Dražen Pavlić
Eseji i Pripovijetke
Blog - siječanj 2008
utorak, siječanj 15, 2008

One večeri kad su policajci kod kamenoloma Smajići ispod hrastovog granja pronašli unakaženo tijelo Kristine Šušnjara (21 godina) i kad se djevojka iz nestale premetnula u žrtvu ubojstva, u TV dnevniku smo vidjeli šokirana lica Triljana. Nitko nije mogao govoriti bez žganca u grlu. U tom trenutku još nije bio poznat identitet ubojice. Upitne suzne oči i drhtavi glasovi susjeda i mještana, koje su snimatelji zatekli u dvorištu obitelji Šušnjara, svodili su se na pitanje: tko je u stanju učiniti takvo strašno djelo? Osjećaji sućuti s tugom djevojčine obitelji smjenjivali su strah od nekog nevidljivog i sveprisutnog zla. Strah od kandži iracionalnog i želja da se bude na licu mjesta, na izvoru vijesti i detalja ovog strašnog događaja, već danima okupljaju mještane na špicama i trgovima. Kad su u gomili, ljudi se manje boje. Sutradan je Jutarnji list donio naslov: „Cijeli Trilj jedna obitelj“. U kadru se zatim pojavio Kristinin otac. Teškom mukom iscijedio je nekoliko riječi. U nevjerici se zapitao:
Z a š t o? Zar među nama ima nakaza koje su spremne učiniti takvo zlo? U njegovom očaju očitovala se činjenica da je izgubio dijete, zadnji razlog i smisao života roditelja.

Mnoge su majke te večeri šutke zastale pred TV ekranima. Neke od njih su se prekrižile, zazivajući dobrog Boga da njih i njihovu djecu zaštiti od monstruma. Kad su se sabrale, krenule su sa upozorenjima:
- I sada ti, kćeri moja, u sitne noćne sate sjedni u auto nekom mladiću koji je popio previše i želi se zabaviti!

Četiri dana nakon otkrića leša ubojica se predao policiji. Zlo se zove Luka Pezelj (25 godina), iz obližnjeg zaseoka Rošci. Kristinin otac govori kroz plač:
- Ma da, svi kažu da mu se sviđala, ali zašto mi ju je morao ubiti?

Sebični ubojica oteo mu je njegovo najmilije.

Kristina je tražila prijevoz na zabavu u obližnji Sinj. Imala je svoj plan, a autobusi cetinskim krajem voze rijetko. Lukavac je auto okrenuo u drugom smjeru, s izgovorom da mora svratiti doma po novac, a zatim će ju odbaciti kamo želi. Kad su došli u pust predio, stavio joj je ruku na koljeno. Djevojka je shvatila da je u stupici. Pezelj je taj moment objasnio istražiteljima:
- Kakav bih ja to muškarac bio da nisam ništa pokušao?

Vječita je krivica djevojaka koje su se našle u situaciji što dovode u napast! Zlo oduvijek stanuje kod nas. Ime mu je sebičnost, požuda, iznuda. Djevojka se grčevito branila. Istražitelji su dokazali da ju nije uspio silovati. Ta joj je okolnost vjerojatno presudila. Bijesni mladić zbog neutažene seksualne želje tresnuo je Kristinu šakom u glavu. Njegovu srdžbu iz časa u čas pojačavao je djevojčin otpor. U toj borbi Luka je zaradio brojne ozljede lijeve ruke i krvave podljeve po leđima. Luka Pezelj shvatio je da su stvari otišle predaleko i da će biti optužen za silovanje. Tada se odlučio na ubojstvo. Dohvatio je francuski ključ i svoju žrtvu umlatio dvadeset jednim udarcem u glavu i tijelo. Zatim je otišao kući i spalio njene stvari. Nije mogao zaspati. Potražio je brata u triljskom kafiću Ferrari.

Nakon ubojstva Pezelj je reagirao proračunato. Riješio se tijela i uklonio tragove. U iskazu policiji rekao je:

- Ušao sam u kuću. Mama je spavala, tata gledao televiziju. Umio sam se i razmislio što dalje. Kristinino tijelo odvezao sam do jame i tamo ga bacio. Vratio sam se kući. Mama se u međuvremenu probudila. Dao sam joj odjeću da je opere. Vratio sam se u Trilj, do Mosta gdje sam ostavio brata, s kojim inače spavam u istoj sobi. Ujutro sam oprao sjedala jer je bilo krvi na suvozačevu sjedalu. Brat je primijetio da su sjedala malo mokra, ali ništa nije pitao. Kristinine stvari zapalio sam u kominu svoje ostave.

Dok je prala Lukinu krvavu odjeću, majka ništa nije pitala. Ako i jest sumnjala da je Luka u nevolji, vjerovala je da njezin sin nije kriv. Možda je pomislila da je Vrag odnio šalu? Što ako je u Luku te večeri ušao sam Lucifer? Takvo nešto zasigurno je povjerovao ubojica. Zar bi normalan čovjek mogao polugom za montiranje kotača onako zvjerski udarati nježnu djevojku? Bio je spreman sam sebi oprostiti. Luka je istražnom sucu objasnio da ga je uhvatila panika kad je Kristini krv šiknula iz usta. Od tog trenutka više nije kontrolirao svoje postupke. Dalje se sve zbivalo pod utjecajem paničnog straha.

Luku su preuzeli psihijatri.Tužiteljica je predložila vještačenje i promatranje u Vrapču. Da to nije učinila ona, vještačenje bi po službenoj dužnosti naložio sudac. Psihijatri će dokazati ili opovrgnuti ubojičinu obranu da je izgubio kontrolu nad sobom. Dakle, sudac, tužiteljica i psihijatri vjeruju u iskonsku dobrotu ljudske duše. Možda se čovjek pod nerazjašnjivim okolnostima malo iščašio? Ili je bolestan? Možda stvar mogu riješiti elektrošokovi? I ne pomišljaju u čitav slučaj uplesti Zloga. Ubojičin branitelj nije mogao izdržati pritisak sredine, ili je i on povjerovao da je na djelu Nečastivi. Otkazao je obranu, pa je sudac optuženiku dodijelio odvjetnika po službenoj dužnosti.

Gotovo čitavu sedmicu nakon ubojstva Pezelj je odlazio na posao, ne prekidajući uhodani ritam svog života. U trenutku stezanja policijskog obruča opet je postupio sasvim racionalno. Predao se da bi umanjio kaznu za zločin. Svoj čin policajcima je prikazao kao slučajni pad i kobni udarac glavom:
- Razmišljao sam kratko što ću? Stavio sam je na suvozačevo sjedalo. Dosjetio sam se kako bi bilo dobro prikazati ovo kao silovanje.

Ubojičino razmišljanje, dosjetke i postupanje dokazuju da je čitavo vrijeme bio trezven. Maštovito je lagao ne bi li umanjio krivicu: djevojku je udario šakom u glavu da bi je osvijestio, stiskanje za vrat je njegova metoda reanimacije, grudnjak joj je strgnuo da bi poslušao kuca li joj srce, skinuo joj je gaće tek kad je odlučio da sve prikaže kao neuspjeli pokušaj silovanja, za međunožje ju je primio prilikom iznošenja tijela iz vozila.

Policija je objavila psihološki profil ubojice: radi se o sramežljivom i neiskusnom mladiću, koji se bojao žena.

Nije on umlatio Kristinu. Svemu je kriv taj mračni predmet želja. Kad mu je već dao seksualnost, Stvoritelj se trebao pobrinuti da mu osigura djevojku. U nedostatku zadovoljenja um Luke Pezelja se pomračio, njegova seksualnost pretvorila se u nesreću, prokletstvo.



Triljani su u šoku, jer u šest godina drugi put proživljavaju kolektivnu traumu. Zar Đavao obitava u njihovom selu? Svi se sjećaju 2002. godine, kad je za ubojstvo sedamnaestgodišnje Anđele Bešlić osuđen lokalni moćnik Ivan Bulj. Anđelino tijelo pronađeno je prekriveno granjem nakon mjesec dana potrage. Ubojica Bulj očigledno je u detaljima inspirirao svog kolegu, ubojicu u Luki Pezelju.

Ljudi se pitaju nije li njihovo mjesto ukleto i zbog čega moraju prolaziti kroz sve ovo? Vinko Plazibat poznaje Kristininog oca. Zajedno su radili u Cetinki:
- Strašno je ovo, u samo nekoliko godina dva puta proći kroz ovakvu strahotu ne bi lako podnijeli ni veći gradovi, kamoli malo misto kakvo je Trilj.

Ubojičin profil ne odudara od profila običnog mladića. Vlasnik kafića, u koji je Pezelj zalazio, o njemu kaže:
- Znaš šta, nikad u životu nisam ga vidio ni da je popio nešto, a kamoli da je povisio glas na nekoga. Ovdje ti svi viču, a on je bio miran kao bubica.
- Bio je fin i uredan momak. Izlazio je jedino u Trilj po kafićima i u slobodno vrijeme zaljubljeno popravljao stare automobile – kaže ubojičin rođak.
- Luka je za mene bio predobar. Idealan. Nikad stvarno ne bih pomislila da bi bio kadar napraviti ovo što je napravio. Ali tako je to. ..U svakome od nas čuči monstrum – kaže fizioterapeutkinja kod koje je Pezelj zbog bolova u leđima odlazio na medicinsku masažu.

Jedan gost kafića izrazio se riječima:
- Ispada da u bilo kome može čučati ubojica.

U tome i jest sav užas situacije. Okrutni ubojica je običan mladić koji prije podne radi u brodogradilištu, poslije podne popravlja old timere, a navečer izlazi u kafiće. Kao većina razmaženih ljudi misli da ima pravo na ostvarenje svojih želja. Zašto bi netko vozio skupi auto, bio u društvu s atraktivnim curama, ljetovao u hotelima, studirao u Splitu, a on ne? Onog tko mu se ispriječi na putu doživljava kao neprijatelja. Da nije bio satjeran u policijski obruč, vjerojatno bi nastavio život običnog mladića, s malim smetnjama u snu.

Nisu požuda i sebičnost od nedavno u našim redovima. Naši poroci su oduvijek tu. Novost je u tome da su nestale kočnice na putu ljudske zloće. Don Ivan Čubelić na misi zadušnici događaj je protumačio kao izraz poremećenih vrijednosti u modernom društvu. Itekako točna opaska! Današnji čovjek-masa, kako ga naziva Ortega, prezire „zastarjeli“ moral. Ne čini on to u korist nekog novog morala. Ne! On se ne želi podvrgnuti nikakvom moralu. U osnovi tog zahtjeva je životni stav osobe koja misli da ima sva prava, a nikakve obveze. Osobito su mladi, kaže španjolski filozof, oslobođeni svake dužnosti. Ortega kaže:
- Došli smo već do toga da se mladost upotrebljava za iznuđivanje. U stvari mi živimo u doba općeg iznuđivanja, koje se služi s dva sredstva, koja se nadopunjuju: iznuđivanje nasiljem i iznuđivanje ismjehivanjem. Jedno i drugo ima isti cilj: da se inferiorno biće, prosječni čovjek, osjeti slobodan od prisile svakog pokoravanja. (Pobuna masa)


Mladosti je sve dopušteno. Ako učini zlo, liječit ćemo je. Jer, nemoguće je da mladi čovjek bude toliko zao. Izgleda ipak da Đavo živi u svim našim selima. Luka Pezelj poziva se na svoju muškost, a muškarac oduvijek polaže pravo na zadovoljenje želje. Neki od njih ne znaju vladati strastima. Don Ivan kaže da je čin Luke Pezelja sramota za čitavi muški rod. Kad ju nije uspio iskoristiti, skinuo joj je i zapalio odjeću, unakazio leš i odbacio u jamu za strvine, kao neku robu s greškom.

Baudelaire je napisao da je najljepše Đavlovo lukavstvo u tome da nas uvjeri kako ne postoji. Možda ga ne vidimo baš zato što čuči u nama? Jer u svakom od nas čuči monstrum, kako reče Lukina maserka. Denis de Rougement u New Yorku 1942. piše traktat Udio Đavla. Nije njegova namjera bila da pod svaku cijenu dokaže Đavlovo postojanje. On kaže:
- Posrijedi je tek pokušaj tumačenja stanovitih ovovremenih mučnina i njihovo dovođenje u vezi s djelovanjem jedinog bića koje se tome raduje.

Ne misli pisac na Boga s bradom i cerekajućeg rogatog vraga koji se šulja po mraku i smišlja svoje pakosti. Vrag je navukao tu grotesknu srednjovjekovnu sliku crvenog bića naoružanog velikim trozupcem ili kozobradog i dugorepog fauna da nitko ozbiljan u njega ne povjeruje. Tako Zli ima slobodne ruke da unosi pometnju u svijet. Jer čovjek i dalje ne vjeruje da Zlo postoji. Boji se pogledati u lice stvarnim uzrocima. Rougement zaključuje:
- Vjerujemo u tisuću i jedno zlo, bojimo se tisuću i jedne opasnosti, ali smo prestali vjerovati u Zlo i bojati se istinske Opasnosti.

Ipak, u posebnim trenucima ljudi osjećaju Njegovu blizinu. Dok se ljudi u Trilju i Kristininom selu Vedrine ovih dana drže skupa moleći se Bogu za oprost grijeha i odvraćanje Sotone, mještani ubojičinog sela zatvorili su se u kuće i ne izlaze van. Rošci su obilježeni kao mjesto iz kojega je došao monstrum. Škure su zatvorene. Novinari izvješćuju da na otvorenom možete vidjeti samo policajce:
- Čak su i kokoši ostale u kokošinjcima.

Triljani su nasjeli na Luciferovo lukavstvo i povjerovali mu da ga nema među njima. Monstrum je došao iz zaseoka iza brda. A ubojičina familija duboko se ispričava i upućuje sućut. Brat Luke Pezelja kaže da ni u najcrnjim mislima nije slutio da će im se život ovako preokrenuti. Kao da osjeća da su postali oruđe Zla. Zato na uvijeni način moli da Cetinjani stanovnike Rošaca prime nazad u krug kršćanskog svijeta. U strahu su velike oči. Svi osjećaju prisutnost zla.


Da bi do kraja razumjeli užasni utisak koji je ovaj događaj proizveo na ljudima, zapitajmo se na trenutak o misterioznosti događaja smrti u životu svakog od nas. Neprihvatljivost smrti i strah od njenog dolaska oduvijek žive među ljudima. Iako vjera ljudima nudi utjehu da nakon vremenitog života slijedi prijelaz u vječnost! O tome se može filozofirati, ali kad se događa nama i našoj djeci, smrt ostaje nešto strašno. Uronjeni u život teško možemo imati razumijevanja za svoju granicu. Pozovimo na ovom mjestu u pomoć filozofa Wittgensteina. On je rekao:
- Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava.

Ovdje se dakako misli na vlastitu smrt. Vječni život za našu svijest jednako je zagonetan kao sadašnji, jer ga još nismo iskusili. Sugerira se da život treba živjeti dok traje, jer vremenska besmrtnost čovjekove duše nije zajamčena. Filozof još kaže:
- Rješenje zagonetke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena.

Slijepi smo za svoju granicu, jer rješenje zagonetke je s onu stranu horizonta. A tamo se ne možemo naluknuti prije vremena. Čemu onda briga? U svoje vrijeme, kad prijeđemo granicu života, doživjet ćemo i možda shvatiti vlastiti život. Znat ćemo da smo umrli. Možda ćemo susresti umrle rođake? Možda nam ususret dođu pjesnici Dante i Vergilije na svom putovanju iz čistilišta u krugove Pakla? Ali to će biti nova zagonetka, čiju istinu ćemo znati nakon prelaska preko neke nove granice.

Unatoč notornoj činjenici da se od smrti još nitko nije uklonio, kad ona nastupi ljudi uvijek prigovaraju: prerano je stigla, zašto na ovakav okrutan način, zbog čega baš u mojoj obitelji? Pričaju o bezbolnoj, brzoj smrti, umiranju u snu, lijepoj smrti, umiranju u zagrljaju žene... Toltečki vračevi iz kruga don Juana kažu da je svaka smrt užasna. Castaneda navodi zagrobno iskustvo jednog od njih:
- U smrti nema ničega sjajnog ni miroljubivog - rekao je Silvio Manuel.
- Jer pravi užas počinje umiranjem. Neprocjenjivom snagom koja se pri tom osjeća. Orao će iz tebe izgnječiti svaki treptaj svijesti što si ga ikada imao. (Orlov dar)



drazen-pavlic @ 14:11 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 8, 2008

 
Danas je blagdan Svete Obitelji. U pola sedam sam krenuo za Osijek. Moj novogodišnji pohod u Osijek, radi prisustvovanja inventuri zaliha tepiha i tepisona u trgovini Tepih centra, već je postao tradicija. Auto-put od Ivanić Grada bio je poluprazan. Dvadeset kilometara nakon Slavonskog Broda jedan krak se odvaja prema Đakovu.To je dionica buduće Slavonike, brze prometnice od Mađarske granice preko Osijeka za Tuzlu. Ta će cesta doprinijeti bržem razvoju Slavonije. Tako se bar očekuje.
Negdje 18 kilometara prije Đakova nazvao sam tetu Mihaelu. Ona je u mirovini u tamošnjem domu časnih sestara. Obradovala se i pozvala me da navratim. U Đakovu sam se malo izvrtio oko kružnog toka, dok nisam pronašao katedralu. Ušao sam u veliku hladnu crkvu. Svećenik je propovijedao o značenju Svete obitelji i svake obitelji u životu pojedinca. Govorio je o tome kakav primjer trebamo dati svojoj djeci, da ih ne upropastimo. Priuštiti im sve što požele ne znači usrećiti ih. Nisam čuo zvuk orgulja. Na podlozi tihog continua svirala je solo tamburica. Iz trbuščića te panonske školjke bisernice u dubinu prostora iskrili su kratki isprekidani titraji zvonkog zvuka, iscrtavajući melodijsku liniju pučkog napjeva U to vrijeme godišta. Vrckavi tonovi izvornog slavonskog glazbala kao neka nevidljiva maglica vijugali su između kolosalnih stubova i srca ljudi umatali Božjom dobrotom.
Izašao sam iz crkve. Stvarnost se odjednom ukazala u vidu zaleđenog pločnika. Oko mene pustoš i hladnoća đakovačkog nedjeljnog jutra. Vidim, ususret mi dolazi čiča. Prozborih: „Molim lijepo…“,  u nadi da će mi pokazati put prema samostanu. Ali me on ne vidje i ne ču. U svom je paralelnom svijetu. Točno u ravnini glavnog portala refleksnim pokretom desnice prekrižio se i nastavio kružiti svojom putanjom oko Sunca. Naišla je mlada žena koja je znala gdje je samostan.
- Rodila sam se ovdje. Đakovo poznajem kao svoj džep. Ispred nas je zgrada biskupije, a samostan je malo dalje.
Valjalo mi je proći uskim prolazom pokraj škole. Tapkao sam  po ledu i razmišljao o pravim zimskim cokulama koje nisam dospio kupiti na božićnom sniženju. Već sam pred kućom sestara Svetog Križa, još uvijek uspravan i na nogama. Časna na porti očekivala je moj dolazak. Odvela me na prvi kat, u sobu za goste. Izdužena prostorija namještena je u jednostavnom stilu: stol, tri stolice, krevet, umivaonik, ormar. Prošlo je nekoliko minuta. Onda je u sobu ušla teta, a za njom duh Božića. Srdačno me poljubila i ponudila doručkom. Zahvalio sam se. Zatim je teta pokušala s ručkom. Objasnih da sam na proputovanju za Osijek, gdje trebam prisustvovati inventuri. Kolače i mineralnu vodu nisam mogao odbiti. Teta se raspitivala za sve redom. Na kraju je rekla da je ona dobro. Dao sam joj primjerak knjige s pripovijetkama Tone i Hrvatski križari. Prisjećanje na drage ljude koji su nestali u vihoru rata izmamilo je suze na njene oči. Rekla je da se njen brat početkom svibnja 1945. iz sjedišta ustaškog redarstva u Ivanić Gradu odvezao vlastitim službenim automobilom. Prisjetila se priča koje je, sakrivena ispod stola, slušala u roditeljskoj kući. Stariji su iz predostrožnosti o sudbinama svojih suseljana pripovijedali tek kad bi djeca pozaspala. Bilo je izuzetno opasno širiti istinu o zlodjelima komunista. Milan je posljednji put viđen na samom Bleiburškom polju. Dok su trajali pregovori hrvatskih generala s Englezima, njegovi suputnici izviđali su okolni teren. Kad su se vratili do kola, Milana nisu zatekli. Pored vrata bila je samo lokva krvi. Povukli su se na uzvisinu uz rub šume. Uskoro su zaštektale teške partizanske strojnice. Vidjeli su kako snopovi ljudi padaju kao pokošeni. Svuda jauk i zapomaganje.Teta je na kraju rekla da prošlost treba zaboraviti. Ljudi na obje strane mislili su da čine ono što moraju. Treba se okrenuti sadašnjosti i budućnosti.
Na povratku iz Osijeka upravljač automobila okrenuo sam u smjeru Vinkovaca. Iako je posvuda ravnica, cesta prati davne međe i čini oštre okuke. Ernestinovo, most preko zaleđene Vuke, Jarmina…i na tridesetom kilometru napokon Vinkovci. Slijedio sam putokaze koji vode u središte grada. Krajičkom oka ugledao sam most preko Bosuta. Okrenuo sam auto i skrenuo na most, zatim lijevo uz Bosut sve do Perine kuće. On je stajao ispred putnih vrata i navirivao se prema početku ulice. Srdačno me dočekao.
- Idemo na ručak. 'Oćeš srednji ili vrhunski fiš?
- Paa…očito je srednji u blizini, a vrhunski malo dalje.
- Tako je. Znači vrhunski. Idemo u Vukovar. Najbolji fiš uvijek je pokraj rijeka. Tamo uvijek ima svježe ribe i znalaca koji je znaju pripremiti.
Slavonci su gostoljubivi, nema što. Sjetih se pravila da gladan čovjek ne smije u kupovinu, jer kupi i ono što mu ne treba. Gladan ne smije na put bez sendviča. Odgađam povratak kući. Idemo na ručak. Ušao sam u kuću da pozdravim Perinog oca. Sentići su u Vinkovce došli poslije rata iz Neuma, vlakom bez voznog reda. Ono malo vinograda i duhana nije moglo prehraniti gladna usta. S ponosom pričaju da je njihov duhan pušio Vladko Maček. Pero je tražio novinski papir da umota dar za mene, bocu mirišljavog traminca iz Iločkih podruma i litru domaće šljivovice, žute kao sunce juga. Stari se raspričao o svojim problemima. Sve u svemu je dobro, samo što mu susjed vadi mast. Kaže, tuče špicom u zid punu godinu dana. Jednom je tukao dok nije izbio ciglu. Umalo je pala na starog, koji je sjedio na otomanu.
- Pa, zašto tuče? – pitam.
- Ne znam. Vodio sam ga u kuću da vidi što je uradio. Ispričav'o se, al' opet tuče. Rušio je kuće u ratu, pa misli da more opet. Evo, vidiš gdje sam popravlj'o zid.
Prolazili smo kroz Nuštar. Pero je pričao:
- Ovdje su kuće za odmor viđenijih Vinkovčana. Kao svi bogataši, vole se maknuti malo u stranu.
Skrenuli smo s glavne ceste. Pero mi objašnjava da je to put koji je u vrijeme opsade Vukovara bio pošljunčan, a pored njega, po grabi sa sjeveroistočne strane, išle su kolone u Vukovar i iz njega. Sve dok JNA nije stegla obruč.
- U studenom 1991. u Vinkovcima je 20.000 dobro naoružanih boraca iz cijele Hrvatske, uključujući specijalce, čekalo je naredbu. Donošena je procjena da bi u slučaju proboja većina izginula. To je vjerojatno točno. Oficiri JNA svetili bi se za velike gubitke i izgubljenih tridesetak tenkova na ovom bojištu. Vukovar je morao pasti.
Pero je ljut na političare. Kaže da predizborne kampanje na ljude kao što je njegov otac ne djeluju. Oni su nasađeni od malena i ne mijenjaju stav.
- Tito je bio najveći zločinac, odmah za njim Pavelić. Sad se vidi mudrost Mačekova, koji u toj klaonici Drugog svjetskog rata nije htio sudjelovati – iznosi Pero telegrafski svoja mišljenja o velikoj politici i političarima.
- Odmah za njima je Tuđman. Ovi prvi su  ratni zločinci, a Franjo je gospodarski kriminalac.
Pero se ljuti na moćnike koji zbog svojih ideja u ratove uvlače obične ljude. Prije desetak godina moj davni gimnazijski prijatelj Boris Buden u svojim Barikadama pisao je isto: Tuđman je bio diktator bolesnog uma. Došao je na vlast da bi napisao svoje najveće povijesno djelo, umačući pero u krv „svoga dragog“ naroda.
Sjećam se prosvjeda izbjeglih Slavonaca na Jelačićevom trgu jeseni 1991. U očaju i tuzi zbog razrušenih domova i izgubljenih očeva i sinova uzvikivali su nešto što tada nisam razumio:
- Što si sve ovo započinjao, ako nemaš sredstava da naš obraniš!?
Mislio sam: što im je? Zar nisu svjesni da neovisnost i sloboda ima svoju cijenu? Sad znam da bi oni radije ostali na svojim kućnim pragovima, u sklopu bilo kakve Jugoslavije. Kad je stvorio „neovisnu“ Hrvatsku, Tuđman je svoju geopolitiku nastavio u Bosni. Mnogi će reći da je rat sa Srbima i Muslimanima bio neizbježan, još nakon 1989. i Račanovog i Kučanovog napuštanja kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Srbi su htjeli ojačati federativni centar, Hrvati i Slovenci veće ovlasti republika, Albanci neovisnost…Vojska je kanila pohapsiti razbijače Titove Jugoslavije. Nedostajao je samo glas Bogića Bogićevića, bosansko-hercegovačkog predstavnika u Predsjedništvu Jugoslavije. Da su ga dobili, te večeri Kadijević i društvo najprije bi uhapsili hrvatskog predstavnika Stipu Mesića, zatim sve ostale do najnižih razina. Ovako, nastavljen je neobjavljeni rat i ostvarenje alternativnog plana srpskog vodstva: iscrtavanje granica SAO krajine na zemljovidu Hrvatske. Daljnji razvoj događaja je poznat: masakri, jauci, kolone prognanika.
...
Nova je godina. Ništa osobito. Jedan dogovoreni datum u kalendaru. Crkva godinu započinje četrdeset dana ranije, prvom nedjeljom Kristovog došašća. Neki narodi rođenje Boga računaju po novom gregorijanskom, neki po starom julijanskom kalendaru. Vijetnamcima Nova godina pada ljeti. Školska godina počinje prvog rujna. Iako nema razloga za euforiju, prvi siječnja ipak se slavi se u cijelom svijetu. Ljudi priželjkuju da se dogodi nešto šokantno. Čak je manje važno da li je dobro ili loše. Tog jutra susjed je krenuo da mi čestita Novu godinu. Pogledao me crvenim očima i nateklim podočnjacima i ispričao kako mu je super bilo na dočeku:
- Susjed! Da ste me vidjeli u dva ujutro. Valcer smo plesali na magistrali! Ludnica!
Zato su 2. siječnja radna mjesta poluprazna. Prvih dana siječnja vladaju prehlada i crijevne tegobe. Neka taj 1. siječnja bude simbolika svakog novog početka. Tko zna koliko još prvih januara čeka na nas i koliko je novih jutara što još nisu zarudjela. Kako reče Nietzsche, čovjek treba znati kad je dan istrošen. Tad valja umetnuti spavanje, s nadom da će novo jutro donijeti svježinu. Gospodin Ivo uvijek govori da sve kritike u Tepih centru moramo izreći još u staroj godini. Kad ona prođe, valja joj okrenuti leđa i započeti novu. Njemačka čestitka kaže: „Sretno uklizavanje u Novu!“
U Googleovu tražilicu upisao sam ime i prezime mog davnog kolege Borisa Budena. Na ekranu su se pojavili razgovori koje je proteklih godina vodio s novinarima u Zagrebu i Beogradu. Godine 2002. pojavilo se beogradsko izdanje njegove knjige Kaptolski kolodvor. Tom prilikom Boris je novinarki M. Bazdulj izjavio:
- Deset godina ratovanja nikome nije donijelo ništa osim gubitaka. Ni jednoga heroja nisu naši ratovi ostavili iza sebe. Samo zločince, njihove žrtve, šačicu ratnih profitera i široke mase gubitnika. Ostalo su ruševine, socijalna bijeda, moralna sramota…
Eto, ja u polurazrušenom Vukovaru s Perom razgovaram o istoj temi, o kojoj piše Buden. I zaključci su nam slični. S tom razlikom što ih u našem slučaju donose same žrtve fatalne politike, dok je Boris o njima razmišljao iz perspektive Beča. Googleova tražilica povezala je mene, Peru i Borisa u jednom trenutku prosvjetljenja, koji je za mnoge stigao prekasno. Je li to slučajno?
Sat kasnije u restoranu Vrške čekali smo da nam skuhaju fiš, srednje zaljućen. Pridružio nam se mjesni ilustrator Teodor Jukić. Spomenuli smo legendarnog vukovarca Pavla Pavličića. U stvari, Pero se sjetio njegovog romana Ritam zločina, po kojem je Zoran Tadić snimio antologijski film. Pitanje je glasilo: postoji li nužna uzročno-posljedična veza između događaja? Zbiva li se išta slučajno? Naravno da slučajnost itekako postoji. Čudak u Pavličićevoj knjizi nije bio tog mišljenja.Tražio je pravilnost pod svaku cijenu. Odabrao je slučajnu žrtvu. Ubio je da bi se ispunila samo njemu znana statistika broja zločina u gradu. (Može li uopće normalan čovjek ubiti čovjeka? - pita se u jednom krimiću Hercul Poirot.)
Tirani bolesnog uma žrtvovali su tolike ljude da bi ostvarili snove. Jedan san zvao se: neovisna Hrvatska. Iskovane su i nove riječi. Govorilo se o hrvatskoj samobitnosti, u vrijeme i u svijetu kad političke i ekonomske samosvojnosti nema! General Markač je u društvu ministra policije otišao u božićni lov i prekršio pravila kućnog pritvora. Hrvatska vlada time je izgubila na vjerodostojnosti, zbog čega je generalu Gotovini propala prilika da bude pušten iz Sheveningena i brani se sa slobode. 1. siječnja ZERP je ipak stupio na snagu. Slovenci će idućih pola godine predsjedati Unijom. Bijesni su na Hrvate. Sad se mogu očekivati pritisci iz Europe. Hrvatska će na kraju balade odluku vjerojatno povući.
Drugi san snivao se malo istočnije, pod parolom: svi Srbi u jednoj državi!
Da li smo se Pero i ja predzadnjeg dana Stare godine slučajno sreli? Jesam li igrom slučaja na Novu godinu otvorio Googleovu tražilicu i ukucao ime starog prijatelja Borisa Budena? Mislim da su sve činjenice ovog svijeta uvijek tu, ali ih mi ne želimo vidjeti. Jučer i danas bio sam motiviran da ih vidim i povežem. To je jedina slučajnost koja je ovdje prisutna.
Vukovar je još uvijek pusti grad. Polja se obrađuju, ali su pojasevi uz cestu zarasli u drač koji krije mine. Sagrađene su i nove kuće, na obali Dunava pred završetkom je hotel s pet zvjezdica. Pero naglašava da je to najelitniji hotel u Slavoniji. Čitam ćirilični natpis:  Časovničarska radnja. Podunavlje je «mirno reintegrirano» 1997., kao kruna mirovne misije američkog generala Kleina. General je otišao u zasluženu mirovinu, Tuđman je upisao još jednu političku pobjedu, a Hrvatska je vratila dio teritorija na krajnjoj istočnoj točki. Ništa drugo spomena vrijedno nije se dogodilo. Većina Hrvata Vukovaraca i nakon tog datuma ostala je u Istri, Primorju i Zagrebu. Neki od njih dolaze samo vikendom, da pokose okućnicu i provjetre kuće.
Teodor Jukić priča da su njegovi preci u Vukovar doselili prije četiristo godina. To me podsjetilo na Šešeljeve govore. Držao ih je pred srpskim stanovništvom u slavonskim mjestima, iz kojih su četnici protjerali Hrvate. Jedan ulomak takvog govora vidio sam onih dana na vijestima Hrvatske televizije:
- A znate li zašto ovde u Slavoniji, pa ni u Mađarskoj, ljudi ne smeju duboko da oru? Zato jer se boje da ne otkopaju srpske kosti.
(smijeh u publici)
Šešelj je umirio nazočne i nastavio:
- Ovo je srpska zemlja! Ovde Srbi žive vekovima.
Teodor je Srbin, Pero Hrvat. Hrvati i Srbi u Vukovaru i Vinkovcima svakodnevno se susreću. Naučili su da moraju živjeti zajedno. Ako se ne radi o nekom zagriženom ekstremu, oni pričaju kad se sretnu na ulici, ponekad popiju piće.
Teodoru je 78 godina. Raspričao se o svom rodoslovlju. Kaže da Milorad Pavić u Hazarskom rječniku spominje nazive deset koljena unazad, a on dodaje još sedam.
- Nakon oca, dede, pradede, čukundede, pronašao sam nazive za još trinaest kolena.
Milorad Pavić se krajem osamdesetih, kao i mnogi drugi srpski akademici, angažirao politički. Od književnika svjetske slave prometnuo se u glavnog ideologa velikosrpstva i hvalitelja Miloševićeve politike. Javno je Miloševića nazivao spasiteljem ugroženog srpstva i pravoslavlja. U voždu je vidio nekog tko može razriješiti jugoslavensku krizu. Podupirao je parolu da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj državi:
- Zašto bi se Nemci smeli ujedinjavati, a Srbi ne? Zašto bi Europi smetala velika Srbija,                                                    a ne smeta joj velika Nemačka?
Više puta je izričito rekao da su Hazari iz njegovog leksikona zapravo Srbi. Pod natuknicom Hazari na strani 139-144. u izdanju Prosvete iz 1985. Pavić piše:
- U carstvu su najbrojniji Hazari, svi ostali su u sasvim malim grupama. Administrativna podela carstva, međutim, ide za tim da ovo ne pada u oči…samo jedan od čisto hazarskih okruga nosi naziv hazarskog okruga, a ostali su ime i mesto u državi dobili na druge načine. Na severu je, na primer, izmišljen ceo jedan nov narod koji se odrekao hazarskog imena…Hazari nose najveći teret vojnih obaveza kao najbrojniji, ali su zapovednici iz ostalih naroda podjednako zastupljeni…U vreme ratnih opasnosti iz pojmljivih razloga opisani odnosi u carstvu se menjaju. Tada se Hazarima daju veće slobode, gleda im se kroz prste, obnavljaju se sećanja na njihove slavne pobede u prošlosti, jer oni su dobri vojnici, koplje i sablje mogu hitnuti i nogom, seku s dve ruke odjednom…“
Očita je aluzija na odnose Srba, Vojvođana, koji su se odrekli srpskog imena, i ostalih naroda u Jugoslaviji, te na Miloševićev govor na Gazimestanu. I akademici vjeruju u mitove! Eto zašto je Krleža mogao izjaviti:
- Spasi me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.
Da ironija bude veća, Mirko Kovač u razgovoru za novogodišnji Feral Tribune kaže da je Pavić zapravo Hrvat, koji je poput nobelovca Ive Andrića, odlučio da bude Srbin. A Emir Kusturica, kaže Kovač, snagom volje prestao je biti „Bosanac“ i postao Srbin. Svoje korijenje pronašao je u stablu srpske obitelji i prezimena Krivokapić.
Tošo je hitrim potezima olovke pravio moju ilustraciju. On inzistira na nazivu ilustracija, jer ne radi se o karikaturi. Za Perine šahovske knjige narisao je pet stotina krokija slavonskih i hrvatskih šahista. Dok je vukao linije po papiru, tražio je da nastavim s jelom.
- Eto. Rišete me dok jedem. I sad će moji prijatelji dobiti nove dokaze za svoje tvrdnje! Oni kažu da unatoč mojoj vitkoj liniji puno jedem.
Dok smo se Pero i ja častili pečenim smuđem i somom, Teodor je prešao za susjedni stol i počeo „ilustrovati decu“. Iako radi iz zadovoljstva i za pokoji mješanac, ipak je na kraju od Vukovaraca vikendaša za pet dječjih portreta primio skromnu nagradu.

Vrijeme je bilo tmurno. Površinom sive dunavske mrcine dugačka šlepa probijala se prema Mađarskoj. Udaljeni šum motora remorkera i valova nalikovao je huku vremena. Pala je noć. Sa srpske strane, na mjestu gdje je nekad pristajala skela, žmirkala su svjetla. Nizvodno su se nazirali tamni obrisi Ade, koja je i dalje u posjedu srpske vojske.
U Vinkovce smo se vraćali magistralnim putom koji vodi kroz Borovo. Šutjeli smo. Brzi ritam isprekidane bijele linije ispirao nam je mozgove od onog što smo vidjeli ili tek slutili. Za to vrijeme mrak s lijeve i desne strane automobila krio je svoje tajne. Zbog buke motora nismo mogli čuti lepet krila duša koje su se još prije šesnaest godina izdigle iz mrtvih tijela vukovarskih žrtava. One dan danas sablasno kruže pustim krajolikom, ne znajući kojem Bogu da se upute: katoličkom, pravoslavnom ili židovskom. Zaustavljaju se nad otvorima podruma, iz kojih tupo odzvanjaju jeke neuslišanih riječi: „Nemojte, imam djecu!“

2. siječnja 2008.
drazen-pavlic @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 3, 2008
RELIGIJA ZA ODABRANE

«Zabluda (vjera u ideal) nije sljepoća, zabluda je kukavičluk.»
(Friedrich Nietzsche, Ecce homo)


Božić je. Ljudi se žale da nema pravog ugođaja, jer nije pao snijeg. Ne možemo zapjevati Berlinovu pjesmu: «Bijeli Božić zasjao, kao zlatni brijeg i u sobi ostao, jer je vani snijeg.»

Svećenik na zornici govori da bismo ono što simbolizira Božić trebali postaviti za svoj cjelogodišnji program. Nakon obreda, ljudi se zaustavljaju kod makete betlehemske štalice. Tope se od miline prizora dječjih ručica što vire iz kolijevke, razmišljaju o radosti stvaranja i čudu novog života. Ispunjava ih blaženstvo, trenutačno dobivaju poticaj da čine dobro. Međutim, nakon blagdana Sveta tri kralja vraćaju se uhodanom načinu života i propuštaju činiti dobra djela. U velikim prodajnim centrima ljudi ostavljaju novac i zadužuju se, pohlepa im isušuje dušu. Blagdanski stolovi pretrpani su hranom i pićima jer ljudi žele nadoknaditi oskudicu. Nakon praznika, bolnice se pune bolesnicima s probavnim smetnjama i želučanim tegobama. Iz godine u godinu naši duhovni pastiri ponavljaju apele za odbacivanje vrijednosti potrošačkog društva. Ne pomaže. Ne možete ljude samo tako uvjeriti da promjene navike. Proći će još mnogi Božići i Uskrsi i s ambona će se uvijek iznova čuti protest protiv ispraznog načina života i poklonstva materijalnim vrijednostima.

Zorica je samosvjesna djevojka, student Ekonomskog fakulteta. Izjavljuje da ne ide na misu, jer njoj crkva ne znači ništa.
- Stani makar u kut i budi sa mnom u Božjoj kući, jednom u godini!
Majčin zaziv nije promijenio Zoričin stav. Tek, zbog suza u očima žene koja ju je rodila i odgajala u kršćanskom duhu ipak je otišla na Božićnu poldanicu. Mlada studentica posvećena je znanosti, odana duhovnim vrijednostima. Međutim, kršćanska tradicija čini joj se staromodnom i nedovoljnom za njen svjetonazor. Ona želi pripadati novom svijetu. Vlasnik internetskog portala www.index.hr gospodin Babić u nedavnom talk showu izjavio je da je religija oblik praznovjerja. Unatoč tuzi i razočaranju njenih roditelja, u Zoričinom stavu nema, dakle, ničeg čudnoga. U vrijeme puberteta i dozrijevanja samosvijesti rađa se protest protiv onog u što vjeruju roditelji. Kućnom odgoju usprkos. A za odluku da se krene duboko religioznim putem potrebna je svojevrsna inicijacija. Nešto što će nam u jednom intenzivnom trenutku stubokom promijeniti percepciju.

Kakav značaj imaju vrijednosti svakodnevnog života u odnosu na istinsku duhovnost? Što mogu značiti slikoviti prizori rođenja Boga s jaslicama, pastirima i kraljevima, u poredbi s religioznošću kakvu je na svom životnom putu svjedočio Isus Krist? Zimski ugođaj, bogata trpeza, božićne pjesme i darovi ispod jelke nisu sredstva koja Zoricu mogu obasjati svjetlošću nove spoznaje i otrgnuti je od praznih vrijednosti svakodnevnog života, te je navesti na put istinske duševnosti.

Možda je današnje kršćanstvo izgubilo snagu koju je imalo u Isusovo vrijeme i kao takvo nema sposobnost da preobrazi ljude? Nije li popularnost novih bajki znak da tradicionalna duhovnost gubi na uvjerljivosti? (Harry Potter, Gospodar prstenova) Istini za volju, u svim civilizacijama tek su malobrojni uspijevali pronaći snage za posvećeni život. Kao što reče Zorica dok bijaše malena djevojčica:
- Mama, ja bih rado bila dobra. Ali kad je to tako teško!
Zato što je teško biti dobar, jer traži velika odricanja i odbacivanje svega što smo do tada smatrali važnim, potpuni život prema Božjem planu je prikladan samo za odabrane snažne ličnosti. Štoviše, za takvo nešto mora doći pomoć i poticaj izvana. Čovjek se sam od sebe ne može popraviti i promijeniti.

MASOVNA RELIGIJA NE MOŽE RIJEŠITI PROBLEM. TREBA NAM RELIGIJA ZA ODABRANE JAKE LIČNOSTI

Isus je susreo ribara Šimuna i njegove drugare na Genezaretskom jezeru, pozvao ga da ostavi sve stvari i pođe za njim. Za divno čudo, Šimun, kasniji Petar, to je i učinio. Isti onaj čovjek koji je pokazao tolike slabosti kad je pred vojnicima zanijekao da poznaje Isusa. Očigledno je Isus učinio nešto što je prenerazilo i hipnotiziralo priprostog ribara. I jest, jer je s njim imao plan. Nakon čudesnog ribolova, rekao mu je:
- Ne boj se! Od sad ćeš loviti ljude.
Tada Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov zajedno sa Šimunom izvukoše lađice na zemlju, ostaviše sve i doista pođoše za Isusom.
Prema Evanđelju po Mateju , Isus je ugledao čovjeka po imenu Matej Levi gdje sjedi u carinarnici i rekao mu: «Pođi za mnom.» On je ustao i pošao za njim.
Takvi obrati u životima ljudi ne bi bili mogući, da nisu osjetili neku magičnu snagu Isusove osobe, moć njegove riječi. U članku o Strahu pred Bogom Pero Vidović navodi da u Novom zavjetu izraze koji označuju strah susrećemo više od 150 puta, a slučajeve zaplašenosti na tridesetak mjesta:
- Glavari svećenički i pismoznanci tražili su načina kako da pogube Isusa, ali «bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovom naukom» (MK, 11, 8).
Evanđelista Matej o tome kaže:
- Kad je Isus dovršio ove riječi, mnoštvo je naroda bilo zadivljeno njegovim naukom. Jer je učio kao onaj koji ima moć, a ne kao njihovi pismoznanci.

Vidović navodi daljnje primjere u kojima je Isus svojim čudima uskovitlao emocije i prouzročio jak strah, koji se zatim pretvorio u obožavanje:
- Učenici su se prestrašili kada su vidjeli Isusa «gdje ide po moru i približava se lađici» (Iv 6, 19). Epifanijski je strah često blizak slavljenju Boga, pretakao se zapravo u zanos i slavljenje, kako voli zamijetiti evanđelist Luka. Nakon što je Isus riječju ozdravio uzetoga na nosiljci, kojeg su pred njega stavili kroz krov kuće, «sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: 'Danas vidjesmo nešto neviđeno'.» (Lk 5, 26)…Kod Luke je katkad teško razgraničiti strah, zanos i slavljenje prigodom Isusovih silnih djela.


Isus je upotrijebio sredstva inicijacije da pridobije čovjeka koji će postati prvi papa. Jedan drugi čovjek, za kog Isus u tom trenutku nije imao plan, nije smogao snage da prihvat savjet:
- Neki ga predstojnik zapita: «Učitelju dobri, što moram činiti da postignem vječni
Život?» Isus mu odgovori: «Što me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar. Znaš zapovijedi: Ne čini preljub! Ne ubijaj! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku!» On odvrati: «Sve sam to držao od svoje mladosti.» Kad je to čuo Isus, reče mu: «Još ti ostaje jedno: Prodaj sve što imaš i daj siromasima, i imat ćeš blago na nebu. Tada dođi i pođi za mnom!» Na ove riječi on se veoma ražalosti, jer je bio vrlo bogat.

Ove primjere iz svetih spisa propovjednici često koriste ne bi li naglasili da je odluka na nama, naglašavajući prednost duhovnih vrijednosti nad materijalnima. To je osnovni smisao kršćanstva. Ali, sjetimo se, teško je biti dobar i obratiti se. Za nešto takvo ipak je potrebno da s neba na čovjeka padne naročita milost! Što bi to uopće trebalo biti? U najmanju ruku čovjek treba osjetiti zajedništvo s Bogom. U religijama svijeta pronalazimo slične misli u pogledu odluke pojedinca da se saobrazi s božanskim.




UČENJE DON JUANA. VEZE I SLIČNOST S NAŠOM TRADICIJOM

O tome uvjerljiva svjedočanstva daje Carlos Castaneda, opisujući kako ga je indijanski vrač don Juan Matus pridobio za put znanja i čarobnjaštva. Nakon prvih iskustava došao je na prekretnicu: nastaviti dosadašnji način života ili posvetiti se putu znanja. Nije mogao produljiti objema stazama. Put k znanju traži cijelu ličnost. Čovjek, koji se predao znanju, spoznao je da je normalan život zauvijek iza njega. On se ne želi vratiti. Da bi doživio relativnost i ograničenost mjerila dotadašnjeg svijeta, morao je izvana doći snažan impuls. Sam don Juan je za promjenu svijesti učenika, kojeg je odlučio uloviti ili pridobiti za svoje ciljeve, koristio osobiti udarac dlanom ispod lopatice. Kad bi se odabranik pribrao, vidio bi ono što je njegov učitelj htio da vidi. Njegova bi se svijest trenutačno promijenila. Castaneda je podrobno opisao metodu kojom je don Juan učenicima trenutačno dizao svijest:
- Zatim ju je zvučno pljesnuo po leđima između lopatica, doslovno izbijajući sav zrak iz njenih pluća. Na trenutak više nije bila kadra udahnuti, pa se onesvijestila.
Kad je opet došla k sebi, bila je u kući. Krvarila je iz nosa, u ušima joj je šumjelo, disala je ubrzano i nije mogla izoštriti pogled. Savjetovao joj je da udahne duboko osam puta. Iza svakog udisaja sve je postajalo jasnije. U jednom trenutku cijela soba je postala žarko bijela; sve se žarilo jantarnim svjetlom. Bila je omamljena i više nije mogla duboko disati… Tada joj je don Juan počeo govoriti. Izveo ju je iz kuće i pokazao da se svijet podijelio na dvije polutke. Lijeva strana je bila jasna, no desna strana je bila obavijena jantarnom maglom. Rekao joj je da je monstruozno i pomisliti da je svijet shvatljiv i da smo mi sami shvatljivi. Rekao joj je da je ono što opaža jedna enigma, misterij koji se može prihvatiti jedino u poniznosti i strahopoštovanju. Tada joj je otkrio pravilo. Misli su joj bile tako savršeno bistre da je razumjela sve što joj je rekao. Pravilo joj se činilo prikladno i jasno samo po sebi.

U svojih osam knjiga Castaneda detaljno opisuje drevno učenje indijanaca iz plemena Tolteka. Obzirom na visinu letvice koja je pred učenike postavljena, uspjeti mogu samo oni koji se cijelog preostalog života na zemlji maksimalno trude. Don Juan kaže da bi samo luđak pokušao na svoju ruku postati čovjek sa znanjem. Čovjeka koji trezveno razmišlja u to moraš uvjeriti. Ali ništa se ne događa preko noći. Kad jednom odlučimo, slijedi mukotrpni put samoizgradnje:
- Nešto nas mora tjerati da bi učili. Toliki trud nitko ne poduzima svojevoljno. (don Juan)

Imamo dovoljno razloga da vjerujemo kako je Isus, baš poput don Juana, naročitim nadnaravnim sredstvima pridobivao sljedbenike za svoj put. U krajnjoj liniji, govorničkim umijećem, snagom osobnosti koja je izbijala iz svake njegove riječi. U njihovoj postojanosti učvrstila su ih čuda koja je Isus činio, a apostoli vidjeli svojim očima. Unatoč svemu, kad je bio uhićen i umirao na križu, neki od njih su ga se odrekli. Lako je bilo slijediti živog učitelja pod štitom njegove karizme. Sad su pod pritiskom realnih teškoća morali smoći snage da sami nastave apostolski put znanja i vjere. A to nije bilo lako.

Don Juanova grupa posvećenih ratnika sastojala se od šesnaest osoba, koja prema strogom redu živi u manjim grupama. Svaki od njih je besprijekoran čarobnjak potpuno predan učenju, te ima određen zadatak. Oni su naguali, snivači i lovci ili tragači. Zajednički se trude pronaći pukotinu između svjetova i put k slobodi.
Možemo taj cilj nazvati i drugim imenima: spasiti se, pronaći život vječni, dospjeti u carstvo nebesko. Cilj je sličan: odbaciti materijalno, ono što sputava čovjeka i razviti nepropadljivu svijest ili duh/dušu. Nisu li u svom celibatu takvim ciljevima posvećeni redovnici i svećenici? Ne teži li buđenju samosvijesti i prosvjetljenju jednom novom duhovnošću i naša studentica Zorica?

Tko želi biti don Juanov ratnik ne smije ništa posjedovati. Tko je vezan za stvari, na njega se lako može utjecati. Ratnicima je potrebna sloboda, a ne zavisnost od navika i materijalnih dobara. Počinjemo uvidom da nam za život treba veoma malo. Moramo povjerovati da smo u stanju ovo malo sebi osigurati svaki dan i da o tome ne moramo tjeskobno brinuti. Ogromna većina stvari koje koristimo u životu uglavnom nam ne trebaju, mogli bismo živjeti baš kao ptice nebeske iz Isusovog govora na gori. Kad bi većina ljudi prihvatilo ovo načelo, bio bi to kraj shopping lanaca! Sličnosti dva učenja zrcale se u mnogim postavkama: svaki dan može biti posljednji na zemlji, smrt nije kraj, to je samo kraj života na zemlji i prelazak u treću pažnju (don Juan), ili izlazak pred posljednji sud i nastavak pročišćavanja duše kroz čistilište na njenom putu u nebo. (Kršćanstvo)

Što traži don Juan od svojih ratnika? Da se oslobode briga i tjeskoba koje rađa ovisnost o materijalnim potrebama. Želi ih naučiti da nauče kako se osloboditi psiholoških pritisaka, bilo da ih uzrokuje naša okolina ili mi sami. Ukratko, želi da prihvate duhovne vrijednosti, a odbace materijalne. Materijalni svijet tu je samo da ljudima ovozemaljski život učini ugodnijim. Krajnji cilj je napor da se sačuva duh, kad jednom napusti tijelo. Ali ne traži don Juan to od svih ljudi, već samo od odabranih jakih ličnosti, koji za takav način života imaju fizičke i duševne predispozicije (dvostruko svjetleće tijelo)



Zar Isus Nazarećanin ne želi isto to? Poslušajmo kako je govorio: «Nemojte skupljati bogatstvo ili kupovati suvišnu robu. Možete biti okradeni. Skupljajte blago s Bogom, pa vas nitko neće okrasti. Morate odabrati. Želite li potratiti život samo na bogaćenje ili želite činiti ono što Bog traži? Jedno i drugo se ne može.»

I kod Isusa, čijeg se rođenja za naše spasenje u ovom vremenu rado prisjećamo i slavimo ga, primat ima ono duševno. («Tražite najprije Božje kraljevstvo i sve drugo će vam se dodati») Po našoj duhovnoj komponenti imat ćemo prijelaz iz vremenitosti u vječnost.

Kad čujemo govore današnjih kršćanskih svećenika i kardinala i njihove neuspješne pozive na promjenu ljudske duhovnosti, pitamo se nije li crkva izgubila na uvjerljivosti jer se udaljila od izvornog učenja?

Može li se što drugo očekivati u jednoj masovnoj religiji? Nije li ovo crkva svetog Pavla, a sve manje Isusova crkva? Nismo li zatočenici Saulove interpretacije evanđelja? U svojoj poslanici Korinćanima on o svom prvom susretu s uskrslim Kristom kaže:
- Ako se moram hvaliti, ne koristi doduše, doći ću na viđenja i Gospodnje objave. Znam čovjeka u Kristu koji je prije četrnaest godina – da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u treće nebo. Znam da je taj čovjek – u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u raj i čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije slobodno govoriti. Time ću se hvaliti, a sobom se ne ću hvaliti, osim svojim slabostima. Jer kad bih se htio i hvaliti, ne bih bio bezuman jer bih istinu kazivao.
Na genijalno učenje povijesnog Isusa Pavle je nadovezao svoju teologiju. Svoje poslanje opravdao je naprosto time što mu se Isus ukazao i odabrao ga za svog proroka.
Pavlov teološki novum u odnosu na Stari zavjet opisuje Tomislav Ladan u Etymologiconu. U poglavlju Životu u Bibliji Ladan navodi da drevnim Izraelcima živ čovjek nije bio 'utjelovljeni duh', već 'produševljeno dijelo'. Punoća života bila je pak u krijeposti i snazi tijela i njegovih funkcija, u sposobnosti za životni užitak. Život kao poslušnost Božjim zakonima ima svoju ćudorednu stranu. Zdravlje i snaga ovise prije svega o Božjoj volji:
- Bitna je značajka starozavjetnih knjiga da mrtvaci nikako ne žive, jer samo živi slave Boga. To jest: zapravo Stari zavjet ne poznaje život poslije smrti, sve do posljednjih knjiga. A kad se ta ideja javlja, shvaća se samo kao uskrsnuće tijela.
Ladan u nastavku teksta primjećuje da Isus svojom koncepcijom života kao vječnog života u budućem svijetu nadilazi starozavjetnu koncepciju. Konačni razvoj te misli pripisuje se Pavlu, vjerojatno pod grčkim filozofskim utjecajem:
- Prema Pavlu, smrt života prema tijelu (puti) jednaka je uskrsnuću od smrti u grijehu. A taj novi život je život duha...Kršćanin istinski živi tek kad ubije u sebi djelatnosti puti posredstvom duha.


Dvadeset prva je nedjelja godine C. Čitanja, koja se danas čitaju u katoličkim crkvama, govore o tome kako je uzak prolaz kroz koji će proći oni koji će se spasiti! Metafora uskog prolaza podsjeća me na don Juanove ratnike, koji su u povišenom stanju svijesti vidjeli most i na kraju mosta uzak otvor. U jednoj vježbi Silvio Manuel držao ga je objema rukama otvorenim, a Castaneda se navirio u nj i gotovo poginuo:
- Prešli smo most…Činilo se kao da Silvio Manuel i Eligio drže strane okomitog raspora veličine čovjeka…Iza ulaza nije bilo ničega. Ipak, sve je do vrha bilo ispunjeno nečim što je bilo ništa. Oči su mi bile otvorene; sva osjetila u stanju pripravnosti. Napregnuo sam se, pokušavajući vidjeti što je ispred mene. Ali ispred mene nije bilo ničega. Ili, ako je nešto i postojalo, nisam to mogao pojmiti. Moja osjetila nisu bila naučena da takvu pojavu shvate kao nešto što ima ikakvog značenja. No, odjednom mi se sve razjasnilo ili, bolje, ništavilo sam shvatio tako jasno kao nikada prije ni kasnije. Osjetio sam kako mi se tijelo odcijepilo. Iz mene je nahrupila neka sila, probijajući se prema van. Rasprsnuo sam se, ali ne u figurativnom smislu. Odjednom sam osjetio kako me neka ljudska ruka ščepala prije no što sam se raspao.
Naugal žena je prešla prijeko i spasila me. Eligio se nije mogao maknuti, jer je držao otvor, a Silvio Manuel je držao četiri žene za kosu, po dvije u svakoj ruci, spreman da ih ubaci unutra. Pretpostavljao sam da je čitav događaj morao trajati barem četvrt sata, ali tada mi se nije činilo da bih morao brinuti o ljudima oko mosta. Vrijeme kao da je bilo nekako odloženo. Četiri žene su vidjele otvor i kroz njega drugi svijet; a ja sam tamo doživio pravi osjećaj smrti.

Bilo je to zavirivanje u drugi svijet. Za taj ulazak, kad dođe vrijeme, spremali su se ratnici don Juana. Uzašli su pred Castanedinim očima svojim astralnim tijelima, a Castanedi su se njihova tijela činila kao svjetleće točke koje su se uzdizale na nebo i nestale i daljini (točnije, u visini!).
Doista, samo odabrani mogu u kraljevstvo nebesko. Velika je Gospa i crkva slavi Marijino uzašašće na nebo. Marija je prva ljudska osoba koju je Bog povukao na nebo i to tijelom. 1. studenoga 1950. papa Pio XII oglasio se apostolskom konstitucijom Munificentissimus Deus (Predarežljivi Bog). U njoj se kaže:
- Bezgrešna Bogorodica vazda Djevica Marija, ispunivši tijek zemaljskoga života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu.

Gabriel Garcia Marquez u svom romanu Sto godina samoće ovako zamišlja uzdignuće svete žene na nebo:
- Tek što bijaše počela, Amaranta primijeti da je lijepa Remedios sva prozirna od jakog bljedila.
- Ne osjećaš se dobro? – upitala je.
- Lijepa Remedios, držeći drugi kraj plahte, osmjehnu se sažalno.
- Naprotiv – reče – nikad se nisam osjećala bolje.
Tek što to reče, Fernanda osjeti kako joj neki blagi vjetar svjetlosti otrgnu plahte iz ruku i razvi ih koliko bijahu široke. Amaranta primijeti neko tajnovito treperenje u čipkama svojih podsukanja i htjede se prihvatiti plahte da ne padne, u času kada se lijepa Remedios počela dizati. Ursula, već gotovo slijepa, jedina je bila toliko sabrana da je mogla sagledati suštinu tog nezaustavljiva vjetra i pusti plahte na milost svjetlosti, motreći lijepu Remedios kako joj rukom domahuje oproštajni pozdrav kroz blještavo lepršanje plahti s kojima se dizala i koje su s njom odlazile preko skarabeja i dalija i s njom prolazile zrakom gdje završavaju četiri sata popodne i izgubiše se s njom zauvijek, u visokom zraku gdje je nisu mogle doseći ni najviše ptice sjećanja.
Stranci, dakako, zaključiše da je lijepu Remedios na kraju stigla neumitna sudbina pčele matice i da je njena obitelj pokušala spasiti svoju čast izmišljotinom o uznesenju. Fernanda, puna zavisti, na kraju prihvati čudo i dugo se kasnije molila Bogu da joj vrati plahte.

Karmeličanin Dario Tokić u ljetnom dvobroju Glasa Koncila povodom Velike Gospe, najdražeg blagdana među kršćanima, progovorio je s teološke točke gledišta o čudu Marijinog uznesenja. Tijelo, kaže nije potrošački element. Ono ima svoje dostojanstvo, jer njime izražavamo osobnost. Tokić polazi od jednostavne činjenice da na ovom svijetu od tri dimenzije sve činimo tijelom. Njime izražavamo sve, pa i plemenite osjećaje. Današnje vrijeme iskazuje osobitu brigu za tijelo, kroz skrb za zdravlje, tjelesni izgled i slično:
- Trebalo bi ići korak dalje od te površnosti, te istaknuti ono što mi zovemo otajstvom tijela. «Ne mile ti se žrtve, nego si mi tijelo pripravio», kaže starozavjetni psalmista u stihu, pomoću kojega poslanica Hebrejima, a s njome i mi kršćani, tumačimo Kristovo poslanje.

Doktor Tokić, jednako kao Pavao, kaže da tijelom odražavamo Božju ljepotu:
- Naše je tijelo predodređeno za blaženo gledanje Boga... Zapravo je riječ o proslavi i spasenju čitavoga čovjeka, njegove tjelesne i duhovne komponente. Biće je lijepo naprosto kao takvo, zato što nosi trag ljepote Božje. Marija je u svim segmentima života lijepa, privlačna, jer u svemu odražava ljepotu Božju… Marija privlači jer je njezin život bio takav, da bi svatko poželio biti u njezinoj blizini i u toj se blizini osjeća dostojanstvenije, ljudskije, bliže Bogu.

Činjenica je da ljepota privlači. Premda se o Marijinom fizičkom izgledu ne zna ništa pouzdano, kao ni o Isusovom, oduvijek ih zamišljamo kao lijepe ljude. U filmu, koji se ove nedjelje poslije podne prikazivao na TV, radi se o mladoj djevojci koja je otišla plastičnoj kirurgu. On joj je stavio usatke, nategnuo kožu, ispravio usta, nos i cura je po svim stereotipima današnjice postala ljepotica. Čak je glumila u predstavi «Američka boginja». Mislila je da će na taj način dosegnuti sreću. No, unatoč tome što je promijela lični opis i uspjela u životu, momak kojeg je željela iskoristio ju je u nekoj hotelskoj sobi i ostavio. Na odlasku joj je rekao da mu se ona gadi. Sva u suzama i očajna otišla je svom kirurgu i tražila od njega da joj izvadi usatke i vrati njen prijašnji izgled. Ha! I to je bio happy end. Vratila se bivšem dečku, koji ju nije prestao voljeti.

A Sveti Pavao o uznesenju tijelom kaže:
- Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.

Ostaje, dakle, zagonetka kako ćemo u onaj dan uzići na nebo! Dušom svakako. Tijelom da, ali kakvim? Astralnim ili krvlju i mesom?

Kakav je bio stvarni, povijesni Isus i koja je bit Njegovog učenja? Evanđelja kao pismena svjedočanstva o Isusovom životu i značenju, nastala su četrdesetak godina nakon njegove smrti. Ranije se uspomena na njega i učenje prenosila usmenom predajom:
- Na početku je bilo usmeno propovijedanje, usredotočeno na «kerigmu» koja je naviještala otkupiteljsku smrt i uskrsnuće Gospodinovo…Osim apostola, posebni pripovjedači kao «evanđelisti» pripovijedali su te evanđeoske uspomene u obliku koji se snagom ponavljanja sve više ustaljivao. Uspomene su se predavale i oblikovale u vjeri da je Isus uskrišen i proslavljen kod Oca...Uskoro, a osobito u vremenu kad su počeli nestajati «očevici od početka» , osjetila se potreba zapisivanja...(Novije istraživanje je) pokazalo da je put od Isusa i predaja o njemu do sinoptičkih Evanđelja složeniji nego što je to zamišljala stara Crkva…Svakako ni apostoli ni drugi propovjednici i pripovjedači evanđelja nisu prvenstveno nastojali donositi 'povijest' u tehničkom smislu riječi. Cilj im je bio manje profan a više teološki. Govorili su da bi ljude obraćali i izgrađivali, vjeru budili i osvjetljavali te je branili od protivnika.

Iako pisci uvoda i komentara Jeruzalemske Biblije smatraju da su evanđelisti izvještavali na osnovi istinitih i provjerljivih svjedočanstava, što je tražila čestitost njihove savjesti i želja da ne dadu povoda za napade, ipak priznaju da su njihovi autori svoje «istinite» izvještaje o Isusu pisali s namjerom da budu u službi religije u nastanku.

Ivan Evanđelist Šarić u uvodu u Novi Zavjeti kaže:
- Kad se pokazala potreba da kršćanski propovjednici i pismeno poučavaju zajednice koje su osnovali u Palestini, Siriji, Maloj Aziji, Grčkoj i Italiji, počeli su im pisati poslanice kao nastavak svoje pouke. Tako je u vremenu od oko 50. do 110. godine po Kristu nastalo 27 svetih spisa iz kojih je prva Crkva čitala za vrijeme bogoslužja.»

Određen zaborav i skretanja s puta prve crkve uočavali su svećenici i redovnici tijekom povijesnog razvoja crkve. U svom slavnom romanu Umberto Ecco opisuje jednu takvu raspravu siromašnih redovnika s bogatim vatikanskim ocima. Još godine 135. n. e. jeruzalemski biskup Marko i nova kršćanska zajednica Judeo-kršćani, koji su bili raspršeni u Transjordaniju i Siriju, stvaraju sektu ebionita («siromaha»), s apokrifnim Evanđeljem Hebreja. Oni ne priznaju Mesijino božanstvo i odbacuju Pavlove poslanice.



Slične sumnje u istinitost postojanja Učitelja don Juana Matusa iznosi u uvodu svoje knjižice Lothar Ruediger Luetge:
- Castaneda ne pruža nikakve dokaze da je zaista prošao kroz učenje i da don Juan zaista postoji. Osim toga njegovi dnevniku nalik opisi su tako daleko od svakodnevice modernog, civiliziranog čovjeka, da se još uvijek dovodi u pitanje autentičnost njegovih opisa. O ovome govori Hellmut Coerper u jednom psihološkom tumačenju Castanedinog stvaralaštva: «Uopćeno je mišljenje da je Castaneda izmislio svoje doživljaje.»


TEOLOZI RAZLIČITIH PROVENIJENCIJA.

Njemačka teologinja Uta Ranke-Heinemann u svojoj knjizi «Ne i amen!» suprotstavila se nekim crkvenim dogmama. U svom invervju Globusu listopada 2006. kaže:
- Postoji sedam temeljnih pogrešnih postavki. Tvrdim da je Biblija svijet muškaraca, a ne svijet Boga. Drugo, da Bog opstoji u tri osobe – to je ljudska fantazija. Treće – Isus je čovjek, a ne muškarac. Marija je Isusova majka, ali ne majka Božja. Zatim, Bog je stvorio nebo i zemlju, a pakao je ljudska izmišljotina. Nema iskonskog grijeha i vrag ne postoji. Spasenje krvavim raspećem ljudsko je, barbarsko krvoproliće iz kamenog doba religije. Iz Knjige Postanka ostavila sam samo prvu i posljednju riječ – Bog i život vječni na nebu, jer pakao ne postoji.
Smatrala sam da Marija ne može u isto vrijeme biti i djevica i majka i to sam 17 godina kao profesor Novog zavjeta na teološkom fakultetu u Essenu podučavala svoje studente. To je simbolički. Faraonova je majka bila djevica iako je izrodila mnogo djece, ali uvijek je zadržavala pridjev djevica. I tu se nema što dalje objašnjavati.
Kršćanstvo je jedina religija u kojoj je pakao vječan, za razliku od islama. Kuran kaže da pakao traje koliko Bog odluči. A ja kažem da su muslimani bolji sljedbenici Isusova učenja od pape.

Ovu bivšu studentsku kolegicu Josefa Ratzingera, nakon što je sablaznila obitelj kad je odbacila protestantizam i postala katolik, Vatikan je 1987. izopćio iz crkve.

Njemački teolog Peter Brinkmann, alias Prithu das Adhikary, u spisu «Da li je Isus živio u Indiji» navodi rezultate povijesnih istraživanja njemačkog teologa Holgera Kerstena: tri mudraca došla su iz Indije proglasiti Isusa utjelovljenjem božanskog logosa. On tumači: u dobi od trinaest godina Isus je starim putem svile otišao u Indiju i tamo proučavao budizam. Nakon povratka u Palestinu raspeće je označilo kraj njegovog poslanstva kao Mesije, ali nije izazvalo njegovu smrt. Egzaktna analiza plašta iz Torina iznijela je na vidjelo dokaz da je Isus preživio raspeće, te da se samo činio mrtvim. Kasnije se Isus vratio u Indiju gdje je umro u dubokoj starosti. Njegova grobnica se i danas nalazi u Kašmiru.

Ovi nalazi ne moraju smetati vjernike katolike, jer oni, dakako, razlikuju povijesnog Isusa od Isusa vjere. Njima nisu toliko važne povijesne činjenice, koliko objava da je Isus Bog. Mnoge činjenice koje se vrte oko njegovog imena kršćani ionako shvaćaju simbolički.

Adhikary (Brinkmann) u nastavku svog spisa navodi mišljenja drugih istraživača. Rudolf Bultmann: "Karakter Isusa, jasna slika njegove osobnosti i života, izblijedili su do neprepoznatljivosti. Doista smatram da sada ne možemo znati gotovo ništa u vezi sa životom i osobnošću Isusa, s obzirom da rani kršćanski izvori ne pokazuju interesa ni za jedno od toga, štoviše fragmentarni su i često legende..."
Ernst Käsemann: "Zapanjujuće je upravo koliko malo (izvještaja o Isusu u Novom Zavjetu) se može nazvati autentičnim... Povijesna osoba Isusa može se pronaći samo u par riječi propovijedi na gori, sukobu s farizejima, određenom broju prispodoba i nekim drugim tekstovima."
Günther Bornekamm: "Pokušaj rekonstruiranja izvornog predloška Evanđelja po Marku beznadežan je podvig..."
Adhikary se poziva na rezultate američkih znanstvenika: najviše petnaest posto Isusovih riječi iz Novog Zavjeta on je zaista rekao. Ostalo su mu pripisali teolozi i pisari koji su došli iza njegovog vremena. Zaključak: Novi zavjet nisu napisali svjedoci. Četiri evanđelja postepeno su se razvijala, odražavajući stavove ranih kršćanskih zajednica, od vremena kada je napisano Evanđelje po Marku (oko 70. godine n. e.). Najkasnije evanđelje, ono po Ivanu (125. n.e.) smatra se najmanje autentičnim zbog pretjeranih kristoloških i gnostičkih tendencija (R. Bultmann ga smatra jednim 'Tendenz Roman' tj. tendencioznom literaturom). Krajnji Adhikarijev izvod glasi:
- Evanđelja kakva smo svi poznavali, voljeli, gorljivo citirali i polagali svoju vjeru u njih - od jaslica u Betlehemu do raspeća na Golgoti i dalje do uskrsnuća i uzašašća u nebo - umjesto predstavljanja Isusa Povijesti zapravo proklamiraju Isusa Vjere: ono što su kršćanske zajednice izvan Izraela s vremenom, a svakako nakon 70. godine n.e., počele vjerovati o Isusu. Imajući to u vidu, čini se potpuno izvjesno da niti Isus niti njegovi učenici nisu imali nikakve ideje o njemu kao iščekivanom Mesiji, Kristu, utjelovljenom Bogu, drugoj osobi u svetom Trojstvu ili spasenju koje dolazi čovječanstvu kroz njegovu žrtvu na Kalvariji. Čak i Posljednja večera, prvi put zabilježena u Pavlovim pismima ("Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: «Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen." ) vrlo bi vjerojatno mogla biti nešto u čemu ni oni koji su zaista bili u fizičkom kontaktu s Isusom - Petar, Ivan i drugi učenici - nisu sudjelovali. U stvari, Didache, dokument židovsko-kršćanske zajednice iz drugog stoljeća - otkrio ga je Filotej Bryennios 1873. - ne govori nam ništa o takvom događaju (kaže John Dominic Crossan).
Adhikary zaključuje da je kršćanska doktrina u krizi, jer su dovedeni u pitanje najvažniji njeni koncepti: Soteriologija (Isus kao spasitelj koji za nas ispašta) kao i Kristologija (Isus kao druga božanska osoba u Trojstvu). Ujedno je to šansa za oporavak, ukoliko se, kako kaže Adhikary, uspije osloboditi površnih Pavlovih koncepata. Autor smatra da se kršćanstvo mora vratiti izvornim idejama svog osnivača Isusa, koji je rekao:
- Kraljevstvo Božje neće doći s vanjskim sjajem. Neće se kazati: Ovdje je ili ondje. Kraljevstvo Božje je među vama.
On navodi paralelnu misao iz Bhagavad-Gite:
- Za onoga tko svuda vidi Mene i Mene vidi u svemu, nikada nisam izgubljen niti je on ikada izgubljen za Mene. 

(nastavak...)

drazen-pavlic @ 09:33 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
BUDIZAM

Iz siromašne civilizacije, gdje nije zgoda prežderavati se, dolazi u ovo božićno vrijeme u Europu izvještaj o malom Budhi. Ima kosu do ramena i sjedi prekriženih nogu ispod drveta. Preko prsiju mu visi šal boje pepela, a uz njega je skimitar. Meditirao je deset mjeseci na postu i bez vode, nakon čega se povukao u šumu. «Lutao sam šumama. Tako ću se posvetiti božanskome tijekom idućih šest godina» - novinske agencije prenose njegove riječi.

Što nam treba da bi krenuli putem božanskoga? Neki šok, inicijacija, izvanredni događaj!
Bar nešto poput onog što se dogodilo Hrvoju Hodaku, vođi rock grupe Belfast food. Teško je obolio. Na ultimativno traženje liječnika, nakon trećeg uspješnog albuma napustio je uobičajeni način života:
- Supruga Jelena i ja doslovno smo pobjegli iz grada i u potrazi za smirenjem i oporavkom došli ovdje na Rab k mojima.

Između mnogobrojnih interpretacija Budhe i budizma za potrebe ovog rada uzeo sam onu Augustina Ujevića. Tin kaže da je Gauthama Budha misaoni knežević, koji se u susretu s demonom i ponudom kraljevstva svijeta, isto kao Krist tijekom četrdesetodnevnog boravka u pustinji, odrekao cijeloga blaga. Budha propovijeda ravnovjesje tijela i duha. Za duhovni rad treba zdravlja i umjerene hrane i zato se opire pretjeranoj askezi. Iz Budhinog životopisa ne poznajemo čuda i čudotvorstva. Poslije učenja, samovanja i razmišljanja mogao je održati svoj govor pod smokvom. Poslije smrti njegov je život okićen mitologijom i pjesničkim fantazmagorijama, baš kao i životi duhovnika iz drugih tradicija. Nije prekogrobna egzistencija ideal nego nirvana, ili uništenje pojedinačnog opstanka. Jer da je Budha vjerovao u neku možebitnu egzistenciju posmrtna duha, on ju nikako nije mogao zamisliti kao osobnu, nego najviše još kao povratak u okrilje svemirskog duha u kojemu je počivanje nagrađeno srećom nepostojanja. Dakle, brisanje svoje ličnosti, prvoga lica zamjenice Ja uvodi u spokojstvo nirvane:
- Kao religija, (budizam) je bio potpuno bez bogova…uopće nije gradio hramova… naglo širenje budhizma kao i kršćanstva pravi je historijski misterij, te nije čudo da se uzelo kao božansko djelo, tj. takvo kojem fali dovoljno historijsko obrazloženje… Apsolutni i više no olimpijski Budhin mir. To je Budha transcendentnoga spokojstva, Budha oslobođen.

Enciklopedijski sažeto, glavni sadržaj nauke (dharma) tvore četiri plemenite istine: da je život patnja, da je uzrok patnje želja za životom koja određuje sudbinu (karma) svakog čovjeka i dovodi do niza ponovnih utjelovljenja (samsara), koja su i opet puna patnje; da se čovjek može osloboditi patnje i reinkarnacije jedino gušenjem i uništenjem strasti i želje za životom; da spasenju, koje se sastoji u nirvani (ništavilu, uništenju svijesti i individualnosti u krilu prabitka), vodi osmerodjelna staza - prava vjera, prava odluka, prava riječ, pravi čin, pravi život, prava težnja, pravo mišljenje, prava sabranost.

Odrekavši se bogatstva i obitelji, Budha se predao religioznom razmišljanju i zatim objavio svoju nauku, obilazeći zemlju i propovijedajući. Ujević navodi mišljenje prevoditelja Budhinih djela na njemački, teologa Beckha, da «o (Budhi) ateistu u našem modernom smislu riječi ne može da bude govora kod ličnosti koja je toliko bila okrenuta duhovno nadčulnome.« Tin dodaje da je ono najviše božansko=duhovno, o čemu se u drugim religijama govori na različite načine, bilo za Budhu šutnja, šutnja koja može mnogo da nam kaže:
- Duhovna koncentracija, smjernost, skrušenost, uranjanje, joga – to se oduvijek poštivalo u Indiji kao sveto, a svecem se smatralo ono lice koje je izgledalo da se u tim sposobnostima dovinulo do savršenstva koje nadilazi običnu ljudsku mjeru.

Još nekoliko Tinovih misli o Gaetamu, po kojima ga bez problema možemo smjestiti pored portreta velikih duhovnika iz drugih tradicija:
- Onoga dana kada je Budha postao Budha, on se riješio da se posveti duhovnom životu i da se povuče iz svijeta. Događaji su za nj izgubili svaku važnost…

- Na Budhine besjede mnogo se tokom stoljeća nadodalo, mnogo se izgubilo, proširilo, preobličilo, čak i izopačilo… (no) i pored te mnogostrukosti utjecaja ističe se jedno jezgro koje bjelodano nosi pečat i stil jedne određene jedinstvene, pretežne ličnosti… Zar nije mogao jedan ili drugi Budhin đak ili nasljednik koji je tako nadahnuo kasniju tradiciju da bude začetnik i autor svega onoga što nam se kanonski predstavlja kao budhističko učenje?

- …za najvećega možda starog mislioca svijeta nemamo jasnih dokaza ni da je postojao.

- (Budhu) nisu smatrali filozofskim teoretičarem nego učiteljem i koji djeluje snagom
svoje ličnosti na ostvarenju praktičnoga puta posvećenoga spasu.

- Budhina riječ djelovala je moćno i sugestivno i trajala je u pamćenju slušača...Budha koliko nam je poznato nije napisao nikakvih djela, kao ni Sokrat ili Hristos; ali ipak smatralo se da je on autor usmenih djela koje su njegovi najbliži slušači naučili napamet još za vrijeme njegova života, te ih tako dugo ponavljali i prenosili s usta na usta, dok ona nisu zapisana. To ne treba da nas čudi. Vede su stotinama godina živjele na tan način, a Indijci su u svakoj prilici dokazali da imaju memoriju, koju bismo mi danas teško shvatili po našim pojmovima...
Mogli bi u stvari reći da se u mnogim civilizacijama rodila ideja o Bogu, ili o primatu duševnog nad tjelesnim. Ideja o zemaljskom životu čovjeka kao pripremi za spasenje, ili uzlaz na nebo je dakako u raznim tradicijama artikulirana na svojevrsni način. Isusov prikaz počiva na židovskim svetim spisima Staroga Zavjeta. On sam je Mesija, a njegov su dolazak najavili proroci. U njegovom načinu izlaganja govori se protiv sakupljanja bogatstva, da bi naglasio primat duhovnosti, odnosno krajnji cilj čovjeka: pripremu za život poslije smrti. Međutim, kršćani i katolici su ksenofobi kad je u pitanju poimanje vjere u jednog te istog Boga drugih naroda i rasa. Zar samo zbog drugačijeg prikaza?
Ali, jedna od najbitnijih Isusovih namjera svakako je okupljanje svih rasa i naroda. Od kud mu ta širina i kozmopolitizam, ako ne od putovanja širom Rimskog carstva? Ili čak i dalje? Kako teško u ovom kontekstu odzvanjaju konotacije iz božićne poruke pape Benedikta XVI, o vezi otajstva zla i različitih tumačenja osobe Isusa. Anna Maria Gruenfelder u razgovoru s novinarom Darkom Pavičićem podsjeća na crkvenu doktrinu «extra ecclesiam nulla salus» (izvan Crkve, ali ne bilo kakve, nego Katoličke crkve, nema spasa). Zaključuje da ateisti ne moraju strahovati, jer nije na papi da im odredi njihovu definitivnu sudbinu. On je Božji namjesnik, ali ne sam Bog. On govori o Isusu vjere, ne o povijesnom Isusu.
Iz božićne poruke kardinala Bozanića nazire se, pak, veća briga za narod od one za pobožnost pojedinca. U poruci obiteljima, koju su župnici podijelili prilikom ovogodišnje posvete kuća, kardinal Bozanić proziva ljude zbog konzumerizma, lijenosti, psovke, gledanja lakih TV programa. Pogađa li ova odgojna metoda cilj? Takvom kritikom on neće nikoga popraviti i pridobiti za crkvu, dapače, još će jače ljude udaljiti od sebe! Za mijenjanje ljudi potreban je tihi dugotrajan rad. Ljudi moraju sami osjetiti potrebu da se promijene (poprave!?) Ostaje gorak okus zbog dojma da je jedini smisao ovakvih poslanica isticanje svoje moralne izvrsnosti, u opreci spram žalosnog prosjeka koji vlada u puku.

Čini se da je specifičnost kršćanstva, kako su ga postavili sveti Pavle i Petar, u tome da ono želi biti masovno. Ono želi biti religijska utjeha za sve. U rukama nekih biskupa ono želi imati moć. Tu smo već na teritoriju politike. U društveno-političkoj praksi, namjesto skrbi za veću duhovnost, institucionalizirana religija preokupirana je povratom imovine, izgradnjom vlastite hijerarhije i svjetovnim nastupom.

Pojedini svećenici nisu najvrsniji članovi crkvene zajednice. Nije na odmet podsjetiti se govora dosljedne kršćanske tradicije o tome. Knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista nastala je u 15. stoljeću, kad se u Europi širio pokret nove suvremene pobožnosti (Devotio moderna). Redovnici, kojima je posvećena, isticali su nutarnji život i duhovno iskustvo kao izazov vlastite izgradnje. Knjiga zagovara svojevrstan prezir svijeta i bježanje od njega. Težište je na osobnom, pojedinačnom posvećenju, što se izvrsno uklapa u našu temu.


MOGUĆI ODGOVOR

Možda je kršćanstvo naprosto izgubilo snagu da se suoči s problemima, jer je napustilo izvorno učenje. Prema Tomi Kempencu, Kristovi svećenici trebaju se sjediniti s Bogom:
- Nego, Gospodine Bože, kad ću se s tobom sav sjediniti i potpuno se utopiti u tebi i sebe posve zaboraviti?.. Tada će kliknuti sve što je u meni, kad se s Bogom savršeno sjedini duša moja.

Kad se presele na nebo, kad «svane dan vječne jasnoće i uminu sjene prilika», duše svećenika će se beskrajno radovati u Božjoj prisutnosti, «gledajući njegovu slavu licem u lice»:
- No to je nemoguće dok sam u ovome smrtnom tijelu – zaključuje Toma.

Slične postavke u odnosu na svoje svećenike nalazimo u učenju Don Juana. Oni se na ovom svijetu disciplinirano pripremaju za prelazak u drugu dimenziju, u svijet iza paralelnih linija. Kroz pukotinu između svjetova njegovi ratnici napustit će život na Zemlji i ući u treću pažnju. Orao, koji svakom čovjeku daruje svijest, u trenutku njegove smrti opet je proždire. Dakle, nema vječnog života za sve ili za mnoge. Samo za odabrane, koji su stekli vještinu da svojim duhom prođu pored Orla i nastave put u nebo! Kad je došlo vrijeme da don Juan i njegova grupa ratnika napusti zemlju, Castaneda ih je iz točke gledišta svoje druge pažnje (povišene svijesti ili neke vrsti hipnoze) vidio kako u obličju svojih svjetlećih tijela uzlaze na nebo. Svaki ratnik bio je jedna svijetla točka, a najjače je svijetlilo don Juanovo astralno tijelo.

U tome se krije bitna razlika između naše vjere i vjerovanja Tolteka. Meksički Indijanci carstvo vječnog duševnog života vide samo za malobrojne. One koji su prošli mukotrpan put usvajanja znanja i vještina! Kršćanstvo, naprotiv, vjeruje da se i najvećim grešnicima na samrtnoj postelji pruža zadnja prilika za pokajanje i odricanje od vrijednosti svijeta. Ako nije smrtno zgriješila, duša se nakon smrti tijela kroz čistilište priprema za vječni život u raju. Svakom tko prihvaća deset zapovijedi Božjih, vjeruje Svetoj Trojici i ide po svijetu čineći dobro, nakon posljednjeg sudišta ukazuje se prilika da temeljito očisti dušu i vječno se nastani u raju. Umjesto Orla, ovdje dušu hoće proždrti Lucifer. Zato jer je religija za sve, rimski su carevi i njihovi namjesnici u Judeji kršćanstvo smatrali politički opasnim.

Propovjednik za ambonom bjelovarske župne crkve govori nam da mjesto katoličkog svećenika nije u sobi, na koljenima, s prekriženim rukama i molitvenikom ispred sebe. Njegovo je mjesto s vjernicima, pomažući im da postanu sveti. On navodi zabludu jednog starijeg svećenika, koji je rekao da Isusu ne služi na čast što je bio na svadbi u Kani Galilejskoj, iako je čudom koje je izveo mladoženjinom ocu spasio obraz. Učenje don Juana je rigorozno. Ono više odgovara stavu starog svećenika, kojeg kritizira naš propovjednik. Samo oni koji se ustrajno pripremaju, koji su u svakom trenutku i u potpunosti predani krajnjem cilju, uspijevaju dohvatiti blaženstvo. To mogu postići u izolaciji od svakodnevnog života.

Naša vjera obećava, naprotiv, običnim ljudima stanje blaženstva. Nije ono privilegija učenih i mudrih:
- Blaženi siromašni u duhu! Njihovo je nebesko kraljevstvo. Blaženi žalosni! Oni će se utješiti. Blaženi krotki! Oni će posjedovati zemlju. Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi.
Kršćanstvo velikom broju ljudi prognozira vječni život. Ivanovo Otkrivenje govori o 144.000 opečaćenih od svakoga plemena Izraelovih sinova. :
- Potom vidjeh: gle, veliko mnoštvo koje nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena i puka i jezika gdje stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijelu odjeću, s palmama u rukama .

Učenje Don Juana tek grupama sastavljenim od nekoliko tragača, sanjača i naguala u svakoj generaciji baštinika znanja, što se prenosi s koljena na koljeno, daje mogućnost da steknu vječni život. Ipak se u osnovi radi o teškom zahtjevu za nas obične smrtnike. Zato je riječ o relativno malom broju onih koji će se spasiti od đavoljeg ili orlovog kljuna. To nije čudno, jer rekli smo da su kriteriji vrlo visoki. Htjeli bismo biti dobri, ali je to tako teško. Oba učenja znaju da su ljudi slabi, grešni i nesavršeni. Ali se trudi da ih pouči i izvede na pravi put, koji je jedini vrijedan truda. Izuzetno je teško već na Zemlji steći takve kvalitete, da nam bude obećana svetost, ili očuvanje duha, izbjegavanje smrti i ništavila.

Don Juan poučava kako možemo odbaciti stege razuma i emocija, da bismo pravo vidjeli. Treba vjerovati, truditi se da činimo ono što je dobro i nagrada neće izostati.
I jedan i drugi način put je srca i mistike, a ne intelekta. Ako neke stvari ne možemo razumjeti, oslonimo se na intuiciju, vjeru. Svijet, pa i mi sami u njemu, su nerazrješiva zagonetka i tako će ostati. Umrijet ćemo nedoučeni. Za jedan i drugi uvid ovaj svijet je iluzija, a pravi svijet ili život nastaje tek, možda s onu stranu…ako se jako potrudimo da ga izborimo.


FILOZOFSKI PRISTUP. JASPERS I SPINOZA

Velike svjetske religije takmiče se međusobno za primat u tumačenju onog božanskog, a svoje pripadnike obvezuju na bezuvjetnu poslušnost i ratobornost prema pripadnicima drugih konfesija. Simptomatično je nedavno predavanje pape Benedikta XVI, na kojem mu se omakao citat koji je uvrijedio Muslimane. Kao i u njegovoj božićnoj poruci, u kojoj kao da sve koji izrijekom ne prihvaćaju kršćanstvo, dapače, katoličko viđenje božanskog, prepušta silama zla.

Danijel Tolvajčić u «Filozofskim istraživanjima» je objavio članak «Bog kao kritika institucionalne religije ili pokušaj rekonstrukcije filozofijske teologije Karla Jaspersa». Jaspers u transcendentnoj zbilji pronalazi izvor ljudske egzistencije. Jedna od šifri ili simbola za transcendenciju je pojam «Bog», kojeg Jaspers objašnjava dvojako: na temelju biblijske i filozofske koncepcije. Nasuprot nespoznatljivog i nemislivog Boga, imamo Boga religijskih sistema. Autor članka aktualno slabljenje religije i njezine institucije, kao i apsolutnih zahtjeva što ih ona postavlja pred pojedinca i zajednicu, vidi upravo u tom dogmatskom dokidanju slobode modernog čovjeka da slobodno misli o Bogu kao onom Jednom, koje utemeljuje njegovo postojanje i daje smisao njegovom bitku. Iako božansko ne možemo shvatiti, po njemu ipak živimo.

Kant je smatrao da Boga ne možemo dokazati, iako u njegovo postojanje moramo biti uvjereni. On je moralni regulativ u našem praktičnom životu. Čovjek prirodno teži za srećom. Za običnim malograđanskim zadovoljstvima, koja se ostvaruju kroz bračni život, odrastanje djece, poslovnu karijeru. Ostvarenje sreće povezano je s određenim moralnim zahtjevima i zato svako razumno biće u ideji pravednog i svemogućeg Boga treba tražiti moralno vodstvo.
Kierkegaard je smatrao da Bog čovjeku treba kao bolesnome lijek. Mi kao pojedinci stojimo pred Bogom, a vjera je duboko individualna stvar. Treba vjerovati čak kad se to čini apsurdnim. Bog prekoračuje razum.

Po Jaspersu, ne možemo spoznati što Bog jest. Možemo naprosto znati da on jest. Božansko si predočujemo indirektno, u povijesnim okolnostima iz kojih izviru ljudske želje, nadanja i čežnje. Naravno da takva povijesno posredovana spoznaja, kaže Tolvajčić, nije općevažeća, već je čisto subjektivne naravi. Za pojedinog čovjeka (ili egzistenciju) ona može predstavljati smislenost i mir bivanja. Ona je za čovjeka, dakle, korisna i praktično upotrebljiva. Ali, Bog je samo šifra ili simbol za transcendenciju, bez koje, kao utemeljiteljice, nijedan čovjek ne bi mogao živjeti. Mitski jezik svih religija svijeta Bogu pripisuje različite atribute, iako se radi uvijek o istom, onom Jednome, Sveobuhvatnome. Nazovimo to «nešto» imenom Bog, božansko ili bitak, mi uvijek govorimo o onom Jednom, koje nas nadilazi.

Autor članka primjećuje da u Jaspersovom stavu o Bogu kao isključivo osobnom odnosu i bez posrednika leži njegovo protestantsko naslijeđe. Govoreći o demitologizaciji religije Jaspers zaključuje:
- Sve su slike Boga u židovsku, kršćanstvu i ostalim religijama samo mitovi koji skrivaju Boga. Upravo zato Boga treba tražiti tamo gdje slika/mitova nema. No, u ljuskom je mišljenju uvijek prisutna neka slika. Zato je potrebno prekoračiti ono što se može misliti. S takvim stavom Jaspers se očituje kao veliki kritičar institucionalne religije i njezinih dogmi.

Crkva u modernom svijetu i duhovnost koju ona sobom nosi je u krizi. To se ogleda u sekularizaciji društva. Drugim riječima, zbog neuvjerljivosti vladajućih religijskih koncepata, širi se ateizam. Upravo zato što su sve religijske koncepcije u svojoj isključivosti upućene na sukob jedne s drugom, nastale su političke ideje o suživotu različitih naroda i kultura na bazi bratstva svih ljudi i jedinstva čovječanstva («Svi su ljudi braća»!) ili o izgradnji pravednog i besklasnog društva, u kojem će, uslijed nezamislivog razvoja znanosti i tehnike, kao u raju na zemlji, sredstva za život teći u izobilju, na dobrobit svih članova zajednice. Povijesni primjer za taj eksperiment su socijalističke mega-tvorbe, kao Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ili Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.

Nasuprot religijske isključivosti, Jaspersov stav dozvoljava da je vjerska istina istinita samo utoliko ukoliko oblikuje mene kao pojedinca i ukoliko je ostvarena u konkretnoj povijesnoj zbilji:
- Ono što je povijesno, što je egzistencijalno, doduše, jest neuvjetovano, ali u svojoj iskazanosti i svojoj pojavi ono radi toga nije istina za sve.

Apsolutizacija vlastite religije rezultira samoobmanom, netolerancijom i nesposobnošću za komunikacijom. Umjesto u slobodu, ona nas odvodi u ropstvo vezanosti za jedno tumačenje. Autor govori o površnoj interpretaciji Kristovih riječi, kao što je: «Tko nije uz mene taj je protiv mene!» Na temelju te rečenice (bukvalno citirane) odriče se mogućnost spasenja svima koji ne vjeruju u Krista, iako vjeruju u Boga i božansko, iako u svom životu daju primat duhovnom i duševnom nad materijalnim i tjelesnim. Takva interpretacija je temelj za lov na vještice, križarske ratove i političku ksenofobiju.


Nešto takvoga iskusio je Baruch de Spinoza, koji je zbog svog panteističkog («ateističkog»?) sistema bio izopćen iz zajednice. Uvidjevši da ga ne mogu pridobiti za sebe, rabini su mu ponudili 1000 guldena samo da ne govori protiv Talmuda. Kad je on to odbio, prokleli su ga i javno žigosali. U odluci od 27. srpnja godine 1656. rabini Spinozu isključuju iz zajednice izraelskoga naroda: «Mi naređujemo da nitko s njim ne smije ni usmeno ni pismeno saobraćati, niti mu učiniti bilo kakvu uslugu: ne smije s njim biti pod istim krovom, niti s njim boraviti u prostoru od 4 milje, niti smije čitati bilo koji njegov spis…Neka je proklet kad liježe i neka je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad izlazi i neka je proklet kad se vraća. Neka mu Gospod ne oprosti. Neka se raspali srdžba i gnjev Gospoda protiv toga čovjeka i neka na njega baci sve kletve, koje su zapisane u knjizi Zakona.»

Holandski dvor 19. srpnja 1674. zabranio je Spinozin Teološko-politički traktat. U odgovoru na pismo svog bivšeg učenika Albertusa Burgha, koji napada njegovu filozofiju i njegov stav prema religiji, Spinoza početkom 1676. kaže da u svakoj religiji ima čestitih ljudi, a ne samo kod katolika. Da stoga svetost života ne pripada samo Rimskoj crkvi. Spinoza pita Burgha: ako smatra da je pronašao najbolju religiju, kako to zna? Da li je izučavao sve moguće religije koje su bile, one u Indiji i svugdje na svijetu? Ako je to učinio, kako zna da je izabrao najbolju? Svi koji stoje izvan Rimske crkve govore o svojoj religiji s istim pravom kao i Burgh o svojoj.

Recimo za potrebe ovog članka: nije li Isus Krist onom slavnom rečenicom htio naprosto metaforički reći: «Tko nije uz ono božansko, taj se neće spasiti!» Sad već vidimo širu osnovicu za pomirbu zemaljskih civilizacija. Ne naređuje li deset zapovijedi tek poslušnost autoritetu Boga i njegovom moralnom rukovodstvu za praktični ljudski život?

UMJESTO ZAKLJUČKA

Sveti Augustin je na Bijelu Nedjelju negdje oko godine 410., dok je bio biskup u Hiponu, rimskom gradu na afričkoj sredozemnoj obali, držao propovijed. Zagrebački filolog Neven oko godine 2006. u hrvatskoj metropoli na obali Save čita tu propovijed. On je fasciniran Augustinovom uskrsnom porukom. Biskup opisuje značenje pojave uskrslog Isusa među apostolima, koji su se u strahu od Židova zaključali u jednu kuću. Jovanović navodi ključnu rečenicu:
- Jer kroz zatvorena vrata ušao je, živući, on – koji, rađajući se, nije narušio netaknutost svoje majke.

Nije li začudno da Augustin u propovjedi na Bijelu nedjelju govori o misteriju Isusovog rođenja, pita se Jovanović i nastavlja:
- Vrata dvorane Posljednje večere nisu prva zatvorena vrata kroz koja je Isus prošao. Isto je učinio kad se rodio kao čovjek; zahvaljujući tome, Marija je i nakon poroda ostala virgo intacta.

Jedno je čudo znak drugoga. Čudo rođenja alegorijski upućuje na čudo Isusovog uskrsnuća, kao što događaj iz Starog zavjeta upućuje na događaj iz Novog Zavjeta, a tekst Biblije na stvarnost doba nakon Biblije. Nije to nikakvo čudo, jer je Augustinov ranokršćanski svijet, jednako kao svijet antike u kojem je ponikao, svijet alegorije u kojem svaka stvar ukazuje na neku drugu stvar:
- Isusov zemaljski život sam je sebi alegorija. Alegorija na kvadrat.

Župnik Josip u svojoj bjelonedjeljnoj propovjedi u Bjelovaru, hrvatskom gradu na obroncima Bilogore, 14. travnja 2007. također je komentirao čudo Isusovog uskrsnuća. Reče da žene po povratku s hodočašća dolaze k njemu i govore da su vidjele «nešto». Vjeruju da im se ukazala Gospa. Za župnika su takve priče znak slabosti u vjeri. Kao što je Toma bio slabe vjere kad nije povjerovao u uskrsnuće sve dok prst nije stavio u Isusove rane, kao što je narod povjerovao u Isusovo poslanje tek kad je vidio čuda ozdravljenja, tako i te žene imaju slabu vjeru, jer su im stalno potrebna čuda da bi vjerovale. Onih dana Židovi su bili spremni povjerovati da je Isus Božji Sin koji smije praštati grijehe, ali se u strahu pred starješinama nisu usudili takovu vjeru iskazati javno. Karizma, ili duhovna moć Isusova preko Duha Svetoga pala je na apostole i oni su mogli činiti čuda poput svog Učitelja. Zato su se Židovi naguravali pored puta gdje je trebao proći Petar i apostoli ne bi li samo njihova sjena prešla preko njih.

Čini se kao da župnik sam ne vjeruje u čuda! Ili tek želi reći da njemu čuda nisu potrebna da bi vjerovao u Isusa? Možda je on u odabranom krugu kojem je Duh Sveti htio jasno objaviti otajstvo, a ostali moraju slijepo vjerovati?

Ovdje se radi o odviše izravnom prelasku iz situacije antičkog svijeta u naše vrijeme. Ljudi antike, kojima je materinji jezik bio hebrejski, aramejski, grči i latinski, na osobit način, sasvim drugačiji od nas ljudi XXI stoljeća, shvaćali su činjenice o kojima izvještavaju evanđelja. Za njih su opisani događaji bili na neki način sasvim obični. Studenti Nevena Jovanovića na seminaru su analizirali odlomak iz Evanđelja po Marku i to baš šesnaesto poglavlje, u kojem se govori o tome kao su žene pronašle odvaljen grob i na putu susrele uskrslog Krista. Trebalo je riješiti problem što je predložak bio isuviše poznat. Studenti su se silno trudili da dobiju odmak od teksta i korektno ga s latinskog prevedu na hrvatski. Začudila ih je običnost događaja o kojem odlomak izvještava.

Žene su se iznenadile i prestrašile, ali to nije bio nikakav izuzetni događaj. Ako se tekst čita napamet, saznaje se da su žene susrele anđela. Nakon pomnog filološkog pregleda teksta, ustanovili su da se u tekstu spominje samo mladić (u grčkom izvorniku i u latinskom prijevodu):
- On je, istina odjeven u svečanu bijelu odjeću, i nalazi se na neočekivanom mjestu, u neočekivanim okolnostima – ali o njemu se ipak kaže samo mladić. (Svako od evanđelja ovdje ima vlastitu varijaciju. Kod Mateja, onaj koga žene susreću izrijekom je anđeo Gospodnji. Kod Luke, žene susreću dva čovjeka. Kod Ivana su dva anđela.)

No, pravo filološko otkriće filologe je dočekalo tumačenje mladićevih riječi o Isusu:
- Ne kaže «uskrsnuo je», kao što dosljedno donose hrvatske Biblije. Na grčkom mladić kaže «probudio se»; na latinskom kaže «ustao je».

Neven je svjestan da ga zbog ovih stilskih vježbi teolozi i bibličari mogu kritizirati, jer jasno je da riječi egerthenai i surgere u kršćanskoj novozavjetnoj upotrebi imaju posebno značenje. Zato se on unaprijed brani:
- Ali ne možemo mimoići činjenicu da su oni za koje su grčki i latinski Novi zavjet bili na materinjim jezicima – oni za koje su grčki i latinski bili živi i svakodnevni kao za nas hrvatski i engleski – da su ti ljudi, bili kršćani ili ne, to egerthenai i surgere koristili svaki dan, u krajnje banalnim, običnim, neuzvišenim rečenicama i kontekstima: «Jesi ustao? Probudi se, vrijeme je! Daj ustani!» S uskrsnuti to nije slučaj.

Slijedilo je novo otkriće. Mladić u spomenutom tekstu «sjedi zdesna». Uz pomoć grčkog rječnika, seminaristi su došli do toga da «desni» znači «sretan» i «povoljan». Sve u svemu, žene su susrele natprirodno biće, koje je bilo dobronamjerno, jer je sjedilo s desna. Zato nije bilo razloga za strah. Kao što u prije spomenutoj propovjedi kaže sveti Augustin, ne radi se o sablasti, nego o Bogu koji ima nadnaravnu moć da prođe kroz zatvorena vrata.

U Antici su ljudi živjeli zajedno s natprirodnim bićima. Ljudi i bogovi živjeli su na neki način zajedno. Neven citira Petera Browna, znanstvenika s Princetona i njegovo djelo Postanak kasne antike: «Moramo itekako napregnuti maštu da bismo dosegli taj svijet u kojem se religija neupitno podrazumijeva, gdje je vjerovanje u natprirodno izazivalo daleko manje uzbuđenje nego što bismo na prvi pogled pretpostavili. Ljudi Mediterana dijelili su svijet s nevidljivim bićima, pretežno moćnijima od ljudi samih; s tim su bićima morali uspostaviti određeni odnos, i to su činili uz istu onu svijest o neizbježivoj obvezi kakva je obilježavala široki dijapazon njihovih odnosa s vidljivim susjedima.» Filolog navodi slučaj Egipćanke iz šestog stoljeća naše ere, koja u oporuci svoju imovinu ostavlja vidljivim i nevidljivim nasljednicima. Ona to, kaže se dalje, ne čini zbog praznovjerja, nego zato što mora tako činiti. U antici odstojanje između Boga i čovjeka nije bilo tako veliko kao u naše doba. Nisu ljudi Antike izlazili na ulice da bi sudjelovali u festivalima zbog svoje poganosti:
- Ti ljudi, naprosto, uživaju u najboljoj strani svoje ljudskosti: izlaze bogovima u susret.
Pozdraviti boga jednako je jednostavno, podjednako normalno – i podjednako obavezno! –kao pozdraviti susjeda. Tu nema razloga za neki izniman strah, tjeskobu, praznovjerice.

Susret s natprirodnim bićem koje je dobronamjerno ne razlikuje se bitno od susreta s dobronamjernim susjedom.U svijetu antike religija je bila način kako su ljudi prihvaćali zbilju oko sebe. Mi ljudi današnjice pod utjecajem znanosti i tehnike zaokupljeni smo sasvim drugačijim problemima. Teško shvaćamo davni svijet u kojem je nastala naša religija. Zbog toga se moderni vjernik mora potruditi da na sasvim osobit način protumači svoj odnos s Bogom. Bog nije negdje vani, na nebu. On je u našem srcu. Svatko tko to želi može ga smjestiti u svoju nutrinu. Tada će naši postupci biti prožeti ljubavlju za bližnje.

Dijalog župnika sa svojim vjernicima odvija se u situaciji kad su mnogi udaljeni od Boga, a neki ga čak ne vide na horizontu. Novovjekovni ljudi osjećaju se kao subjekti. Sve polazi od njih. Oni misle da upravljaju svojom sudbinom. Nekima Bog ne treba! No, jednog dana će shvatiti da ništa ne ovisi o njihovoj volji. Samljeveni nemilosrdnim mlinom svijeta, razočarani i jadni potražit će utočište u povjerenju obitelji, ljubavi bračnog druga, vjeri.

Vjera u uskrsnuće je krunski dokaz postojanja Boga. Župnik Josip razdvaja one kojima je po milosti Duha Svetog objavljeno i zato znaju, od onih koji tu sposobnost i naprosto moraju vjerovati. Rekosmo da je susret s natprirodnim za ljude antike bio normalan. Ima li nešto normalnije i ljudskije od očekivanja ljudi koji redovito idu u crkvu, naime da im se Isus ili Gospa očituju u svakodnevnom životu? Ta, zaslužili su zbog svoje marljivosti i redovitih odlazaka na misu. Ljudi vole donositi vijesti o senzacijama. Kakvu važnost pridajemo onima koji prvi izvješćuju o prometnoj nesreći, nečijoj smrti ili paležu kuće! A tek susret treće vrste s nadnaravnim bićima?! Bake svoje iskustvo povjeravaju susjedama i prijateljicama. One vijest šire dalje, govoreći bez prestanka:
- Je, je, vidjela je. Pričala mi je o tome.

Neke žene se odvažuju i o tome izvješćuju svog župnika.
- Velečasni, bila sam na operaciji. Odjednom, dok sam bila pod narkozom, vidjela sam Isusa. Prikazao mi se iznad pasa. Pitao me imam li kakvu želju. Imam, rekoh. Da zajedno izmolimo Očenaš.
- Bako - nato će župnik - Pa mogli ste zaželjeti da Vas odmah uzme k sebi u raj. Kakva bi to sreća bila! Ili, da ozdravite što prije i vratite se djeci i unucima.

Nije to bio Isus. Baka je pod anestezijom vjerojatno vidjela doktora. Nema razloga da danas Boga tražimo u nadnaravnim instalacijama. Čuda nisu zabranjena, ali ne dokazuju ništa. Svatko od nas ima priliku postati svet u svom svakodnevnom životu ljubeći svoje bližnje i čineći dobro. Naučimo nešto od ljudi Antike. Boga treba doživljavati i susretati kao svog susjeda. Jer u susjedovom je srcu također On. Možda ga netko od naših bližnjih još nije upoznao, ali nikad nije kasno.

...

Od vremena Isusa Krista kršćanstvo (kristijanizam) je od vjere visokih mjerila i zahtjeva, na koje su mogli odgovoriti samo jaki pojedinci, postalo masovna religija. Pisci evanđelja izvještavali su o istinitim događajima, ali u službi religije u nastanku. Od vremena Svetog Pavla, preko bajki o Krampusu i Dantea, do naših dana, uvođenjem pakla kao vječite prijetnje narod se držalo u strahu od kazne. Raj i pakao kao masovna prebivališta ljudi nakon smrti u funkciji su ovozemaljskog života.

Od rimskih vremena do danas kršćanstvo nije prestalo biti politička činjenica. Dapače, kao vjera poniženih ubrzo je postalo ideologija robova i obespravljenih seljaka. Zato ju rimska vlast doživljava kao podrivačku te ju progoni. Tek je car Konstantin u 4. stoljeću naše ere shvatio da kršćanstvo kao neplemenska i nenacionalna vjera može postati nova spona koja bi sve narode na ogromnom području Rimskog carstva mogla okupiti oko rimskog žezla.

Takva spona ono je bilo dok je u njemu živio duh učenja kozmopolitskog Isusa. Danas se kršćani, muslimani i hindusi doživljavaju kao neprijatelji, unatoč nastojanjima rimskog pape Woytile. Zadatak nije lak, ali je ostvariv, kao što je daleke godine 1971. pjevao John Lennon:

- Zamisli da nema država, to nije teško. Ničeg zbog čega bi se ubijalo i umiralo. Nema ni religija. Zamisli da svi ljudi žive u miru. Reći ćeš da sam sanjar. Ali nisam jedini. Nadam se da ćeš nam se jednog dana pridružiti i svijet će biti jedinstven.







Bog je u našoj nutrini. Tin Ujević s njemačkog prevodi stihove učenog brahmana Jadžnavalkija iz Upanišada. Evo kako Indijac pjeva interiorizaciju:
- Ko u se uđe i spozna ko boga
tajno biće što od vijeka
u srcu živi kao u svom domu,
uzvišen biva vrh milja i leleka.
Vjera je u srcu, ne u obredima. Grijeh ne ulazi kroz usta, već izlazi iz njih. Dobar savjet mogao bi se ovako uobličiti: idi svijetom radeći dobro, jer tvoja te djela izgrađuju i čine te onim što jesi! Na putu srca možemo biti dobri kršćani i ljudi. Budimo veliki i plemeniti u svemu što činimo, pa i u najmanjim stvarima.

Dražen Pavlić, Bjelovar
(kroz čitanja crkvene godine C, od Božića do Male Gospe 2007.)
drazen-pavlic @ 09:30 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Ženske priče
Nema zapisa.