđenju Isusu. Može li prikaz drugog procesa rasvijetliti onaj prvi? Može. Dapače, pisac Luka trudi se da pokaže sličnost Pavlove i Isusove sudbine. Postoji i jedna značajna razlika. Isus se na svom procesu potpuno prepustio na milost i nemilost tužiteljima. Branio se vrlo loše ili se uopće nije branio. To je Bultmann objasnio kao njegovu potpunu predanost cilju: očekivanju skorog dolaska Kraljevstva nebeskog. (Rudolf Bultmann, Isus, Ex libris, Rijeka, 2007). Pavao se, naprotiv, umješno brani. On koristi neslaganja farizejske i saducejske struje u Velikom vijeću, da bi izbjegao smaknuće kamenovanjem po kratkom postupku. Zatim se poziva na svoj status rimskog građanina, ne bi li izbjegao jurisdikciji židovskog Sinedrija. Imamo napokon i treće suđenje, ono apostolu Jakovu, bratu Isusovu. Njega ćemo ispitati drugom prilikom.



Prikaz suđenja Luka nam daje počevši od dvadesetog poglavlja Djela. U proljeće 58. godine Pavao se oprašta od svojih domaćina u Efezu. Luka prepričava Pavlov oproštajni govor u kojem zaklinje Židove i Grke da se obrate Bogu. A to znači da povjeruju u Isusa Krista, jer drugog puta do Boga nema. Pisac kaže da se Pavao pod svaku cijenu želio vratiti u Jeruzalem, iako je znao (predosjećao) da ga tamo čekaju nevolje. Mogao je očekivati «nevolje» u susretu s matičnom kršćanskom crkvom na čelu s Jakovom, bratom Isusovim, kao i u susretu s ortodoksnim Židovima. «Ali ja ne marim za svoj život, samo da završim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje Božje milosti.» (Dj 20, 24) Riječi koje Luka stavlja Pavlu u usta govore o apostolovoj odlučnosti za utemelji novu crkvu milostivog Boga, koja se razlikuje od Židovske vjere što počiva na strahu od moćnog i surovog Jahve. Međutim, Pavao ne bježi od opasnosti. Postavlja se potpuno mesijanski. Zemaljske opasnosti su nevažne u usporedbi s nadolazećim Kraljevstvom nebeskim. Tomin Isus u 51. izreci o prisustvu Kraljevstva nebeskog kaže svojim učenicima: «Mir koji iščekujete došao je, ali vi ga ne prepoznajete.» Pavao slijedi taj Put. Gotovo da efeškim starješinama crkve govori istim riječima koje je izgovorio Isus u obraćanju učenicima uoči Muke: «I evo sad znam da više nećete vidjeti mojega lica vi svi među koje sam dolazio propovijedajući Kraljevstvo.» (Dj 20, 25) On je tumačio Božji naum nadahnut Duhom Svetim, a taj se naum ostvaruje u crkvi «koju je (Duh) stekao svojom krvlju». Pavao i Luka ne propuštaju naglasiti temeljnu misao svoje teologije: Kristovu krvavu žrtvu na križu, za otkupljenje grijeha naroda.

Luki je bilo stalo da Pavla prikaže kao Božjeg proroka, gotovo kao Mesiju. On se uvijek služi Isusovim riječima: «Ja znam da će poslije moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji ne će štedjeti stada.» Pavao zna da carstvom kruže razni navjestitelji koji slatkim riječima govore iskrivljeni nauk. «Zato bdijte…» - viče on. Prisjetimo se da u to vrijeme cvate gnoza. Isusovi učenici oslovljavali su se sa «sveti». Gnostici su se zvali «oni koji bdiju», za razliku od usnulih, koji će nespremni dočekati nailazak Kraljevstva nebeskog. Zato Pavao naglašava Efežanima da riječ Božja može djelovati samo među posvećenima. Samo posvećeni su upućeni u znanje. Luka opisuje kako su nakon Pavlovog govora svi briznuli u plač. Stadoše grliti i ljubiti Pavla. Istog dana on otputova lađom.

Kad stigoše u Cezareju na obali libanonskoj, ostadoše neko vrijeme kod Filipa evanđelista. Luka kaže: «On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale.» (Dj 21, 9) Prisjetimo se gnostičkog razmišljanja o ženama proročicama, koje su imale dar prepoznavanja volje nebesa. Ovi spisi rijetko kad spominju normalne žene. Žene su u sakralnoj književnosti djevice, kao Marija ili kćeri Filipove, ili raspuštenice, kao Berenika, sestra kralja Agripe II. Pisac Djela očigledno je bio pod utjecajem gnostičkih ideja. U Filipovoj kući Pavao je odbio sve koji su ga odvraćali on nastavka putovanja. Luka i prisutni rekoše kratko, kako dolikuje «svetima»: «Neka bude volja Gospodnja.» Po toj bezuvjetnoj pokornosti Božjoj volji bijahu zaista pravi Židovi.

Sutradan stiže Pavao sa svojim učenicima u Jerulazem, k Jakovu i starješinama. Možemo zamisliti kako se okružio učenicima, ne bi li skupio hrabrosti za raspravu. Najprije podnese izvještaj o svojem djelovanju u dijaspori. Zatim mu starješine prikazaše svoje uspjehe u okrupnjavanju vjerničkog stada u Jeruzalemu. Rekoše: «Vidiš, brate, kolike tisuće Židova povjerovaše, i svi revnuju za Zakon. A rečeno im je za tebe da Židove koji su među poganima potičeš na otpad od Mojsija govoreći im da ne trebaju obrezivati svoje sinove niti držati običaje. Što ćemo dakle sada? Svakako će čuti da si došao.» (Dj 21, 21) Očigledno je da su Isusovi sljedbenici u Jeruzalemu strogo pazili da se drže Židovskih običaja i obreda, kako ne bi naljutili svoje sunarodnjake. Pavao je u dijaspori u tome mogao biti slobodniji. Glasine o dolasku Pavla kvare sliku nove crkve među Židovima u Palestini. Pavlova pojava mogla bi izazvati bijes Židova i uhićenje Jakovljevo.

Pred sudionike sinoda se postavilo načelno pitanje: treba li Židov obrezivati svoje sinove ili ne treba? Ako je bio prisutan Toma Blizanac, možda je podsjetio na Isusovu izreku: «Njegovi mu učenici kazaše: 'Je li obrezivanje potrebno ili ne?' On im reče: 'Da je potrebno, otac bi već obrezane u njihovoj majci začinjao. Ali istinsko obrezivanje, ono u duhu, bilo je potrebno posvema.'» (53. izreka u Tominom evanđelju). Pavao je jeruzalemske starješine bez uvijanja podsjećao na izvorni Isusov nauk? Bilo je to vrlo neugodno. Na svetom sinodu zasigurno su frcale iskre. Možda su Pavla nagovorili da se pojavi u Hramu, da ga se riješe? Znali su da će ga Židovi htjeti ubiti.

Pavao pristade da se sutradan pojavi u Hramu, zajedno s četvoricom muškaraca koji su se zavjetovali. Starješine rekoše: «Plati im troškove: neka ošišaju glave. Tako će svi doznati da ono što su čuli o tebi nije ništa, nego da i sam živiš po Zakonu te da ga držiš» (Dj 21, 24) Uostalom i Isus je poštivao Zakon, dolazio jednom godišnje na obrede i plaćao porez Hramu. Velika bijaše briga Jakova, Petra i Ivana da ne navuku bijes naroda i ne privuku pažnju Sinedrija. Spomen uplate troškove možda govori o tome da je Pavao imao novca, kojeg je za zajednicu prikupio od Židova u tuđini. Sutradan Pavao započe obred čišćenja. Sedmi dan vidješe ga neki Židovi iz Azije «i pobuniše sve mnoštvo, i stave na nj ruke vičući: 'Ovo je čovjek koji naučava protiv naroda i Zakona'…»

Pavla su umalo linčovali. Rimski zapovjednik čete pobojao se okupljanja velike gomile, pa «uze vojnike i satnike i dotrča dolje k njima. A oni, vidjevši zapovjednika i vojnike prestadoše tući Pavla.» Zapovjednik zapovijedi da Pavla okuju u dvoje okove. Pošto od buke nije mogao ništa saznati o Pavlovoj krivici, odvede ga u vojarnu. Mnoštvo je išlo za njima vičući: «Dolje s njim».
drazen-pavlic @ 08:13 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.