Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - siječanj 2009
subota, siječanj 31, 2009
„Veliki znak ukaza se na nebu: Žena, odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk 12, 1)
Svaki pripadnik bratstva „svetih“ postojao je prije stvaranja svijeta, u duhovnom obliku na nebu. Svih 144.000 spašenih imaju sve preduvjete, jer ih je Bog stvorio prije svih vremena. Njihova su imena zapisana od postanak svijeta u knjizi života. (Otk 13, 8). U početnoj slici dvanaeste glave Ivan daje opis nebeske preteče Isusove majke Marije. Žena odjevena u sunce bila je trudna.Vikala je i mučila se da rodi, sasvim u skladu sa starozavjetnim obećanjem koje je Bog dao Evi: „Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati.“ (Post 3, 16) Istovremeno na nebo se pokazao i znak rađanja plamenog Zmaja sa sedam glava i deset rogova. On se pomače i repom na zemlju strovali trećinu nebeskih svjetlila. Zmaj se zaustavio pred Ženom i čekao porod, da proždre njezino dijete. „I rodi muško, sina koji će vladati nad svim narodima željeznim žezlom. Njezino dijete bi uzeto k Bogu…“

Legendu o rođenju ključnih aktera povijesti neba i zemlje Ivan nastavlja opisom ženinog bijega u pustinju. Bog joj je pripremio mjesto, „da se ondje hrani tisuću i dvjesto i šezdeset dana“. Tako se majka našla razdvojena od svoga djeteta. U određeni dan dijete će se zametnuti u utrobi Marije koja je bila djevica i tako će sići na zemlju. Na nebu se zaratilo. Anđeo Mihael i njegova družina borili su se sa Zmajem i njegovim anđelima. Pošto je Zmaj izgubio, za njega više nije bilo mjesta na nebu. Tako je stara zmija đavao bačen na zemlju. Otada Sotona zavodi sav svijet. Starozavjetni pisci ga nazivaju tužiteljem „naše braće“ pred Bogom. Tako je Ivan prepričao dolazak zla na svijet i nastanak kušnje i napasti koje more njezine stanovnike. „Jao zemlju i moru, jer đavao siđe k vama“, pjeva Ivan. Tako je stanovnicima neba odlanulo, a zemljanima smrklo.

Đavao je počeo djelovati pun strašnoga gnjeva, znajući da ima malo vremena. Počeo je progoniti „Ženu koja rodi muško“. Značajno je da Ivan naglašava da je Spasitelj muškoga roda. On se hoće razlikovati od „krivih učitelja“ gnostika, koji su vjerovali da je Krist žena. Jer, hebrejska imenica ruah ili duh je ženskog roda. A od žene može nastati samo žensko. Nadalje, zmija je kod Ivana simbol zla, dok je ona za gnostike učiteljica ili znanje.

Bog je Ženu opskrbio s „dva krila velikoga orla“. Pomoću njih je poletjela na skrovito mjesto („svoje mjesto“), „gdje će se hraniti jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena, daleko od Zmije“. Zmija je tražila načina da ubije Ženu: iz svojih je usta za njom ispustila rijeku. Ali zemlja otvori svoja usta i proguta rijeku. Tad se Zmaj još više ražesti i zarati protiv Ženinog potomstva, koje držaše Božje zapovijedi.

U svom viđenju Ivan je vidio kako Zvijer izlazi iz mora. Bijaše slična leopardu, s nogama kao u medvjeda i lavljim ustima. Imala je sposobnost iscjeljivanja svojih rana. Zvijer bijaše izaslanik đavla, strašnog Zmaja koji joj je dao svu vlast. Svojim čudima i velikom snagom Zmaj zadivi svu zemlju, koja je nakon toga pristala uz njega.Vlast Zvijeri trajala je četrdeset i dva mjeseca. Zvijer je povela rat protiv „svetih“. Njoj će se pokloniti svi čija imena nisu zapisana od postanka svijeta u knjizi života. Oni su određeni za pogibiju od mača i ne mogu pobjeći svojoj sudbini. Ali „sveti“ se neće pokloniti, jer znaju da su im imena zapisana u knjizi života. „U tome je strpljivost i vjera svetih.“

Druga zvijer izađe iz zemlje. Ona skine oganj s neba. Svojim čudima druga zvijer zavede ljude. Govorila je zemljanima „da načine sliku Zvijeri koja ima ranu od mača i ostade živa.“ Đavao udahne život slici Zvijeri. Slika progovori i pogubi sve koji joj se nisu poklonili. Tako su stradali kršćani, koji se nisu htjeli klanjati rimskim bogovima. Preostalima utisne žig na desnoj ruci ili na čelima. „Tko ima pameti neka izračuna broj Zvijeri. To je broj čovjeka, a broj mu je šest stotina i šezdeset i šest. „ (Otk 13, 18) Ovo je alegorija okrutnog zemaljskog vladara rimskog cara Nerona. Broj 666 odgovara hebrejskim suglasnicima u hebrejskoj riječi „Neron car“. Tumači spominju i varijantu s brojem 616, što bi odgovaralo grčkim suglasnicima u nazivu „Car je bog“. Nije jasno što bi taj broj zapravo mogao značiti.

Za to vrijeme na nebeskoj Sionskoj gori Jaganjac stajaše na čelu „sto i četrdeset i četiri tisuće onih koji su imali njegovo ime i ime njegova Oca napisano na svojim čelima.“ Okupljeni „sveti“ pjevahu Bogu novu pjesmu koju nitko osim njih nije mogao naučiti. Samo oni koji su otkupljeni sa zemlje. Njihova pjesma Ivanu je zvučala kao huk vode i glas groma, kao glas tisuća svirača citri. „Ovo su oni koji se neokaljaše sa ženama, jer su djevice.“ Djevice ovdje treba razumjeti kao vjerne žene, koje su u braku sačuvale čistoću.

Nebom su poletjeli anđeli koji su naviještali pad velikog Babilona. Babilon je simbol Rimskog carstva. Babilon je slika Zvijeri o kojoj Ivan govori. Njegova zemaljska vlast dolazi od đavola. Svi koji su pod njegovom vlašću opijeni vinom bluda bit će mučeni ognjem i sumporom. „I dim njihovih muka diže se u vijeke vjekova, i neće imati počinka danju ni noću…“ Strpljivost „svetih“, koji se nisu poklonili rimskoj zemaljskoj vlasti i njegovim bogovima, bit će na kraju nagrađena.

Na Dan Gospodnji anđeo će sići s neba i zamahnut će srpom, jer je dozrela žetva zemlje. Ivan ugleda sedam anđela „koji su imali sedam posljednjih zala, jer se u njima dovršava Božji gnjev.“ (Otk 15, 1) Oni koji su pobijedili Zvijer i njezinu sliku i broj njezina imena (Đavla, Rim i Nerona) u Ivanovom viđenju stajahu na staklenom moru i veličahu Boga. Sedam anđela poniješe sedam čaša punih gnjeva Gospodnjeg. Hram na nebu napunio se dimom Božje slave. Otkrivenje je tako prikaz Božje intervencije na zemlji u korist „svetih“, protiv Rima.

Od prve čaše gnjeva nastade ljuti čir na ljudima koji su imali žig Zvijeri. Od sadržaja druge čaše more se pretvori u krv i izginuše sva bića u moru. Od treće čaše isto se dogodi na rijekama i izvorima. Anđeo zapjeva da je osveta pravedna, jer „oni proliše krv svetih i proroka“. Tekućina iz četvrte čaše pade na sunce koje spali ljude žegom. Peti anđeo svoju čašu izli na prijestolje Zvijeri. „Ljudi su grizli svoje jezike od bola.“ Šesta čaše bi prolivena u rijeku Eufrat. On presahnu i otvori se put kraljevima od sunčanoga istoka.

Tad iz Zmajevih usta izađu tri nečista duha nalik na žabe. Oni su imali okupiti đavolju vojsku za boj na veliki dan. Za mjesto bitke bi određeno brdo Megido (aramejski, Har Megido), grad u Ezdrelonskoj ravnici gdje su se u židovskoj povijesti vodile krvave bitke. Grčka riječ za mjesto konačnog poraza neprijateljske vojske glasi Harmagedon.

Iz čaše sedmog anđela izađe glas: „Učinjeno je.“ Sijevnuše munje, zagrmiše gromovi, zemlja s zatrese. Padoše poganski gradovi, otoci i planine nestadoše. „Velika tuča kao talenti pade s neba na ljude.“ (Talent je bio mjera za 40 kilograma) Zvijer koja propade od Božjeg gnjeva „bijaše i nije“, izašla je iz bezdana i otišla u propast, dok će „sveti“ živjeti vječno. „Začudit će se oni koji prebivaju na zemlji, a ime im nije zapisano u knjigu života od postanka svijeta“.

Ivan vidje alegoriju žene bludnice koja sjedi na leđima zvijeri sa sedam glava. Sedam glava predstavlja sedam bregova na kojima sjedi žena (kao Rim na sedam brežuljaka). Opis vremena koje je bilo i više nije sad glasi: „I sedam je kraljeva. Pet je njih palo, jedan jest, a drugi još nije došao. Kad dođe, kratko treba ostati. Zvijer koja bijaše i nije jest osma, i ona je od broja sedam, i odlazi u propast.“ (Otk 17, 10-11) Žena bludnica je zemaljska vlast, a žena djevica nebeska.

Osveta izabranog naroda je slatka. Anđeo objavi poraz velikog Babilona čija zla su došla u jedan dan: smrt, tuga, glad i oganj. Rimska zemaljska vlast tako pade u jedan čas. Sve svjetovno blago trgovaca postalo je bezvrijedno: tovari zlata i srebra, dragoga kamenja i bisera, grimiz, svila i skrlet, slonovača, posuđe od mjedi, balzam, tamjan, vino, ulje, brašno, goveda i ovce, konji, kola, robovi, voće…“U jedan čas propade toliko bogatstvo.“ (Otk 18, 17) Surova kazna koja bi izvršena nad Rimom je pravedna, jer je Rim zemaljskim nasladama začarao i zaludio sve narode. U njemu je prolivena proročka krv i krv „svetih“. Zato je Rim prozvan velikom bludnicom. Na Dan Gospodnji dođe Jaganjčeva svadba „i zaručnica se njegova opremila.“ Prema simbolici Staroga zavjeta zaručnica je Izrael, a zaručnik je Bog. Izrael je na hebrejskom imenica ženskog roda.

Kršćani su tu simboliku preradili tako da je Krist zaručnik Crkve, a svadba ostvarenje Saveza koje se zbiva na kraju vremena. Prema Mateju Isus je učenicima govorio: „Kraljevstvo je nebesko kao kralj koji pripremi svadbu svome sinu.“ (Mt 22, 2) Ili: „Tada će biti kraljevstvo nebesko kao deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke i izađoše u susret zaručniku.“ (Mt 25, 1)

Glas s neba reče: „Blago onima koji su pozvani na Jaganjčevu svadbenu gozbu.“ I vidje Ivan otvoreno nebo i bijelog konja. Na njemu jahač koji se zove Riječ Božja. „Iz njegovih usta izlazi oštar mač, da njim pobije poganske narode.“ (Otk 19, 15) Božje riječi zaista sijeku bolje od mača. Tad anđeo siđe s neba i sveza Zmaja na tisuću godina. „Baci ga u bezdan, zatvori, i zapečati, da više ne zavodi narode, dok se ne navrši tisuća godina. Potom treba biti odvezan na malo vremena.„ (Otk 20, 2-3) Ljudi uvijek iznova pod utjecajem Sotone pokvare svijet, tako da ga Bog na kraju vremena mora uništiti. Tako je bilo u prvom razdoblju od tisuću godina, kad se spasio sam Noa i osam pravednih duša. Tako je i u drugom tisućljeću. Sad već znamo da će Sotona opet biti odvezan nakon što se navrši još tisuću godina. To će biti završetak trećeg tisućljeća ljudske povijesti. („Kad se navrši tisuća godina, bit će odvezan Sotona iz svoje tamnice, i izići će da zavodi narode na sva četiri kraja zemlje…“, Otk 20, 7-8)

Prema Ivanovoj teologiji, oni koji izgiboše zbog vjere u Krista oživješe i kraljevaše s njime tisuću godina. Oni uskrsnuše i nad njima nema vlasti druga smrt. Jer oni koji su umrli kao pravednici, umrli su jedanput i sad će uskrsnuti. Pokojni bludnici neće uskrsnuti, nego će umrijeti po drugi puta.

„Vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, ni mora više nema.“ (Otk 21, 1) O nastanku novoga svijeta govore i židovski apokaliptički spisi (Henoh). Ivan ugleda sveti grad Jeruzalem koji se spušta s neba, od Boga. Bog će „obrisati svaku suzu s njihovih očiju i više neće biti smrti, ni tuge, ni vike, ni boli neće više biti.“ (Otk 21, 4) I Bog s prijestolja reče da čini sve novo, da je on Alfa i Omega, početak i svršetak. Sveti grad Jeruzalem bijaše sav od zlata i dragoga kamenja. Njemu nije trebalo sunca ni mjeseca, jer ga je obasjavala Božja slava. U njemu nema noći ni dana. Naravno, jer on postoji u vječnosti.

Otkrivenje završava još jednom najavom brzog dolaska svršetka vremena, kad će oni koji peru svoju odjeću dobiti zasluženu plaću. Oni će se gostiti od drva vječnog života. Ovo je Isus poručio po svome anđelu. Voda života je besplatna. Tko hoće, može uzeti. Isus na kraju još zaprijeti: ako tko što dometne proroštvima ove knjige, Bog će mu poslati zla koja su u njoj opisana. Isto će se dogoditi onima koji štogod oduzmu. Ivan u Otkrivenje dometnu grčke riječi: „Dođi, Gospodine Isuse!“, koje na aramejskom glase: „Marana tha!“ One označavaju nadu u uskrsnuće.
drazen-pavlic @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 29, 2009
Bog je Mesiji otkrio smisao povijesti ili «što će se uskoro zbiti». A Mesija je to znanje očitovao ljudima preko anđela. Anđeo je pristupio sluzi Božjem Ivanu i dao mu viđenje budućih događaja na zemlji i nebu. Vrijeme raspleta se sasvim približilo. Zato blago onomu koji čita ili sluša riječi ovoga proroštva, kaže Ivan. To je zametak ideje da je povijest smisleno kretanje koje ljudi mogu dokučiti. To je kretanje ciklično, a svaki ciklus traje tisuću godina.

Otkriće o „onome što će se zbiti“, a koje je Bog darovao ljudima, značenje je naslova Otkrivenje. Pisac je Ivan vidjelac. Bibličari nisu sigurni radi li se o četvrtkom blagovjesniku Ivanu ili je posrijedi druga osoba. Moguće vrijeme nastanka spisa je 90. ili 95. godina. Apokalipsa kao književna vrsta u židovskoj povijesti dobivala je na popularnosti u vremenima velikih progona i pogibelji. Pisci kao Ezekiel i Daniel slikovitim su viđenjima Božje intervencije na zemlji izabranom narodu htjeli vratiti samopouzdanje. Dan kad se Bog upliće u zemaljsku sudbinu svoga naroda proroci zovu Dan Gospodnji. Crkveni otac Atanazije je godine 367. sastavio popis knjiga Novoga zavjeta među koje je uvrstio i Otkrivenje. No, dan danas kršćani se spore o tome da li Otkrivenje treba ubrojit u kanonske knjige.

Prije opisa onoga što je vidio i doživio (u snu?) Ivan se obraća starješinama sedam kršćanskih crkava u Maloj Aziji. Prenosi im pozdrave od onog koji jest, koji bijaše i koji će doći, što je aramejsko opisno ime za Boga (Jahve). Nakon nekoliko redaka on ga naziva Alfom i Omegom, prvim i posljednjim slovom grčke abecede. Tako je Ivan u određenju pojma Boga spojio etimologiju židovske riječi JHVH (onaj koji jest, koji bijaše i koji će doći) i grčke riječi koja označava početak i svršetak. Bog je u tom određenju početak i svršetak svijeta. On ga je stvorio, On će ga i razoriti. Ivan kršćanima prenosi pozdrave od Isusa Krista, koji je kao Božji izaslanik vladar nad zemaljskim kraljevima. Uskrsli Isus, koji se vratio u nebesko obličje Krista, je po uzoru na knjigu proroka Daniela Sin Čovječji.

Krist Ivanu diktira pohvale starješinama zbog postojanosti u vjeri, ali svakoj crkvi ponešto zamjera. Efeškom prvosvećeniku prigovara što je ostavio svoju prvu ljubav. Ne znamo na što se ova primjedba odnosi. Kristu je drago što starješina mrzi djela heretika nikolaita, koje i on sam mrzi. Starješini crkve u Smirni Isus poručuje da su mu poznate nevolje koje ima zbog napada Židova, koji su «Sotonina sinagoga». I prvaku crkve u Pergamu Isus preko Ivana odaje priznanje što se unatoč teškoćama nije odrekao vjere. Ali ipak ima nešto malo protiv njega: «što trpiš neke koji drže nauk Bileama koji je poučio Balaka da zavodi Izraelove sinove na sudjelovanje u gozbama u čast idola i na grijeh bludnosti. Tako imaš i ti onih koji jednako drže nauk nikolaita.» (Otk 2, 14-15) Anđelu crkve u Tijatiri priznaje odanost i služenje, ali ga kori što dopušta ženi Jezabeli «koja govori da je proročica, da uči i zavodi moje sluge da griješe bludno i da sudjeluju na gozbama u čast idolima. Dadoh joj vrijeme da se obrati, ali ona ne će da se obrati od svoje bludnosti.» (Otk 3, 20-21) Predvodniku crkve u Sardu poručuje da se drži onoga što je čuo, jer ako ne bude bdio Krist će doći kao tat, «i nećeš znati u koji ću čas doći na tebe. Ali imaš malo osoba u Sardu koje ne oskvrnuše svoje odjeće. One će me pratiti obučene u bijelo, jer su dostojne.» (Otk 3, 3-4) Ivan zapravo izvješćuje o brojnosti raznih «krivih» učitelja koji su prve kršćane odvraćale od vjere u uskrslog Isusa Krista. Grijeh bludnosti i sudjelovanje u gozbama možda ukazuje na gnostičke rituale svete ženidbe i spoj muških i ženskih obilježja u cilju postizanja androginog jedinstva.

Starješini u Filadelfiji poručuje da On dolazi brzo i neka drži ono što ima, da mu nitko ne uzme vijenac. Anđelu crkve u Laodiceji zamjera što je previše mlak («ni studen ni vruć») i stoga će ga Isus izbljuvati iz svojih usta. Taj se starješina svojim bogatstvom i zanemaruje duševno bogatstvo koje je «zlato žeženo u ognju». Isus mu savjetuje da odjene bijelu odjeću, koja je simbol čistoće od zemaljskog i putenog. Jer je čovjek bez duševnog bogatstva u svojoj tjelesnosti gol.

Sad Ivan prelazi na opis viđenja.Vrata su se otvorila na nebu i začu se glas, kao truba koja najavi što će se dogoditi. «Odmah se u duhu zanesoh», kaže Ivan i ugleda prijestolje na nebu, oko kojeg bijaše duga. Oko prijestolja dvadeset i četiri starješine u bijeloj odjeći. Ispred prijestolja stakleno more i «četiri bića puna očiju sprijeda i straga». Bića su sličila lavu, juncu, čovjeku i orlu. Imala su po šest krila i bez prestanka su Bogu koji je sjedio na prijestolju pjevala hvalospjeve: «Svet, svet, svet Gospodin Bog Svemogući, koji bijaše, koji jest i koji će doći.»

Bog je u desnoj ruci držao knjigu zapečaćenu sa sedam pečata. Nitko od nebeskih stanovnika nije mogao otvoriti knjigu osim Isusa, kojeg anđeo opisuje kao lava iz Davidovog plemena. Isus Krist imao je sedam rogova i sedam očiju. Ivan raspetog i uskrslog na ovom i na još dvadeset i sedam mjesta u Otkrivenju naziva Jaganjcem. Sedam rogova je obilježje velike snage. Posebna priča je simbolika brojeva u koju su vjerovali u Ivanovo vrijeme. Osim ukazivanja na sedam crkvi kojima se Isus obraća, broj sedam može biti simbol savršenstva. Jer je Bog u sedam dana stvorio svijet, računajući dakako s jednim danom odmora. Dvadeset četiri starješine iz opisa Božjeg prijestolja može biti simbolika vremena je se navršilo: otkucalo je svih dvadeset i četiri sata.

Isus je redom otvarao pečate, a odnekud su se pojavljivali: bijeli konj koji nosi pobjednika povijesti Isusa, riđi konj koji označava ratna razaranja, vrani konj koji znači glad, zelenkasti konj koji je smrtna epidemija. Nakon otvaranja petog pečata Ivan vidje duše onih koji su pobijeni zbog Božje riječi. Duše su vapile prema Isusu i tražile da ih osveti. Isus ih pozva na strpljenje, dok se među pravednicima ne okupe njihovi drugovi koji još do svršetka tisućugodišnjeg razdoblja ovog vremena imaju biti pobijeni zbog vjere. Tako je Ivan opravdao mučeništvo prvih kršćana. Nakon otvaranja šestog pečata zemlja se potrese, «sunce postade crno, kao platno od dlaka, i sav mjesec postade kao krv. Nebeske zvijezde padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje svoje nezrele plodove kad je zaljulja jak vjetar. I nebo se izmače…i svaka gora i otok se povuče sa svoga mjesta.» (Otk 6, 12-14)

Ivan vidje četiri anđela kako drže četiri vjetra zemlje da ne zapušu sve dok Bog na čela pravednika ne udari pečat po kojem će ih raspoznati i poštedjeti u predstojećem sveopćem razaranju. «I začuh broj opečaćenih: sto i četrdeset i četiri tisuće opečaćenih od svakoga plemena Izraelovih sinova.» (Otk 7, 4) Brojka predstavlja umnožak dvanaest plemena sa po 12.000 ljudi. Brojno stanje od 144.000 je puni sastav spašenog izabranog naroda. Oni «opraše svoju odjeću i ubijeliše je u Jaganjčevoj krvi.» Oni se sad nalaze pred Božjim prijestoljem i služe mu danonoćno. Oni više neće biti gladni i žedni, a «Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju.» (Otk 7, 15-17) Duh je pobijedio tijelo, Krist Adama.

Tad Isus otvori sedmi pečat. Na nebu nastade tišina »jedno pola sata». Anđeli zatrubiše u trublje. Tuča i oganj padoše na zemlju i sva trava izgori. Zatim trećina mora postade krv i pomre trećina morskih bića, a propade trećina lađa. S neba pade velika goruća zvijezda po imenu Pelin i uništi trećinu rijeka i izvora vode. Zatim se dogodi pomračenje trećine svjetlila na nebu. Nestade razlika noći i dana. Od udara iduće zvijezde otvori se ždrijelo bezdana i oslobode se demonske sile. Iz otvora izađe dim, a za njim skakavci. «I bi im zapovjeđeno da ne naude zemaljskoj travi, niti ikakvoj zeleni, niti ikakvu stablu, nego samo ljudima koji nemaju Božjega pečata na svojim čelima. I bi im dano da ih ne ubijaju, nego da ih muče pet mjeseci…U one dane tražit će ljudi smrt, i neće je naći.» (Otk 9, 4-6) Prizore muka iz Ivanovog Otkrivenja iskoristio je Dante u svom opisu pakla.

Vrijeme je isteklo. Svršava se Božje otajstvo. Skakavcima je zapovijedao kralj «anđela bezdana kojemu je hebrejsko Abadon, a grčko Apolion.» Hebrejska riječ Abadon znači propast, uništenje i simbolizira pakao. Isto značenje ima grčka riječ Apolion (razaratelj). Kralj bezdana odriješi četiri anđela koji su bili određeni da u određeni sat, dan, mjesec i godinu pobiju trećinu ljudi. «I broj vojske na konjima bijaše dvije mirijade mirijada; čuo sam njihov broj.» Od ognja, dima i sumpora što je izlazio konjima iz usta pogibe trećina ljudi. Dobar dio konji pomlatiše repovima koji bijahu kao zmije. Pošto se ostali ljudi ni poslije ovog pomora ne obratiše od ubojstava, čaranja, bluda i krađa, s ne neba siđe drugi anđeo. Anđeo je stajao na moru i na kopnu. U ruci je držao knjigu namijenjenu Ivanu. Glas mu reče: «Uzmi i pojedi je! Gorka će doduše biti u tvojoj utrobi, ali u ustima će ti biti slatka kao med.» Teško je prijeći s riječi na djela. Riječi su slatke kao med. Djela su gorka kao pelin. Sad je Ivan bio sposoban prorokovati mnogim pucima i narodima, na mnogim jezicima.

U nastavku Ivan opisuje grad Jeruzalem, sastavljen od svetog nebeskog i zemaljskog poganog dijela. Pojavljuju se dva svjedoka, kao i uvijek u vrijeme dolaska Mesije (usporedi: Zaharija 4, 2-14). Kad se završi njihovo svjedočanstvo, «zvijer što izlazi iz bezdana vodit će rat protiv njih, pobijedit će ih i ubit će ih.» Nakon tri i pol dana Božji dah života ući će u njih: «oni se uspraviše i veliki strah obuze one koji su ih vidjeli.» Dvojica uskrslih svjedoka uzađu na nebo u oblaku. Nastade potres i sruši se desetina grada. Pogine sedam tisuća ljudi. Na znak trube sedmog anđela započne vladavina Boga i njegovog Kristova nad svijetom. Pokloniše im se dvadeset i četiri starješine. Došlo je vrijeme da se dade plaća Božjim slugama, čast svetima i pogubljenje onima koji kvare zemlju. «Otvori se Božji hram na nebu, i ukaza se kovčeg njegova Saveza u njegovu hramu, i nastade sijevanje munja, i glasovi, gromovi, potres zemlje, i velika tuča.» (Otk 11, 19)

Slijedi središnji dio Otkrivenja s alegorijom nebeske Žene.

(Nastavit će se)


drazen-pavlic @ 23:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009
Pisac ovih poslanica predstavlja se u Proslovu kao onaj koji je čuo i vidio svojim očima, «što razmotrismo i što naše ruke opipaše o Riječi života – jer se Život očitova, i vidjeli smo, i svjedočimo, i navješćujemo vam život vječni koji bijaše u Oca, i objavi se nama.» (1 Ivan 1, 1-2) Iz toga se dade zaključiti da je pisac Isusov «voljeni» učenik Ivan, osobito jer stil podsjeća na Proslov «četvrtog» evanđelja (Koje također da je jedan «filozofski» uvod: «U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ…Sve je po njoj postalo…»). Sadržaj Prve Ivanove poslanice podsjeća također na izvještaj blagovjesnika Ivana o posljednjoj večeri.

Život na hebrejskom znači Duh, pa izraz «Život se očitova» i «navješćujemo vam život vječni» znači da se Duh Sveti očitovao, a po njemu čovjek može zadobiti besmrtnost.
Dalje se kaže da je Bog svjetlo «i u njemu nema nikakve tame». Svjetlo je simbol života i istine (neskrivenosti), a tama znak smrti, laži i grijeha. Zajedništvo s Duhom ili životom znači da činimo istinu. Krist se utjelovio u tijelu Isusa Nazarećanina, da bi po volji Boga Oca svoje zemaljsko tijelo prinio kao krvnu žrtvu, jer krv po staroj hebrejskoj tradiciji također znači život. Ovo je potrebno da bi čovjek očistio svoje zemaljsko tijelo od putenosti i grijeha. Dakle, ako tko kaže da nema grijeha, sam sebe vara i u njemu nema istine. Štoviše, on od Boga čini lažova i Božja riječ nije u takvom čovjeku. Ako pak priznamo svoje grijehe, Bog će nam oprostiti i očistiti nas od nepravde putem Isusa Krista, jer on je «pomirna žrtva za naše grijehe, i ne samo naše, nego i svega svijeta.» (1 Ivan 2, 2)

Tko drži njegove zapovjedi, vidi se da poznaje Boga. A tko govori da ga poznaje a ne poštuje zapovjedi, lažov je. Tko kaže da poznaje Krista, treba «hoditi kao što je on hodio».
«Tko govori da je u svjetlu, a mrzi svojega brata, još je uvijek u tami.» (1 Ivan 2, 9)

Nije ovo nova zapovijed, već je to «Riječ koju ste čuli…i koju ste imali od početka» Ne treba ljubiti svijet i svjetska bića, jer to nije od Oca, nego od svijeta. Svjetske stvari raspaljuju požudu tijela i očiju te oholost života. Svijet je prolazan, a Bog je vječan. «Tko čini Božju volju, ostaje dovijeka.» (1 Ivan 2, 17)

«Posljednja je ura». To znademo po tome što su ustali mnogi Antikristi. Time se ispunilo predskazanje. Onaj koji niječe da je Isus Mesija, lažac je. Antikrist niječe Oca i Sina. Dakle, onaj među ljudima koji to niječe je također Antikrist. «Koji god niječe Sina, ne priznaje ni Oca.» Ove su upute sredstvo obrane «svetih» protiv onih koji su došli da ih zavedu. Pored toga, «sveti» imaju na sebi pomazanje Duha Svetoga koje ih štiti od Antikrista. Ti lažni naučitelji, koji su ustali i tumače da Isus nije Krist i Sin Božji nekad su bili sa «svetima». Očigledno je da nisu primili pomazanje, jer bi inače ostali u zajednici. Sveti koji su primili pomazanje po krštenju Duhom Svetim ne trebaju naučitelja («ne treba vas tko učiti, nego vas pomazanje uči u svemu»). Nije stvar u znanju kao kod gnostika, nego u vjeri!

Po krštenju vjernici su ponovno rođeni, pa više nisu stvorovi po Adamu, nego djeca Božja. Trenutačno su «sveti» manjina: »Zato svijet ne poznaje nas, jer ne poznaje njega.» (1 Ivan 3, 1)

«Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne pokaza što ćemo biti. Znamo, kad se pokaže, da ćemo mu biti slični jer ćemo ga vidjeti kao što jest. I svaki koji ima tu nadu u njega, čisti se kao i on što je čist. « (1 Ivan 3, 2-3)

Ovo mjesto treba objasniti. Zasad «sveti» vjeruju u Boga i njegovog Sina, iako ne vidješe Boga ni Sina. Kad dođe Dan Gospodnji, vidjet će Boga «kao što jest». Zasad se on još nije pokazao. Kad se Bog pokaže, pokazat će se da su mu „sveti“ slični. Jer on je duh, a „sveti“ su primili pomazanje od njegovog duha. Djeca Božja još nisu čisti duh (kao što je On čist), ali imaju nadu i po njoj polažu očekivanja da će postati duh kao on, slični Bogu.

Ovdje imamo igru sadašnjeg i budućeg vremena, bolje rečeno vremenitosti i vječnosti. «Sveti» teže duhovnom, a umrtvljuju tjelesno. Time postaju sve sličniji Bogu. Iako su krštenjem već sad obilježeni kao djeca Božja, još su pod vlašću onog tjelesnog i tek na posljednjem sudu Bog će im na temelju Kristove preporuke oprostiti grijehe, potpuno će ih osloboditi od tjelesnosti, požude i grešne naravi. U svome 'sada' (u tjelesnom) čovjek je bitno nošen onim budućim (duhovnim). Ovdje vrijeme teče iz budućnosti u sadašnjost, iz vječnosti u vremenitost. Svaki „sveti“ vodi računa o tome tko je i kuda ide. Nada se da će se preobraziti po Duhu Svetomu. Tko ima nadu, čisti se kao što je Bog čist. Nada u spasenje je ključ za objašnjenje čovjekove biti, koja se ozbiljuje u nailazećoj vječnosti. Kad nada postane zbiljnost, tj. kad «ćemo ga vidjeti kao što jest», postat ćemo kao On, Bogu slični. Tad će i naša esencija postati egzistencija. S druge strane, slično uvijek prianja uz slično.

Božja djeca poznaju se po tome što su rođeni od Boga, kršteni su duhom. «Svaki koji je rođen od Boga ne čini grijeha, jer njegovo sjeme ostaje u njemu.» Oni koji nisu pristali umrtviti svoje tijelo i posvetiti se duhu, đavolja su djeca. Vidljivi znak djece Božje je ljubav. Tko diže ruku na brata svoga nije od Boga. Tako znamo da je Kajin bio od Nečastivoga, jer je ubio svoga brata. Zato, ako «svete» svijet mrzi, to nije nikakvo čudo jer su mrzitelji od Kajina. A ljubi se djelom, ne riječju i jezikom. Ivan poziva na ispitivanje vlastitog unutarnjeg osjećaja, naše savjesti. Ako osjećamo da nas naše srce kori, očito je da nismo u Bogu, ili «Bog je veći od našega srca.» «Ako nas srce ne kori, možemo s pouzdanjem k Bogu.»

Da bi se znalo kome prići i s kime općiti treba ispitati duhove, jesu li od Boga. Ako ne raspoznamo ljubav, znamo da taj duh nije od Boga. «Svaki duh koji priznaje da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je.» Svaki drugi je Antikrist. «Po tome prepoznajemo duha istine i duha zablude.»

«Koji ne ljubi, ne poznaje Boga, jer je Bog ljubav.» (1 Ivan 4, 8) A Božja ljubav se pokazala po tome što je Bog svoga jedinorođenoga Sina poslao na svijet da kao čovjek podnese krvnu žrtvu za spasenje čovjeka. Tako i mi trebamo ljubiti jedni druge, kao što Bog ljubi čovjeka. Mnoge su koristi na ovome svijetu od toga: «u ljubavi nema straha nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah ima muku, a tko se boji nije savršen u ljubavi.» Ljubav dakle izbavlja čovjeka od pogubnog neprijatelja kao što je strah i tjeskoba. Sjetimo se što je o tjeskobnoj brizi propovijedao Krist u tijelu Isusa Nazarećanina. Uzdaj se u Boga i bit će ti lakše na svijetu.

Tko ne ljubi čovjeka, ne ljubi ni Boga. Za ovu tvrdnju Ivan daje čvrsti dokaz. «Tko ne ljubi svojega brata koga vidi, kako može ljubiti Boga koga ne vidi?» (1 Ivan 4, 20)

Božje zapovjedi nisu teške, jer s njima pobjeđujemo svijet. Vjera je ta koja pobjeđuje svijet.

Isus Krist došao je kroz vodu i krv (kroz krštenje na rijeci Jordan i krvnu žrtvu na križu). Troje o tome svjedoči: duh, voda i krv: «i to je troje jedno.» (1 Ivan 5, 8)

Valja moliti za oproštenje grijeha svojega brata. No, ako vidimo brata koji čini smrtni grijeh, ne treba moliti. Jer ima teških grijeha, za koja nema oprosta. Djeca Božja su od Boga i ne mogu griješiti. A svijet je od Zloga. Sin Božji je došao i «dao nam sposobnost opažanja, da upoznamo Istinitoga.» (1 Ivan 5, 20)

Prva Ivanova poslanica završava upozorenjem: «Dječice, čuvajte se idola!»

Druga Ivanova poslanica naslovljena je izabranoj gospođi i njezinoj djeci u čijoj se kući sastajala zajednica. Povod su opet «mnogi zavodnici» koji izađoše u svijet. Oni ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu. «Tko god previše istrčava i ne ostane u Kristovu nauku, nema Boga.» (2 Ivan 1, 9) Tko previše istrčava, odnosno pre slobodno tumači nauk spasenja i propovijeda da je Isus bio čovjek a ne Sin Božji itd. Zato pisac ove poslanice, Ivan ili neki od njegovih učenika, traži da se takve ne prima u kuću i da ih se ne pozdravlja. Jer se sa pozdravom «prima dio u njegovim zlim djelima». Pisac ne želi više pisati crnilom na papiru, jer se nada da će, po uzoru na Isusa, uskoro doći «govoriti licem u lice.» Sjetimo se da se u stara vremena više vjerovalo u živu riječ. Lako je napadati mrtvo slovo na papiru, koje se ne može braniti.

Veliko povjerenje u bratsku ljubav može se opravdati potrebom održanja malih kršćanskih zajednica u početku.

Treća Ivanova poslanica ne donosi ništa novo, osim što se pisac u pozdravu poziva da neće pisati crnilom i perom, već će uskoro govoriti licem u lice. Ivan šalje pozdrave prijateljima poimence. U prvim zajednicama važan je bio osobni kontakt. Svaki pastir znade svoje ovce po imenu.



drazen-pavlic @ 15:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 25, 2009
Marko Tokić u članku O ženskom elementu u gnostičkim učenjima kaže: „I prva generacija pavlinske škole također je slijedila baptističku formulu o postizanju androginosti oblačenjem Krista. Bilo je u ono doba važno nalikovati Bogu. Kako su mnogi bili mišljenja da je Bog androgin, bilo je potrebno, pa makar i tek simbolično, uništavati vidljivu spolnu razdijeljenost. Zato tada nisu pri ritualima bile strane transvestističke prakse. Ipak, druga generacija pavlinske škole proces postajanja novim čovjekom nije više tumačila u smislu obnavljanja androginog jedinstva, već u smislu zadobivanja moralnosti.“ (Filozofska istraživanja 98, sv. 3, str. 730) Ovdje je riječ o obredima skidanja starog i navlačenja novog čovjeka, čime se „krštenik“ simbolično odricao jednostranosti i putenosti koju čovjek baštini od prvog čovjeka Adama i navlači lik Krista.

Vjerojatno se radilo o raznim varijantama učenja, zavisno od toga da li se na navlačenje Krista gledalo kao stjecanje znanja i neku vrst mističkog poniranja u meditaciju. Ili su se izvodili rituali obogotvorenja, pri čemu su sudionici simbolično stavljali obilježja Boga koji je dvospolan, ili ženskomuški, za što su nadahnuće vjerojatno nalazili u alegorijskom tumačenju Knjige Postanka. Ritualima „svetog braka“ oživljavali su gnostici Platonov mit o prvobitnom androginom čovjeku, a nadahnuli su ih također sljedbenici Pitagore sa svojom simbolikom brojeva. Tokić kao primjer navodi simboliku parnog i neparnog broja: ako zamislimo rimsku oznaku za broj četiri (IIII), vidimo da se on može podijeliti na II i II sa svake strane. Tako između ostaje prostor za primanje i što je ženska spolna osobina pa su parni broj proglasili za ženski. Ako na isti način podijelimo neparni broj, primjerice IIIII, sa svake strane ostaje II, a u sredini I kao višak. Zbog toga su pitagorejci neparni broj odredili kao muški. Nadalje jedinica se ne može se podijeliti i zato predstavlja jedinstvo muškog i ženskog.

Muškarac i žena predstavljaju kozmičkog muškarca i ženu, tako da njihovo sjedinjenje predstavlja sjedinjenje Spasitelja i Sofije, višeg kozmičkog i palog čovjeka. Praksa seksualnog sakramenta koja se spominje u Tokićevom tekstu odnosi se na praksu egipatskih valentinijanaca početkom II stoljeća. Gnostici su, po svom običaju alegorijski, u tom smislu tumačili vezu Isusa i Marije Magdalene. Kao ilustracija navodi se odlomak iz apokrifnog Evanđelja po Filipu:
„…/volio/ ju je više od drugih učenika i običavao ju je ljubiti u /…/…ostali /učenici/…Rekli su mu, 'zašto ju voliš više nego nas?' Učitelj je dogovorio, 'Zašto ja ne volim vas kao nju? Kada su slijepac i onaj koji vidi zajedno u mraku, nisu različiti jedan od drugog'.“

Tumači su na mjesta gdje je stari papirus oštećen dodali riječ „usta“, tako da su dobili da je Isus Magdalenu običavao ljubiti u usta, čime su dobili prikaz Isusa kao normalnog čovjeka. Uostalom i Petar je bio oženjen. U svojoj Drugoj poslanici spominje sina Marka.
Za druge smjerove gnostičkog učenja takva praksa bila je banaliziranje. U svakom slučaju to su „kriva učenja“ koja se spominju u Poslanicama.

Juda, sluga Isusa Krista i Jakovljev brat nije Juda Iškariotski nego Isusov i Jakovljev rođak, s kojim je vjerojatno odrastao u Nazaretu. Poslanica je vjerojatno nastala 80. ili čak 90. godine, kad su svi apostoli već umrli. Pisac je možda Judin učenik.

Odmah nakon pozdrava spominju se „neki ljudi“ koji su se uvukli među „svete“ , žive raspušteno i „niječu jedinoga Gospodara i Gospodina našega Isusa Krista.“ Ne znamo što to točno znači. Da li gnostičko vjerovanje koje imamo u evanđelju „nevjernog“ Tome Blizanca, naime da svaki gnostik navlačeći novog čovjeka postaje Krist Gospodin? Kao prijetnju onima koji ne vjeruju i koji su zaslužili Božju kaznu Juda navodi primjer anđela koji ostaviše svoje prebivalište a Bog ih ostavi okovane u mraku, te stanovnike Sodome i Gomore, koji su kao i krivi učitelji griješili bludom i išli za protunaravnom nasladom. „Jednako i ovi sanjari kaljaju tijelo, preziru Gospodstvo i Slavu.“ (Jd 1, 8) Sanjari ogrezli u bludu su vjerojatni gnostici iz rituala sakralnog braka u svadbenoj ložnici, o kojima govori Tokić. O tome svjedoči i sljedeća Judina rečenica: „Ovo su oni što pogane vaše gozbe ljubavi, gosteći se bez stida, pasući sami sebe…“ (Jd 1, 12) Oni žive po požudama, a usta im govore nadute riječi i laske ljudima radi dobitka. Ne zna se što znači „dobitak“ u ovoj rečenici, ali je moguće da su neki „učitelji“ i „čarobnjaci“ bogatima za novac udjeljivali oprost od grijeha i vječni život. Juda naprotiv savjetuje da se ne nosi odjeća koja je „tijelom okaljana.“

Juda se poziva na Isusove riječi da će u posljednje vrijeme doći podrugljivci „koji će živjeti po svojim bezbožnim požudama. Ovo su oni koji čine razdore, puteni, koji nemaju Duha.“ (Jd 1, 18-19) Ovdje je ponuđen korjeniti izbor: ili duh ili tijelo.

Takve su bile borbe različitih učenja, o kojima nam svjedoče sačuvane poslanice. Znademo da je prevagu u kršćanskoj crkvi odnio nazor moralne i bračne čistoće. Štoviše, crkva je u svojoj povijesti u težnji očuvanja čistoće tijela išla u krajnost, pa je smrću kažnjavala „protuprirodni blud“, na primjer homoseksualizam i sodomiju.

drazen-pavlic @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 0
Sva bića su jednom nastala i nakon kratkog života vraćaju se svom izvoru. To je prastara ideja, koju su židovska i grčka misao crpili iz nekog još starijeg vrela. Babilonskog, egipatskog ili indijskog? Ovim riječima ju je izrazio grčki mudrac Anaksimandar iz Mileta, u VI stoljeću p. n. e.: „Odakle stvari imaju svoj postanak, onamo moraju i nestati prema nužnosti; jerbo moraju danak platiti i za svoju nepravednost biti smaknute po redu vremena.“

Petar Šimun, sin Jonin, poznatiji kao Kefa ili Stijena vjerojatno nije autor Prve i Druge Petrove poslanice, koje su sastavni dio kanona Novoga zavjeta. Tumači raspoznaju „rukopis“ nekog od njegovih ili Pavlovih učenika, možda Silvana. Rim se naziva Babilonom, što je postao običaj među Židovima nakon godine 70. n. e. i razaranja jeruzalemskog Hrama. Poslanica je možda nastala oko 80. godine. To su godine daleko iza smrti istaknutih osnivača Crkve, kad su još uvijek djelovali mnogi „krivi“ učitelji i valjalo se poslužiti ugledom apostola Petra i Pavla da bi Poslanica bila bolje prihvaćena.

Već je nastupilo „posljednje vrijeme“ i rasplet je na vidiku. To između ostalih pokazuje pojava krivih učenja, i čovjekovog protivnika đavola, koji obilazi kao ričući lav, tražeći koga će proždrijeti. Sve so događa kako je Isus rekao o posljednjim vremenima: „Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će dosita doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam' i: 'Vrijeme se približilo!' Ne idite za njima.“ (Luka 21, 8)

Posvećeni se trebaju radovati zbog vjere u uskrslog Krista, iako su „nakratko rastuženi različitim kušnjama.“Ali vjera je prokušana, „mnogo dragocjenija od raspadljivoga zlata koje se kuša ognjem.“ Njezina je snaga velika,jer u Krista vjerujemo a ne vidjesmo ga. Cilj je vjere spasenje duša. To su spasenje propovijedali i iščekivali mnogi proroci, ali ga ne dočekaše. I sami anđeli „žarko žele proniknuti u to“. Ali njima ne bi objavljeno, nego “posvećenima“ u ove dane. Pošto su posljednja vremena, valja ostati trijezan i ne prepuštati se strastima „iz prijašnjeg vremena svojega neznanja“. U životu treba biti svet po primjeru Sveca koji nas je pozvao, a to je Krist. Petar ukazuje na legendu o zlatnom teletu iz Mojsijevog vremena. Sveti nisu „otkupljeni raspadljivim srebrom i zlatom, nego skupocjenom krvlju Krista, koji je nevini i besprijekorni Jaganjac.“ Usporedba Krista i Jaganjca ukazuje na utjecaj Ivanovog evanđelja, koje kroz usta Ivana Krstitelja prvi puta Krista uspoređuje s Jaganjcem, obzirom na predskazanje njegove krvne žrtve. Ivanovo evanđelje napisano je oko 95. godine.

Sveti su svoje duše očistili za iskrenu bratsku ljubav i preporodili se krštenjem. Pisac naglašava da preporod ne dolazi od „sjemena koje trune, nego od onoga koje ne trune, živom i neprolaznom Božjom riječju.“

Beskorisno je ponavljati ista mjesta koja se javljaju u drugim poslanicama Petrove i Pavlove sljedbe. Valja naglasiti da je poslanica naslovljena židovskim raseljenicima, kršćanima na sjeveru Male Azije u Pontu, Galaciji, Kapadociji i Bitiniji U tom smislu kaže se: „Vi ste izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk dobitka, da objavljujete slavna djela onoga koji vas pozva iz tame k svojemu divnome svjetlu.“ (1 Pet 2, 9) Uz to, autor se poziva na vršenje Zakona i na njega nastavlja primjer Isusa Krista. Bogu je ugodno kad vjerni dobro čine. Na to su pozvani jer je i Krist trpio za njih i ostavio primjer da idu njegovim stopama. „On je naše grijehe sam na svojemu tijelu iznio na drvo, da grijesima umremo i pravdi živimo. Njegovim se ranama iscijeliste…“ (1 Pet 2, 24) Isusova krv poškropila je izabrane, a posvećenje Duhom Svetim sasvim ih je predodredila za kraljevstvo nebesko.

Zato neka se žene ne uzdaju u vanjski nakit: pletenje kose, zlatninu i sjajne haljine. Pravi nakit je „sakriveno raspoloženje srca u neprolaznosti blagog i mirnog duha…Doista, tako su se kitile nekada svete žene koje su se uzdale u Boga i pokoravale se svojim muževima. Tako je Sara slušala Abrahama i zvala ga gospodarom. Vi ste njezine kćeri…“ (1 Pet 3, 3-6)

Pisac poziva na slogu, sućut i bratsku ljubav. „Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvrede za uvredu, nego nasuprot blagoslivljajte…“ (1 Pet 3, 9) Ako nas Bog ne nagradi u ovome životu pa trpimo iako činimo dobra djela, „bolje je da trpite zbog dobrih djela, negoli zbog zlih.“

Krist je ubijen tijelom, ali oživljen Duhom. U Duhu Svetom silazi nakon uskrsnuća. U Duhu se i nekad, kao u Noino vrijeme Bog obraćao svome narodu, kad je od potopa spasio samo osam pravednih duša. Protulik tog spasenja je krštenje duhom „koje vas sada spašava.“

Pošto se svemu približio kraj, valja biti mudar i budan u molitvama. Pisac poziva na strpljenje. Ako tkogod trpi, to je volja Božja. Neka se raduje što je dionik Kristovih muka. „Vrijeme je naime da počne sud od Božje kuće. „ (4, 17) Ako se pravednik jedva spašava, za grešnika nema nade. Petar savjetuje posvećenima da svu svoju brigu prebace na Gospoda, kao što je učinio Abraham i uvjerio se da Bog brine za njega.



Vjernici su se počeli kolebati, jer se vrijeme Kristovog ponovnog dolaska odužilo. Zato pisci šalju i Drugu Petrove poslanicu, da ohrabre narod. Oni nisu shvatili da je Kraljevstvo nebesko već među njima. Ta ono je prisutno ovdje i sada po dobrim djelima, po čudu života. Zato valja zahvaljivati, a ne suditi, kukati i pozivati se na plaću.

Tko je umakao „pogubnoj požudi svijeta“ postaje dionik božanske naravi. Odbacio je putenost i zaogrnuo se Kristom. Vjeru valja nadopunjavati „krepošću, krepost spoznajom, spoznaju suzdržljivošću, suzdržljivost strpljivošću, strpljivost pobožnošću, pobožnost bratskom ljubavlju, bratsku ljubav sveopćom ljubavlju.“ (2 Pet 1, 5-7) Tko nema nabrojane darove, neće se očistiti od starih grijeha, tj. navezanosti na tjelesne užitke. Naprotiv, tko u tome uspije, ući će u kraljevstvo nebesko o kojem je propovijedao Isus. Vidimo da vjeru prije svega valja nadopunjavati krepošću, a tek nakon toga znanjem. Dakle, naglasak je na moralnim vrijednostima. Nakon suzdržanosti i strpljivosti lanac se zatvara ponovnim isticanjem karike pobožnosti.

Petar svoju ulogu vidi u stalnom opominjanju na istine koje su učitelji naviještali. Naglašava da navještaj nije mudro izmišljena bajka, jer su svi mogli vidjeti njegovu veličinu po čudima koja učini (2 Pet 1, 16). Tako su svi sveti onog dana na svetoj gori mogli čuti Božji glas kako govori: „Ovo je moj Sin ljubljeni koji je po mojoj volji.“

A krivovjerci napustiše pravi put, puni su preljubništva, lakomi jer traže od ljudi dobitak za izmišljeni nauk. Petrov nauk je naprotiv objavljen od Boga, a ne izmišljen od ljudi. Krivoučitelji su kao izvor bez vode i oblaci koje razgoni vjetar, jer govore ohole i prazne riječi imame tjelsnim požudama i razuzdanošću. Možda ove riječi ukazuju na rituale sakralnog braka nekih gnostika?

Zato, kaže pisac, Petar šalje drugu poslanicu da vjernike opomene i potakne na ispravno razmišljanje. Nije se lako snaći u ovim posljednjim danima koje obiluje zavodljivim izrugivačima koji žive po vlastitim pohotama i govore vjernicima: „Gdje je obećanje njegova dolaska? Jer otkako oci usnuše, sve stoji tako kako je bio od početka stvorenja.“ (2 Pet 3, 4) Petar poučava da oni ne znaju da su nebesa stvorena odavno i da je zemlja stvorena Božjom riječju iz vode i po vodi. Zato svijet i bi potopljen vodom. „A sadašnja nebesa i zemlja zadržava ta ista riječ i čuva ih za oganj na dan suda i propasti bezbožnih ljudi.“ (2 Pet 3, 7) Ovdje imamo Petrovu viziju stvaranja i propasti svjetova, te njihovom nastanku iz prvog počela koje je voda. A propast će po jednom drugom počelu, a to je vatra. Ovo ukazuje na srodnost s učenjima prvih grčkih mudraca. Time se „Petar“ odriče židovske misli o tome da je Bog svijet stvorio ni iz čega i prihvaća grčku misao o prvim počelima: vatri i vodi.

A nestrpljivima Petar odgovara da je jedan dan za Boga kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Gospodin ne kasni sa svojim obećanjem. On samo daje vremena svima da se obrate. „Ali doći će Gospodnji dan kao tat. Tada će nebesa s velikom bukom proći, počela će se od ognja rastopiti…“ (2 Pet 3, 10) Na Božji dan sve će se raspasti i počela će se od ognja raspasti. Tad će Bog stvoriti novo nebo i novu zemlju u kojima će prebivati pravednost.

Ovaj rezultat ljudske povijesti vidi pisac poslanice po uzoru na svijet nakon potopa, kad se spasio samo pravednik Noa. Zbog ljudske zloće Bog odluči uništiti i ovaj drugi materijalni svijet, koji je jednom stvorio na vodi i od vode. Do tog dana valja poraditi na sebi, da Gospod svoje vjerne nađe čiste i neokaljane od tjelesnih grijeha. Zato treba strpljenja u očekivanju Dana Gospodnjeg, kao što je u svojim poslanicama pisao i brat Pavao. Pisac kaže da je u Pavlovim poslanicama neke stvari teško razumjeti, pa ih neuki i nestalni izvrću. Ova primjedba svjedoči o mnogim otpadnicima od Pavlove sljedbe.
drazen-pavlic @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 24, 2009
Gnostičke i Pavlove ideje imaju zajednički korijen u helenizmu. Ljubav je savršeno jedinstvo dviju suprotstavljenih polovica, jer nije nasilna, nego dobrovoljna. Potražimo li korijen takvog shvaćanja, lijep primjer ćemo pronaći u Platonovoj Gozbi. Jedan od sudionika čuvenog simpozija o ljubavi bio je pjesnik Agaton. On razgovara s Fedrom i kaže da su se „oni davni događaji među bogovima što ih pripovijedaju Hesiod i Parmenid dogodili djelovanjem Nužnosti a ne Erosa“, jer ako oni govore istinu, „ne bi se naime događala uzajamna škopljenja, okivanja i mnoga druga nasilja da je u njima bio Eros, nego prijateljstvo i mir kao sada otkako Eros vlada bogovima.“ (Platon, Eros i filia, Demetra, Zagreb, 1996., str. 82.) Vrlina pravednosti koju Eros posjeduje daje mu da ništa ne čini krivo kojem bogu ili čovjeku, niti oni njemu čine što krivo. „Jer ako što trpi, ne trpi to zbog sile – sila se naime ne hvata Erosa, - ta Erosu se uvijek služi drage volje u svemu, a što se radi uz obostrani pristanak…“ (196 b 5) Ljubav ili Eros daju dobrovoljnu svezu, koja je daleko čvršća od prisilne.

Prije Agatona o ljubavi je raspravljao dramatičar Aristofan. Njegovo određenje glasi:
„Ljubav je dakle naziv za čežnju prema cjelovitosti i stremljenje ka njoj.“
„Razlog je tome taj što je naš prvotni oblik bio takav i što smo bili cjeloviti.“
(Platon, isto, str. 76)

U konspektu knjige Dimitrije Savić Riječ Aristofana o Erosu kao stremljenju k iskonskoj punoći sažima ovako: Nakon prepirke s Eriksimahom iznosi Aristofan mit o prvobitnim ljudima koji su imali dva vida, ženski i muški i zvali su se androgini. Kaže se da je priču izmislio Aristofan, ali je vjerojatnije da se radi o starogrčkoj legendi. „Pošto su u tom stanju ljudi bili silni snagom i silom, i naumili nasrnuti na bogove, Zeus rasiječe svakoga androgina popola, razbaca polovice po svijetu i prinudi ih da vječno išću jedna drugu radi uspostavljanja njihove pređašnje punoće i moći.“ (isto, str. X) Eros je dakle težnja rasječenih polovica da se vrate u prvobitno jedinstvo. To je moguće ako će ljudi poštovati bogove. U protivnom mogu bogovi ljude rasjeći na još manje dijelove.

Prema Aristofanovom opisu, pored muškog i ženskog postojao je androgin kao treći spol koji je imao osobine ženskog i muškog. Bio je on muškoženski. Vanjština androgina bila je zaobljena, imao je četiri ruke i noge, dva lica na zajedničkoj glavi s četiri uha, dva spolovila. Lica su gledala u suprotnim smjerovima. Muški spol bio je izdanak sunca, ženski zemlje, a androgin je bio potomak mjeseca, koji ima obilježja sunca i zemlje. Sami androgini bili su krugoliki „zbog sličnosti sa svojim roditeljima“, što simbolizira njihovo savršenstvo. „Bili su silni snagom i silom a ćudi preuzetne pa su nasrnuli na bogove.“ (isto, str. 68.)

Poznata je priča iz Ilijade i Odiseje da su sinovi Alojevi Efijalt i Ot htjeli nagomilati planine jednu na drugi, uspeti se na nebo i napasti bogove. To su htjeli i androgini. Zeus je stoga s ostalim bogovima vijećao što da radi, da im umanji snagu. Bi odlučeno da ih rasiječe popola. Tako su androgini postali slabiji, ali bogovima korisniji, jer ih je bilo više. Budući da je izvorni ljudski oblik rasječen popola, svaka polovica čeznula je za svojim polom i nastojala se s njom združiti, „pa su jedna drugu obujmljivale rukama i grlile se težeći da srastu…“ (isto, str. 70)

Zeus tad načini preinaku i premjesti im spolovila sprijeda i omogući rađanje u ženskom posredstvom muškog. Da bi opravdao grčke ljubavne stilove, Aristofan je ovu Zeusovu intervenciju objasnio ovako: „…da pri zagrljaju muškarca i žene rađaju i produžuje se rod a pri zagrljaju dvojice muškaraca da barem dođe do spolnog zadovoljavanja i opuštanja pa da se prihvaćaju poslova i brinu za ostale životne potrebe. Iz tolike davnine usađena je dakle ljudima uzajamna ljubavna žudnja kao obnovitelj drevnog prirodnog oblika koji pokušava od dvoga načinit jedno i izliječiti ljudsku narav.“ (isto, str. 72)

Vidimo da grčki mit ima puno zajedničkog sa židovskim mitom o stvaranju i ljudima koji su ispočetka bili jedno tijelo (muškožensko) i koji su gradili Babilonsku kulu ne bi li dohvatili Boga. I Bog im pobrka jezike da ih učini slabijim. Također, ponovnim spajanjem onog što je razdvojeno dostiže se prvobitna punina, čime se može „izliječiti ljudska narav“. S tom razlikom što su Pavlovi sljedbenici i gnostički učitelji radi spasenja spajali duše „svetih“ s njihovim nebeskim Ocem. Pošto smo u davnini bili cjeloviti, mogao je Aristofan ljubav odrediti kao čežnju za spajanjem razdvojenog ili stremljenje cjelovitosti. Pavao bi radije govorio o težnji ljudske duše Bogu ili punini. I upravo je zbog grčkog utjecaja odabrao ljubav kao najčvršće i dobrovoljno vezivno tkivo punoće.



Kolose je bio grad u Frigiji, oko 170 kilometara istočno od Efeza, u kojem nije bilo židovske zajednice. Među poganim Kološanima kršćanstvo je proširio Pavlov učenik Epafra. Do Pavla je stigla vijest da Kološane zbunjuje mnoštvo krivih učitelja i pokušaji Židova iz okolnih frigijskih gradova da prošire svoj utjecaj. Oni propovijedahu pretjerano isposništvo, obrezanje, uzdržavanje od nečistih jela, štovanje anđela i strah pred nekim bićima koja lete zrakom i odlučuju o ljudskoj sudbini.Tumači izdanja Šarićevog prijevoda Svetog pisma Novoga zavjeta pored mogućeg Pavlovog autorstva ostavljaju mogućnost da se neki od njegovih učenika poslužio učiteljevim autoritetom da riješi probleme među vjernicima koji su mogli nastati nakon Pavlove smrti.

Poslanica u odnosu na Poslanicu Efežanima ne donosi novo učenje, već predstavlja varijantu istog nauka. Prvo poglavlje donosi opis Krista. On je slika nevidljivoga Boga. U Kristu je stvoreno sve vidljivo i nevidljivo, „sve postoji po njemu i za njega je stvoreno.“ (Kol 1, 16) Navedimo ovdje kao usporedbu jednu rečenicu iz „krivog“ učenja apostola Tome Blizanca. On u dvanaestoj izreci svog evanđelja kaže:
„Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus im reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“
U oba učenja nalazimo ideju da je Bog svijet stvorio radi Krista. On je Pravednik koji je rođen prije svakoga stvorenja i koji se utjelovio u čovjeka: Pavao kaže u Isusa Nazarećanina, a Toma u Jakova Pravednika, brata Isusovog. Prisjetimo se da za gnostike svatko u sebi otkriva Krista, dakle nebo i zemlja stvoreni su za svakog prosvijetljenog. Zato Isus Tomi u trinaestoj izreci kaže: „Nisam ja tvoj učitelj, jer si se ti opio s vrutka koji sam ja otvorio.“

Nastavimo s analizom Poslanice Kološanima. Krist je glava crkve. „Bogu se svidjelo nastaniti u njemu svu puninu i po njemu pomiriti sve sa sobom, izmirivši krvlju njegova križa sva zemaljska i nebeska bića.Vi ste nekoć bili otuđeni, duboko neprijateljski usmjereni, ogrezli u zlim djelima. Sad vas Bog pomiri smrću njegova ljudskog tijela da vas privede k sebi svete…“ (Kol 1, 19-22)
Smrću Kristovog ljudskog tijela odnosno Isusa pripadnici Crkve postaju to ljudsko tijelo, zglobovi i udovi, čija je glava nebeski Krist. U Kristu sva punina prebiva na tjelesni način (Kol 2, 9) Potrebno je da ljudi ostanu čvrsti u vjeri i vjerni evanđelju koje su čuli, kojem je Pavao poslužitelj. Riječ je o Pavlovom evanđelju, koje su Kološani čuli od Epafre, a ne jednom od onih krivih evanđelja koje kruže naokolo (uključujući Tomino).

Slijedi neočekivana misao. Pavao kao da kaže da Kristovom poslanju na zemlji nešto nedostaje. Pavao je u okovima i kaže: „Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva.“ (Kol 1, 24) Nakon odlaska Kristovog s ovoga svijeta, Pavao i suradnici grade njegovu Crkvu, koja postaje vidljivo tijelo Nebeske glave Krista.

„Svetima“ Bog htjede objaviti otajstvo koje je bilo sakriveno stoljećima i mnogim pokoljenjima, a to je da je Krist među poganima. Valja svakog čovjeka poučavati u mudrosti da se usavrši u Kristu, da shvati da je sve blago mudrosti i znanja u sjedinjenju ljubavi, kojom se dolazi do punine razumijevanja. Valja držati izvorni nauk, pazeći „da vas tko ne prevari filozofijom i praznom prijevarom po predaji ljudi, po počelima ovoga svijeta.“ (Kol 2, 8) Ne postiže se svetost tjelesnim obrezanjem. Krštenjem su vjerni obrezani nerukotvornim obrezanjem, čime su skinuli tjelesnu put (Adama) i ukopali se u Kristu. Tko umrtvljuje tijelo i oživljuje duh, taj živi. Kao što je učio sam Krist dok je kročio zemljom u Kristovom obličju, ne ulazi grijeh u usta nego iz njih i nije protivno Zakonu u subotu učiniti dobro djelo. „Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote. To je sjena budućih stvari, a zbilja je Krist.“ (Kol 2, 16-17) Zemaljske stvari su samo sjene, dok su nebeske istinski predmeti, čije su ono sjene (riječ „zbilja“ sadrži staroslavenski korijen bilj, što znači istina; dakle s-bilj-a znači „po istini“.) Uzalud se tko uzda u tjelesnu pamet, ako se ne drži učenja o Kristu, koji je glava i koji drži sve zglobove ljudske zajednice. Valja dakle umrijeti s Kristom počelima ovoga svijeta, pa tako i propisima koje nalaže židovski zakon. Važnije je uskrisiti s Kristom, tražeći ono što je gore, dakle vrijednosti nebeskog porijekla. „Mrtvite dakle svoje udove koji su zemaljski usmjereni: bludnost, nečistoću, požudu, zlu želju i lakomost…“ (Kol 3, 5) Izbacujući srdžbu, laž, ljutnju, zloću, uvredu i sramotne riječi iz svojih usta ljudi svlače staroga čovjeka i oblači novoga „koji se obnavlja za spoznaju po slici onoga koji ga je stvorio.“ Nije važno koje smo narodnosti, da li smo robovi ili slobodni. Ovdje se radi o kozmičkoj istini ljudskog bića. Zemaljski razlozi su u tom svjetlu trice i kučine.

U nastavku slijedi još jedan apel za ljubav. „Imajte ljubavi koja je veza savršenstva“ - kaže pisac Poslanice. Imajući u vidu sve ono što je rečeno o savršenoj svezi ljubavi koja ideja je došla iz grčke tradicije, možemo zaključiti da je Pavlova teologije spoj židovske tradicije i grčke mudrosti. Što ne čudi, obzirom na gradove u kojima je Pavao djelovao. Prema Bultmannovom viđenju Isusa, Nazarećanin je bio tipični židovski rabi ili učitelj, kojemu je bila strana helenistička kultura. Kod njega se nije moglo raditi o nekom bogatstvu čovjekove nutrine, po kojoj bi on bio srodan s Bogom. Čovjek za Isusa nikad Boga nije dostojan. Njegova jedina dužnost je bezuvjetno pokoravanje Božjoj volji. Isusu je stran moderni humanizam i individualizam. U kraljevstvo nebesko ulazi židovski narod, a ne pojedinac. Ukoliko u sinoptičkim evanđeljima možemo raspoznati osnove izvornog Isusovog učenja, koje je bitno utemeljeno na židovskoj tradiciji i učenosti, jasno je da je uvođenjem natruha helenizma Pavao taj nauk suštinski prepravio za svoje potrebe.
drazen-pavlic @ 18:43 |Komentiraj | Komentari: 0
Bitna razlika Pavlovog i gnostičkog učenja je u tome tko postiže spasenje. Gnostici su vjerovali da je Bog njihove duše odabrao prije postanka svijeta da budu sveti i neokaljani pred njime. Odabranost je u suglasju s židovskim konceptom o odabranom narodu. U skladu s alegorijskim viđenjem Pisma, odabrani narod su gnostici, a ne etnički Židovi. Pavlovi sljedbenici pak naučavaju da svi mogu dostići neki „položaj“ u bratstvu. „U svakomu je od nas dana milost po mjeri, kako ju je Krist darovao.“ (Ef 4, 7) Uvjet je da svuku staroga čovjeka koji se ogleda u navezanosti na zemaljske vrijednosti i da obuku novoga čovjeka što će postići duhovnim sredstvima: „S obzirom na prijašnji način života, odložite staroga čovjeka koji se raspada u varljivim požudama i obnovite se duhom svojega uma. Obucite novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu…“ (Ef 4, 22-24) To duhovno bogatstvo koji ih čini odabranima darovao je Krist, udijelivši „svetima“ Božju milost. On je sišao u „donje dijelove zemlje“ (gornji su dijelovi vidljivi svemir: mjesec i zvijezde), „porazdijelio darove ljudima“ i ponovno uziđe „nad sva nebesa da ispuni sve“. Jedne je predodredio za apostole, druge za proroke, treće za evanđeliste, četvrte za pastire i učitelje, „da se sveti usavrše za djelo služenja, na izgradnji Kristova tijela“, odnosno crkve. (Ef 4, 7-12) Cilj je za svakoga brata isti: postizanje jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega čime će narasti do savršena čovjeka i dospjeti do „uzrasta Kristove punine.“ Postat ćemo članci tijela, čija glava je Krist, a od te glave je „tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom vezom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu“. (Ef 4, 16) „Sveti“ su savršeni, a ostali su kao mala djeca koje ljulja i zanosi svaki vjetar krivih nauka i ljudskih ćudi. Potrebno je samo prihvatiti učenje, suspregnuti svoju ljudsku volju i dopustiti da se Božja milost Kristovim posredovanjem prospe po našim plećima. Jer čovjek je spašen po milosti vjere, koja nije „od vas, nego je dar Božji“ (Ef 2, 8) Kad bi to bilo po ljudskim djelima, tad bi se svaki hvalio, oholio i zauzimao prva mjesta na sastancima. Dakle, spašeni smo po milosti vjere, ali naša volja može sve upropastiti. Zato volju valja suspregnuti i slušati samo Božju volju.

Neka za tu svrhu radije „nikakva pogrdna riječ ne izlazi iz vaših usta“, jer dobra riječ „pospješuje milost onima koji slušaju.“ Koji su opečaćeni za Dan otkupljenja, odnosno kršteni po Isusu Kristu Duhov svetim, ni u kojem slučaju ne smiju dozvoliti da iznova padnu pod utjecaj krivih učenja, jer će jako „ožalostiti Duha Svetoga Božjega“. Iz Pisma se mogu preuzeti preporuke dobrog i zdravog zajedničkog življenja, u kojem nema mjesta gorčini, gnjevu, ljutini, vici, vrijeđanju i pakosti. Cijeni se milosrđe i praštanje. „Svetima“ ne pristoji bludnost, nečistoća, lakomost, besramnost, lud govor, dvolične šale. Braći dolikuje zahvaljivanje. (Ef 5, 3-4)

Sve u svemu pisac preporučuje: „Gledajte dakle pomno kako živite: ne kao ludi nego kao mudri. Dobro iskoristite vrijeme, jer su dani zli.“ (Ef 5, 15-16)

Po Duhu Svetom braća se udaljuju od zemaljskog čovjeka i učvršćuju za nutarnjeg čovjeka. Svlače „Adama“ po kojem su nasljedovali tjelesnost, grijeh i požudu i navlače „Krista“ koji im je darovao duh. Koji su dobili dar duha mogu razumjeti „koja je širina i dužina, i visina i dubina“ (Ef 3, 16-18) Koji se vežu za razum ovoga svijeta, uključujući filozofe, su „ludi“, a koji se vežu za vjeru, srce i ljubav su „mudri“. Zato je glavni zadatak: „spoznati Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju, da budete ispunjeni svom Božjom puninom“ (Ef 3, 19) Svaka vrsta služenja je temeljna značajka čovjekovog života. Kao što se „sveti“ prije svega mora pokoravati Bogu, pisac naučava sveopće pokoravanje: „Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu! Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu.“ (Ef 5, 21-22) Muževima se preporuča da ljube svoje žene kao svoje tijelo, odnosno „tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi.“ Pisac ne zaboravlja ono mjesto iz Knjige Postanka koje govori da će muškarac ostaviti svoga oca i majku i prionut će uz svoju ženu da budu jedno tijelo (brak je muško-žensko ili „androgino jedno“). Djeci valja slušate roditelje, kao što je rečeno u Pismu: „Poštuj svog oca i majku“. Očevi ne smiju ogorčavati svoju djecu, nego ih odgajati.

„Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare sa strahom i drhtanjem, u iskrenosti svojega srca, kao Krista. Ne služite prividno, kao da ugađate ljudima, nego kao Kristove sluge, čineći Božju volju od srca! Dragovoljno služite kao Gospodinu, a ne kao ljudima…“ (Ef 6, 5-7) To čovjekovo pokoravanje ima temelj u bezuvjetnoj poslušnosti Božjoj volji. Onako kao što se otac Abraham pokoravao, nadajući se u dubini srca da će Bog već nekako riješiti problem. Dakle, sve što radimo, sve uloge koje su nam dodijeljene na zemlji, trebamo raditi sa svim srcem. Ne tako da ljudi vide da izvršavamo, nego da Bog vidi. Jer on može prozreti naše srce. A tako ćemo činiti samo ako priznajemo zakon ljubavi kao vrhovni zakon. Jer ljubav je dobrovoljno vezivanje i pokoravanje.

Strah i drhtanje je naslov temeljnog djela Sörena Kierkegaarda, filozofa XIX stoljeća. Njegovo nadahnuće je strah, drhtanje i iskrenost srca onih koji bespogovorno i do kraja vrše Božju volju i svoje poslanje na zemlji. Znao je Kierkegaard da nisu svi predodređeni da budu vitezovi vjere (apostoli, proroci). Ali svatko tko s ljubavlju vrši svoju ulogu oca, supruga, učitelja, radnika nije promašio život i može se nazvati Božjim djetetom.

Tko navuče ova pravila života imat će „Božju vojnu opremu“ uz pomoć koje će se lako oduprijeti zlu. Tko na opisani način „svoje bokove opasuje istinom“ (kao što psalmist kaže za uzornu ženu da snagom opasuje svoja bedra), taj uzima „štit vjere kojim ćete moći gasiti sve ognjene strijele đavla“. Stavit će na glavu „kacigu spasenja“ i u ruku uzeti „mač Duha koji je Božja riječ“.

U zaključnom pozdravu Pavao se spominje kao poslanik evanđelja u okovima, iz čega tumači zaključuju da je poslanicu mogao napisati u zatvoru. Javlja Efežanima da će ljubljeni brat Tihik donijeti Poslanicu i vijesti o tome kako žive Pavao i učenici. Možda je Tihik putem napisao svoju blagovijest?


drazen-pavlic @ 08:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 23, 2009

Sada ću ukratko prikazati učenje Šimuna Maga, Isusovog suvremenika. Koristit ću se spomenutim tekstom Marka Tokića. Kršćani su gnostičke učitelje doživljavali kao neprijatelje, o čemu svjedoče odlomci Djela apostolskih u kojima Petar drži lekciju Šimunu. Ipak, neprijateljstvo prema «krivim učiteljima» nije spriječilo prožimanje ideja.

Osim Djela apostolskih o Šimunu kao povijesnoj osobi svjedoči Irenej u Adversus Haereses. Šimun se predstavljao kao Prvi Bog. On je na osobit način prepričao legendu o stvaranju svijeta. Došao je u Samariju potražiti svoju prvu misao, koja se utjelovila u ženu po imenu Helena. Kad ju je pronašao, zajedno su putovali, da bi stanovnici Samarije mogli vidjeti palo božanstvo koje se reinkarniralo u Helena. Helena ili prva misao je Majka svega. Izašla je iz božanskog uma. Prije zemaljskog trajanja, ona je u vječnosti rodila anđele koji su stvorili materijalni svijet (zemlju i nebo). Nakon toga anđeli su iz ljubomore zarobili svoju majku Helenu, jer je bila uzvišenija od njih. «Tako je od tada ona zarobljena u materijalnom svijetu u kojem je osuđena na reinkarnacije iz jednog ženskog tijela u drugo, te trpi razna mučenja, silovanja, prostituiranja.» (Tokić, str. 727) Um (Nous) je emanirao u tijelo Šimuna Maga i pojavio se na zemlji s ciljem da nađe Helenu i «uzdigne ju na njezino inteligibilno mjesto, da prekine njezine patnje i ponovno uspostavi narušenu pravednost.» U pozadini ove priče je gnostički uvid o spasenju. Gornja muška sila (um) mora uzdići Helenu (svoju prvu misao) na njezino iskonsko mjesto. Time se ponovno uspostavlja savršenstvo ili punina (grčki, pleroma). (Već u imenu Majke svega prisutan je grčki utjecaj.)

Gnosticima i pavlovcima zajednički je stav da je ovaj svijet zao. Čovjek treba umrtviti svoje zemaljske udove i pripremiti se za život duše na nebu, u Kristu. Zeus u stoičkoj filozofiji i Jahve u gnozi su muški bogovi, ili inteligencije koje upravljaju cjelokupnom prirodom (kozmosom). U tom svijetu nema istinske mudrosti, već vlada ljudska mudrost. Tome je tako jer je tu vrhovni zemaljski vladar Jaldabaot. Pošto je prenaglašena muška polovina cjeline, navršeno je savršenstvo punine.

Jaldabaot zbog svoje oholosti ne želi prihvatiti da postoje viša bića od njega, kao što je njegova majka Sofija ili prvotna misao Očeva. Sofija ili Barbelo je više biće, ženski princip plerome (inteligibilnog svijeta eona). Ona je vrhovno antikozmičko načelo i androgino jedno (ili djevičanski muška). Ona je «žensko» (Sofija, Barbelo) u muškom. Time je dostignuta punina ili savršenstvo. Slično tome Tokić navodi vjerovanja pećinskih ljudi su pećine uvijek oslikavali s parovima muškim i ženskih simbola. U nekim pećinama pronađeni su samo muški simboli, jer je čitava špilja doživljena kao ženski znak. Ili su muški znaci prikazani na kamenoj izbočini koja se može shvatiti kao ženski znak.

Očeva misao, koju gnostici i setijanci vide kao Barbelo, emanira u svijet nedostataka (kosmos) i u čovjeku budi dušu (pneuma). Pneuma ono što povezuje čovjeka i Boga. Nailaskom Barbelo (prvobitne misli Oca) gnostik dolazi do mističkog znanja. On spoznaje samoga sebe, odnosno spoznaje svoje porijeklo iz Boga Oca. (Zar u onom začudno četrtkom retku pisac Efežanima ne kaže: «U njemu nas je izabrao prije postanka svijeta…u njemu nas je unaprijed odredio za svoje sinovstvo»?)

Barbelo se u vidljivom svijetu pojavljuje kao pneuma. Sakrivena je kao dio pleromatskog u svakom čovjeku. (vidi Tokić: str. 722). To je iskra svjetla koju nalazimo u čovjeku. Pneuma znači i vreli dah. Gnostici su svoj mit obogaćivali starozavjetnim motivima. Tako je Jahve prvog čovjeka na zemlji načinio iz zemlje i upuhnuo mu svoj dah, koji je dio Barbelo ili Sofije.

Setijanski mit o stvaranju svijeta predstavlja varijantu gnostičke legende. On polazi od neshvatljivog i neizrecivog Oca, koji je kao duh počelo svega. Srednjeplatoničari Oca dovode u vezu s Platonovm idejom Dobra i s Parmenidovim Jednim. Proizvod mišljenja Oca je Barbelo. Barbelo je njegova misao, ili njegov ženski aspekt (Majka). Zato je Otac punina ili savršenstvo. Barbelo je slika Oca. Otac emanira još četiri eona, koji zajedno s Barbelo čine petorku ili dekadu (sjetimo se pitagorejaca: 1 + 2 + 3 + 4 = 10). Jedna od očevih hipostaza je Sin (autogenes) ili svjetlosna iskra. Iz njega emaniraju nova četiri eona: Um (Nous), Volja (Thelema), Riječ (Logos), Istina (Aletheia). Zatim nastaju četiri svjetla: Harmozel, Orijel, Davejtaj i Elelet. U posljednjem svjetlu stanuje Sofija. U nastavku mita Sofija ili niži stupanj Majke Barbelo pada u materijalni svijet. Prvi inteligibilan čovjek Set oblači na sebe Krista (logos) i kao Spasitelj silazi na zemlju.

Kad Pavao i njegovi učenici ovaj svijet opisuju kao sjenu savršenog nevidljivog svijeta, to je sasvim gnostički (ili platonistički uvid). Tokić u prilog tom tumačenju navodi odlomak iz Evanđelja Istine, pronađenog u pijesku Nag Hammadija. Svi koji se oslanjaju na «realnost» svijeta spavaju ili žive u iluziji. «Jer nisu poznavali Oca, bio je onaj kojega nisu vidjeli. Kako je bilo straha i pomutnje i dijeljenja, bilo je mnogih iluzija na djelu zbog istoga, i bilo je praznih maštarija, kao da su utonuli u san…»

Onaj koji se probudio, postaje istinsko biće ili pneumatik. Pavao bi rekao «sveti». Buđenje gnostici postižu paljenjem božanske iskre u čovjeku ili duše (pneume), čime se ujedno postiže spoznaja samoga sebe. Svatko tko to postiže, postao je drugi čovjek, uskrsnuo je. (Ovdje je vidljiva jasna razlika shvaćanja uskrsnuća u odnosu na pavlovce, koji su uskrsnuće shvatili kao legendu iz života Isusovog. Treba razlikovati kozmičko od povijesnog aspekta uskrsnuća.) Spoznajom činjenice da sam pneuma, da sam od duha (a ne od tijela), počinjem živjeti. Pavao: koji žive po tijelu mrtvi su, koji žive po duhu doista žive.

Gnostici su se služili alegorijama kako bi u Starome zavjetu raspoznali sakrivenu Božju misao. Mudrost ili Sofija u rajskom vrtu je simbolizirana preko zmije (Sjetimo se: zmija koja grize svoj rep je krug ili savršenstvo). Tokić navodi aramejski korijen Hawwah koji je ekvivalent riječi Eva. Isti korijen nalazi se u riječima: život, zmija, učitelj. Eva je, dakle, zmija-učiteljica koja daje znanje i život. Oni tumače da je Jahve u Knjizi Postanka prikazan kao neznalica jer protjeruje Evu koja je znanje. Zbog toga su, navodi Tokić, gnostici Jahvu nazivali Samael (slijepi Bog) i Sakle (budala). Jahve kao ženomrzac postao je uzrokom svega zla (Tokić, str. 724) On je simbol zla jer je kao muški princip jednostran. On je stvorio kozmos, ali ne i nevidljivi svijet, koji je djelo Boga Oca. Da je Jahve prepoznao sebe kao dio prijašnjeg androginog bića, stekao bi uvid (gnosis) u svoje porijeklo. Kršćani su prema gnosticima bili u krivu, jer su slavili muškog Boga. Nisu shvatili da je prvi čovjek na zemlji bio žensko-muško (Knjiga Postanka 1, 26-27). U Knjizi Postanka prava istina sakrivena je. Takvo alegorijsko tumačenje starozavjetnih aleksandrijski gnostici razvili su pod utjecajem Filona Aleksandrijskog. On je primjerice smatrao da je Mojsije bio Pitagorin učitelj.

Dalje je gnostičko učenje razvijao svećenik i aleksandrijski filozof Valentin oko 130. godine.
Gnostici su razvili rituale krštenja, sakralnog braka i kontemplacije kao oblačenje nevidljivog tijela (logosa), čime gnostik postiže savršenstvo. Ako se prisjetimo da je nevidljivo tijelo ili logos na grčkom zapravo Krist (što je pandan aramejskom Mesiji), brzo ćemo uvidjeti sličnost s kršćanskom praksom opisanom u Poslanicama Efežanima i Kološanima. I gnostici su oblačenjem Krista u sebi budili pravog čovjeka. Obogotvorujući se, postali su djeca Božja («sinovstvo»). Baš kao i prvi kršćani, zar ne?

Gnostici su se voljeli izražavati alegorijski. Odvojenost muškog od ženskog elementa tumačili su kao izvor zla. »Da se žena nije odvojila od muškarca, ne bi ona umrla s muškarcem. Njegovo odvajanje postalo je podrijetlom smrti. Zbog toga je Krist došao, da ispravi razdijeljenost koja je od početka i da nanovo ujedini dvoje, i da bi dao život onima koji su umrli zbog razdjeljivanja i ujedini ih.» (apokrifno Evanđelje po Filipu, u: Tokić, isto, str. 730)

Pavlovci bi to rekli drugačije. Krist je došao da ujedini čovjeka s Bogom. Preporođeni čovjek vraća se svome Ocu. Pavao je na svojim misijskim putovanjima ujedinjavao udove vidljive crkve, Židove i pogane. Zato Poslanica Efežanima kaže: «On (Krist-op.) je naš mir. Doista, oboje sastavi u jedno, razvali razdvojni zid svojim tijelom, dokinuvši zakon zapovijedi s odredbama, da iz dvoga načini u sebi jednoga novog čovjeka. On priva mir, i pomiri s Bogom oboje u jednom tijelu po križu, ubivši neprijateljstvo na njemu. On je došao i navijestio vam je mir, vama koji ste bili daleko, i mir onima koji su bili blizu. Jer po njemu imamo jedni i drugi pristup k Ocu u jednome Duhu.» (Ef 2, 14-18) Tumači se zadovoljavaju ukazivanjem da «dvoje» označava pogane i Židove. Ali čitav način razmišljanja kretao se u spajanu onog što je prije bilo razdvojeno. Dijelovi su bili u neprijateljstvu, a Krist je donio mir tako što ih je vratio u njihovo iskonsko jedinstvo. Teološki prikaz je gnostički: uvijek imamo spajanje. 

...

Tako smo stekli brzopotezni uvid u »kriva učenja», koja često spominju kršćanski navjestitelji. Ona nam, međutim, mogu pomoći u razumijevanju kršćanskih poslanica. Pisac Poslanice Efežanima moli se da Bog putem Duha Svetoga prosvijetli ljudska srca, da bi ga mogli spoznati. Sve je Bog podložio pod Kristove noge, «njega dade za glavu nad svom Crkvom, koja je njegovo tijelo, punina onoga koji sve ispunjava u svemu.» (Ef 1, 22-23) Krist se utjelovio u Isusu Nazarećaninu i zatim je uskrsnuo, tj. vratio se Bogu Ocu. Tako je i čovjeku pokazao put. Krist je glava, a vjernici koji čine crkvu su tijelo. Kao neka duga koja spaja nebo i zemlju. Time su postali jedno s Bogom, «punina onoga koji sve ispunjava u svemu».



drazen-pavlic @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 22, 2009
Hrvatsko biblijsko društvo izdalo je 2006. Sveto pismo Novoga zavjeta u prijevodu Ivana evanđelista Šarića. Biblijsku reviziju izvršio je Mato Zovkić, a teološku redakturu Zvonimir Kurečić. Svaka od 27 kanonskih knjiga koja je sakupljena u Novome zavjetu opremljena je kratkim uvodom, u kojem su navedene dosad poznate činjenice i pretpostavke u svezi njihovog autorstva, vremena i mjesta nastanka. Za neke činjenice postoje povijesni dokazi, a nekima vjerodostojnost daje višestruko spominjanje u najstarijoj kršćanskoj predaji.

Tako za Poslanicu Efežanima uvodničar kaže: «Ova poslanica sadrži i 42 grčke riječi kojih nema drugdje u Pavlovim poslanicama. Upada u oči tematska i rječnička sličnost s Poslanicom Kološanima, zatim njezin svečani stil, duge rečenice te nauk o kozmičkom Kristu i općoj Crkvi kao tijelu Kristovu u povijesnom svijetu. To je ponukalo brojne novije stručnjake da ovu poslanicu pripišu nekom Pavlovu učeniku koji ju je napisao nakon Apostolove smrti.» (Sveto Pismo Novoga zavjeta, Hrvatsko biblijsko društvo, Zagreb, 2006., str. 191) Priređivači ostavljaju mogućnost da je Pavao dao nalog tajniku da svojim riječima iznese nauk. Dakle, bibličari su prije donošenja zaključaka o autorstvu pojedinih poslanica temeljito istraživali jezik, stil i sadržaj spisa.

Nitko ne zna «objektivnu» istinu, osim ako se ne pojave novi arheološki nalazi ili na svjetlo dana izađu stari dokumenti, zabačeni u knjižnici kakvog samostana. U međuvremenu nam na raspolaganju ostaje analiza sadržaja Poslanice.

Odmah nakon uvodnog pozdrava pisac zaziva milost i mir za «svete» u Efezu, od «našega Boga Oca i Gospodina Isusa Krista.» U četvrtom retku prvoga odlomka već nailazimo na začudnu rečenicu. Nakon što se izražava uvjerenje da su «sveti» blagoslovljeni svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu, dalje u tekstu stoji:

«U njemu (Kristu-op.) nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim.» (Ef 1, 4)

«Svetima» se nazivaju pripadnici kršćanske crkve, koji su prošli obred krštenja. Ali ne krštenja vodom po Ivanu Krstitelju, nego krštenja Duhom Svetim. Marko Tokić u članku O
Ženskom elementu u gnostičkim učenjima kaže: «Svaki je gnostik jednom, mislili su oni, egzistirao na primordijalno androgin način, sve dok jednom ono primordijalno žensko nije palo i bilo oskvrnuto – potrebno je sada spasenje; potrebno je da gornja muška sila uzdigne nju nazad na njezino prvotno mjesto kako bi se ponovno uspostavilo ono iskonsko savršenstvo.» (Filozofska istraživanja 98, sv. 3, str. 727) Uzmimo za sada samo prvi dio rečenice, bez pobližeg objašnjenja što znači egzistirati na «androgin način»: svaki «sveti» bio je nekad po duhu stanovnik «neba». Navod iz gnostičkog učenja pojašnjava četvrti redak Poslanice: prije svakog vremena, dok je još vladalo savršenstvo u gornjem nevidljivom svijetu, Bog je stvorio «svete kršćane», kao članke i udove nevidljivog tijela Kristovog. Nakon stvaranja i materijalizacije ti su udovi postali vidljivi. Oni čine Kristovu crkvu na zemlji. Dakle, nije Bog Otac u vječnosti stvorio samo Krista. Izabrao je i «nas…prije postanka svijeta», odnosno stvorio je «kršćane», jer oni svi zajedno čine Kristovo tijelo.

Izabrao je Gospod Bog «svete» prije postanka svijeta «da budu neokaljani pred njim». Znači li to da se u «svetost» ili zajedništvo s Kristom «vratiti» mogu samo oni koje je Bog na početku vremena «obilježio» svojim blagoslovom? Da, jer Bog je odabrane unaprijed odredio «za svoje sinovstvo, po slobodnoj odluci svoje volje» (Ef 1, 5). Dar Božji po milosti doista imaju samo odabrani. Ostali se neće spasiti, jer su previše «okaljani» ili navezani na svjetovne potrebe i nemaju sposobnost duhovnog uzdizanja i pročišćenja. Čuvši evanđelje i povjerovavši u njega, «sveti» su »opečaćeni» Svetim Duhom.


U nastavku čitamo osnovnu misao Pavlove teologije, po kojoj Bog vjernicima svojom slobodnom voljom oprašta grijehe i udjeljuje otkupljenje putem Kristove krvne žrtve na križu.
Ritual krvne žrtve dolazi iz dubine židovske tradicije. Jer krv je život, ili u krvi je život. Zato je Jahve Židovima u Levitskom zakoniku zabranio da blaguju krv. (Zato u novoustanovljenom otajstvu kršćani blaguju Kristovu krv, po kojom stječu život vječni.)

Vrijeme za žrtvu i otkup «svetih» iz materijalnog svijeta i povratak u tijelo nebeskog Krista nastupilo je baš sada, u «punini vremena», kad je Bog po svojoj slobodnoj odluci riješio «da sve sjedini u Kristu kao glavi što je na nebesima i na zemlji.» (Ef 1, 10) Podsjetio bih ovdje na koncept kozmičkog Krista ili macroanthroposa, koji je došao iz grčke kulture (Plutarh). Materijalni svijet je samo odraz ili slika nevidljivog svijeta. Tako je Kristova crkva na zemlji samo odraz nebeskog Krista i nebeske Crkve. Odavde nismo daleko do Platonovog mišljenja, po kojem u nevidljivim idejama stoluju biti svake stvari nas zemlji.

Misao o ponovnom sjedinjenju onoga što je nekad bilo jedno, bilo da je riječ o «muškom» i «ženskom» elementu, u svakom slučaju pojedinih dijelova u cjelinu, izvorno je gnostička misao. Dijelovi za sebe su nesavršeni. Radi se o tome da se spoje sa svojim parom i tako se vrate u puninu, savršenstvo, ili gnostičkim rječnikom rečeno u «androgino jedno». Spasenje je spajanje razdvojenog, koje se vraća nazad u prvobitno Jedno. Tim je (gnostičkim) načinom razmišljanja prožet čitav tekst Poslanice.

Osobitost gnostičkog uvida sastoji se baš u isprepletenosti religijskog i filozofijskog. Takvom načinu tumačenja doprinos je dao osobito židovski filozof Filon Aleksandrijski, koji je bio Isusov suvremenik. Na mnogim mjestima uočava se usporednost s grčkom mitologijom i filozofijom. Tako je Barbelo (majka svega) proizašla iz glave Boga Oca, jednako kao Atena iz Zeusove.


drazen-pavlic @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 21, 2009
Od ukupno 14 poslanica koje su u kanonu Novog zavjeta obuhvaćene Pavlovim imenom, istraživanja jezika, stila i sadržaja poslanica pokazala su da sasvim sigurno sve nisu Pavlove. U ono doba Pavao je poslanice diktirao učenicima ili prepisivačima, a na kraju je običavao vlastoručno napisati pozdrav ili potpis, da bi pisamce dobilo na vjerodostojnosti. Ovo stoga što su u zajednice pristizale i neke poslanice s krivotvorenim potpisima, koje je tobože napisao Pavao.

Kronologija nastanka Poslanica.
Tako je Poslanicu Rimljanima napisao Pavao u Korintu u proljeće godine 58.
Prvu poslanicu Korinćanima napisao je Pavao u Efezu 56. ili početkom 57. godine, a Drugu također 57. godine u Makedoniji. U međuvremenu je možda napisao još jednu poslanicu Korinćanima, ali je ona izgubljena. («Od mnoge brige i tjeskobe srca pisao sam vam s mnogim suzama, ne da biste se ožalostili…» 2 Kor 2, 4)
Poslanicu Galaćanima poslao je iz Efeza 54. godine.
Za Poslanicu Efežanima nemoguće je odrediti godinu nastanka, a Pavlovo autorstvo je sasvim upitno.
Smatra se da je Poslanicu Filipljanima Pavao napisao između 54. i 57. godine, dok je bio u zatvoru u Efezu. U Djelima apostolskim liječnik Luka i Pavlov pratilac tamnovanje u Efezu nije spomenuo.
Poslanica Kološanima mogla je nastati 63. za vrijeme tamnovanja u Rimu. No, kako je Pavlovo autorstvo pod znakom pitanja, ona je mogla nastati i znatno kasnije.
Prva poslanica Solunjanima napisana je oko 51. u Korintu.
Stil i sadržaj Druge poslanice Solunjanima ukazuje na to da je njezin autor neki Pavlov učenik, dakle iza 67. godine, koja se po kršćanskoj predaji uzima kao godina Pavlove smrti.
Prva poslanica Timoteju sigurno nije Pavlova. Napisao ju je neki od Pavlovih učenika između 80. i 90. godine. Ista je situacija s Drugom Timoteju.
Poslanica Titu vjerojatno je nastala između 80. i 90.godine, dakle dvadesetak godina nakon Pavlove smrti.
Poslanicu Filemonu napisao je Pavao osobno iz rimskog zatvora 63. godine.
Poslanicu Hebrejima napisao je vjerojatno Pavlov suradnik i aleksandrijski obraćenik Apolon između 65. i 80. godine.

Navedene činjenice same po sebi pokazuju da se četrnaest Poslanica «apostola Pavla» ne može smatrati jedinstvenim teološkim djelom. Navođenje citata čas iz jedne, a zatim iz druge Poslanice u suvremenim propovijedima u našim crkvama pogrešno je, jer se navode često proturječni stavovi. U svakom slučaju u nauku Pavla iz Tarza, bilo da ga iščitavamo iz njegovih originala ili iz radova njegovih učenika, naglasak je na unutarnjem duhovnom stavu prema vjeri. Čak kad se preporučuje obdržavanje židovskog Zakona (Starog zavjeta), jer omogućuje ćudoredni opstanak zajednice, naglašava se da se radi o izvanjskoj religioznosti. Nije važno obdrdžavanje rituala, pranja, čišćenja, prinošenje žrtvi, molitva na javnom mjestu, jer se radi o stvarima koje su od ovoga svijeta. Važna je istinska dubina vjere, postajanje nebeskim bićem, ili oblačenje Krista. Glavna fraza je da je važnije duhovno od fizičkog obrezanja. «Obrezanje je obrezanje srca, duhom, a ne slovom.» (Rim 2, 29) I još: «A sad se oslobodismo Zakona koji nas je držao, da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova.» (Rim, 7, 6)

Zbog naglašavanja vjere u odnosu na izvanjske rituale, Pavlove poslanice ponekad nazivaju mističnima. Na ove misli nastavili su srednjovjekovni mistici i reformatori koji su naglašavali važnost vjere u odnosu na obrede: krštenje, pričešćivanje i sl. Za njih je bilo važno prisustvovanje sastancima na kojima su čitali odlomke Svetog pisma i slušali objašnjenja svojih učitelja, te ponirali u Božju poruku koja je u prisutna u Riječi.

Neki, kao Paracelzus, nisu sasvim obesnažili rituale, na primjer pričest. On je postavio sveobuhvatan koncept pročišćavanja materije, koja se od vremena pada i stvaranja svijeta postupno pretvara u plemenitu kovinu, odnosno u zlato. Cijela Paracelzusova misao prožeta je alkemijom. Materija ima sposobnost da se uslijed djelovanja nevidljive Božje sile pretvara iz jednog elementa u drugi. Krajnji stupanj razvoja je pretvorba svekolike materije u zlato, a idući korak je potpuni nestanak materije, koja prelazi u oblik duha. Paracelzus nije poznavao građu elemenata: molekule, atome, elektrone, neutrone i protone. On nije mogao znati da zbog dodavanja ili oduzimanja određenih količina atoma ili molekula nastaju novi spojevi, koji dobivaju sasvim nova svojstva. To je dokazala tek moderna kemija. Paracelzus je sve objasnio po uzoru na mističnu pretvorbu, po kojoj u euharistiji iz kruha i vina nastaje Kristovo tijelo i krv.

Na misli njemačkih mistika nastavio je Hegel, koji se smatrao luteranom. Bog je za njega duh, a čovjek je po duhu božanski stvor. Ni za njega istinska religioznost nije u vršenju izvanjskih obreda.

U nastavku ću obraditi Poslanicu Efežanima i Poslanicu Kološanima, kao izrazito gnostičke propovijedi s kraja I stoljeća.

drazen-pavlic @ 13:30 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009
Predodžba Nebeskog Spasitelja zajednička je svim židovskim sljedbama. Oni se razlikuju po pitanju utjelovljenja ili silaska Mesije na zemlju. Neke smatraju da Spasitelj ostaje duhovno biće, druge da još nije nastupio završetak vremena kad On ima doći među ljude. Pavlova sljedba smatrala je da Mesija već sišao i utjelovio se u liku Isusa Nazarećanina, ali to pripadnici ostalih sljedbi ne vide.

Razlike u gledanjima pavlovaca u odnosu na ortodoksne Židove pismoznance najbolje se pokazuju u Pavlovoj poslanici Hebrejima. Jeruzalemska biblija navodi godinu 67. kao vrijeme nastanka teksta. Ako ju je napisao sam Pavao, bilo je to u Rimu neposredno prije njegove pretpostavljene smrti. Ako su je pisali Pavlovi učenici, moguća je neka kasnija godina. Tumači su takav zaključak donijeli neizravno, iz konteksta posljednja tri odlomka. U njima se govori o nebeskoj domovini i novom Savezu, te o nebeskom Jeruzalemu, kao da jeruzalemskog Hrama na zemlji više nema. Možda se zato spominje Abrahamova vjera i njegovo iščekivanje grada na tvrdu temelju kojemu je arhitekt i graditelj Bog. Sudeći po odličnom stilu grčkog jezika moguće je da je poslanicu napisao aleksandrijski obraćenik I Pavlov učenik Apolon.

Original nije nosio naslov „Hebrejima“. Prepisivači su adresate nadodali u 2. stoljeću, pošto se u tekstu spominju detalji iz židovskog bogoslužja i starozavjetnih spisa kao poznati slušateljstvu. I Josip Flavije pisao je 90-tih godina o Hramu kao da on još postoji. Možemo odrediti da je poslanica Hebrejima nastala između 65. i 80. godine.

Samog Pavla spominje rimski biskup Klement 95. godine i gnostik Marcion u drugoj polovici drugog stoljeća. U literaturi se navodi zbrka u glagolskim vremenima, za koju su odgovorni prepisivači. Jedan tumač kaže da hrvatski prijevod poznate Pavlove rečenice koristi sadašnje vrijeme: „Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao postadoh poslužiteljem…“ U engleskom prijevodu koristi se prošlo vrijeme: „…which you have heard and which was reached to every creature which is under heaven.“ Grčki izvornik upotrebljava aorist. Tumač zaključuje da Pavao pod evanđeljem „koje čuste“ misli na neko staro gnostičko evanđelje koje se od ranije uobičajeno propovijedalo: „…nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijedalo svakom stvorenju pod nebom.“ Misli se možda na stari židovski spis o Anđeoskom Pomazaniku. Taj tumač misli da prevoditelji koji ubacuju sadašnje vrijeme žele stvoriti dojam da se radi o sasvim novom tj. Isusovom ili čak Pavlovom evanđelju. Navedene rasprave svjedoče o velikim razlikama u mišljenjima koje su vladale u ono vrijeme, jednako kao i danas.

Doista, Jeruzalemska biblija u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb, 1994. u navedenom odlomku koristi sadašnje vrijeme: „Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem.“ (Kol 1, 23) Ali u Svetom pismu Novoga zavjeta u prijevodu Ivana evanđelista Šarića na istome mjestu stoji pasiv: „Sad vas Bog pomiri smrću njegova ljudskog tijela da vas privede k sebi svete, bez mane i krivnje, ako samo ostanete utemeljeni i tvrdi u vjeri, nepokolebivi u evanđeoskoj nadi, jer ste čuli evanđelje koje je propovijedano svakom stvorenju pod nebom, a ja Pavao postadoh mu poslužitelj.“ (izdanje Hrvatskog biblijskog društva, Zagreb, 2006.)
Poslanicu Hebrejima treba proučavati kao jednu zasebnu teologiju. Skup propovijedi ili poslanica od kojih su neke pripisane apostolu Pavlu radi zvučnosti njegovog imena, nije djelo bez unutarnjih proturječja. Jednako kao ni skup tzv. katoličkih poslanica, te spisi Novog i Starog zavjeta.

Prije analize teksta valja točno odrediti pojmove:
Isus je povijesna osoba, sin Josipa i Marije iz Nazareta.
Krist (grčki) je Pomazanik, Mesija (aramejski), Spasitelj i na koncu Sin Božji. Pisac poslanice ponekad kaže Krist i pri tom misli na osobu Isusa Nazarećanina, a ponekad misli na nebeskog Krista. Krist nije Isusovo prezime.
Nebo je inteligibilna ili nevidljiva sfera iz koje dolazi bit svih stvari. U grčkoj kulturi nebu odgovara Platonovo carstvo ideja. Kao takvo ono je predmet vjere. Tu dolazi do zbrke pojmova, jer se i nebo u grčkoj filozofiji smatra dijelom vidljivog svemira podijeljenog u sfere ili eone.
Vječni život ili život po duši, nakon smrti tijela. Vječnost je razdoblje prije i poslije vremena.
Vremenitost je vrijeme nakon pada, odnosno stvaranja svijeta, do posljednjeg suda.

Većina propovijedi tog doba očekivale su skori kraj vremena (apokaliptika). Smatralo se da su Rimljani utjelovljenje zla na svijetu i da Bog neće još dugo čekati da im presudi i još jednom iz sužanjstva oslobodi svoj narod. Baš kao što je nekoć razdijelio Crveno more, spasio Židove i podavio Egipćane. Pisac govori da je Bog, koji je nekada starim očevima govorio preko proroka, sad „u ove posljednje dane“ progovorio po Sinu. Sina (Krista) Bog postavi baštinikom svemu, „po njemu stvori i svijet. On je odsjaj njegove slave i odraz njegova bića.“ (Heb 1, 2-3) To je osnovna filozofska pretpostavka razmatranja. Po modelu Nebeskog Krista stvoren je svijet, sva bića u njemu i čovjek. Svijet je odraz ili odsjaj nevidljivog Krista. Iako je nevidljiv on sve nosi „riječju svoje sile“. Riječ Gospodnja je nevidljiva sila koja je stvorila svijet, pustila da vrijeme teče i koja će baš kao u Noino vrijeme uništiti vidljivi svijet. U budućnosti, nakon posljednjeg suda i propasti materijalnog svemira, na životu će ostati samo duše vjernih.

Krist je rođen prije svih vjekova. Po Pavlu, on bijaše stvoren u vječnosti, a nakon uskrsnuća ili povratka na „nebo“ opet je zauzeto svoje mjesto s desna Bogu Ocu. Baš kao u staroj hrvatskoj pjesmi: „O Isuse, o spase naš, kog prije sviju vjekova, božanstvom sebi jednakim nebeski Otac porodi.“ Pavlova originalnost je u tome što je Isus baš taj Sin Božji koji je rođen prije sviju vjekova, sišao na zemlju putem Duha Svetoga, začet i rođen od Marije Djevice, „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca Svetoga…“ (Apostolsko vjerovanje)

Taj temelj vjere sadržan je u apostolskom vjerovanju koje polazi od odnosa ljudske i božanske strane Kristove naravi, a moli se u katoličkim crkvama. Otuda se ova dva imena Isus i Krist u kršćanskoj teologiji koriste zajedno kao njegovo „ime i prezime“. Carigradsko-Nicejsko Vjerovanje, uobličeno i propisano od Crkve u četvrtom stoljeću istu doktrinu opisuje malo opširnije: „Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega, rođenog od Boga, svjetlo od svjetla, pravog Boga od pravog Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja…“

U prvom odlomku Poslanice naglašava se veličina Svemogućeg. On je „u početku“ stvorio zemlju i nebesa ili vidljivi svemir. Oni će proći kao što odjeća stari, kao što se iznošena haljina i kabanica presavije i baci, a Bog će ostati. Sve stvari ovoga svijeta se mijenjaju, a Bog ostaje onaj isti. Njegovim godinama nema kraja.

Cilj čovjeka je da se suobliči s Bogom kao vječnom vrijednošću. Kako će inače izbjeći pravednu kaznu na kraju vremena, ako zanemari trud oko spasenja i „promaši cilj“, pita se pisac na početku drugog poglavlja? Put spasenja započeo je Isusovim propovijedanjem, „a oni koji su čuli, utvrdili su ga za nas. Bog ga je zasvjedočio znacima i čudesima…“ (Heb 2, 3-4)

Nije Bog „budući svijet o kojem govorimo“, po kojemu je sve i zbog kojega je sve, podložio anđelima, nego svome Sinu Isusu Kristu. Za tu činjenicu zasada nema dokaza u vidljivom svijetu, pa u nju treba naprosto vjerovati. Ona će biti jasna svima u budućem vremenu koje dolazi, bolje reći u nastupajućoj vječnosti. „Ali sad još ne vidimo da mu je sve podloženo.“ Ne vidimo da je On temelj svijeta, po kojem nam valja živjeti ako težimo spasu duše.

Iako Božji sin, Isus je čovjeku brat, jer su po duhu od istoga. Veže ih ljudska narav Isusova. „Uistinu, i onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju – svi su od jednoga. Zato se ne stidi zvati ih braćom.“ (2, 11)

No, kako da nejaki čovjek pobijedi svoje slaboće, svoju tjelesnost, kušnje i požudu i saobrazi se sa svojim božanskim duhom? To je težak zadatak. Najveći strah koji čovjeka prožima je strah od smrti. Zato je Krist uzeo ljudsko obličje, da umre na križu i da smrću pobijedi đavla, koji ima vlast nad smrću. „Tako izbavi one koji su cijeloga života bili u ropstvu zbog straha od smrti.“ (2, 15) Pošto su braća, čovjek se nada da će i on uskrsnuti, kao Krist. Nada u uskrsnuće čovjeka u sadašnjem život oslobađa straha i tjeskobe, koji mu stoje na putu do savršenstva.

Svi okupljeni u Pavlovoj sljedbi „zajedničari su nebeskog poziva“, putem spasenja koje je omogućio Isus prvosvećenik. On je veći od Mojsija. Mojsije je bio prorok, a Isus je Sin.

U nastavku pisac navodi odlomak iz Psalma 95: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda, kao za pobune u dan kušnje u pustinji.“ Spomen je to na zgodu opisanu u Knjizi Izlaska. Nakon što su umakli od egipatske vojske, Židovi su se našli pustinji Sinaj. Stade ih moriti žeđ. Ljudi su se uplašili da ih je Jahve ostavio na cjedilu. Vikali su: „Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?“ (Izl 17, 1-7) Tako su se Židovi prepirali i iskušavali Jahvu i njegovo milosrđe. Dakako da ih je on i taj puta spasio. Naredio je Mojsiju da štapom udari po kamenu i voda će poteći. To su mjesto zbog ovih događaja prozvali Masa i Meriba, što na hebrejskom znači Kušnja i Prigovaranje.

Bog je šest dana stvarao svijet, a sedmi je odredio za svoj počinak. Mogao je tako odlučiti, jer je za šest dana dovršio posao. Pravi smisao Božjeg Počinka je u budućem vremenu, tj. u spasenju. Oni koji lutaju srcem i ne prepoznaju Božjih putova, nikada neće ući u Počinak. To se događa ljudima zla i nevjerna srca. Zato sljedbenici trebaju jedan drugoga poticati na usavršavanje u Božjem duhu, „dok još traje ovo 'danas', kako ne bi otvrdnuo tko od vas, zaveden grijehom.“ (3, 13) Zajedničari Kristovi moraju početno pouzdanje zadržati do kraja. Trebaju imati na umu kako su otvrdnula srca njihovih otaca u pustinji Sinaj, iako im je Bog toliko puta pokazao svoju slavu. Zato sad Bog mora sklopiti Novi Savez sa svojim narodom, jer su stari Savez pogazili svojom nevjerom. (Stari i Novi zavjet) Dakle, još stoji „obećanje o ulasku u njegov Počinak“, odnosno u sjedinjenje s Bogom po Duhu Svetomu. Jao onima koji zakasne. Suvremenom naraštaju Bog je navijestio radosnu vijest, jednako kao očevima. Njima Riječ nije pomogla, „jer oni koji čuše ne združiše se s vjerom.“ Dakle, u vjeri je spas, oni koji vjeruju u riječi koje je govorio Isus, a prenijeli su ih apostoli koji su ih čuli „i utvrdili za nas“, ući će u Počinak. Zato što pređašnji naraštaji zbog svoje nevjere nisu ušli u Počinak, iako su čuli Riječ Božju, sad Bog putem psalma najavljuje novi Počinak: „Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda.“ Ne bi Bog kroz psalme govorio o drugom danu, da je Jošua u davna vremena narod uveo u Počinak. Zato jer nisu ušli, ostavljen je subotnji počinak Božjemu narodu. „Jer tko je ušao u njegov Počinak, on počiva od svojih djela, kao i Bog od svojih.“ (4, 10) A tko nije, ne može se sakriti pred Bogom, „jer je sve golo i otkriveno očima onoga kojemu trebamo položiti račun.“ (4, 13)

Stari židovski nauk o Mesiji kao Spasitelju koji se nije utjelovio i ostaje na nebu valja ostaviti. Novi nauk je znak zrelosti 'svete braće', koji su spoznali Put Gospodnji. „Zato, ostavimo početni nauk o Kristu, i rastimo u zrelosti.“ (6, 1) Valja se ugledati na Isusov primjer, koji je postigao savršenstvo, tj. nakon iskustva tjelesnog života, vratio se Bogu Ocu na nebu. On se saobrazio k božanskom, što je cilj svakog 'svetog brata'. Važno je ne podleći kušnjama napuštanja nauka, jer „one koji su jednom prosvijetljeni i okusili nebeski dar, primivši Duha Svetoga, te okusili dobro Božju riječ i silu budućega svijeta pa su ipak otpali, doista nije moguće opet obnoviti na obraćenje…“ (6, 4-6) Bez pomoći starješina, bez propovijedi i objašnjenja ljudi ne mogu zadržati smjer na putu spasenja. Valja pokazati revnost u slijeđenju primjera „onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja.“ Bog će nagraditi trud, također jer su s ljubavlju posluživali 'svete', tj. svoje učitelje.

Židovi prema predaji svećenstvo baštine po Levijevom rodoslovlju. Pošto Isus porijeklo vuče od Davida, valjalo je objasniti da je Isusovo svećenstvo druge vrste. „On nije postao po zakonu tjelesne odredbe, nego po sili vječnoga života.“ (7, 16) Tako je Isus postao jamac boljega saveza od starog Zakona. Veliki svećenici umiru, a Krist može vječno kod Oca zagovarati smrtnike. „Doista, bio nam je potreban takav veliki svećenik: svet, nevin, neokaljan, odvojen od grješnika i uzvišeniji od nebesa.“ (7, 26)

Veliki svećenik u židovskom bogoslužju svakodnevno prinosi darove i Žrtve Bogu u prednjem šatoru ili prednjem dijelu hrama. U njemu su izloženi svijećnjak, stol i kruhovi. Iza zavjese, u drugom dijelu šatora, u koji je Veliki svećenik sa strahopoštovanjem ulazio samo jednom u godini, bio je nekad izložen kovčeg saveza s pločama zapovijedi, zlatna posuda s manom i Aronov štap koji je bio procvao. Iza zavjese Hrama nalazi se Svetinja nad svetinjama.

U Zakonu su sadržane brojne tjelesne zapovijedi o jelima i pićima i o različitim pranjima koja služe svrsi „do vremena popravljanja“. A Krist je veliki svećenik budućih dobara. Pravovjerni Židovi „služe prilici i sjeni nebeskih stvari“ (8, 5). Mojsije je šator načinio po uzoru na sliku koju je vidio na gori Sinaj. Sad je Bog svome Sinu Isusu Kristu dao uzvišeniju službu od one negdašnje Mojsijeve, po kojem ljudi trebaju baštiniti život vječni. Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne bitni lik stvari. Bitni lik stvari je onaj nevidljivi pralik iz kojeg je kao neki odraz nastalo sve vidljivo. Duša treba biti usidrena u budućem vremenu, što znači u nadi da ćemo se uzdići do biti stvari ili do božanskog duha. Ta nas nada uvodi na najsvetije mjesto, „iza zavjese“. Isusov šator nije napravljen rukom, nije od ovoga svijeta. Misli o spoznaji konačnosti ljudskog života i o budućem kao točki u vremenu koja nosi sadašnjost velika su inspiracija filozofije XX stoljeća (Heidegger).

Prema Zakonu sve se čisti krvlju. Bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ta odredba počiva na starom Levitskom zakoniku: „Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život. Zato sam kazao Izraelcima: neka nitko od vas ne jede krvi.“ (Lev 17, 11) Tako se čiste slike nebeskih stvari, tj. stvari vidljivog svijeta. „Potrebno je da se same nebeske stvari čiste žrtvama boljim od ovih.“ (9, 23) Jer Krist je uzašao na samo nebo da nas zastupa pred Bogom. On nije ušao u šator načinjen ljudskom rukom. On nema potrebe poput velikog svećenika mnogo puta ulaziti u šator i pronositi žrtve. Pojavio se jednom „na svršetku vjekova“ i svojom žrtvom je razorio moć grijeha.

Svi su učitelji i proroci smatrali da je kucnuo čas, odnosno da je povijest pri samom kraju. Tijelo će propasti i čovjek će duhom ući u novu neslućenu dimenziju vječnog postojanja. Čovjek se vraća u nebesku domovinu iz koje je jednoć izašao. On će se nastaniti u nebeskom Jeruzalemu, u društvu tisuća anđela, crkve prvorođenaca, pored Boga i Isusa koji je čovjekov posrednik kod Boga. Krist je „usavršio zauvijek one koji bivaju posvećeni“ (10, 14) Usavršio ih je znanjem i krštenjem po Duhu Svetomu. Sad mogu istini pristupati srcem punim vjere, čiste savjesti i opranog tijela. Sad mogu po uzoru na njega paziti jedni na druge i na svojim sastancima poticati brata na ljubav i dobra djela: „…bodrimo jedni druge tim više što vidite da se približava Dan.“ (10, 25)

Pružajmo utočište sužnjima. Ta i sami smo sužnji u fizičkom tijelu. (13, 3) Pisac preporučuje zajednici da poštuje ženidbu i čistoću bračne postelje, jer će bludnicima i preljubnicima Bog suditi. Ljubav prema srebru odvodi u pohlepu. „Budite zadovoljni onim što imate.“ (13, 5) Tko se uzda u Boga nitko mu ništa ne može. Koliki prosvijetljeni su na mukama uzviknuli: možete mi uzeti tijelo, ali duh ne. Pisac preporučuje vjernicima da se čuvaju tuđih nauka, koji zavode. Koji služe šatoru, ne smiju jesti sa žrtvenika s kojega blaguju kršćani. Bog mira usavršit će zajedničare u svakom dobru.

Stvorenom svijetu svojstvena je nepostojanost (12, 27). Posljednjeg dana Bog će protresti zemlju i nebo i ostat će samo ono što je postojano. Bog je oganj koji spaljuje ono nestalno. A stalan je Isus Krist, koji isti jučer i danas i uvijeke. (13, 8)


drazen-pavlic @ 23:38 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, siječanj 16, 2009


Nazareni, na čelu s Jakovom, „bratom“ Isusovim, nastaviše graditi na Starom zavjetu, kako bismo mi danas rekli, ili na Pismu (Zakonu) po ondašnjem nazivlju. Oni su razrađivali legendu o nebeskom Spasitelju, prisutnu u prastarim židovskim vjerovanjima. To je koncept koji je Plutarh na grčkom jeziku uobličio u sljedećoj priči: nebo je sagrađeno u obličju macro anthroposa. To kolosalno biće sa Suncem umjesto srca je prvi Adam. Po njegovom modelu napravljen je prvi zemljani čovjek. On je stvorenje znanja, savršenog uma i prve svjetlosti proizašle iz Božje glave. Na njega je mislio Bog kad je rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…“ (Post 1, 26) Kabala je nastavila tu tradiciju, opisujući Adama Kadmona kao simbol prvobitnog čovjeka.

Ako je Mesija nebeski pojam, u koga se to i zašto Bog utjelovio? Jakov bi kao Isusov rođak zasigurno znao da je on taj koji se utjelovio i kasnije uskrsnuo. Nazarenska sljedba Jakova Pravednog biva od židovskih pismoznanaca prezrena i izbačena iz sinagoge tek oko 90. godine n. e. Epifanije spominje molitvu koju su za tu zgodu židovski svećenici uveli: „Tri puta na dan govoraše: 'Neka Bog prokune Nazarene.'“ Sinoptička evanđelja bilježe navodnu zabrinutost svećenika Velikog vijeća da se ne proširi vjerovanje o Isusovom uskrsnuću. Zato se onih dana glavari sabraše na vijećanje i odlučiše podmititi rimske stražare: „Recite: 'Noću dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga.'..Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima – sve do danas.“ (Mt 28, 12-15)

Po smislu njegove propovijedi jasno je da je Jakov slijedio isti onaj nauk koji je slijedio Isus. On se u bitnome sastoji u projašnjavanju i primjeni slova Zakona. Prema Novom zavjetu Isus je rekao: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 5, 17-19)
A Jakov: „Ako zaista vršite kraljevski zakon po Pismu: 'Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe', dobro činite!,,Jer tko god drži cijeli Zakon, a pogriješi u jednom, kriv je za sve. Onaj koji je rekao: 'Ne čini preljub“, rekao je također : 'Ne ubijaj.' Ako dakle ne učiniš preljub, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona.“ (Jak 2, 8-11)

Zakon je kasnije ukinuo Pavao, kad je pogane oslobodio strogih propisa iz davne prošlosti i svijetu predstavio univerzalnu religiju o žrtvi i otkupljenju Sina Božjega za grijehe svijeta. Sin Božji postoji oduvijek ili prije stvaranja svijeta kao nebeski Spasitelj, a sada je pala odluka da se utjelovi u tijelu Isusa iz Nazareta. Pavao je nebeskog i zemaljskog Spasitelja spojio u jednu osobu. Ta se religija pokazala sposobnom ujediniti sve narode rimskog carstva. Isus i Jakov, naprotiv obraćaju se samo Židovima.

Tko je Isus Tominog evanđelja, kad učenike upućuje na Jakova? „Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus m reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“ Jakov je u dvanaestoj izreci nazvan Pravednikom „za kojega su stvoreni nebo i zemlja“. Izraz Pravednik označava temelj svijeta, a riječi da su za njega „stvoreni nebo i zemlja“ je aluzija na Nou („Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio.“ Post 6, 9; „A vi, plodite se, i množite i zemlju napunite, i podložite ju sebi.“ Post 9, 7)

Svijet predstavlja vidljivi svemir i sastoji se od neba i zemlje. Ako je Jakov temelj tog svijeta, ostaje li Isus ili Jošua zamišljeni nebeski Spasitelj, kralj nadosjetilnog svijeta?

Osim Isusa i drugi proroci kandidiraju da budu utjelovljenje Riječi. Osim Jakova pravednika, taj može biti i Pavao. Književna vrsta tog doba imala je osobitost da je osoba-navjestitelj imala osobine božanstva. Kroz proroka govori Duh Sveti. Tako po Luki i Pavlov život nalikuje Isusovom. On propovijeda, liječi, proklinje, biva uhićen od Židova, suđen…Dogodilo mu se sve što i Isusu, zbog čega su njemu povjerovali da je Sin Božji. Jakov je također uhićen i kamenovan godine 62. , po naređenju Velikog svećenika Anana.

Što su propovijedali povijesni Isus, Jakov i Pavao? Možda neko staro evanđelje koje se već ranije propovijedalo? To je moglo biti židovsko evanđelje o Anđelu Spasitelju, koji je uskrsnuo treći dan u nadzemaljskim sferama. Isusova evanđelja napisana su kasnije, a ono koje je on naviještao živom riječju moglo je biti gnostičko.

Isusov suvremenik i gnostički učitelj Šimun Mag, koji je djelovao po Samariji, ljudima se predstavljao kao Prvi Bog koji je došao spasiti Helenu, svoju prvu misao. Šimun je prstom upirao u Helenu, tu palu božansku misao i pri tom su je stanovnici Samarije mogli vidjeli i dodirnuti. I Šimun je, dakle, po vlastitom priznanju utjelovljeni Bog. Djela apostolska spominju ga u nekoliko redaka: „A bio je neki čovjek, po imenu Šimun, koji je prije čarao u gradu i zavodio samarijski narod govoreći da je on nešto veliko. Svi, veliki i mali, pristajali su uz njega i govorili: 'Ovoje velika Božja sila.' A pristajali su uz njega jer ih je dugo zaluđivao svojim čarolijama. Ali kad je Filip navješćivao radosnu vijest o Božjemu kraljevstvu i o imenu Isusa Krista, prihvaćahu krštenje muškarci i žene. I Šimun povjerova iprimi krštenje. Priključi se Filipu, i divio se je vrlo gledajući znake i velika čudesa što su se događala.“ (Dj 8, 9-13) Djela izvješćuju da se Šimun uvjerio u moć Duha Svetoga, te htjede od Petra otkupiti njegov dar.

drazen-pavlic @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 14, 2009
Neki pretpostavljaju da je Jakov bio starješina sljedbe Nazarena ili Ebionita ili Puta Braće Gospodinove. Židovska tradicija poznaje vjerovanje u nebeskog Krista, a osobitost kršćanske sljedbe bila je u tome što je propovijedala da se on napokon utjelovio u osobi Josipovog sina Isusa iz Nazareta. Braćom su se nazivali sljedbenici Puta Braće Gospodinove. Tko je potiskivao svoju tjelesnu dimenziju a uzdizao duhovnu, približio se Kristu Gospodinu koji prebiva na nebesima. Izrazom Nazarenos (ili Nazoraios) nazivali su se izvorni sljedbenici.
Moguće je da se zajednica koja je potekla od dvanaestorice apostola podijelila na dvije ili više frakcija. Pretpostavimo da se jeruzalemska (nazarenska) okupila oko Jakova, dok su Židovi i nežidovi iz dijaspore, koje je obilazio Pavao, dobili ime Christianos (Kršćani). To bi moglo objasniti zašto je uloga Jakova u crkvenoj tradiciji, koja je prihvatila Pavlovu i Petrovu teologiju, potisnuta u treći plan. Dvanaesta izreka evanđelja apostola Tome zvanog Blizanac kaže:
„Učenici rekoše Isusu: 'Znamo da ćeš nas napustiti; tko će postati velik nad nama?' Isus im reče: 'Tamo kamo budete išli, prići ćete Jakovu Pravedniku, za kojega su stvoreni nebo i zemlja.'“
Ime Jakova Pravednog u svim verzijama vezuje se upravo uz osobu prvog jeruzalemskog biskupa kršćanske crkve, kojeg je u odsutnosti rimskog namjesnika Veliki svećenik Anan dao kamenovati. On je bio prvi vođa, a ne Petar kao što sugeriraju Djela apostolska i crkvena predaja. Prema tome, sinoptička evanđelja koja sadrže navodne Isusove izjave da je Petar stijena na kojoj će izrasti njegova crkva, redigirali su kasniji pobjednici u crkvenom sporu.

Isus je vjerojatno predviđao da će nakon njegovog odlaska nastati borba za prevlast u sljedbi, jer je to ljudski. Zato je upozoravao da će onaj koji se uzvisuje biti zadnji. Gnostičko apokrifno Evanđelje po Mariji svjedoči i o borbi drugih takmaca za prevlast. Petar u razgovoru s kolegama prosvjeduje što je Isus očigledno više naklonjen Mariji Magdaleni nego ostalima:
„Zar ćemo se i mi tome prikloniti i poslušati ju? Je li moguće da je On bio njoj naklonjeniji nego nama? Tad Marija zaplače i kaže Petru, 'Moj brate Petre, što ti misliš?Misliš li da sam sve to u svojem srcu izmislila ili da lažem o Spasitelju?' Levi se obrati Petru, govoreći: 'Petre uvijek si bio nagle naravi. Sada uviđam da se prema ženama odnosiš kao prema neprijateljima. Ali ako ju je Spasitelj učinio dostojnom, tko si onda ti da ju odbacuješ?' Istina je, Spasitelj ju poznaje vrlo dobro. To je i razlog zbog kojeg je nju volio više nego nas. Radije budimo posramljeni i obucimo savršenog čovjeka kao što nam je zapovjedio, i propovijedajmo evanđelje, ne izmišljajući druga pravila ni druge zakone povrh onoga što nam je Spasitelj rekao.'“

Odlomak svjedoči o mnogim rivalstvima između pojedinih osoba i škola. U Pavlovim, Petrovim i Ivanovim poslanicama ti su drugi nazvani krivim učiteljima i lažnim prorocima, koje šalje sam Antikrist.

Oko 57. godine Pavao u Korintu piše poslanicu Galaćanima. Promovirajući svoje tumačenje Isusovog poslanstva kao onog koji je sebe žrtvovao za grijehe čovječanstva, on optužuje neistomišljenike kao one koji hoće izvrnuti Isusov nauk:
„Čudim se, da se tako brzo odvraćate od onoga koji vas pozva Kristovom milošću, na drugo evanđelje; a drugoga ipak nema; samo što su neki koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti Kristovo evanđelje. Ali ako vam i mi ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet.“ (Gal 1, 6-8)
Nakon toga Pavao se vraća u Jeruzalem, gdje je sam pretrpio mnoge optužbe. Godine 58. on je iz Filipa morem doputovao u Cezareju. Iste godine Jakov je došao na čelo jeruzalemske zajednice, a rimski namjesnik Feliks na Maslinskoj gori raspršio je družbu nekog egipatskog proroka. Na Pedesetnicu Židovi u jeruzalemskom Hramu hvataju Pavla. Ananija i Veliko vijeće osuđuju ga zbog hereze, jer je naviještao evanđelje po kojem je Isus Nazarećanin Mesija. Isto je Vijeće prije četvrt vijeka osudilo i predalo Nazarećanina Rimljanima, a Poncije Pilat ga je razapeo. Pavlov učenik Luka u Djelima apostolskim o tome izvješćuje ovako:

„Sutradan otputovasmo i stigosmo u Cezareju. Uđosmo u kuću Filipa evanđelista, jednog od sedmorice, i ostadosmo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale.“
Tumačenje: Pisac ne bez razloga naglašava da su Filipove kćeri s proročkim darom djevice. Kao djevice one su čiste od požude i kao takve sposobne prihvatiti duh. Hebrejska riječ ruah (duh) je imenica ženskog roda. Žene su po tadašnjim shvaćanjima zbog toga bile pogodniji mediji za primanje darova Duha Svetoga.

Pavao i njegovi učenici ostali su u Filipovoj kući nekoliko dana. U međuvremenu ih je posjetio Agab, prorok iz Judeje. On uze Pavlov pojas, s njime sveže sebi noge i ruke i reče:
„'Ovo govori Duh Sveti: Čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi i Jeruzalemu i predati u ruke pogana.'“ Kad su to čuli, svi stadoše nagovarati Pavla da ne otputuje u Jeruzalem. Ali se Pavao sjetio viđenja u kojem mu je Krist nagovijestio da će biti njegov sužanj. Ipak otputova. Braća radosno primiše Pavla i učenike:
„Sutradan ode Pavao zajedno s nama k Jakovu. Nađoše se ondje i sve starješine. Pošto ih pozdravi, stade im potanko izlagati što učini Bog među poganima po njegovoj službi.“
Starješine ga pozorno saslušaše. Zatim iznesu što se u Jeruzalemu među Židovima priča protiv Pavla:
„A o tebi im je dojavljeno da sve Židove koji su među poganima upućuješ na otpad od Mojsija, učeći ih da ne obrezuju djece i ne žive po običajima.“
Tumačenje: oprez starješina okupljenih oko Jakova ukazuje na to da su oni propovijedali drugačije, bojeći se da ne naljute Židove i Veliko vijeće.

Poznato je da je Jakov u svemu priznavao Pismo i tradiciju. On je tumačio suštinu Pisma, zadržavajući pri tom izvanjske običaje kao što je obrezanje. Želeći zadržati mir među Židovima oni zatražiše od Pavla da s četvoricom koji su se zavjetovali sutradan ode u Hram. Tako će narod vidjeti da glasine nisu istine, te da je Pavao „na pravom putu“, da opslužuje Zakon. Dok je Pavao bio odsutan, Jakov i starješine donijeli su dekret koji se tiče pogana koji povjerovaše u Mesiju. Jakov je objasnio što su u njemu napisali: da se (pogani) klone „mesa žrtvovana idolima, krvi, udavljenoga i bludništva.“ Komentator Jeruzalemske biblije navodi tzv. „zapadni“ tekst ovog mjesta: „Glede pogana koji su prigrlili vjeru, oni (tj. judeokršćani) ti nemaju što reći, jer smo odlučili i napisali im (tj. etnokršćanima), da ne moraju ništa drugo obdržavati osim da se čuvaju…“ – nastavak bi trebao biti: „…mesa žrtvovana idolima, krvi itd.“

Lukin tekst opisuje obred čišćenja Pavla i one četvorice vjernika, nakon kojeg mora proći sedam dana da bi se objavilo posvećenje. Nakon toga trebali su prinijeti prinos.
„Kad se upravo navršavalo tih sedam dana, neki ga Židovi iz Azije opaze u Hramu, uzbune sav narod pa podignu na nj ruke vičući: 'Izraelci, u pomoć! Evo čovjeka koji sve posvuda poučava protiv naroda, Zakona i ovoga mjesta pa je još i Grke uveo u Hram i oskvrnuo ovo mjesto.'“
(Gornji navodi iz Djela apostolskih nalaze se u dvadeset i prvom poglavlju od osmog do dvadeset i osmog retka. Dj 21, 8-28))
Tako je i Pavao iskusio optužbu da je lažni prorok. U ovom tekstu spomenuli smo nekoliko proroka, kojih je bilo mnogo u tadašnjoj Palestini: osim Pavla, tu je Agab, Filipove četiri kćerke i onaj Egipćanin uhićen na Maslinskoj gori. Tom broju možemo dodati gnostičkog učitelja Šimuna Maga, koji je došao iz Samarije u Jeruzalem i od Petra htio otkupiti dar Duha Svetoga (Djela apostolska,, 8, 9-13). O djelovanju Šimuna Maga izvješćuje Irenej u Adversus Haereses. Sveti Klement iz Aleksandrije (oko 150-215 n.e.) govori o tome da su apostoli između sebe izabrali Jakova. A Epifanije Jakova opisuje kao prvog kojem je Gospod povjerio svoj tron na zemlji. Gnostik Marcion u 2. stoljeću izvješćuje o Jakovljevom suprotstavljanju Pavlovoj herezi. U razdoblju od rimskog zauzeća Jeruzalema i paleža Hrama 70. godine do 134. godine, kad Julije Sever ponovno zauzima Jeruzalem, uništeni su mnogi povijesni dokazi. Rimljani na ruševinama židovskog Jeruzalema grade hramove Afroditi, Jupitra, Junone i Minerve.To je razdoblje ostalo u magli. Antiohijski biskup Ignacije oko 110. piše u prilog Pavlovog kršćanstva. Među Židovima sljedbenicima Jakova i dalje se cijenilo obdržavanje Zakona, dok su kršćani nežidovi poštivali Petra i Pavla. Ostaje dojam da su Jakovljeva i Pavlova teologija bile nepomirljive.


drazen-pavlic @ 22:44 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 13, 2009
Jakov je bio Isusov rođak. Pokretu se pridružio nakon Isusove smrti. Pogubljen je kamenovanjem u Jeruzalemu 62. godine.Veliki svećenik Anan iskoristio je međuvlašće nakon odlaska rimskog namjesnika Festa, a prije dolaska Albinovog, da se riješi neugodnog konkurenta. Na čelu jeruzalemske zajednice kršćana nasljeđuje ga Šimun, sin Kleofe i Marije (rođakinje Isusove majke). Prva kršćanska crkva njegovu poslanicu je uključila u kanonske spise Novoga zavjeta. Poslanica je napisana na grčkom jeziku i spada u najdotjeranije spise Novoga zavjeta. Možda je neki Jakovljev učenik zapisao i razradio njegovu propovijed. U tom slučaju moguće je da je nastala nakon 62. godine. Poslanica je upućena Židovima izvan Palestine, koji su prihvatili učenje rabbija Isusa Krista i koje Jakov oslovljava s „dvanaest plemena raseljeništva“.

Tema koju Jakov iznosi pred pripadnike prvih kršćanskih zajednica je izgradnja vjere. Težnja svakog vjernika treba biti postizanje „savršenstva i potpunosti, bez ikakva nedostatka.“ (Jak 1, 4) Razum čovjeka navodi na sumnju, a vjera ga učvršćuje. Tko s vjerom u Boga ište mudrost, ne sumnjajući ništa, dat će mu se. Po razumu smo stvorovi ovoga svijeta, a po vjeri smo djeca neba. Onaj tko je podijeljen između Boga i stvorenja je „razdijeljena duša“ i „nestalan je na svim svojim putovima“.

Jakov nastavlja uobičajenom suprotnošću siromaha i bogataša. Sva dobra ovoga svijeta su kao trava koju sunce peče i osuši. Na kraju sva njezina ljepota uvene. „Tako će i bogati uvenuti na svojim putovima.“ (Jak 1, 11)

Vjera se utvrđuje na kušnjama. Bog ne kuša i ne napastuje nikoga. To je posao Sotone. Đavao je kao uvijek u novozavjetnim spisima sinonim za materijalno, puteno i vrijednosti ovoga svijeta. „Nego svakoga napastuje vlastita požuda koja ga vuče i mami. Nakon što se začne, požuda rađa grijeh a izvršen grijeh rađa smrt.“ (1, 14-15) Odozdo iz svijeta može doći samo zlo. Naprotiv, od Boga, „Oca svjetlosti“, dolaze savršeni pokloni. Osjetilni svijet je varavi svijet mijene, a kod Oca nema promjene ni sjene od mijene. Doista je Jakovljev đak, koji je mogući pisac ove poslanice, bio slušač grčke filozofije. Bog je ono Jedno, a svijet je mnoštvo. Bog je stvorio sve mnoštvo koje vidimo i čovjeka kao predvodnika svih bića. „Doista u skladu sa svojim planom, on nas dragovoljno porodi Riječju istine, da budemo prvenci njegovih stvorenja.“ (1, 18)

U čemu se sastoji mudrost koja čovjeku dolazi od Boga? Evo nekoliko jednostavnih savjeta: „Neka bude svaki čovjek brz u slušanju, a spor u govorenju i spor u srdžbi.“ (1, 19) Isprazna je pobožnost onih koji ne zauzdavaju svog jezika. A zao jezik truje i srce. Čovjeku valja odbaciti nečistoću i ostatak zloće koju kao Adamov potomak u sebi ima. To će postići tako da krotko primi spasonosnu Riječ Božju. Ali Božja Riječ nije spas sama po sebi. Valja nam ju provoditi u djelo. „Budite vršitelji Riječi, a ne samo slušatelji, varajući sami sebe.“ (1, 22) Onaj tko ne vrši Riječ sliči čovjeku koji se ogledao u ogledalo, okrenuo se i zaboravio što je vidio.

U čemu se sastoji pobožnost: „pomagati sirotama i udovicama u njihovoj nevolji i držati sebe neokaljanima od svijeta.“ (1, 27) Sve židovske i kršćanske zajednice imaju za cilj osloboditi se tjelesnosti i putenosti koje su baštinili od prvog čovjeka Adama. Valja se zaogrnuti duhovnošću putem prihvaćanja Krista. S Adamom čovjek je pao iz raja, s Kristom se uzdiže nazad. Jakov jasno kaže: prijateljstvo prema ovom svijetu je neprijateljstvo prema Bogu. (4, 4)

Ali ne spašava vjera bez djela. Ona je bez djela mrtva. Nije dovoljno vjerovati. „I đavoli vjeruju pa dršću.“ (2, 19) Jakov navodi primjer oca Abrahama koji se djelima pred Bogom opravdao, kad je prinio sina Izaka na žrtvenik. Djelima se opravdava čovjek. Ako su brat i sestra goli i gladni, dajte im što im je potrebno, naučava Jakov. „Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo tako je i vjera bez djela mrtva.“ (2, 26)

U čitavom izlaganju se jasno vidi shema dvojstva duha i svijeta. S jedne strane imamo Jedno, Boga i Riječ, a s druge mnogo, mnoštvo i svijet. Tako valja razumjeti slijedeću rečenicu:„Svi naime posrćemo u mnogome. A tko u Riječi ne posreće, taj je savršen čovjek; može zauzdati svoje tijelo.“ (3, 2) Jakovljeva argumentacija prilagođena je sposobnosti rasuđivanja slušateljstva, koji su uglavnom sačinjavali siromasi bez škole, ali sa životnom mudrošću. Konj se pokorava kad mu uzde stavimo u usta. Lađa odolijeva vjetrovima, ako je usmjeravamo malenim kormilom. I čovjekov jezik je maleni organ, ali mu je moć velika. Malena vatra šumu pali. „I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik među našim udovima kalja sve tijelo i pali kolo našega života, sam zapaljen od pakla.“ (3, 6) Jakov u nevoljama koje jezik može prouzročiti vidi najveće zlo, jer je najveće dobro ljubav među braćom. Ako se ne znamo suzdržati, začas ćemo se s braćom posvađati. Jezik je pun smrtonosnog otrova i nitko ga od ljudi ne može zauzdati. Jezikom blagoslivljamo Boga i proklinjemo ljude. „Iz istih usta izlaze blagoslov i kletva.“ (3, 10) To se događa zbog zle upotrebe jezika. Kako može iz istog izvora teći slatko i gorko, pita se Jakov?

Za suživot s braćom važan je dobar primjer. Od zemaljske i đavolske mudrosti dolazi svadljivost i zavist u naše srce. Nastaje nered i zla djela. Mudrost dolazi odozgo. Ona je čista, mirotvorna, obazriva, poslušna, puna milosrđa, nepristrana, nelicemjerna. Zar sukobi i žućne rasprave među ljudima ne dolaze od pohlepe? „Želite a nemate, pa ubijate. Zavidite a ne možete postići, pa se borite i vojujete.“ (4, 2) Ako smo navezani na materijalno, ne možemo se oduprijeti želji za stjecanjem. Jakov poziva: „Približite se Bogu i on će se približiti vama.“ (4, 8) To je nauk koji će tijekom narednih stoljeća uvijek iznova golicati.Valja očistiti dušu od putenosti, da bi se pripravilo mjesto Božjoj milosti. Umrite sebi, svom egoizmu, nasladi i požudi, da biste svoj duh pročistili od tjelesnosti.Valja oprati ruke i očistiti srca, ne ostati čovjek razdijeljen između tjelesnosti i duhovnosti. „Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti.“ (4, 10)

Ogovaranje i osuda svojega brata su zločin protiv Zakona. Samo je jedan zakonodavac i sudac koji spašava i kažnjava, a to je Svemogući Mojsijev Bog. „Tko si ti da sudiš bližnjega?“ Zar si se uzvisio do Boga?

Ne znamo što će biti sutra. Čovjekov život je dašak koji se na časak pojavi i onda nestane. Zato ne treba sve vrijeme traćiti na trgovanje i stjecanje. Navezanost na bogatstvo nužno ubija dušu. Prije svega, svako bogatstvo će prije ili posije istrunuti, odjeću će pojesti moljci, travka će se osušiti, zlato i srebro će zahrđati.Grijeh će izjesti tijela bogataša. Već samo posjedovanje dobara hrani dušu tjeskobnom brigom. „Gle, uskraćivana plaća poslenika koji su želi vaše njive viče i vika žetelaca dođe do ušiju Gospodina nad vojskama. Raskošno ste živjeli na zemlji u nasladama, ugojili ste svoja srca za dan klanja.“ (5, 4-5)

Valjalo je siromašnima objasniti kad će doći kraj vremena, kad će Sudac napokon kazniti bahate i bogate i nagraditi krotke i siromašne. „Strpite se dakle, braćo, do Gospodinova dolaska! Gle, poljodjelac iščekuje dragocjeni rod zemlje, i strpljivo čeka dok ne primi ranu i kasnu kišu. Strpite se dakle i vi, i utvrdite svoja srca, jer se približi Gospodinov dolazak.“ (5, 7-8) Treba spriječiti da zlo uđe u srca. Zato Jakov savjetuje da se prestane s uzdisanjem jednih na druge i da se strpljivo podnosi nevolja. Valja se ugledati na proroke, koji su ustrajali unatoč svim nevoljama. Navodi Jobovu strpljivost u velikoj nesreći koja ga je pogodila. Nije dobro da se čovjek zaklinje ni u nebo ni u zemlju: „..nego neka vaš 'da' bude 'da', i vaš 'ne' neka bude 'ne', da ne padnete pod sud.“ (5, 12) Djela ti daju vjerodostojnost djelotvornije od velikih riječi. Prinesi prst usnicama, šuti i čini dobro!

Jakovljeva teologija vrijedna je divljenja. On gradi na glavnoj Isusovoj misli, a to je suzbijanje tjeskobne brige za život. I Klement Aleksandrijski (150-215 n. e.) ističe da je bitna nakana Isusovih riječi: sačuvati srce od ljubavi prema novcu i od svakog navezivanja na nj.
Jakov daje točne naputke kako se može postići očišćenje duše od tjelesnosti i grijeha. Poslanica je rukovođ za sretan ovozemaljski život i priprema za život vječnin. On spominje bolesničko pomazanje, potiče na ispovijed braće međusobno, molitvu i zahvalu Bogu te odvraćanje brata od krivog puta. Nema ni riječi o muci, žrtvi za otkupljenje grijeha naroda, te o uskrsnuću Isusovom. Čovjek sam postiže cilj tako da se smješta u Božju blizinu. Zbog toga je Jakov sličniji gnosticima nego pavlovcima. Na očišćeno mjesto u dušu pada zraka Božje milosti. U obranu svojih stavova on navodi primjere kreposnog života iz čitave židovske tradicije. Poput svog „brata“ Isusa, ostaje vjeran starozavjetnim propisima i Pismu. Stvar je u tome da se shvati njihov dublji smisao s obzirom na unižavanje tjelesnog i uzdizanje duhovnog u čovjeku. Pošto je poslanica utemeljna na izvornom Isusovom nauku, vjerojatnije je da je od dva pretpostavljena datuma, naime godine 80. i 62. pravi onaj raniji datum, tj. oko 62. godine. Jer je kasnije došlo do izvrtanja nauka pod presudnim utjecajem Pavlove teologije.


drazen-pavlic @ 22:33 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 11, 2009
U prvim stoljećima kršćanstva vjernici nisu slavili Božić. Svetkovalo se Bogojavljenje ili blagdan Sveta Tri Kralja. To je dan kad su se tri mudraca i kralja ovoga svijeta došla pokloniti utjelovljenom Bogu. Božić je uveden u kalendar kršćanskih blagdana tek u 4. stoljeću. Namjera crkvenih otaca bila je iskorjenjivanje običaja poganskih naroda, koji su zadržali svoje običaje proslave rađanja Sunca u vrijeme zimskog solsticija. Staroslavensko značenje riječi 'Božić' je doista mali Bog, koji se prema slavenskoj mitologiji u obličju Sunca rađao u to vrijeme. I danas se zadržao običaj paljenja kresova, što simbolizira odlazak zime koju nadomješta mlado sunce i novi život. Sam korijen riječi 'badnjak' znači panj, ali iskonski zapravo dolazi od bdijenja. Kao što mi danas na Badnji dan odlazimo u crkvu na Polnoćku i na misi bdijenja dočekujemo Božića, tako su naši davni preci bdjeli i čekali rađanje novoga Sunca.

Kršćanstvo se tijekom svojeg razvoja pokazalo kao univerzalna religija, koja je sposobna u sebe usisati običaje poganskih naroda. Ta mu je osobina omogućila širenje i rast tijekom stoljeća. Gordan Pandža u članku Božić, dan kad se Bog rodio među ljudima u simbolici Kristovog raspeća vidi sličnosti s germanskom poganskom tradicijom: „Simboliku sličnu kršćanskoj, pogotovo kad je u pitanju Kristovo raspeće, možemo naći i u starih Germana. Njihov bog Wotan (u nordijskoj varijanti Odin) dao se raspeti (u drugoj verziji objesiti naglavačke) na drvo, i ondje kontemplirati devet dana (simbol trostrukog trojstva ili kozmičkog savršenstva) kako bi spasio svijet i donio novi život. Upravo iz tog razloga je u kasnijem razdoblju srednjovjekovnog kršćanstva, koje je snažno obilježila germanska hegemonija, raspeti Krist koji s križa vlada svijetom, zamijenio dotadašnje prikaze Krista kao blaženog pastira među svojim stadom. Tako je i slavljenje Božića koje se udomaćilo u Europi, s vremenom poprimilo, uz lokalna, i neka dominantno germanska obilježja.“ (Vjesnik, 24. prosinca godine 2000.) Pandža dodaje da je običaj kićenja bora prvi put viđen u srednjovjekovnog Elzasu, čime su protestantski pastori htjeli istisnuti katolički običaj spravljanja jaslica (a prve jaslice je navodno 1223. godine uprizorio Franji Asiški).

Najvažniji kršćanski blagdan oduvijek je bio Uskrs. Internetski portal Večernjeg lista 8. siječnja 2009. izvijestio o okupljanju dva milijuna iračkih šijita u Kerbali, da bi obilježili najveći šiitski blagdan Ašuru. Njime šiiti obilježavaju mučeničku smrt imama Huseina, kojega su 680. godine ubili suniti. Obred se sastoji od procesije u kojoj se vjernici udaraju dlanovima po prsima i lancima po leđima, veličajući bol i žrtvu svog spasitelja imama Huseina. Najvjerniji se bičuju i izrezuju po licu, jer ih opsjeda krivnja što je imam poginuo radi spasa čitavog naroda.

Jasno je da ideja ljudske žrtve radi otkupljenja grijeha čitavog naroda nije osobitost kršćanstva. Zamislimo se nad težnjom šiita da se poistovjete sa svojim Spasiteljem, jer uistinu osjećaju krivnju zbog mučeničke smrti imama Huseina. Tako crkva od Židova i kršćana traži da osjećaju krivnju zbog smrti Isusove. Sören Kierkegaard piše o sebi: „Bio jednom jedan čovjek, kojeg su kao dijete strogo odgojili u kršćanstvu. On se nije naslušao onog što djeca inače slušaju, o malom Isusu djetetu, o anđelima i sličnom. Naprotiv, utoliko češće su mu pokazivali Razapetoga, tako da je ova slika bila jedina stvari i jedini utisak koji je imao o Spasitelju…Kao što ubojica, strepeći zbog nečiste savjesti, nije mogao a da se ne osvrne na sliku ubijenog koja ga je progonila, tako ni on, ispunjen ljubavlju, ni trenutka nije mogao odvratiti pogled sa slike koja ga je privlačila.“ (Kierkegaard, Dvije rasprave, Grafos, Beograd, 1982., str. 9)

U gledanju Boga kršćanin postiže najveću radost i blaženstvo, jer čineći to zanemaruje sve ostale brige svakodnevnog života. Na toj ideji svoju teologiju sagradio je Savonarola, koji je sam život završio kao mučenik svojih ideja: „Zato se ne može naći ništa što bi nas bolje od kontemplacije raspetog Krista moglo dovesti do spoznaje božanskih stvari…Tko sumnja u to da je nešto najugodnije upravo spoznaja da ga najuzvišeniji Bog toliko ljubi da je sam prihvatio za nas biti razapet? Takvo razmatranje raspetoga Krista živo predočuje Božju dobrohotnost prema nama. Dakle, duši koja ga kontemplira, darivaju se najveće radosti…Kako među svim njegovim djelima nema nijednoga u kojem bi njegova dobrota zasjala više nego u tome što je raspet radi nas, slijedi da se u kontemplaciji raspeća nalazi najveća radost.“ (Savonarola, O jednostavnosti kršćanskog života, Verbum, Split, 2003., str. 135-137) Istinitost tog shvaćanja Savonarola vidi u činjenici da su mnogi crkveni oci i mučenici s radošću išli u smrt, jer su na taj način slijedili put kojim je prošao Spasitelj. Ovdje se radi o logičkoj dedukciji. Sasvim nešto drugo značilo bi proživjeti mučenički put, u smislu u kojem Sveto pismo modernom čovjeku tumači Kierkegaard.

Mogli bismo zamisliti našu vjeru bez muke, smrti i uskrsnuća. Mogli bismo se usredotočiti na osobu Isusa Nazarećanina, koji je one noći u Getsemanskom vrtu na osami svoje najunutarnjije molitve iznio pred Boga. Čemu krivnja i grižnja savjesti? Nije li sav smisao u duhovnom sjedinjenju s Bogom, u kontemplaciji kojom pojedinac kao pojedinac ponekad uspijeva uspostaviti dijalog s Bogom (Kierkegaard). Ako se ne moram tjeskobno brinuti za sutra, tad se ne moram brinuti ni o budućem vječnom životu. Zar ne živim vječno, ako živim sada? Nije li Kristov nauk o odbacivanju tjeskobne brige dovoljan za ljudsku sreću? Čemu onda učenje u muci i uskrsnuću? Kad je Pavao iz Tarza svoju teologiju odlučio sagraditi na muci i uskrsnuću, znao je da se obraća svima. Visoki zahtjevi i teškoće izvornog Isusovog nauka naprotiv primjereni su samo odabranima.

Otkud uopće ideja da je zbog grijeha čitavog čovječanstva pred Boga potrebno iznijeti krvnu žrtvu? Prvi oci kršćanske crkve povezali su smisao židovskog blagdana Pashe i žrtvovanja janjadi koju su Židovi tom prilikom vršili, s idejom da je Isus baš taj Pomazanik koji se žrtvovao za otkupljenje grijeha naroda. Blagovjesnik Ivan u osami progonstva na otoku Patmosu otprilike nakon 96. godine naše ere Krista je usporedio s Jaganjcem Božjim, učvršćujući ideju žrtve za grijehe naroda i uskrsnuća (Evanđelje po Ivanu). Htio je blagdan uskrsnuća učiniti prihvatljivijim za Židove, koji su od Mojsijevog vremena u spomen na izlazak iz egipatskog ropstva klali i blagovali janjeće meso. Taj se Ivanov usklik kao trostruki zaziv održao do danas u središnjem dijelu naše Svete mise:
„Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir.“

Ime židovskog blagdana Pasha zadržao se u nazivu kršćanskog blagdana Uskrsa kod mnogih evropskih naroda. Talijani kažu Pasqua, francuzi Pasque itd. Židovi pashu (hebrejski pesah) slave u proljeće, 14. Nisana. U isto vrijeme kršćani slave Uskrs, čime se ujedno slavi uskrsnuće prirode nakon zime. Na taj način je uprizoreno staro znanje o cikličkoj obnovi života. Iako razlog zbog kojeg su Židovi slavili Pesah nema puno veze s značenjem iporukom kršćanskog Uskrsa.

Srednjovjekovni mistici htjeli su se vratiti izvornom Svetom pismu. Između njegovih redaka pokušavali su odgonetnuti simbole i znake koje im je Bog ostavio. Time su mistici postali pravi učenici i nastavljači gnostika iz prvih stoljeća kršćanstva.Učenje Sebastiana Francka (1499-1542.) moglo bi se u bitnom svesti na sljedeće: Bogu ne trebaju posrednici; dušu valja očistiti od tjelesnog i Božja milost savit će već gnijezdo u njoj; koliko riječi (evanđelja), toliko zabluda i svetogrđa; valja se držati simboličkog smisla Biblije, jer ako ju čitamo doslovno, naći ćemo mnoštvo pogrešaka; spas, pad i uskrsnuće nisu povijesne činjenice; priča o Isusu ne događa se u Jeruzalemu, nego u nama; spasenje nije izvršio Krist po tijelu, nego Krist po duhu; ta priča budi u nama Kristovu dušu; Bog je dobro ili bitak, a zlo je nebitak ili ništavilo; čovjek po Bogu baštini dušu i s njom dobrotu; zato ne može pasti u ništavilo.

Njemačka teologinja Uta Ranke-Heinemann baš je u misticizmu crpila građu za svoju knjigu „Ne i amen!“. U intervijuu Globusu listopada 2006. o tome kaže:
„Postoji sedam temeljnih pogrešnih postavki.Tvrdim da je Biblija svijet muškaraca, a ne svijet Boga. Drugo, da Bog opstoji u tri osobe – to je ljudska fantazija. Treće – Isus je čovjek, a ne muškarac. Marija je Isusova majka, ali ne majka Božja. Zatim, Bog je stvorio nebo i zemlju, a pakao je ljudska izmišljotina. Nema iskonskog grijeha i vrag ne postoji. Spasenje krvavim raspećem ljudsko je, barbarsko krvoproliće iz kamenog doba religije. Iz Knjige Postanka ostavila sam samo prvu i posljednju riječ – Bog i život vječni na nebu, jer pakao ne postoji. Smatrala sam da Marija ne može u isto vrijeme biti i djevica i majka i to sam 17 godina kao profesor Novog zavjeta na teološkom fakultetu u Essenu podučavala svoje studente. To je simbolički. Faraonova je majka bila djevica iako je izrodila mnogo djece, ali uvijek je zadržavala pridjev djevica. I tu se nema što dalje objašnjavati. Kršćanstvo je jedina religija u kojoj je pakao vječan, za razliku od islama. Kuran kaže da pakao traje koliko Bog odluči. A ja kažem da su muslimani bolji sljedbenici Isusova učenja od pape.“ Bivša studentska kolegica Josefa Ratzingera sablaznila je obitelj, kad je odbacila protestantizam i postala katolik. Zbog gornjih misli Vatikan ju je godine 1987. izopćio iz crkve.

Ali nisu njemački i švicarski reformatori autori svih misli koje nalazimo u njihovim spisima. Postoji jedna linija misli koju je službena crkva odbacila i zabranila, a seže mnogo dublje u prošlost od spomenute gnoze: u prastare egipatske, židovske, mezopotamske i indijske tradicije. Navedimo kao primjer rečenicu irskog dominikanca Ivana Škota Erigene, koju je on zapisao 851. godine nakon Krista: „Bog nije predvidio kaznu ni grijeh: to su izmišljotine. Pakao ne postoji, ili mu je ime grižnja savjesti.“ (Erigena, Predestinacija /Sudbina/)

No, kako da Sveta Stolica drži u pokornosti svjetovne vladare a narod u strahu od kazne Božje, ako pakla nema i ako se ne treba ničega bojati? Godine 865. papa Nikola Prvi proglasio je Ivana od Erigene heretikom. Otac Ivan mogao se skloniti u Irsku, „zemlju svetaca i mudraca“, ali je ostao u Francuskoj. Smrt ga je našla negdje oko 876.



drazen-pavlic @ 15:28 |Komentiraj | Komentari: 0
Kad kršćanski svećenici žele da njihova propovijed dobije na dubini, posežu za mislima srednjovjekovnih mistika. Fratar Franjevac rekao je ljetos u svojoj propovijedi na Trsatu da je život hodočašće. Ljudska duša poput Božjeg Sina isprva bijaše na nebu. Tijelo je njezin privremeni stan. Nakon boravka u konačnosti, duša se vraća u vječnost jer je odatle i ponikla. Tako čovjek korača putom kojim je prošao Isus Krist. Slične misli mislio je njemački reformator Sebastian Franck u prvoj polovici XVI stoljeća. Za Francka svijet je kazalište ili burleskna igra, koju je on još nazivao pokladno slavlje. Čitava povijest za njega je borba u kojoj se narodi sukobljavaju obuzeti željom za moći i vlasti, te strašću za stjecanjem materijalnih dobara. Mogli bismo plakati nad čovjekovom bijedom kad bismo je ozbiljno shvatili, kaže Franck. Tome u prilog Alexandre Koyre navodi Franckove riječi iz djela Weltbuch, Spiegel und Beschreibung (Svjetska knjiga, ogledalo i opis), objavljenog u Tübingenu 1534.: „Tko ovu stvar ozbiljno pogleda, taj se ne bi začudio ako bi mu srce prepuklo od plača. Ako bi čovjek to pogledao pak posredno kao Demokrit, onda bi mogao puknuti od smijeha. Svi smo mi komedija, šareno platno i pokladni ples pred Bogom.“ (navedeno prema Koyre, Njemački mistici, duhovnici i alkemičari XVI stoljeća, Gradac, Čačak-Beograd, 2001., str. 59.)

Srednjovjekovni mističari nadahnuli su najveće umove. Znademo da su, primjerice Hegel i Heidegger studirali teologiju. Heidegger je u pismu Lövithu 1921. izjavio da je on kršćanski teolog. Poznato je njihovo oduševljenje Meisterom Eckhartom i Jakobom Böhmeom. Sasvim je moguće da je Hegel predodžbu o igri svjetskoj igri narodnih duhova, koji ništa ne znaju o krajnjoj svrsi svjetske povijesti, izbrusio baš na Franckovoj misli o povijesti kao borbi naroda obuzetih moći, vlasti i strašću za stjecanjem.

Heidegger je školovanje započeo u Isusovačkom novicijatu. U svojim interpretacijama trudio se prepoznati iskonsku poruku kršćanstva, koja je nakon skolastičkog perioda ostala prekrivena antičkim filozofskim konceptima. Tko zna je li svoju temeljnu misao o tijeku vremena iz budućnosti u sadašnjost i natrag napojio na spisima Kaspara Schwenckfelda. Taj bivši Lutherov suborac je u svojoj Christlichen Orthodoxischen Bücher (Kršćanskoj ortodoksnoj knjižici) zapisao: „Vjera je Hypostasis, bitak ili stanje sebe samog…Nebeski sjaj koji dolazi odande iz bitka Boga, to je bujica sunca koje tako svijetli u vječnost i u kome se sve buduće vidi kao sadašnje.“ (prema Koyre, Njemački mistici…, str. 9, bilješka 16) Heideggerova misao kaže: čovjek zna da je smrtan; kraj njegovog bića je neizbježan; ali mi ne znamo za čas svoje smrti; iz spoznaje naše granice, koja je izvjesna ali vremenski neodređena, mi se u našoj svijesti iz budućnosti, odnosno s krajnje granice našeg bića vraćamo u sadašnjost. Ali je ta sadašnjost sada pod drugačijim osvjetljenjem i mi punim plućima živimo sadašnji trenutak. Spoznaju o svojoj smrtnosti više ne guramo u neko vječito sutra, već živimo ovdje i sada puninom života koji je Božji dar. Zar Schwenckfeldova osnova vjere, u čijoj svjetlosti sve buduće vidimo kao sadašnje, nije mogla biti poticaj ovoj Heideggerovoj misli? I kod Schwenkfelda vrijeme iz budućnosti teče u sadašnjost. Čovjek zna da je duhovno biće i da privremeno boravi na zemlji.Njegova sudbina rješava se u budućnosti, na nebu. Iz te spoznaje on drugačije shvaća svoj život u sadašnjosti.

Toliko o velikim umovima. Naši propovjednici, međutim, nisu dosljedni u upotrebi misli koje su davno prije njih mislili srednjovjekovni mistici. Inače bi morali ukinuti mnoga posredništva između čovjeka i Boga, kao što su to učinili Franck, Schwenckfeld, Weigl, Zwingli, Tauler i ostali. Papa je u njihovo vrijeme nastupao kao svjetski moćnik, a korumpirani svećenici prodavali su oproste od grijeha radi svojih svjetovnih ciljeva. Stoga su ti zanesenjaci i slobodni mislioci na novi način čitali Sveto pismo i utvrdili da Bog ima načina da neposredno djeluje na ljudsku dušu. Papa, svećenik, sveta misa, svete slike i kipovi, pričest i krštenje nisu potrebni. Oni se i ne spominju u izvornom evanđelju. Njih je nadodala crkva. To su samo izvanjski obredi, koji nisu potrebni za istinsko uzdignuće duha.

Otac franjevac je ljetos na Trsatu okupljenom narodu objašnjavao što znači postavka 'umrijeti sebi.' „To znači umrijeti svojim željama, svom egoizmu, znati se odreći ugodnosti života, biti Božji potpuno i do kraja.“ A Sebastian Franck učio je da čovjeka može spasiti jedno njegova slobodna volja, koja se unatoč grijehu može obratiti ili 'umrijeti za sebe', za 'svoje vlastito ja' i tako se vratiti Bogu, očistiti dušu od putenosti i pripremiti mjesto za Njegov istinski sadržaj. (Navedeno prema Koyre, isto, str. 51-52.)

Na takve misli nadovezao se Hegel kad je za sebe rekao da je luteran, jer vjeruje u duh a ne u izvanjske znakove vjere. U uvodu u predavanja o Povijesti filozofije Hegel kaže: „Mi luterani – ja sam luteran i želim to ostati – imamo samo onu iskonsku vjeru. To nije povijesna vjera.“ (Hegel, Povijest filozofije, BIGZ, Beograd, 1983., str. 64) Zato zreli Hegel istinski odnos s Apsolutom može uspostaviti tek posredstvom filozofije, a ne više teologije.


drazen-pavlic @ 11:11 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 7, 2009
Logika u svakodnevnom životu

Gosti Denisa Latina u sinoć prikazanoj emisiji „Latinica“ iznijeli su niz teških optužbi protiv gradonačelnika Zagreba. Tema emisije bila je korupcija, a Milan Bandić poslužio je kao primjer tog društvenog zla. Navedena je činjenica da je protiv tog čovjeka podignuto 250 kaznenih prijava, a niti jedna nije dobila sudski epilog. Po mišljenju sudionika ta činjenica samo po sebi govori o učinkovitosti i poštenju našeg pravosuđa. Unatoč tome SDP je Bandića kandidirala za novi gradonačelnički mandat. I to jednoglasno.

Odvjetnik HTV-a prije emisije pokupio je izjave sudionika da pod materijalnom i kaznenom odgovornošću stoje iza svojih riječi. Na upit novinara da li su svi potpisali, odvjetnik je odgovorio da ne zna da li su svi potpisali, ali zna da su izjave potpisane. Na to se javila Vesna Škare Ožbolt i rekla da je nova praksa HTV-a napad na slobodu izražavanja i javne riječi (ili laprdanja?) Ona izjavu nije potpisala.

Što se krije iza odvjetnikove izjave, naime da ne zna da li su baš svi potpisali, ali zna da su izjave potpisane? Da li su izjavu potpisali svi, svaki sudionik, samo neki, većina ili je činjenica nešto treće? Naoko beznačajna dilema, koja nalikuje cjepidlačenju. Ipak, njeni korijeni sežu daleko, čak u logiku srednjega vijeka. Čudna je odvjetnička izjava, ako znademo da je broj sudionika emisije konačan prirodni broj, pa se prebrojavanjem izjava lako može ustanoviti istina. Radi li se ovdje samo o nepreciznosti u izražavanju?

Miloš Arsenijević u knjizi Prostor, vrijeme, Zenon navodi primjer naoružanog mladića koji ulijeće u sobu i prijeti da će neki od prisutnih biti ubijeni. Sigurno ćemo se zapitati: tko su to „neki“? Ako je mladić vjerski fanatik i ako ne možemo raspoznati njegovu vezu s mogućim žrtvama, pomislit ćemo da će ubijen biti „bilo tko“ u sobi. Ako je ljubomoran, možda će ubijeni biti točno određeni ljudi: „ti i ti“. Arsenijević gornji primjer navodi da bi ukazao na značajnu nijansu u upotrebi zamjenice „neki“. Ona se može upotrijebiti neodređeno ili relativno određeno. Razlika je u tome što žrtve mogu biti bilo koje ili točno određene osobe. Nazočnima je ta nijansa od presudne važnosti, baš kao i upravi HTV-a, ako očekuje tužbu zagrebačkog gradonačelnika.

Rečenu dvojbu poznavali su još srednjevjekovni logičari u obliku određene i neodređene reference: suppositio confusa i suppositio determinata. Primjer: ako vidimo mačku kod mišje rupe i kažemo „mačka čeka miša“, nitko neće pitati „kojeg miša?“

Za ljude su svi miševi isti. Druga stvar je kad se radi o ljudima. Kad svećenik na kraju obreda ukopa kaže: „Pomolimo se za prvog među nama koji će umrijeti.“ Mi se refleksno molimo, iako i ne pomišljamo da bi prvi u slučajnoj grupi ljudi okupljenih na sahrani mogli biti baš mi. Čak iako nismo vjernici i ne znamo riječi ni jedne molitve, mi ne pomišljamo da bi mogli biti prvi! Drugi primjer: „Gaj je čovjek. Ljudi su smrti. Gaj je smrtan.“ Logički dokaz je na mjestu ako se radi o Gaju, ali nikako ako se radi o meni – zaključuje Tolstojev junak Ivan Iljič.

Moderni logičari pokušali su izbjeći teškoću u primjeru s mačkom i mišem, uvodeći preciznost izražavanja. Russel ovu razliku tehnicizira uvođenjem neodređenog člana „a“ i zamjenice „some“. „A mous“ (neodređeno ili bilo koji miš); „some mous“ (određeno, neki miš). Russelovo rješenje zablude sasvim je u skladu s njegovom namjerom da stvori logički savršeni jezik.

Filozofija pomaže u snalaženju u zavrzlamama svakodnevnog života. Zašto onda kažemo: „Ah, što taj filozofira…?“

Miloš Arsenijević u nastavku paragrafa istu argumentaciju izvodi za izraz 'svaki': “Za 'svaki' važi slično što i za 'neki'. Ako mladić počne da ubija i izjavi da će svako od prisutnih doživeti istu sudbinu, to je, na našu žalost, sasvim određeno. Ali ubica može biti ćudljiv i izjaviti da će ubiti svakog onog komu se vremenom učini nesimpatičan. To otprilike znači da bilo ko od prisutnih može biti ubijen, pošto znamo samo kako će se ubica odlučivati.“ (Arsenijević, Prostor, vreme, Zenon, GZH, Zagreb, 1986., str. 7)

Tu se uvodi razlikovanje 'samo za neke, eventualno za sve'. Događa se promjena domene: 'svi prisutni' i 'samo oni koje ubojica mrzi'. Razlika nije nevažna. U slučaju «Latinice»: da li će Bandić tužiti sve Latinove goste ili samo one koji su mu možda prije stali na žulj (koji mu se učine nesimpatičnima)?

Govornici (i političari) vole se služiti dvosmislicama. Miloš Arsenijević navodi staru dvosmislicu srednjevjekovnog logičara Williama od Sherwooda: „Svaki čovjek vidi svakog magarca izuzev Sivka.“ Daje se i njegov odgovor: sve ovisi od toga da li uzmemo da 'svaki čovjek' obuhvaća 'svaki magarac izuzev Sivka', ili drugi izraz obuhvaća prvi. U prvom slučaju svi ljude vide sve magarce osim Sivka, a u drugom je i Sivko u skupu koji stupa u odnos sa svim ljudima.

Kako da ovo razumijemo? U prvom smo slučaju između svih ljudi i populacije magaraca kojoj nedostaje Sivko stavili znak jednakosti. To je slučaj kad smo zamjenicu 'svaki' upotrijebili u određenom smislu – baš svi ljudi. Svi, koji se mogu prebrojiti, je konačan niz prirodnih brojeva.

U drugom slučaju Sivka neki ipak vide i to oni koji nisu obuhvaćeni u izrazu 'svaki čovjek'. A to je u slučaju kad izraz 'svi' upotrebljavamo neodređeno, kad se radi o beskonačnom nizu brojeva. Pod 'svi' mislimo na veliku većinu i dozvoljavamo da će se uvijek naći netko tko tim pojmom nije obuhvaćen.

Arsenijevićev zaključak je da je stvar je u određenoj i neodređenoj primjeni izraza 'svaki' i 'neki', te da li se radi o konačnom ili beskonačnom nizu brojeva.

Kakva je pouka ovog slučaja nastalog iz sinoćnje „Latinice“ i nove prakse HTV-ovog odvjetnika? Da li se odvjetnik samo neprecizno izražava ili namjerno nije odredio u kom smislu upotrebljava zamjenicu 'svaki' i 'svi''? Tko je Sivko u našem slučaju?

Umjesto odgovora na ova pitanja, ustvrdimo veliki značaj logike u svakidašnjem životu. O tome govori i sljedeća anegdota. Drago je bio direktor velikog prijevozničkog poduzeća i zastupnik u Saveznoj skupštini. Dunja je pričala o tome kako njezin Drago nikad ne nazove kući kad je u Hrvatskoj. Ali kad je na zasjedanju Savezne skupštine u Beogradu, uvijek se javi. Na to se može odgovoriti sljedeće: u prvom slučaju Dunja je znala bar jedno, a to je: Drago nije u Beogradu. Zahvaljujući pravilnosti i predvidivosti Draginog ponašanja, u slučaju kad je Drago u Hrvatskoj taj se grad između svih mogućih mjesta u svemiru može eliminirati.

drazen-pavlic @ 09:03 |Komentiraj | Komentari: 0
Ženske priče
Nema zapisa.